Intervju: The Baron, Stig & Roy (Amebix)

Poslije odgledanog koncerta legendarnog britanskog benda Amebix, koncerta zbog kojeg sam putovao čak do Praga, sjeli smo u backstage kluba Matrix i popričali sa svom trojicom članova benda. The Baron (Rob Miller) je bio najglasniji, ali su i njegov brat Stig (Chris Miller) i novi bubnjar Roy Mayorga odgovarali s vremena na vrijeme na moja pitanja. Legende su legende i ovo je bila izuetna čast!!!

Sjedimo ovdje sa Baronom i Stigom iz Amebixa, počnimo sa tipičnim pitanjima, koncert u Pragu je upravo završio, kako ste se proveli?

BARON: Bio je to odličan koncert, zaista smo uživali, mislim da je ovo najvreliji koncert koji smo odradili u dugo vremena, ja sam jeo neki grah dva sata prije koncerta i osjećao sam grah na jebenom nepcu, mislio sam da ću povratiti. Ali izdržiš, izdržiš.

Stig, kakav je koncert bio tebi?

STIG: Sjajno, sjajno, uživao sam. Prvi put smo u Pragu i fantastično se provodimo. Mnogo prijatelja je ovdje i drago mi je što se svi fino provode. Drago mi je da svi cijene sve što se dešava večeras.

OK, ljudi, ne želim da gubimo vrijeme, idemo odmah na konkretna pitanja. Večeras smo imali priliku čuti novu pjesmu „The Messenger“ koja će se naći na vašem albumu, a plakat za svirku u Antwerpu kaže „Amebix Are The Messenger“. Reci nam nešto više o liričkoj sadržini pjesme.

BARON: Bit ću poprilično kratak, pjesma suštinski govori o alhemiji, o transformaciji osnovnih metala. Amebix je uvijek bio bend koji je govorio o tome kako se možeš promijeniti i kako ispuniti vlastiti život kroz pojačanje duhovnih karakteristika pojedinca, o tome smo pjevali od „Arisea“ pa nadalje. Dakle, koristili smo imidž i pojmove iz alhemije kako bi dočarali to.

Ova pjesma će se naći na novom albumu Amebixa, prvom nakon dvadeset i kusur godina. Nakon svog tog vremena radite na novom albumu, možeš li nam dati neke informacije o ovom nadolazećem djelu?

BARON: OK. Za sada, napisali smo dvije pjesme koje trebaju biti snimljene, i ova (Baron misli na „The Mesenger“, op. Sharana) koju ste čuli je jedna od njih. Trenutno radimo na još dvije pjesme. Na kraju ove turneje uzet ćemo pet-šest dana slobodno, imamo dosta ideja. Recimo da imamo materijala dovoljno za šest pjesama.

STIG: Ovo nije način na koji smo radili prije, ali sada funkcioniše za nas.

U ovom trenutku, Roy Mayorga, bubnjar Amebixa upada u razgovor.


ROY: Funkcioniše tako da postoje pjesme koje su Rob i Stig zajedno skontali, pjesme koje sam ja skontao, pa ih donio u bend, ili oni urade pjesme pa ih pošalju meni da malo sredim aranžmane, postoje i one koje smo zajedno skontali za vrijeme sviruckanja, proba…

BARON: Ono što je smiješno je da smišljamo materijal koji je vrlo raznovrstan, svaka pjesma je drugačija od druge, što je sjajno. Nisam to stvarno očekivao. Mi nikad nismo željeli izaći na binu i našu muziku staviti u određeni kalup, mislim, Amebix je Amebix, ali je isto tako Amebix i istraživanje različitih ideja i drago mi je što je taj princip još uvijek vrlo živ. Govoreći iz perspektive mene i Stiga, mi nismo mogli pobjeći od toga ko smo zapravo i šta je naša muzika, i onda se pojavi Roy koji to još jače stegne, osoba koja ima dovoljno znanja i iskustva da to sve aranžira, tako da sad imamo puno profesionalniji stav prema stvarima i mislim da smo širi nego što smo ikad bili u prošlosti.

Pošto i moj bend funkcioniše na jednoj vrsti distance, interesuje me kako to ide sa Vama, Roy u Americi, ti u Škotskoj, a Stig u Londonu u Engleskoj?

BARON: Vrlo teško, najviše problema je sa periodom dekompresije (smijeh), kad on dođe ovamo (pokazuje na Roya), treba mu najmanje 5 dana da izađe iz jet-lag moda, znaš?

ROY: Jao, to je pušiona.

BARON: Kad smo bili u Los Angelesu, za vrijeme prve američke turneje, proveli smo sedam dana u Royevom stanu, i pravo sa jebenog aviona nas je ugurao u prostoriju za probe i odmah vježbanje, probe svaki dan po sedam sati i onda smo se upitali kako to da se osjećamo ovako čudno? Jebote! Isplatilo se, ali znali su se dešavati situacije da smo upola pjesme i ne znaš koji kurac uopšte sviraš! (smijeh)

Ponovo ste okupljeni, svirate turneje, izdat ćete novi album uskoro, ali sada slijedi dvogodišnja pauza, da li je to zbog Royevog angažmana u Stone Souru ili?

BARON: Da, ali je i zato i jer nam daje priliku da sve ovo pažljivo osmotrimo sa jedne distance, to je dobra stvar. Mislim, nemamo  želju da sad ponovo uskočimo u voz i izdajemo nešto važno samo tako – treba uzeti vremena.

STIG: Dugo pripremanje udarca. Mislim, pomalo je čudno da su stvari u koje smo uskakali instinktivno kao klinci danas posmatraju kao neka vrsta institucije, zato želimo sada uraditi i stvoriti nešto na šta ćemo biti ponosni i u iduće 22 godine. Mislim, to nešto znači, stvari su iste jačine kao što su bile i prije, kao npr. naši stari albumi.

BARON: A pored svega postoji očigledan pritisak, stvar o kojoj se ne priča, pitanje koje glasi kako ćemo, jebo te, napisati išta što će moći nadjačati ono što je bilo prije? Shvataš me? Postoji taj subliminalni pritisak na našim leđima, ali ignorišući to istražujemo šta je sada i ovdje, šta se kuha u loncu. Dvije godine su puno vremena, možeš napisati dvadeset pjesama i reći, OK, petnaest njih su sranje, ali ovih pet je odlično i zato u ovom momentu mislim da radimo pravu stvar. I umjesto da se ograničavamo time da mislimo da treba da sviramo sada i odmah, mi slijedimo našu zvijezdu.

Stig je spominjao institucije. Kako gledate na cijeli podžanr nazvan crust punk i Amebix nazvan inovatorima tog žanra?

BARON: Pa…

STIG: To su sve laži!

BARON: Da, to su sve laži (smijeh). Kad smo mi počeli, nije postojala riječ za to…

STIG: Mislim da taj izraz crust punk dolazi od činjenice da smo bili najsiromašniji i najprljaviji sjebovi koji su živjeli na ulici, kontaš? (smijeh)

BARON: Da, to je došlo posljedično poslije Amebixa, mislim, Amebix nikad nije bio crust punk bend, samo smo bili smrdljivi, crusty ljudi koji žive u Bristolu i sviraju u nekom bendu. Ljudi imaju tendenciju da generaliziraju i da budu generalizirani, da budu specifični oko vrste muzike koju slušaju i danas ima toliko tih malih torova, a kad smo mi odrastali, imao si rock muziku, rock’n’roll i onda se pojavio punk rock koji je bio toliko širok i mogao si djelovati na mnoge načine unutar punk rocka, zato je i bio toliko zanimljiv i uzbudljiv nama, tako da ne znam šta da ti kažem na ljude koji nas nazivaju stvaraocima bilo kakvog žanra.

Kad sam…(i tu sam se počeo smijati jer je Stig počeo da pravi razne facijalne ekspresije) Je li on uvijek ovako smiješan?

BARON: Čudno se ponaša.

STIG: Šta se dešava?

Zaboravio sam iduće pitanje! (kolektivno smijanje)

BARON: Ah, to je zato jer nosi bijelu majicu, osjeća se neobično. (Amebix je dobio na poklon bijele majice koje su imale ištampan mali logo Amebixa i natpis „NO VISAS NO BORDERS (na osnovu njihovog slogana NO GODS NO MASTERS) SARAJEVO ’86 – PRAGUE ’09“ )

Pa dobro, ali izgleda lijepo.

BARON: Ah da, izgleda lijepo!

Roy i Stig u tom trenutku počinju da se krevelje i oponašaju Borata sa riječima „yes, very nice, sexy time!“

(smijeh) OK, dakle pitanje! Bilo mi je čudno vidjeti da Amebix nastupa na Hellfestu, na ogromnoj bini…

STIG: Misliš da nama nije? (smijeh)

Da, vidio sam iznenađenje na licima kad ste se slikali ispred one gomile.

STIG: Da, bilo je to tako čudno. Super smo se proveli.

BARON: Da, super smo se proveli. Mislim, nije baš neka pamet, to se zna, da je to sve izorganizovano za nas, nahrane te i napoje, popneš se gore, sviraš, vidiš sva ta sretna lica…mislim, metal je totalno drugačija stvar, kao što svi znamo. U metalu je na prvom mjestu muzika, metalci se ne brinu za to kako potrošiti / ne potrošiti lovu na nešto čim se bave i šta vole, kao što znaš u punku ljudi žele sve za jebeno ništa, zato ništa i nema nikakvu vrijednost. Mislim, trebaš cijeniti stvari u životu do kojih ti je stalo, ako nećeš, ne kupuj muziku, ako kažeš Amebix je sranje, ne kupuj našu muziku, ne dolazi na naše koncerte, ali se i nemoj žaliti!

Pitanje koje je bilo povezano sa Hellfestom je sljedeće: nakon uskrsnuća Amebixa, mislite li da bend treba da ima svoje mjesto na većim binama ala Hellfest ili manjim kao što je ovaj klub?

BARON: Pa mislim da bi bilo dobro svirati na većim binama, ali po noći, Hellfest po danu je sramotan kao vađenje kurca u javnosti (smijeh), super smo se mi proveli, uživali smo, ali…to nije Amebix!

ROY: Iskreno, mi možemo svirati na bilo kojoj bini, nije važno, ali bilo bi lijepo svirati na srednje velikim binama, ako ne na velikim, kako bi imali vremena i prostora kreirati raspoloženje, viziju i atmosferu.

STIG: Da, ja mislim da je to teže uraditi ako je više ljudi u igri.

BARON: Ti si imao iskustvo i priliku da čuješ i vidiš večeras šta Roy radi, on se bavi pisanjem muzike i isticanjem atmosfere, te pozadinske muzike u Amebixu za koju smo oduvijek znali da je tu, svi su znali da je ona tu, ali nismo imali potrebnu opremu i znanje kako da to uradimo, i evo sada imamo taj unikatni način da predstavimo bend, kako u vizualnom, tako i u…u…

Auditivnom?

BARON: Je li to ta riječ? (smijeh) To treba biti ukupno iskustvo zbog kojeg se treba otići i vidjeti i poslušati bend uživo, a to smo željeli kao klinci, ljudi odu, pogledaju Pink Floyd i kažu JEBI ME ODMAH, OVO JE GENIJALNO! i mislim da se o tome radi.

ROY: Niko ne želi da bude kao Pink Floyd, ali želimo da imamo taj njihov element, sa vizualizacijom i svime…

STIG: …da izazovemo te osjećaje.

BARON: Želimo ljude da uključimo u muziku.

Sljedeće pitanje je upućeno Stigu i Baronu, svirali ste u Sarajevu 1986. godine, onda ste i izdali živi album iz Ljubljane, ali bazirat ćemo se na Sarajevo, jer je to moj grad. Sjećate li se ičega sa te svirke?

BARON: Znam da je bio festival u pitanju i da nama nije bilo jasno zašto smo glavni bend festivala ispred hiljade ljudi…

STIG: To je bila Ljubljana , on priča o Sarajevu.

BARON: Ah, Sarajevo, izvini, molim te, Sarajevo, sjećam se da je bila poprilično fina publika dolje…

STIG: Čudno iskustvo.

BARON: Da, bila je čudna atmosfera, čak i tada.

STIG: Ja sam ostao u klubu sa Spiderom (bivši bubnjar, op. Sharana) i tehničarima u klubu, Rob je otišao u hotel, šmrkali smo speed, nalijevali se i šmrkali još više speeda, pokušavali da se udaljimo od ljudi, u sedam ujutro krećem u hotel gdje smo spavali i vidim Roba i kažem mu da se osjećam čudno. Jednostavno sam osjetio: RAT SE BLIŽIO! Odvratan osjećaj, živ, pulsirajući…mogao si ga osjetiti, osjetio sam da nešto loše dolazi u ovom smjeru. Jednostavno si ga mogao opipati! Poslije nekog vremena, bang!

BARON: Jesi li ti bio u Sarajevu za vrijeme rata?

Ne, ja sam bio izbjeglica u Hrvatskoj. Ne sjećam se baš puno toga, a i ne smatram se kompetentnim da pričam o ratu u Sarajevu, nisam bio tamo. Imam prijatelje koji su bili, ali ja srećom nisam.

BARON: Mi smo u Sarajevu imali par vodiča koji su nas proveli kroz grad i objasnili nam šta je šta, koja zgrada je koja, barem kako je to tada bilo.

STIG: Čak i tada kad smo mi bili, bilo je tenzija i nasilja. U Ljubljani smo ušli u neki klub, bilo je vrijeđanja i tuča, jednostavno nelagodno, samo sam želio odjebati sa tih prostora.

BARON: Ali pored svega toga, znam da smo uživali dolje i da smo se sjajno proveli, toga se ja još bolje sjećam.

Suštinski, to je to. Hvala vam puno, drago mi je što smo se upoznali, što sam imao priliku da pogledam vaš nastup uživo, puno pozdravite gospodina Roy Wallacea koji nažalost večeras nije sa nama, ali je omogućio ovo upoznavanje i ovaj intervju.