TOP 10 2014. godine po izboru Nedima Hafizovića

ISKTOP102014

Na početku bih citirao Sharana, koji je na top listi za prošlu godinu napisao: „(…) pravi način da ova lista dobije (djelomičnu) legitimnost bila bi još jedna lista koja bi se zvala “Top izdanja koja sam čuo tek 2013. godine, a objavljena su 2012. Ili 2011. Ili nekad.””. I ja bih volio upravo ovakvu listu, ali lista je samo za ovu godinu, pa sam i uspio (jedva) sakupiti deset solidnih izdanja objavljenih ove godine.

Generalni utisak većine je da se radi o poprilično slaboj godini kada su nova izdanja u pitanju. Ja lično, kao i milioni ljudi diljem svijeta, sam iščekivao novi album Toola koji je navodno trebao da izađe, ali eto nije, pa se nadam da će se isplatiti tolike godine čekanja. S druge strane ove godine se vratio Slipknot sa svojim petim albumom i bolje da nisu. Po meni je ovaj bend davno trebalo rasformirati, a prostor koji im daju mediji (pa evo nažalost i ovaj) je suvišan. Za mene najveće razočarenje godine je bio Iced Earthov album “Plagues of Babylon” objavljen na samom početku godine (tačno na moj rođendan). Interpretaciju ovog albuma sam imao priliki vidjeti i čuti 26. januara u sarajevskoj Slogi i tu je razočaranje samo potvrđeno.

Ja mislim da odavno lošiju godinu nismo imali ni kad su domaća izdanja u pitanju jer skoro da ih nije ni bilo. Album Festival of Mutilationa “Indiscipline” nisam stigao preslušati jer je tek objavljen, ali sudeći po singlovima koje su objavili, izgleda da se radi o vrhunskom izdanju. Ja se iskreno nadam da će u idućoj godini stanje da se popravi kako kod nas, tako i na međunarodnom planu, a neka velika imena su već najavila nova izdanja. A za ovu godinu deset najboljih izdanja su:

Crowbar – Symmetry in Black

crowbar

Titulu „izrada godine“ ove godine nosi Crowbar jer su samo dan prije koncerta koji je trebao da se održi u amfiteatru Doma mladih otkazali zbog navodnih zdravstvenih problema jednog od članova benda. Pored činjenice da je to veliki Crowbar, ostala je tuga jer su u Sarajevu trebali promovisati album “Symmetry in Black” koji je jedno odlično izdanje. “Symmetry in Black” je sve samo ne klasični sludge album jer obiluje zanimljivim dionicama, ali i dalje preovladava ona klasična težina koju ima Crowbar.

Regaining The Crown – The City Of Tragedy : The City Of Ghosts

regainingthecrown

Po meni bi ova lista bila žalosna bez ijednog domaćeg izdanja. Da se to ne desi, potrudila se sarajevska HC mašina Regaining The Crown koji su svoje prvo izdanje, EP “The City Of Tragedy : The City Of Ghosts” objavili 31. decembra prošle godine, ali ga možemo smatrati ovogodišnjim izdanjem. Pet pjesama sa ovog EP-ja su dovoljne da se shvati da nisu potrebne godine da bi jedan bend ovako dobro zvučao i imao ovakvu dozu žestine. Mreža Hardcore Worldwide je pjesmu „Last of Our Kind“ uvrstila u TOP 20 za ovu godinu.

Exodus – Blood In, Blood Out

exodus2014

Povratak Zetra Souze u Exodus me obradovao kao malo dijete. Svaka čast Paulu Baloffu, ali meni najdraža postava Exodusa je ona sa Zetrom, dok Rob Dukes za mene nikada nije bio dostojan da bude vokal Exodusa. Album “Blood In, Blood Out” nije među najboljim izdanjima Exodusa, ali je sigurno jedno pristojno izdanje vrijedno slušanja. Album je dobio dodatni publicitet iz razloga što se pored Souze, vratio (na gostovanje) odbjegli sin Kirk Hammet koji je sarađivao sa Exodusom na pjesmi „Salt the Wound“.

Gojira – Les Enfants Sauvages

gojira2014

Album „L’Enfant Sauvage“ dobio je i živo izdanje u obliku live albuma kojeg je Gojira snimila tokom koncerta u Brixton Academyiju u Londonu. Gojira pripada skupini bendova koji su bolji uživo nego na studijskim izdanjima, a to potvrđuje i ovaj album. Bend je nakon skoro dvadeset godina postojanja počeo dobijatu zasluženu pažnju zbog svog unikatnog zvuka i tema koje obražuju u svojim pjesmama. Energija koju posjeduje ovaj bend je u potpunosti sadržana na ovom albumu, a za fanove Gojire ovo izdanje je lektira.

Opeth – Pale Communion

opeth2014

Ovaj album se bitno skoro i ne razlikuje od prošlog Opethovog albuma “Heritage”. Ipak, sviđa mi se u kojem pravcu ide Opeth. Dokazali su da nisu običan bend kroz raznovrsnost koju nude, kako kroz ovaj album tako i kroz prethodne. Muzika na albumu „Pale Communion“ je i dalje na neki način egzotična, ali je daleko od one muzike koju su pravili tokom svog gothic perioda.

Down – Down IV – Part 2

downivpart2

Down je odlučio da svoj četvrti album podijeli na dva EP izdanja. Prvi EP sam recenzirao na ISK prošle godine, a drugi EP sam preslušao tek prije nekoliko mjeseci i moram reći da nije lošiji od prvog. Mada je već jasno da ništa neće nadmašiti njihov prvi album “NOLA”, Down bi sigurno postao dosadan da je u potpunosti zadržao zvuk sa prvog albuma. Čak bi se u poređenju prvog i posljednjeg izdanja moglo zaključiti da se radi o skoro dva različita benda jer na ovom Downa se mogu osjetiti elementi doom metala.

KRYN – Scars Remind Me

KRYN2014

Meni je izuzetno žao što nisam prisustovao ovogodišnjem Spine Twister festivalu zbog riječkog benda KRYN. Ovo je njihov debi album i po meni najbolje regionalno izdanje ove godine. Mada se radi o modernijem metal zvuku, žanr mi je poprilično nedefinisan zbog različitih primjesa i samoj unikatnosti, te originalnosti ovog benda. Ovaj album je za mene bio jedno pravo iznenađenje i uvjeren sam da KRYN može napraviti ogroman uspjeh.

Cynic –  Kindly Bent to Free Us

cynic2014

Cynic je nakon ponovnog okupljanja 2006. godine bio izuzetno produktivan sa jednim albumom i dva EP izdanja, a zatim je uslijedilo zatišje od tri godine. Čekanje se isplatilo, a album je nastavio tradiciju progresivnog zvuka. Svi upoznati sa zvukom Cynica znaju da se ne radi o klasičnoj progresivi već o mješavini različitih žanrova, a osnova njihove muzike je vezana za tehnički death metal.

Overkill – White Devil Armory

overkill2014

Za trideset i pet godina koliko postoji ovaj bend, njihov zvuk je skoro ostao isti, pa ni ovo izdanje nije iznimka. “White Devil Armory” nema apsolutno ništa posebno i drugačije u odnosu na prethodne albume, čak bih rekao da mi je prethodni album “The Electric Age” daleko bolji. Ali… ovdje se radi o Overkillu,  očevima thrash metala i nemoguće je da oni snime loš album, pa je i ovo jedno dobro izdanje u njihovoj režiji koje zaista vrijedi poslušati.

Black Label Society – Catacomb of the Black Vatican

bls2014

I tako je Black Label Society za šesnaest godina uspio dogurati do devetog studijskog albuma koji je po meni jedan od najboljih koji je ovaj bend napravio. Mada više nije neko otkriće da Zakk Wylde zvuči skoro isto kao i Ozzy Osbourne, na ovom albumu već je postalo teško primjetiti razliku. Zvuk albuma je nešto lakši u odnosu na prethodne, ali fanovi ovog benda znaju da Black Label Society odlično zvuči i kada svire lakše stvari.