Body Count – Manslaughter

Politička korektnost. Na papiru definitivno hvale vrijedan projekt. No kada politička korektnost počne da gura svoj prćasti nosić u umjetnost i krene kositi sve pred sobom, a pljuvati ono iza sebe, dešava se potop. A žrtve? Što je najgore od svega, žrtve tog potopa su najčešće oni koji bi trebali biti najbolji plivači jer plivaju uzvodno konstantno. Politička korektnost donijela nam je neinspirativan rock’n’roll, metal, punk i hardcore. Dok se u metalu još možeš i provući pisanjem glupih tekstova i negovorenjem ičega suvislog jer tu muziku već odavno u najvećoj mjeri okupiraju moroni, punk i hardcore koji ništa ne govore, lijepo uglađeni i počešljani češljem političke korektnosti – e to je za samoubistva. Zato sam zahvalan na novom albumu Body Counta.

Dalo bi se raspravljati o tome šta Body Count govori, a šta ne govori, no započnimo sa samom naslovnicom koja je tako pretjerano nasilna da je od samog početka, čak i prije nego što čujete jedan jedini ton muzike, već jasno da će biti svega i svačega, a najviše pretjerivanja. I šta pomislismo, to i dobismo – album započinje sa singlom “Talk Shit, Get Shot” za koju je snimljen i spot koji apsolutno nebulozna većina ljudi nije shvatila ni prihvatila na pravi način. Nema tu ni r od rasizma, kako je dosta internet komentatora shvatilo nakon kraće i pliće analize. Spot za “Talk Shit Get Shot” je, malo je reći, malo hommage remek-djelo. Započinje dissom repera Drakea koji predstavlja novu generaciju repera koji baš i nemaju veze sa repom koji je osamdesetih rokao Ice-T, a nastavlja se obračunom benda sa prijašnjim i sadašnjim neprijateljima Body Counta; sadašnju generaciju predstavljaju organski Twitter vegani, dok neprijatelje iz prošlosti predstavljaju pripadnice fiktivne organizacije Moms Against Metal što je kristalno jasno aludiranje (i parodiranje) na Tipper Gore i PMRC.

Album se nastavlja udarno: “Pray for Death” je snuff fantazija sa vidno naglašenim nasiljem kroz tekst pjesme. ”99 Problems BC”, kao i bonus rock mix iste pjesme će biti proglašen draguljem u seksističkoj kruni Body Counta, neki će se usuditi reći da je u pitanju mizoginija – apsolutno ne, u pitanju je prenaglašeno, iskarikirano rap svodništvo. I tu počinje i završava. Ako je neko dovoljno mentalno nestabilan da mrzi žene, mrzit će ih i sa i bez pjesme u kojoj Ice-T repa kako na sve strane ima žene kojima se seksualno podaje. U “Back to Rehab” i “Get A Job” Body Count na sebi svojstven način obrađuje tematiku ljudi koji lažu sebi i drugima, bilo to u vezi toksikomanije ili lijenosti da se traži/pronađe posao. Usudim li se nazvati te dvije pjesme najozbiljnijim pjesmama na albumu? Po nekom kontu one to i jesu, ali po drugim aršinima, svaka pjesma na albumu ima neku poruku, te je ozbiljna na svoj način. “Bitch in The Pit” je Ice-T-jevski iskazana sentimentalnost ka ženama koje imaju hrabrosti da ulete u šutku i zauzmu stav; “I Will Always Love You” je pjesma posvećena veteranima američkih ratova, i za divno čudo, nije desničarski debilizam u kojem Ice-T promoviše rat, već promoviše nadu da će jednog dana država vratiti dostojanstvo tim ljudima koje je slala ko zna gdje sve ne da gube noge, ruke i živote. No istinski vrhunac albuma je obrada Suicidal Tendenciesa. Pjesma “Institutionalized 2014” nasljednica je velikog hita ST-ja; dok je originalna numera bila tinejdžerski bijes i revolt djece tog vremena, “Institutionalized 2014” možete krivo posmatrati kao izraz Ice-T-jevih temper tantruma ili potpuno ispravno kao urlik čovjeka satranog pravilima, konvencijama, očekivanjima, pritiscima, čovjeka koji se veoma često ne može snaći usred gluposti koje ga šamaraju na svakodnevnoj bazi. Taj čovjek si ti, ja, ti ljudi smo svi mi, više ili manje, gdje god se nalazili na planeti. Ak0 su vas ikada u životu pravili ludim iz nekog razloga, ovo je pjesma posvećena vama.

Naslovna “Manslaughter” nije obično ubistvo u ovom slučaju, već ubistvo muškosti. Ta pjesma također poprilično udara na osnove današnjeg hardcorea koji se iz dobrih intencija pretvorio u apsolutnu lakrdiju, pa se dešava da upravo oni koji ganjaju priču ljudskih prava i sloboda su upravo oni koji najviše osuđuju; izjave ‘ja sam žena i ponosna sam na to’ i ‘ja sam muškarac i ponosan sam na to’ nemaju istu težinu u svijetu jednakih. Na neki način podsjeća na “Životinjsku farmu”, zar ne?

Muzički i produkcijski, jasno je da je novac Sumerian Recordsa pomogao uveliko da album zvuči najmoćnije u dosadašnjoj diskografiji Body Counta. Sve je odvrnuto i žestoko, produkcija je moderna i glasna, ali ovom albumu leži jer daje dodatnu dozu agresivnosti. Iako je i album “Murder 4 Hire” meni ostao u lijepom sjećanju, ako ga sada pustite uporedo sa “Manslaughterom”, shvatit ćete koliko je “Manslaughter” dobar; čut ćete neuporedivo bolju snimku i nemjerljivo bolje kompozicije – jasno je da su Ernie C i Ice-T izdvojili vrijeme, ispeglali svaku numeru i sredili stvari, te doveli cijelu priču “Manslaughtera” do savršenstva.

“Manslaughter” je virus u sistemu današnjeg politički korektnog, dosadnog, ispranog i porukom neispunjenog hardcorea gdje su riječi prisutne samo da bi se nešto otpjevalo, ali važno je imati pet-šest verzija dizajna dukserica, majica, snapback kačketa, potkošulja, otvarača, trzalica, gaća, čarapa i potkošulja. Iako Ice-T-jeve tekstove možemo smatrati pretjeranim i bazičnim, ipak se ti tekstovi na jedan iskren, prizeman način dotiču tema i problematike koju obrađuju, te nisu šturo nabrajanje floskula. Kada bi umjeli po strani ostaviti svoju emotivnu povezanost sa albumima Body Counta (neko sa prvim, ja sa “Violent Demise: The Last Days”), vrlo bi se lako moglo doći do zaključka da je “Manslaughter” najbolji album Body Counta. Konkretan, ubojit, pravo u glavu. Sasvim je jasno zašto ga neki neće voljeti. ;)

Body Count – Manslaughter
2014 / Sumerian Records
Website benda