HS#11: Horns Up – Fuck Off!

Odavno se nisam raspisao o nekoj temi, a nedavno započeti reality show “Rat Bendova” koji se emituje na televiziji OBN i koji je najavljen kao “show koji će vratiti slavu rock’n’rollu na ovim prostorima” (parafraziram) je kao savršeno plodno tlo za piskaranje. Spremni? Idemo!

Počeo je “Rat Bendova”, počelo je takmičenje, bira se najbolji bend sa područja bivše nam Republike. Prijavile su se desetine bendova sa samo jednim ciljem – biti najbolji. Biti najbolji u rock’n’rollu. Ako vam tu nešto ne štima, na dobrom ste putu. Kako neko može biti najbolji u umjetnosti? Po svemu sudeći, može, i to uz riječi blagoslovljene iz usta Svetog žirija koji se sastoji od višestrukog svirača Turskog marša naopako i autora cijelog jednog Deenovog albuma Zeleta Lipovače, OBN-ovog voditelja Vinka Štefaneca koji je postavio legendarno pitanje “Elvir Laković Laka. Odakle to Laka?” i starog sarajevskog jalijaša, predstavnika sarajevske raje koje tobože više nema Seje Sexona.

I tako svake nedjelje dok traje natjecanje u kultnom klubu Sloga (Cinemas je ime za mlade studente koji nisu iz Sarajeva pa uživaju čevrtkom uz umilne zvukove Unplugged Plug benda) skupi se omladina, OBN dovuče kamere, Sejo, Zele i Vinko zauzmu svoja mjesta, a neki novi bend pokušava zadiviti žiri i na brz način ostvariti karijeru i zaraditi parče hljeba u ovom turbo-folkom nagrizenom paklu.

I šta smo dobili? Totalnu medijsku i muzičku prostituciju, pokušaj demistificiranja najsvetije stvari na svijetu, a vjerujte mi da ovdje ne govorim ni o Kur’anu, Bibliji ili Hagadi.

Prije par godina raspizdio bi se na ovakva kurvanja i počeo slati u tri pičke materine sve ljudi koji na bilo koji način učestvuju u kreiranju ovakvih spektakularnih manifestacija. Danas, osjećam blagu bol u želucu i žao mi je dvije kategorije – bendova i publike. Pojasnit ću.

Žao mi je svih bendova koji su se prijavili na ovo kvazi-takmičenje. Većina tih bendova stvarno dubuko vjeruje da će pojavljivanjem u takvim emisijama osigurati sebi mjesto na muzičkom nebu. Takvog mjesta za Vas, dragi muzičari, nema. Stvar je u tome da rock’n’roll jeste rad, kako kaže Zele, ali drugačija vrsta rada. Nema prečaca ni pravila na bilo koji način. To je zabavni rad gdje je važno druženje i zabava, a ne mrvljenje konkurencije certificirano od strane samoprozvanih Bogova za rock’n’roll. Niko se nije obogatio od rock’n’rolla na ovim prostorima. Tuga je da bendovi dopuštaju da im se govori kakve majice nositi (Zele reče fino čovjeku iz benda “Alan Ford” da ne može nositi bijelu majicu jer u njoj može samo prodavati paprike na pijaci (?!?)), kakvu frizuru napraviti, kako se ponašati na bini. Gdje je tu sloboda? Gdje je razlog zbog kojeg se kreće u život zvan R’n’R? Gdje je bijes, autonomija, nepoštivanje autoriteta? Ja ne znam, ali da meni neko kaže kakvu majicu trebam nositi dok sviram sa bilo kojim od svojih bendova, samo bi se čovjeku slatko ismijao u lice. Zapravo, umro od smijeha. Rock’n’Roll nema pravila, a Zele ako je to ikad znao, zaboravio je to kad je počeo svoje osvajanje svake islamske vjerske manifestacije i sviranje ZA raznorazne trećerazredne pop zvijezde čiji očevi i rodbinske veze finansiraju muzičke katastrofe. Govorim kao čovjek koji iza sebe ima poznanstvo sa hiljadama bendova, hrpe svirki i izdanja. Nije važno šta će publika, prijatelji, mama i tata ili žiri reći – važan je samo osjećaj slobode koji se budi u tebi kad opališ riff, odrokaš solažu, složiš blastbeat da ti ruke odrvene.

Druga kategorija koje mi je također žao je publika. Ne ona kojoj je rock’n’roll samo još jedan način da nekako izduraju sumornu nedjelju, ni ona publika koja voli ROK, ali joj nije ni problem zadrmati dupetima na Sinana Sakića nakon treće pive, žao mi je mlađe, neiskvarene i naivne publike koje stariji pošalju u otkrivanje svijeta tako što im dopuste izaći u Slogu nedjeljom ili predaju daljinski u ruke. Naravno da će ih blještavilo ponijeti, naravno da će im riječi legendarnog Zeleta i mudrog, ali duhovitog Seje značiti puno, ali će tako ti ljudi koji nikad nisu čuli AC/DC, ZZ Top, Alicea Coopera i Motorhead (osim u slučaju loše obrade) steći apsolutno krivi dojam i svoje moguće buduće karijere ne samo u muzici, već i inače, graditi na apsolutno lošim standardima i principima. Razmislite samo – da li će biti ispravnije razmišljanje djeteta kojem otac / majka uvali ploču/kasetu/CD u ruke (ako takvih roditelja više uopšte i ima, moja je mati takva) i podržava rad ili roditelj koji djetetu nakupuje bruku opreme i traži opravdanje takvog čina kroz slavu, koliko god ona gorka i kratkotrajna bila?

Medijska prostitucija o kojoj sam maloprije pisao najviše se očituje u totalnoj i bestidnoj upotrebi rock’n’roll ikonografije kakvi su recimo popularni rogovi. Kada na OBN-u vidim da jedna Adrijana Kurtišaj kezi zube i pokazuje \m/ koja je svojim dosadašnjim radom i izgledom dokazala da može biti samo prosječan groupie prosječnom bendu, ja shvatim da nešto nije u redu sa ovim svijetom i sa današnjim standardima. Hvala lijepo Agathoclesu na pjesmi “Horns Up – Fuck Off!” čiji je naslov sasvim odgovarajući za ovo izlaganje, a sadržaj posvećen ljudima kao što je dotična gospođica.

Nemam ništa protiv obrada tuđih pjesama, da se odmah razumijemo, ali mi nimalo nije jasno kakva je logika tražiti od bendova da obrađuju tuđe pjesme. Mene ne interesuju Santos Brothersi i skoro pa savršeno odsvirana Hendrixova “Voodoo Child”, mene interesuje njihov autorski rad. Interesuju me njihovi riffovi, pa koliko smrdjeli na Hendrixa. Mene interesuje njihov tekst. Interesuje me šta mi može ispričati bend tinejdžera iz Bačke Palanke. Kakav je njihov život? Čim se bave? Šta ih muči? To su stvari na koje mi Santos Brothers ne može odgovoriti niti će ikada moći jer su uzeli kročiti putem totalnog nestanka. Možete se sad diviti njihovom sviračkom umijeću kojem se ionako većina divi samo zbog činjenice da momci imaju godina koliko imaju (dvanaest, četrnaest i šesnaest), jer se ne bi osvrnuli na sjajnog gitaristu od trideset i pet kuka, a vjerujte mi, većina vas koji se divite, Santosa se nećete sjećati za deset godina. Ako uopšte dožive da ih se sjećate poslije završetka ove emisije.

Rock’n’Roll je to što jeste, ali u jedan koš gurati metalce, punkere, soft rockere, razne alternativce i slično je apsolutno nebulozno. Suditi bendovima po ovom principu popularno nazvanom ho-ruk! je blesavo, da se sad ne vraćam na priču o ispraznosti koncepta jedne ovakve emisije, pardon showa.

Mnoge nije iznenadilo gostovanje sarajevskog benda The Last Location u ovoj emisiji, benda koji iza sebe nema deset poštenih svirki u gradu Sarajevu (podruma oni nisu vidjeli!), ali je većinu sarajevskih metalaca/punkera/corera iznenadilo pojavljivanje bubnjara sarajevskih bendova Evading Downfall i Motherpig Alejandra Alcantare Mulaosmanovića na mjestu njihovog bubnjara. Neki su ogorčeni, nekima je svanulo što se jedan primjerak undegrounda pojavio na nekom malo otvorenijem prostoru gdje ga više ljudi može vidjeti u akciji, ali niko definitivno nije ostao ravnodušan. Mnogi ljudi vjerovatno sad očekuju da kažem svoje mišljenje o Alexovoj “prodaji” i “komercijalizaciji” pošto ga lično znam, prijatelji smo, a čak i sviramo zajedno u jednom bendu, pa ću sad kroz vizuru Alexa da napišem još koju.

Alejandro, kao i recimo gitarski gigant Muris Varajić – on je muzičar. On svira. Voli svirati. I tužno je što ovakvi muzičari moraju na ovaj način privući pažnju javnosti na sebe, na ovaj način pokazati dar kojeg su izgradli teškom mukom. Poznajem Alexa malo duže od dosta vas koji će ovo čitati i znam na čemu je svirao i na čemu svira – znam kad je lijepio činele i preskakao obroke da kupi nove palice. Treba podržati ove ljude. Ne, nisam licemjeran, nemam duple standarde. Ova emisija je i dalje sranje, ali Alejandro nije prodana duša – sve do onog trenutka dok i dalje lije litre znoja i dok mu je na prvom mjestu Evading Downfall, a na drugom Motherpig. Da li osjećam prijetnju da ću ostati bez bubnjara? Apsolutno ne. Osjećam samo istinsku nadu da će se Alex sutra vratiti i svirati koncert na novom setu bubnjeva, sponzorisan od neke firme koja je spazila i nagradila njegov talent i trud. Ovakvim ljudima treba pružiti podršku, ljudima kojima je ovaj show samo jedna mala usputna stepenica na putu ka nebu. Najgore je ako dođe do toga da im se zamjera, a posebno u tom zamjeranju trebaju paziti članovi bendova sa kojima ljudi kao što je Alex sviraju ako je njihov član odlučio okušati se i na nekoj drugačijoj platformi. Dobronamjeran savjet i kritika se vrlo lako iskristališe i odvoji od zavisti, a ljudi to pamte. Pazite, neki znaju čak i da vrate.

Priče o prodaji su za malu djecu, svi volimo svirati, svi volimo svirati pred velikim brojem ljudi, pred punim klubom luđaka koji znaju pjesme napamet. Postavlja se samo pitanje kako doći do tog statusa. Kako biti Motorhead? AC/DC? Pojavljivao se i Motorhead u Top of The Popsu, ali je prije toga guzove derao po probama, a članovi su spavali po skvotovima i krali hranu iz supermarketa.

Zato, preporuka od mene koji sam vrlo kompetentan reći – instrumente u ruke, deranje u podrumima, snimanje na kasetaše, izdavanje demosa, bespoštedno spamanje inboxa i Facebook profila – to je put ka uspjehu. Mediji nikad ništa dobro nisu donijeli nekome. Mediji su zlo, svjetski buvljak gdje se prodaje sve što sjaji, zato se pazite – vjerujte mi na riječ o nečemu što vam u svrhu ostanka na poziciji i hapanja para ni Zele ni Sejo neće reći, a to je činjenica da ni Divlje Jagode, a ni Zabranjeno Pušenje nisu uspjeli biti to što jesu ratujući jedni protiv drugih.