Faith No More – Sol Invictus

faithnomore_xxx

Neobično je lijep osjećaj slušati novi materijal svog najdražeg benda nakon toliko vremena.  Osamnaest godina je prošlo od “Album Of The Year”, zadnjeg studijskog albuma Faith No Morea. Mr. Bungle, Fantomas, Tomahawk, Peeping Tom, Imperial Teen, Mondo Cane, pregršt raznoraznih zajebancija / saradnji Pattona (pa i Goulda i Bordina, donekle) sa hrpom muzičara i bendova je tek malo, momentalno mogla zadovoljiti glad za novim Faith No Moreom. Glad je uvijek postojala, iako se bend rastao na prilično jasan i decidan način – mi ne možemo biti više zajedno jer se ne podnosimo, način koji nije davao naznake da će budućnost donijeti novi album. On se ipak desio, poprilično nenadano i spontano.

Nakon ponovnog okupljanja i nekoliko godina sviranja širom svijeta, zadnja postava benda, Bordin – Bottum – Gould – Hudson – Patton, je vidjela da tu nešto ima. Ono što u skoro svakom intervjuu ističu je da više nema pritiska izdavačke kuće. “Sol Invictus” je kompletan FNM proizvod, snimljen, obrađen i objavljen od strane benda. Napominju i da se slažu mnogo bolje nego ikada, te su to dva glavna razloga koja su dovela do novog materijala. Bottum je u razgovoru za jedan australijski website rekao da su sada svi mnogo zreliji kao ličnosti i kao bend, koliko god to zvučalo kao kliše.

Od prve pjesme se da primijetiti da je ovo koncentrisan uradak, da se mnogo pažnje posvetilo aranžmanima pjesama i da ovo nije tek tako izbačen materijal  za uzimanje para. Ono što najviše fali i što pravi razliku u odnosu na prijašnje stvari je nedostatak žestine. Album je dosta mekan, bez nekih bržih i gitarski teških pjesama jer je gitara dobrim dijelom albuma u sporednoj ulozi, komplementirajući klavijature ili bas u više navrata. Svakako nešto što nije u toj mjeri karakteristično za FNM, ali ni toliko neobično. Daleko od toga da je album manje vrijedan ili loš. Uvodna “Sol Invictus” je izuzetno lagana pjesmica  i daje dobar nagovještaj šta se dalje može očekivati. Prvi put slušajući album uhvatila me je nervoza jer zajedno sa prvim singlom “Motherfucker”, “Sol Invictus” je bila već druga pjesma koja nije baš nalik bendu kojeg svi pamte. Ipak, sljedeća stvar “Supehero”, ujedno i najžešća stvar na albumu, vraća uspomene na dobri, stari Faith No More.

Patton je sjajan i raznovrstan, Bordin i dalje fura svoj prepoznatljiv tribal stil bubnjanja, Gould šamara bas kao da je 1995., Hudson vrlo dobro radi svoj posao dok Bottum sve to odmjereno prati i nadopunjava svojim klavijaturama. Jasno je da je to – to. Dalje slijede “Sunny Side Up” i “Separation Anxiety”, dvije pjesme koje su me najviše dojmile, pogotovo “Separation Anxiety” zbog zaraznog riffa. Izdvojio bih još i “Matador”, najdužu numeru na albumu koja ima epski prizvuk u sebi i pokazuje svu snagu i raskoš benda. Album završava sa “From The Dead”, pjesmom koja apsolutno ne odgovara svom imenu – u pitanju je lagana, skoro ljetna pjesmica i završava album onako kako je i počeo.

Ostaje žaljenje za kojom bržom pjesmom što je možda i jedini ozbiljniji nedostatak albuma, no pitanje je koliko je to i realno očekivati, uzevši u obzir vrijeme koje je prošlo i konstantnu evoluciju benda kroz svoju karijeru. Ovo je nešto drugačiji, smireniji Faith No More, usudiću se reći „u godinama“ i iako nema pjesama nalik “Digging The Grave” ili “Naked In Front Of The Computer”, album je pun lijepih, šarmantnih pjesama i apsolutno dostojan dodatak katalogu benda koji je bio sve i svašta tokom svoje karijere, ali i dalje pravi dobru muziku.

Faith No More – Sol Invictus
2015 / Ipecac Recordings
Website benda