Ingested – The Architect of Extinction

Ingeste2015_xxx

Ingested je u nepunih deset godina postojanja izdao dva albuma i jedan EP, a sada je na red došao i treći album naziva ”The Architect of Extinction” koji donosi deset novih pjesama.

Naziv definitivno priliči muzici koju Ingested svira, mogu ih nazvati arhitektama brutalnosti, uništenja i haosa. Što se tiče komparacije ovog i prethodnih izdanja, nema se puno za reći osim što ovaj album stilski najviše liči na prvi album ”Surpassing the Boundaries of Human Suffering”, a kome se nije svidio drugi album ”The Surreption” zbog mnogo deathcore utjecaja, mirne duše može slušati novo izdanje.

Sa tehničkog aspekta bend je ostao dosljedan svom prepoznatljivom zvuku, koji je pun masivnih gitara, nadljudskih bubnjarskih dionica i bijesnog vokala koji koristi sve poznate vokalne tehnike ekstremnog metala. Osjetan je napredak u produkciji, pa su sada svi elementi prirodniji, jasniji i bolje uklopljeni u finalni produkt.

Početak albuma je, što bi se narodski reklo, u kost. Pjesma “The Divine Right of Kings” otvara album i odmah zagrijava atmosferu do tačke ključanja. Ta energija prožima cijeli novi materijal. Ingested nastavlja da rešeta i na drugoj pjesmi ”Narcissistic Apathy”, da bi na trećoj pjesmi ”Endless Despondency” bend malo smirio midtempom koji dominira kroz numeru. Ipak, ni midtempo nije uspio umanjiti brutalnost pjesme.

Specifičnost naredne numere ”The Heirs to Mankind’s Atrocities” jeste gostovanje čak četiri vokala iz raznih bendova iz Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, dok je vokal Ingesteda Jay Evans odmorio. Po meni jako uspješna kolaboracija uz mahnite razmjene raznih profila growlova i screamova što je pjesmi dalo dodatni energijski šut.

”I, Despoiler” je iduća pjesma i kao što joj ime kaže, Jay se vraća na scenu i svojim gostujućim kolegama krade slavu koju su prikupili na prethodnoj pjesmi. Ovu stvar karakterišu svi Ingested momenti zbog kojih sam i zavolio bend. Super brzi dijelovi, melodije koje su sjajno protkane uz silovitu brutalnost (osjeti se ipak i utjecaj drugog albuma) i break koji je zdrobio i ono malo kostiju što nam je ostalo čitavo u toku slušanja.

Kroz slušanje ovih pet pjesama dobio sam dojam da je bend napredovao u smislu aranžmana, iako to i dalje zna zvučati zbrkano i u neredu što je karakteristika ove muzike (ne nužno negativna). Ipak, Ingested je i u kreativni nered unio dovoljnu količinu reda i discipline.

Šesta pjesma ”Penance” je najveće iznenađenje albuma. Instrumentalna je, a iznenađujuće su dionice clean gitare, melodije i potpuno drugačiji, opuštajući stil. Nazvao bih je intermezzom albuma, pravim malim komad osvježenja u predstavi koji nas priprema za drugi čin.

Nakon kratkog predaha nastavak se čini još brutalnijim, sa većom količinom mizantropije koja je prisutna u svakoj pjesmi.

”Rotted Eden”, meni najdražu pjesm na albumu karakteriše laganiji, melodični uvod i fantastičan vokalni dio koji će definitivno ostati urezan u sjećanje Nastavak pjesme je već utabana (ili uzorana?) staza mašinerijom iz Engleske. Na samom kraju, uvodni dio preuzima ulogu završnice i oslobađa nas nemilosrdnog pritiska.

Siguran sam da će album zadovoljiti sve istrenirane slušne aparate ljubitelja brutal/slam death metala iako zahtijeva punu pažnju kako se ne bi izgubili u moru sličnih riffova i dijelova. Srećom, aranžmanski dio pomaže koliko god je moguće zadržati koncentraciju slušateljstva. Ingested nam je pružio novih vrlo dobrih četrdesetak minuta ekstremne muzike.

Ingested – The Architect of Extinction
2015 / Century Media Records
Website benda