A.I. #2: Prototype

Krenuli smo žestoko, nastavljamo mlako. Takav je bio moj prvi dojam kad sam prvi put čuo Prototype i vokal gitariste Vince Levaloisa, frontmena benda. Ipak, prvi dojam je bio samo to – prvi. Moja malenkost je prilično čudna i izbirljiva kada je u pitanju vokal bilo kojeg benda. Nešto paše, nešto ne. Jednostavno ne postoji jednačina koja to može odrediti i zato često bježim od raznih preporuka i sveopštih koncenzusa vizavi kako velikana scene, tako i relativnih i totalnih anonimusa. U ovom slučaju vokal je sigurno prvo što će se primjetiti.

Ipak, grehota bi bilo staviti ga u prvi plan pored onakve muzičke podloge. Bend je ove godine proslavio dvadeset godina postojanja i tokom tih dvadeset godina, kvalitetna progressive – thrash metal kombinacija je bila konstanta na sva tri albuma, gdje je nekad jedan dio bio dominatniji i obrnuto.

prototypeband

Ono što meni prvenstveno upada u uši jesu bubnjevi. „Profesionalna“ deformacija, šta li. Sa izuzetkom drugog albuma gdje je svirao Damion Ramirez (i napravio odličan posao), ostatak je odradio Pat Magrath. Pat Magrath je strašno nepriznat i nepoznat bubnjar iz meni neobjašnjivih razloga. Čovjek, koji je velikom (u svakom smislu te riječi) Geneu Hoglanu objašnjavao i pokazivao neke stvari, iz ko zna kakvih razloga nikad nije stvorio ime dalje od zapadne obale Sjedinjenih Američkih Država.

Dobar dio benda ima muzičko obrazovanje i to se čuje i osjeti na prvo slušanje. Ne da imam nešto protiv bendova i ljudi koji nemaju takvu pozadinu (i sâm sam takav), da ne bude zabune, ali nekako se ta razlika da osjetiti na prvu. To najviše dođe do izražaja kada na albumu dođe obavezna lagana, atmosferična pjesma sa akustičnim gitarama koja je uvijek nekako ubačena bez da imalo odskače od ostatka albuma. Prototype to koristi maksimalno efikasno, te su pomalo i prepoznatljivi po kombinaciji distorziranih i clean gitarskih dijelova, uz specifičan vokal.

Bend je u osnovi progressive metal bend i tu je sva ljepota – početak “Dead of Jericho” sa njihovog prvog albuma “Trinity” je jedan od najboljih početaka ikad (ja sam sav takav – najbolji početak, najbolji riff i slično… bit će ovoga još), a komplet pjesma vrlo dobro predstavlja bend.

Trinity je ujedno i najbolji album Prototypea, meni vjerovatno više iz sentimentalnih razloga. Dobro se sjećam svog oduševljenja kad sam ga prvi put čuo, za mene je to tad bilo nešto sasvim novo. “Continuum” iz 2006. je nastavio već utabanim putem, ovaj put sa malo žešćim sveukupnim tonom albuma što se možda najbolje vidi u prvoj pjesmi albuma, “The Way It Ends”. Interesantan podatak vezan za tu pjesmu je da je našla svoje mjesto u trećem dijelu video igre “Guitar Hero”, što je za bend koji je malo poznat u metal zajednici, a kamoli šire predstavljalo veliku stvar. Bend je i prije bio zastupljen u raznim igrama, ali nikad u igri čija je popularnosti dostigla svjetske nivoe što je slučaj sa “Guitar Hero” serijalom.

I dok su prva dva albuma malo više thrash metal orijentisani, treći album nazvan “Catalyst” je dosta progresivniji uradak od prošlih sa dužim, složenijim pjesmama i eksperimentisanjem, posebno sa agresivnijim vokalom što po meni nije dalo neki upečatljiv rezultat. Shodno tome, album traži malo više preslušavanja da bi skroz legao, no “Ageless Heart Of Memory” kao rijetka brža pjesma se bez problema izdvaja od ostalih pjesama.

Nekad davno, prije mnogo godina sam govorio da bih volio da imam bend kakav je Prototype. I dan-danas apsolutno stojim iza toga, samo – valja naučiti svirati ovako dobro.

Prototype ima web prezentaciju OVDJE, albume možete čuti OVDJE, a opalite lajk OVDJE.