Napalm Death – Apex Predator – Easy Meat

NapalmDeath2015_xxx

Moj posljednji susret sa legendarnim Napalm Deathom desio se u novembru minule godine u Holandiji. Stajao sam u publici za vrijeme njihovog nastupa, vidno razočaran sa onim što sam imao priliku čuti. Iako energični kao i uvijek, Napalm Death je zvučao mutno, a imali su i nekoliko katastrofalnih ispadanja na pjesmama koje su standardni dio njihove setliste već godinama.

Pošto sam bio poprilično udaljen od bine, nisam se mogao uvjeriti u izjavu Barneya Greenwaya da im je tu noć gitaru svirao Munky iz benda Korn, no nemam razloga ne vjerovati u tu izjavu – silueta koja je bila na bini nije ličila na Mitcha Harrisa. Istina je da je Harris jedan dio prošle godine bio odsutan iz benda, te da je njegovu ulogu preuzeo John Cooke iz grupe Corrupt Moral Altar.

“Apex Predator – Easy Meat” je ipak okupio standardnu četvorku: Barney je tu, na basu je Shane Embury, gitare je odsvirao Mitch Harris, a za bubnjevima je Danny Herrera.

I zaista, ovaj kvazi konceptualni album započinje poprilično solidno, atmosferičnom trominutnom kompozicijom koja ima funkciju intra, na nju se nastavlja “Smash A Single Digit” koja je onako lukavo izabrana za singl albuma jer u dva rifa pomiri nekoliko burnih voda karijere Napalm Deatha, no kako album odmiče, te nakon četrdeset minuta odlušanog novog materijala postavit ćete sebi jedno jedino pitanje.

Čemu?

Posljednja tri studijska izdanja Napalm Deatha (uključujući ovo u jednačinu) zvuče u potpunosti isto, iako su u više navrata članovi izjavljivali da će doći do pomjeranja granica žanra, pa smo imali priliku čuti raznorazne više ili manje uspješne i zanimljive eksperimente. Pitao sam se da li je do mene ili do benda, te sam na listu Winampa ubacio “Time Waits for No Slave”, “Utilitarian” i “Apex Predator – Easy Meat”, te upalio shuffle. Bilo mi je veoma teško skontati sa kojeg je albuma koja pjesma, a razlika je najevidentnija u recimo boljem zvuku bas gitare (pa taj Embury fakat ne udara bezveze!) na novom izdanju.

“Pa tebi je Motorhead najdraži bend, šta se žališ na (ne)inventivnost?” je moguća varijanta upita i argumenta, ali ne pije vodu kad je u pitanju Napalm Death.

Ne pije vodu iz prostog razloga što bih možda i mogao slušati “Apex Predator – Easy Meat” sa vremena na vrijeme (ima nekoliko veoma dobrih pjesama) da se ne nastavlja tradicija odvratne, hipermoderne, na silu sintetikom prljave produkcije. Neću da griješim dušu ili da širim dezinformacije, ali bubanj zvuči kao da je obolio od teške bolesti sintetike uzrokovane bakterijom Plasticus Triggerus.

Donekle u ravnjaku i ne smeta, ali kad počne blastbeat – zna se šta je blastbeat i zna se kako isti treba zvučati, te se pogotovo zna gdje se povlači granica između pravog grindcorea i ovoga što mlađa generacija naziva grindom. Mene uši bole i nakon “Scuma” i nakon “Apex Predatora”, ali na različite načine – dok mi jedan burgija želudac i uši, drugi mi izaziva fizičku bol i ukida želju da slušam muziku. Dinamika na ovom albumu ne postoji, sve je glasno, od prve do zadnje note.

2004. godine Napalm Death je objavio “The Code is Red… Long Live The Code” i od svih albuma objavljenih u ovom vijeku, taj iz 2004. godine je jedini vrijedan pažnje bez napora. Ova kombinacija death metala, grinda i hardcorea uz povremene ulete ambijentalnih i eksperimentalnih dionica koju Napalm Death fura posljednjih petnaest godina se poprilično izlizala. “Apex Predator – Easy Meat” je nasilan, ali na silu, bučan, ali bez smisla i, čast izuzecima… dosadan.

Nekad nema druge nego nazvati stvari pravim imenom.

Napalm Death – Apex Predator – Easy Meat
2015 / Century Media Records
Website benda