TOP 10 2014. godine po izboru Arnela Šarića Sharana

ISKTOP102014

“Aaaaj, nemoj opet!”, “Neeee, molim te!”, “Pa kako ću, teško je! – te su se rečenice i varijacije na iste najčešće mogle čuti u virtuelnoj redakciji ISK Web Magazina u trenutku kada sam od svojih kolega zatražio da mi dostave liste najboljih izdanja 2014. godine po njihovom ukusu. Donekle shvatam muke, teško je na komandu izabrati najbolje i vagati kada je umjetnost u pitanju.

Ovaj put, situacija je bila još teža – rekao sam da liste ne smiju imati ispod deset izdanja jer se mi kao novinari pitamo i ne možemo ne slušati, moramo biti spremni da u bilo koje doba dana ili noći ispucamo najbolje po vlastitom (kvaziobjektivnom) mišljenju.

I dok su moje kolege imale problem sa manjkom, ja sam i ove godine kuburio sa viškom. Neki bi rekli da sam oborio kriterije, neki bi rekli da sam proširio spektar interesovanja, ja bih rekao da iz godine u godinu sve manje robujem žanrovima, te da se dobro čuvam da na listu ne stavim nešto što nije uže ili šire rock’n’roll (Dženo, nemoj Midnight Romeo stavljati, vidiš da ni ja nisam…).

Listu sam u glavi počeo spremati negdje u novembru i vrtila se oko broja dvadeset, ali sam onda rekao sam sebi da je nepošteno da je toliko širim, te sam sjeo, otvorio sve izvore muzike i gledao šta sam zapravo najviše slušao i šta mi se najviše svidjelo. Možda je malo nepravedno prema bendovima kakvi su Midnight i Nashville Pussy ne uvrstiti ih na ovu listu, ali sudba kleta bila je još gore raspoložena prema bendovima kakvi su Bloody Hammers, Castle i Earth koje generalno volim jako mnogo, ali zbog različitih razloga njihova izdanja sam poslušao premalo puta da bih mogao uputiti bilo kakav sud.

Predstavljam vam deset izdanja koja su vrijedna svake vaše minute. Nijedno nije filler što je možda slučaj sa nekim drugim izdanjima na listama mojih kolega, svako je hvale i slušanja vrijedno, te nešto najbolje iz 2014. godine po mom izboru. Neka od izdanja su recenzirana, te klikom na omot možete pročitati i recenziju.

Rigor Mortis – Slaves To The Grave

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Labuđi pjev jednog od najboljih thrash metal bendova svih vremena okupio je na ploči originalnu postavu koja je snimila jednako fantastični istoimeni album koji je obilježio američku podzemnu metal scenu osamdesetih. Nažalost, smrt Mikea Scaccie označila je i definitivni kraj ovog odličnog benda, no šta je tu je – ostaje diskografija vrijedna pažnje, a novo izdanje iz 2014. je jedan od najboljih albuma godine.

Orange Goblin – Back From The Abyss

orangegoblin2014

Orange Goblin sam razmazio – čim sam saznao da će ove godine objaviti novi album, odmah sam im prepustio mjesto na svojoj listi top izdanja. No ne bez razloga. Još jednom Orange Goblin dokazuje da idu stihijski, iskreno i neprepotentno u kreiranje svoje muzike. Kada slušate “Back From The Abyss”, veoma je lako osjetiti utjecaj bendova kakvi su Motorhead, Down, Airbourne i Clutch sa kojima su dijelili bine i backstagee u godinama između “Eulogy For The Damned” i ovog novog albuma. Možda ne bi bilo čudno biti inspirisan da ova britanska četvorka svu inspiraciju prvu ne profiltrira kroz svoj prepoznatljivi stoner/heavy metal štih. Album za skakanje, pjevanje i cuganje.

The Meatmen – Savage Sagas

meatmen2014

Bilo je potrebno samo pedeset i devet sekundi koliko traje pjesma “Men o’ Meat” koja otvara album “Savage Sagas” da naslutim da imamo hit. I zaista, novi studijski album (neki se ne bi složili sa nadolazećim pridjevom) legendarnih The Meatmena predvođenih punk dinosaurom Tescom Veejem je još jedna kolekcija bezobraznih i bezobrazno dobrih punk rock numera. Kako su The Meatmen i ranije imali izlete u heavy metal, pa bar u svrhu parodiranja, i na ovom albumu ima tragova hevijanerskih riffova, ali je osnova i konstrukcija – punk. Pitanje je koliko možete podnijeti pjesme tipa “The Ballad of Stinky Penis”, “Pissed Hot for Weed” i “Deathrig 9000”, ali ako vam uhu prija punk rock lišen scenskog budalesanja u vidu plagova, manifesta i postulata, te smorne političke korektnosti, The Meatmen su tu da oraspolože.

Triptykon – Melana Chasmata

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Drugi album švicarskog Triptikyona koji predvodi Tom G. Warrior mogu bez problema i srama nazvati najboljim metal albumom koji sam slušao ove godine. U pitanju je fantastičan, višeslojan i multižanrovski album čijoj kreaciji je pristupljeno sa mnogo pažnje i obzira ka detaljima. Iako je album dobio dosta pažnje prvenstveno zbog članova benda, ipak se radi o djelu koje vrijedi samo od sebe, iako je upravo vizija članova benda omogućila ovakvo izdanje. Jedan od rijetkih savršeno odmjerenih albuma koji slušatelja uvode u stanje ekstaze za vrijeme i ostavlja u istom nakon slušanja.

Body Count – Manslaughter

A kad bi dijelio nagradu i za najzabavniji album godine, tu bi pokupio Body Count za “Manslaughter”. Ukoliko ste imali priliku čuti ovaj album ili barem pročitati moju recenziju, onda ste mogli primjetiti da Body Count sa svojim prvim izdanjem za Sumerian Records ne živi na staroj slavi, već su snimili žestok album koji i dalje smrdi na devedesete, ali donosi i dosta finti za ljubitelje modernog hardcorea, te uspijeva pomiriti različite ljude i ideje. “Institutionalized 2014” je bez konkurencije najbolja obrada pjesme u 2014. godini.

Behemoth – The Satanist

Iako ga nisam pretjerano često slušao u posljednjih nekoliko mjeseci, Behemothov “The Satanist” se ipak sasvim zasluženo nalazi na ovoj listi. Težak, mističan i agresivan materijal objavljen početkom ove godine i dalje je kvalitetom blizu vrha, a ukoliko kao ni ja niste ranije imali priliku da se susretnete sa muzikom Behemotha, “The Satanist” je odličan početak – iz prostog razloga što je jedno od njihovih najboljih albuma  (zaključeno nakon slušanja drugih albuma).

Violation Wound – Violation Wound

Šta može uraditi legendarni Chris Reifert nakon što je uspio zadužiti cijelu metal scenu radom sa bendovima kao što su Death, Abscess i Autopsy? Sudeći po Violation Woundu, podići srednji prst još jednom visoko, ustati od bubnjeva, uzeti gitaru i osnovati punk rock bend čiji je istoimeni album moguće sažeti u jednoj riječi – prijetnja.

Peter Pan Speedrock – Buckle Up And Shove It!

Bez promjene na frontu zvuka, holandski trio Peter Pan Speedrock nastavio je priču sa albuma “We Want Blood!” – ako volite rock’n’roll, lake žene i brze automobile, te opijanje koje često vodi u trenutke kada ne znate ko ste i šta ste, Peter Pan Speedrock ima soundtrack za vas… a tinitus nakon slušanja albuma na maksimalno pojačanom playeru će se baš lijepo družiti sa vašim mamurlukom.

Vallenfyre – Splinters

Fantastično mi je ove godine bilo slušati ljubitelje death metala koji ne prežu od pljuvanja po punku kako na sva zvona hvale odlični drugi album britanskog Vallenfyrea. Razlog tome je očigledno neznanje te sorte metalaca koji nisu svjesni da je “Splinters” zasađen na tlu koje tvori zemljište crusta i crustcorea, toliko očigledno u samom zvuku da na momente nisam mislio da slušam Vallenfyre nego Extreme Noise Terror. Kako god, u pitanju je monstrouzno snažan album koji svojom brutalnošću prevazilazi mnoga death metal izdanja objavljena ove godine. Da Vallenfyre nije snimio “Splinters”, novi album Bloodbatha našao bi se ovdje.

Necrophagia – Whiteworm Cathedral

necrophagia2014

Očigledno je da je danas demode snimiti album kakav je snimila Necrophagia u 2014. godini, a objavila izdavačka kuća Season of Mist. U pitanju je rafinirani audio užas, horor na traci. No to je zapravo ono što Necrophagiji, američkom death metal bendu, osnivačima takozvanog horror metala najbolje i ide – ukoliko ste ljubitelj horora, slušajte “WhiteWorm Cathedral”. Ukoliko volite staroškolski death metal, slušajte “WhiteWorm Cathedral”. Ukoliko i dan-danas ne možete prežaliti osamdesete i doba kada je Impetigo harao (kraj osamdesetih i početak devedesetih), evo vam demode album koji treba vaše uho, kako bi vam u isto ubacio crva koji će vam izjesti mozak, a onda mutirati u pričajućeg štakora i žrtvovati ostatak vašeg tijela Satani.