HS#26: 10

ISK10

Kada sam počeo da radim ovu emisiju, iskreno rečeno, nisam imao pojma da ću dogurati ovako daleko.”

Ovu rečenicu sam napisao u prvom tekstu u serijalu “Headbang Stories”, jedanaestog avgusta 2005. godine. Bio je to tekst u kojem sam pisao o euforiji povodom prvog rođendana radijske emisije “Izvan Svake Kontrole”. Suštinski, ništa se nije promjenilo.

Danas je deset godina radijske emisije “Izvan Svake Kontrole” koja je prvi put emitovana 13.8.2004. u 22.00 h na frekvenciji 93,1 fm koju je tada zauzimao sarajevski Radio 202. Ni danas nemam pojma kako smo opstali ovako dugo i šta me/nas je zapravo tjeralo. Osjećam istu zbunjenost koju sam osjećao i za prvi rođendan, osjećam istu zbunjenost koju sam osjetio kada sam 2005. ili 2006. prvi put ugledao Lemmyija Kilmistera na bini ispred sebe. To su trenuci kada ti mozak baš i ne radi najbolje. Ukoči te. Osjećaš se kao automobil koji šlajdra u mjestu, a motor turira. Vrti. Lomi klipove.

Nekoliko činjenica jer je veoma moguće da neki ljudi neće shvatiti šta je period od deset godina.

Kad sam pokrenuo “Izvan Svake Kontrole”, imao sam strah od reglera, takav da sam mislio da ako ne ucicam na tačan broj regler koji dižem ili spuštam, nešto će eksplodirati. Te 2004. godine napunio sam osamnaestu i došao raditi na 202. Te godine sam sa istim čovjekom sa kojim sa počeo raditi emisiju, Ajdinom Agovićem, u emisiji poznatijim kao MC Ajvar (zato jer mu je majka pravila (vjerujem da pravi još uvijek!) odličan domaći ajvar) osmislio ideju svog benda Motherpig. Motherpig, kao i ova emisija puni deset godina postojanja ovo ljeto, s tim što je bend na aparatima jer nema zainteresiranih gitarista koji bi svirali u stalnoj postavi. Pitanje opstanka je neizvjesno i potpuno bespotrebno u ovom tekstu – ISK je tema.

Od trenutka osnivanja, emisija se emitirali sve do gašenja sarajevskog Radija 202. Bio sam jedna od tri osobe koje su bile posljednji glasovi na frekvenciji 93,1 fm. Emisija je trajala osam sati svakog petka i nikad se nije završila prije šest ujutro, ali definitivno jeste znala nekad početi i ranije.

Nakon gašenja 202-jke, emitirali smo se na frekvenciji Radija Sarajevo, a prije i poslije toga iz moje spavaće sobe; Night Bus Online Radio bio je projekt koji je pokrenula ekipa iz Bihaća na čelu sa Nedimom Seferovićem (sa njim sam svirao u bendu Rapa Nui), te je tu radijska emisija emitirana uživo putem web streaminga. Na Radiju Sarajevo smo se emitirali četvrtkom od 22.00 h, koliko me sjećanje služi (nije bilo davno, ali ne sjećam se rado tog perioda – objasnit ću zašto u nastavku). Dobili smo dva sata i bili smo najsretniji na svijetu jer smo uspjeli vratiti emisiju na FM talase. Jedan od najzaslužnijih ljudi koji je održao ISK u obliku u kojem je trebala biti emitirana kao emisija – uživo, izvan svake kontrole je moj brat po radijskom mikrofonu, bas gitari i bendu Emir Saračević. Čovjek iza The Aebyssa je svakog četvrtka dolazio van svog radnog vremena da bi nama otvorio kancelarije da bi mi radili emisiju uživo. Takve stvari se ne zaboravljaju. I ovom prilikom i u ovakvom obliku, Emire -hvala ti.

Pola godine kasnije, negdje u aprilu dobio sam poziv u ranim jutarnjim satima gdje mi je poručeno da je ISK skinuta sa programske sheme Radija Sarajevo. Uz trkeljanje koje baš i nije imalo pretjeranog smisla, te moj mentalitet ‘navikao sam da nas gase’, povukli smo se sa Radija Sarajevo bez puno nervoze. Ni dan danas ne znam za validno objašnjenje – ono ponuđeno je programska miskoncepcija, a to vuče toliko različitih konotacija i promišljanja da ne želim ni početi. Jeste, boljelo je, jeste, ni Dženan ni ja se nismo osjećali lijepo, ali otišli smo. Bilo je svima jasno da je gotovo. I neka je. Očigledno vodstvu te gradske radio stanice sa svojim programom nismo odgovarali. Neki bi rekli – ili im ti sa svojim laprdanjem nisi odgovarao. Ja bih na to dodao… ‘Ali ja sam ISK.’

Ponovo red plaćenog web hostinga (oko 300 maraka godišnje dobro udari po džepu osobu koja ne radi) i podcastova – ISK je živjela na aparatima zahvaljujući mom nevjerovatnom inatu. Svaki put kad bih jednom sedmično sjeo za mikrofon i puštao rock’n’roll, bez ikakve ideje da li me uopće iko sluša, borio sam se sa demonima, onima koji su ubili moj radio, onima koji su me tjerali da idem dalje, onima koji su me ukinuli sa 90,2 fm (Radio Sarajevo). Demoni su bili glasni, skičali na uvce, ali moj inat je legendarnih proporcija.

Negdje u ovu priču treba uglaviti i ISK TV Show, televizijski projekt koji je trajao samo jednu sezonu (10 emisija + pilot). Iako je bila u pitanju mala lokalna televizija (Kanal1) i iako budžet nije bio bog zna čemu (većinu programa činili su video spotovi), koliko je meni poznato, bio je to prvi ili među rijetkima slučajevima u Bosni i Hercegovini da se radijska emisija i web magazin razliju na televizijske ekrane. Iskreno mi je žao što nije potrajalo duže, ali snimanje ovakve emisije bio je izuzetno naporan zadatak jer je uključivao cijeli tim ljudi, a ne rade svi iz ljubavi, neki vole i da imaju nešto namazati na hljeb, što je sasvim normalno (ja volim mliječni namaz sa povrćem i malo ljubavi).

Kako i zašto – sasvim slučajno, neočekivano, brzo i efikasno, 25.4.2013. godine nakon kraćih dogovora, na Studentskom eFM Radiju počela se emitirati “Izvan Svake Kontrole”. Kad smo prvi put sjeli u studio eFM-a, isti onaj koji je bio prelomljen na dva dijela zidom i koji sam posjećivao prije dugog niza godina kao klinac, diveći se kolegama iz “The Aebyssa” koje su tu emitirale svoju emisiju, bio sam i više nego svjestan da sam na određeni način došao kući. Studentski eFM Radio predstavlja i odiše jednom karakterističnom atmosferom koju smo imali na 202-jci. Ljudi koji tamo rade nisu baš u najboljoj poziciji po pitanju finansija jer je radio danas skupa i neisplativa igračka, ali način na koji vode program, ideje koje promovišu, osmijehe koje udjeljuju – to je bilo to. Naš novi termin i onaj u kojem se sad emitujemo je četvrtak od 18.00. I ništa se nije promjenilo (osim što smo, baš kao za rođendan, prije nekoliko sedmica dobili poklon u vidu legendarnog mikrofona RE20). Ista strast, isto ludilo, isti rock’n’roll.

No dobro, možda me opalila nostalgija, možda nismo baš isti. Pomalo smo ostarili, nismo više klinci, muzički ukusi su nam postali staloženiji, možda čak i malo komercijalniji. Dženo je od karijere gejmera uspio napraviti posao u novinarskom miljeu; ja sam dobio dijete, počeo živjeti sa partnericom i danas posmatram život iz potpuno druge perspektive, nezamislive balavom klincu od 18 koji je pijan skakao po sarajevskoj Akademiji (tadašnje okupljalište sarajevskih metalaca). Ali sam u jedno siguran, nakon deset godina, jedna jedina riječ bi bila rješenje zagonetke šta nas je motiviralo da krenemo, da padnemo, da se dignemo, da razbijemo nos, da obrišemo krv i da krenemo opet. I opet. I OPET. I OPET.

Ljubav.

Ljubav, kad sve sabereš i oduzmeš, ljubav je sve što imaš i ljubav je zapravo jedina snaga koja te tjera dalje u trenucima kada više ne možeš i u poslovima za koje ti svi govore da su propast. Raditi ISK iz sobe veličine dva sa dva metra, pretrpane stvarima, snimati podcaste tihim glasom jer u drugoj sobi spava tvoja nekoliko dana stara kćerka – depresivno je. Depresivno je jer misliš da zaslužuješ više. I hoćeš da odustaneš. No onda, ta ljubav, ljubav ka radiju, ljubav ka poslu, ljubav ka rock’n’rollu, ljubav ka odgovornosti da promovišeš bendove, prijatelje, tuđi trud, tuđa ulaganja jer se osjećaš povezanim idejno sa drugim ljudima, to te digne i tjera dalje.

Ni sam ne mogu da vjerujem da smo ovoliko prošli zajedno. Ni sam ne znam dokad ćemo ići. Ali znam da dok budemo išli, idemo zbog sebe, zbog vas, zbog ljubavi i zbog vjere u to da je rock’n’roll jedini spas.

Sretan rođendan, ISK.

SIMILAR ARTICLES