Marilyn Manson – The Pale Emperor

MarilynManson_xxx

Postoje tri faze u slušateljskoj karijeri svakog normalnog pojedinca. Prva je faza medijskog i vršnjačkog utjecaja kada kao klinac (najčešće početkom srednje škole) slušaš sve ono što ti mediji i prijatelji predstavljaju kao dobro. Druga faza je faza gorkog negiranja i predstavlja proces kreiranja vlastitog ukusa gdje pojedinac istražuje, ali se usput i u jednu ruku stidi svega što je slušao nekad (a nekad zna biti i prije godinu dana). Druga faza se vuče kroz mladost pojedinca, dok treća nastupa nekada kad pojedinac prihvati da više nije mlad kao što je bio nekad – njegov ukus više ne određuju ni mediji, ni prijatelji, ni internet. On uzima od svakoga sve što mu odgovara, a u isto vrijeme preispituje i sve što je bio, ali i ono što nije, te se vraća stvarima koje je namjerno ili nenamjerno zaboravio.

Takav put sam ja prošao sa Antihrist Superzvijezdom Marilynom Mansonom, čiji album “Holy Wood” nije bio ništa do savršenstva kada sam ga čuo u svojoj četrnaestoj 2000. godine. Manson je predstavljao sve ono što osjeća pobunjeni tinejdžer rocker čiji mozak ne radi baš najbolje, ali su testisi obješeni do poda, spremni na sve. Malo kasnije sam (druga faza), pod utjecajem starijih metalaca i punkera, odbacio Mansona, jer je bio lažnjak, da bih mu se vratio u trećoj fazi i otkrio da mu je muzika ostarila baš kako treba i da je i dan-danas slušljiv i nevjerovatno moćan muzičar.

No Manson je definitivno odradio fantastičan posao starenja i na emotivno-privatnom planu, ukoliko uzmemo obzir u to da ulaže sebe u muziku koju piše. Njegov novi studijski materijal “The Pale Emperor” je savršen dokaz gore navedene tvrdnje.

“The Pale Emperor” je bijesan, jak i emotivan album, ali u potpuno drugom smjeru. Mnogi su ostali zatečeni zvukom koji su mogli čuti na singlu “Third Day of a Seven Day Binge”, ali istina je da je šok još veći ukoliko krenete slušati cijeli album. Stari ljubitelji Mansona mogli bi nepravedno ostati zatečeni evolucijom zvuka koja sada počiva na rockerskom, čak i bluzerskom uzorku sa eventualnim dodacima industrial zvuka. Dosad je Manson šokirao sa ekscesima, ovaj put šokira sa ljudskom tamom. Ubijamo strance kako ne bi ubijali one koje volimo, Manson pjeva izmučenim glasom u pjesmi “Killing Strangers” i donosi istinu o čovječanstvu na za njega specifičan način. Album se nastavlja u istom tonu. Muzika gradi jedan sloj atmosfere, na njega ide Manson sa svojim glasom i stihovima koji su nekad izrečeni šapatom, nekad vriskom. Album guta slušatelja agresivnošću tuge i tugom agresivnosti koje se smjenjuju u pravim, preciznim omjerima.

Ako se odlučite poslušati album, a trebali bi, uvidjet ćete veoma lagano da je na ovom izdanju Marilyn Manson izvukao kartu koju dosad nije povlačio nikada: kartu iskrenosti na kojoj ne stoji ime Mansona, već Briana Warnera. Album odiše melanholijom. Pjesma “The Mephistopheles of Los Angeles” je u jednu ruku oda Briana Warnera Marilynu Mansonu, oda jedne osobe koja ostaje sama, fizički i mentalno, kad skine šminku sa lica. Zbog činjenice da je u zid albuma ugradio jedan ovakav kamen, teško je i sasvim bespotrebno ne odati mu poštovanje.

“The Pale Emperor” je dokaz uspješne trampe – vrijeme je uzelo Antichrist Superstara i zauzvrat nam dalo Blijedog Cara. Razmjena uopće nije loša, realna je i odgovara okvirima u kojima se desila. Teško da bi se danas generacija koja je više ili manje odrasla uz Marilyna pronašla u lažnim marketinški isplaniranim pričama o izvađenim rebrima zarad autofelacija ili da bi takva ili slična glasina na bilo kojem nivou potresla javnost kojoj se snuff filmovi serviraju na dnevnoj bazi u 4k rezoluciji.

Marilyn Manson – The Pale Emperor
2015 / Hell, etc.
Website benda