Judas Priest – Redeemer of Souls

judaspriest_xxx

Osjećam se svaki put poprilično glupo kada treba da kritikujem rad benda čija karijera je toliko stara da mi može biti majka. I trebaš!, kliče masa čitateljska. No budimo iskreni, u pravom rock’n’roll svijetu od kritike niko nije zaštićen. Jasno je svima ko su Judas Priest, a pogotovo šta su – jedan od najznačajnijih bendova bilo kojeg žanra i bilo kada. ikad. Njihovu karijeru okarakterisali su hitovi, pomjeranje granica, razbijanje šablona i milioni zaraženih koji su prihvatili heavy metal kao muzički početak i kraj.

Šta bilo koji bend može reći na svom sedamnaestom albumu, sada kada su već tri člana u svojim šezdesetima? Nabrojmo prvo one najvažnije činjenice vezane za “Redeemer of Souls”; prvi je to album bez KK Downinga koji je sa Tiptonom napisao i opečatio ustav o sviranju u bendu sa kolegom gitaristom kojeg se svaki bend koji drži do sebe mora pridržavati. Tipton-Downing, Hanneman-King, rijetka su imena koja su na tako dobar način sarađivala kroz decenije muzičkog izražavanja. Nasljednik Downinga je mlađahni Richard Faulkner koji je možda najpoznatiji po svom radu sa glumcem Lauren Harris i glumcem Christopherom Leejem na njegovom projektu “Charlemegne: The Omens of Death”, a zadatak koji je stavljen pred njega, Faulkner je obavio čestito i sa obrazom. Teško da mu se išta može zamjeriti, čak i najzadrtiji Priestovci, ako na trenutak prestanu biti zadrti, moraju priznati da se Faulkner veoma dobro uklopio sa kolegom Tiptonom i da su na “Redeemer of Souls” odradili jako dobar posao. Nemojte trčati i zaključivati šta sam rekao – rekao sam da je ispoštovana forma. Suština je nažalost nešto sasvim drugo.

Još jedan mnogo važan aspekt Judas Priesta je glas Metalnog Boga Roba Halforda. Jasno je da su godine prošle i da se od Halforda ne može očekivati ona količina posvećenosti, kvalitete kao ni visine u glasu i vjerovali ili ne, ja to ni ne očekujemo, no mom uhu Halford zvuči… ravno. Izmučeno. Što nas dovodi do samog zaključka priče o “Redeemer of Souls”, ako mene pitate.

Četrdeset i pet godina i sedamnaest albuma kasnije, dernek je gotov. Jedno je želja, drugo je vrijeme i gravitacija. Nažalost, vrijeme ne pita nikoga ni za šta, već ide i nemilosrdno gazi, kao nedodirljiva kozmička pravda kojoj ne možemo stati ukraj. I neka, dobro je. Kao što je slučaj i sa Motorheadom, te brukom drugih bendova, Judas Priest izbacuje albume koji imaju formu, formu na koju smo navikli, formu koju volimo, ali formu koja će zadovoljiti i najvjerovatnije navući (što i treba da joj je posao) na ovaj zvuk neke nove klince, ali ako klinci ostanu navučeni i ako nakon forme upoznaju i suštinu, shvatit će zašto ovaj album nije “British Steel”, “Screaming for Vengeance” ili “Painkiller”, kao što ni Motorheadov “Aftershock” nije “Bomber”, “Overkill”, a kamoli “Ace of Spades”, kao što ni AC/DC-jev “Black Ice” nije “Dirty Deeds Done Dirt Cheap” ili “Highway to Hell”. Moramo shvatiti poentu novih albuma i ne smijemo biti strogi prema njima. “Redeemer of Souls” nije loš album, ali je u odnosu na ranije radove onoga ko ga je odsvirao, prosječno ostvarenje u diskografiji planetarno popularne grupe koja je ostala jedan od sjajnih simbola pravog heavy metala. Nemojte se razočarati, jednostavno prihvatiti da je ovo karta za nove klince koji će se jednog dana diviti istim stvarima kojima se i mi.

Judas Priest – Redeemer of Souls
2014 / Columbia Records
Website benda