Intervju: Andreas Kisser (Sepultura)

Andreas Kisser ima krajnje neopravdano nezahvalnu poziciju. Legenda po učincima i djelima, te čovjek za kormilom brazilske Sepulture koje su jedno vrijeme držali i braća Cavalera, i dan-danas dolazi u situacije da mora dokazivati ljudima ko je i šta je. No sa tridesetogodišnjom karijerom, što je više od pola njegovog životnog vijeka, desetinama albuma sa Sepulturom i morem ostalih projekata, Andreasu nije problem dokazati bilo šta bilo kome. Dovoljno je vidjeti i čuti Sepulturu uživo, te se svi odgovori pronađu jako brzo, negdje između nota brutalnog zvuka koje Sepultura odašilje sa bine, dokazujući iz noći u noć da je rock’n’roll njihov posao, ali i stav.

Sinoć, prije njihovog drugog nastupa u sarajevskoj Slogi, imao sam dogovoren intervju sa vokalom Derrickom Greenom, no Andreas je uskočio kako ‘ja ne bih čekao i kako se ne bi desilo da ostanem bez intervjua’. Kako reče, i on radi na radiju i shvata strast promocije rock’n’rolla. Uživajte u intervjuu sa jednim velikim gospodinom. Boljeg opisa za Andreasa Kissera baš i nema.

Prije svega, hvala ti na izdvojenom vremenu i želim ti dobrodošlicu nazad u Sarajevo, Andrease.

Hvala ti. Zadovoljstvo mi je biti ovdje opet.

I nama što vas imamo priliku ugostiti opet. Krenimo sa pomalo nezahvalnom i teškom temom na samom početku, ali na određeni način smo dužni ljudima iz susjednih država koji nas čitaju pružiti neke odgovore, kada već imamo priliku. Sepultura je, nažalost, kao i dosta drugih bendova imala tu nesreću da prođe kroz pakao nedavno napola održanog Underwall festivala u Zadru u Hrvatskoj. Dva dana su otkazana, veliki broj grupa nije dobio nikakav novac, honorare, Benediction je sa bine izjavio da sviraju besplatno i da nemaju gdje spavati. Jednom rječju, pakao. Vi ste bili tamo, svirali ste prvu noć, ali koliko sam čuo od kolega koji su također bili tamo, i vas su zadesili određeni problemi. Šta se sve dešavalo sa Sepulturom na Underwallu?

Pa nisam baš upoznat sa svim detaljima, ali kada je došao trenutak da sviramo, nismo imali nikakva svjetla na bini, zvuk je bio stvarno loš. Stvar je u tome da električno napajanje nije bilo stabilno. Mi imamo čak i snimke, snimali smo generator na kojem se očitavalo da električna energija oscilira, diže se i pada, gore-dolje. Ne znam kako smo uspjeli odsvirati do kraja, čovječe, ali mi je drago što jesmo jer je publika bila sjajna. Bili su puni podrške koju su iskazali ka nama i ostalim bendovima. Žao mi je što organizatori nisu bili pripremljeni da urade festival na nivou na kojem se festivali trebaju organizirati. Lokacija je super, grad je predivan, kao što rekoh – publika je bila sjajna, ali nažalost, sve ostalo je bilo ispod nivoa jednog festivala, sramota. Drago mi je što je naš tim uspio izvući najbolje iz svega i omogućiti nam da odsviramo koncert. Mi smo taj koncert na jedan način dugovali našem timu.

Na socijalnim mrežama se moglo pročitati svašta u posljednjih nekoliko dana, pa su tako pojedinci iz bendova i publike zazivali i okupljanja radi kolektivne tužbe protiv organizatora festivala zbog nanesene materijalne štete većini učesnika. Ukoliko dođe do takvog nešto, da li Sepultura ima razloga podizati tužbe?

Ne, apsolutno ne. Mi smo došli, odsvirali smo koncert, dobili smo ono što smo tražili, sve po ugovoru, ali činjenica je da je cijela produkcija bila drugorazredna, usudim se reći i trećerazredna. Generalno, to je jedna glavobolja manje, iza nas je, naučili smo šta smo trebali naučiti i osigurat ćemo se da ne radimo više sa takvim ljudima.

U redu, idemo na malo pozitivnije teme. 2009. godine, februar je bio mjesec ekstremne muzike – u razmaku od dvije sedmice Sarajevo su posjetili Napalm Death i Sepultura. Bili su to koncerti za pamćenje. Internetom kruži video snimak Derricka Greena koji govori veoma pozitivno o koncertu u Sarajevu. Navodi da je bilo tehničkih problema, ali da je atmosfera bila nenadmašna i da je koncert jedan od najboljih koje je on otpjevao. Šta je to Sepultura vidjela u Sarajevu, pa smo ostavili tako dobar dojam? Čega se ti sjećaš?

Fotografija: Enes Crvčanin | preuzeto uz dozvolu autora sa Facebook stranice kluba Cinemas (Sloga)

Ako mene pitaš, mislim da je to jedan od najboljih koncerata Sepulture ikad. Sjećam se da smo svirali duže nego inače, sat i četrdeset i pet minuta. Ja se najbolje sjećam puta, to mi je bilo upečatljivo iskustvo. Snijeg je padao konstantno. Kad smo došli do grada, sve je bilo bijelo. Bilo je čudesno. Put je bio zaista težak, a vremenske neprilike su ga otežavale. Kad smo došli i kad smo izašli na binu, dočekala nas je takva podrška da je to bilo nevjerovatno. Ljudi ovdje su jako brižni i zaista svi imamo jako lijepa sjećanja iz Sarajeva. Koncert je bio sjajan, jedan od najboljih, velika količina energije, ljudi su bili jebeno ludi… Drago mi je što smo došli sad na ljeto, malo da se raskomotimo, prošetamo u šorcu! (smijeh)

Poklopili ste zimu, ljeto, očekujemo vas uskoro i na nekoj proljetnoj, pa onda i jesenjoj turneji.

Nikakav problem, bit ćemo tu!

Vaši albumi “Dante XXI” i “A-Lex” su konceptualni albumi, bazirani na Božanstvenoj komediji i Paklenoj pomarandži. Novi album “The Mediator Between Head and Hands Must Be The Heart” nije de jure konceptualni album, ali, kako ga ja vidim, u pitanju je ipak određen, kritički nastrojen koncept, poruka koja se provlači kroz cijeli album. O čemu se radi?

U pravu si, nije u pitanju konceptualni album, ime albuma je iz filma “Metropolis”, ali se na albumu ne radi o filmu, već našim ličnim idejama i stavovima unutar te sfere. Poruka je da ne smijemo izgubiti srce, dušu, jer smo svi prvenstveno ljudi. Ljudi moraju posjedovati mogućnost da izraze negodovanje, da diskutuju i obrazlažu stavove, ne da budu isključivo recipijenti informacije i da se vode istom – to rade roboti. Cijeli album baziran je na ideji očuvanja ljudskog duha.

Može li se onda reći da album nosi ideje humanizma?

Da, upravo tako. Internet je danas otvorio mnogima mnoga vrata, količina i razmjena informacija je neograničena, ali nekako danas svi ljudi misle isto i ponašaju se isto. I kao komuniciramo, a zapravo…

Zapravo smo svi ekskomunicirani jedni od drugih?

Da, baš tako. Sve je to zapravo mač sa dvije oštrice. Politika, religija, prirodne katastrofe kakve su udari tsunamija, lična shvatanja, sve su to teme na novom albumu. Bili smo slobodni ovaj put, nismo bili tematski vezani za jednu knjigu ili jedan film.

Kad je Sepultura počinjala, bili ste poprilično jednosmjerni, pričam o žanru. Kako godine prolaze, pogotovo na zadnjih nekoliko izdanja, Sepultura se usudila zaći u domenu eksperimentisanja, te ste se pomakli dalje od dobro utabane staze na kojoj ste zasnovali karijeru. Da li je eksperimentisanje prirodna progresija? Jeste li se umorili od čistokrvnog, usudim se reći jednostavnog i definisanog metala ili je u pitanju nešto sasvim drugo? Šta zapravo gura Sepulturu na nove, neistražene teritorije?

Istraživanje je osnova Sepulture. Mi smo oduvijek bili zasnovani na tom principu. Uzmi za primjer album “Roots” – takav album se ne bi desio da mi nismo bili spremni eksperimentisati. Čak i “Chaos AD” na kojem smo počeli koristiti brazilske instrumente, ritmove, perkusije. Mi smo oduvijek eksperimentisali i pomjerali svoje granice. Imamo tu privilegiju da putujemo svijetom, da upoznamo toliko različitih kultura, ljudi i mjesta, u Sarajevo smo došli iz Skopja, prvi put u Makedoniji. Sve su to utjecaji, sve te informacije i svi ti novootkriveni izvori inspiracije. Mi mnogo sviramo uživo, za svaki album najmanje dvije godine radimo turneje, po tri puta dođemo u Evropu i kada usviraš sve pjesme, kada ih znaš napamet, poželiš da probaš nešto drugačije. Živimo ovu muziku dugi niz godina i to nas je održalo živima. Bez obzira na sastav benda, uvijek smo imali taj stav. Ako poslušaš sva naša izdanja, nećeš čuti samo jedan bend različitog sastava, čut ćeš različite bendove. Čuj albume od “Schizophrenie” do “Rootsa” kad smo tu bili Paulo, braća Cavalera i ja, pa sve albume otad i kako su se zvuk i ideje mijenjali. Odrasli smo. Stvari se mijenjaju. Došla su djeca, mi smo ostarili, puno putujemo, puno upijamo i prirodan je slijed stvari da se mijenjaš.

Prijatelj mi je pričao da je gledao intervju sa jednim poznatim metal bendom, apsolutno nije važno koji je u pitanju, važno je da su slične kategorije po godinama sa Sepulturom gdje frontmen nije direktno priznao, ali je bilo očigledno da želi reći da se albumi snimaju samo kao izgovor za turneju jer se od nečega mora jesti i platiti računi.

Da, mnogi to rade! (smijeh)

Šta je sa Sepulturom? Reci mi iskreno, da li se desi da nekad gurate prisilno, kakvo je stanje sa inspiracijom danas, nakon svih ovih godina. Da li riffovi dolaze teže ili lakše?

Ne baš, čovječe. Ne znam kako je sa drugim bendovima, ali nama stvari dolaze prilično lako i prirodno. Imamo svoj sistem. Primjera radi, na posljednjem albumu prvi put smo sarađivali sa našim sadašnjim bubnjarom Eloyem Casagrandeom. Eloy je sjajan muzičar koji je u bend donio pregršt novih ideja, novih mogućnosti. Omogućio nam je neke nove opcije. On je veoma metalski nastrojen bubnjar. Voli heavy metal i razmišlja u tom smjeru. Potpuno drugačiji od Jeana Dolabelle koji je sa nama bio u Sarajevu 2009. godine. Nemoj me krivo shvatiti, Jean je odličan muzičar, ali nema tu death metal podlogu koja nam je trebala. S druge strane, Eloy ima tu podlogu i mislim da se malo bolje uklapa u cijelu Sepulturinu priču. Uvijek počne sa idejama koje napravimo kući, ja spremim neke riffove, Eloy je recimo ovaj put donio neke svoje dionice koje je snimao kod kuće i bila je to početna tačka sa koje smo krenuli. Počeli smo raditi na posljednjem albumu u februaru prošle godine i već u junu smo bili u studiju sa Rossom Robinsonom i snimali smo album. Već prođe godina dana, nevjerovatno kako vrijeme leti. Generalno, kod nas to ide prirodno i lagano. Mislim da je veoma teško ako nešto radiš sa namjerom, sa ciljem da zadovoljiš bilo koje parametre osim izražavanja vlastitog duha i ideja. Moraš biti iskren prema samom sebi i to je najbolji način izražaja u bilo kojoj vrsti umjetnosti. Drago mi je što imamo izgrađeno samopouzdanje kao pojedinci i kao bend, te što se osjećamo sigurno i ugodno u onome što radimo. I da, kao što sam već i rekao, turneje su fundamentalni dio našeg izraza, zbog učenja i usvajanja novih ideja i saznanja. Danas su svi na cesti, od malog hardcore benda do Paula McCartneya. Paul McCartney sada svake godine dođe u Brazil. Nama u Brazilu je sada već pomalo muka od Paula McCartneya. (smijeh)

Fotografija: Enes Crvčanin | preuzeto uz dozvolu autora sa Facebook stranice kluba Cinemas (Sloga)

Tako ćemo i mi kad Sepultura dođe treći put. “Treći put? Opet Sepultura? Ma odjeeebite!”

Da, da, vidim ja u kojem smjeru to ide! (smijeh)

Šalu na stranu, tema ovih mjeseci je Svjetsko prvenstvo u Brazilu, euforija oko istog mi se odavno popela na vrh glave i malo mi je muka od svega toga, a koliko vidim po socijalnim mrežama, nemali broj Brazilaca nema apsolutno ništa pozitivno reći o Svjetskom prvenstvu u vašoj zemlji. U razgovoru sa nekima od njih, primjetim da i Brazil potresaju iste stvari kao i Bosnu i Hercegovinu – nedostatak novca, radnih mjesta, zdravstvenog osiguranja. Ljudi neće FIFA-u, ljudi hoće poslove. Sepultura nikad nije bila stidljiva po pitanju socio-politčke kritike, te me interesuje da mi iz kože Brazilca kažeš koliko je zapravo dobra, a koliko loša stvar Svjetsko prvenstvo u Brazilu?

Mogla bi biti dobra stvar. Dobro znaš da su Brazilci zaluđeni fudbalom. Ja sam fudbalski fanatik od malih nogu. Sanjao sam da gledam utakmice Svjetskog prvenstva u Brazilu otkako sam znao za sebe. I sad me sudbina dovela na to da mi je Svjetsko u zemlji, a da ja radim. No i da nema turneje, da sam tamo, ako mene pitaš, sve je to izgubilo magiju. Brutalan je način na koji FIFA dođe u neku zemlju, promjene zakone, promjene čak i ustave kako njima odgovara, ne plaćaju porez i samo uberu profit. Stadioni nisu spremni. Cijela infrastruktura, ceste, sveukupno je sve loše – ljudi su umorni od sranja. Previše korupcije. Stadioni i izgradnja istih se otegla i sve je preskupo. Prije pet ili šest godina objavili su cifre i cijena izgradnje ili nadogradnje svakog stadiona se uduplala, pa čak i utrostručila. Ne zna se gdje je novac potrošen. Ljudima je muka od toga. Šteta je što zemlja nije ujedinjena po pitanju toga i po mom mišljenju, Brazil nije spreman za turnir tog kalibra. Brazil treba, kao što si rekao, infrastrukturu, edukativni sistem za sve, zdravstveno osiguranje za sve, sve to. Sasvim je suludo iskeširati toliko novca za stadion, a nemaš metro da te preveze do aerodroma ili od aerodroma gdje ćeš sletiti. Grad kao što je Sao Paulo – dva aerodroma i nemaš načina da dođeš vozom ni do jednog od ta dva. Congonhas je u centru grada, Cumbica aerodrom (Andreas misli na GRU Aerodrom, međunarodni aerodrom u Sao Paolu, op.ur.) je međunarodni aerodrom i nemaš poveznicu sa njim i gradom. Jednostavno je glupo. Nivo korupcije nikad nije bio veći. Nikad nije bilo gore. Ali čini se da FIFA voli takve sisteme. Vladati ruku pod ruku sa korupcijom i organizirati dernek.

Užas. Dakle, potvrdio si mi sve ono što sam pretpostavljao. Tvoj aktivni projekt, supergrupa De La Tierra osnovana je 2012. godine, u januaru ove godine izdat je i album. Interesuje me ukratko, da li je to bio jednokratni projekt ili imate planova da radite dalje?

Pa, De La Tierru smo osnovali sa jednom premisom – da nam se ne raspadnu matični bendovi. (smijeh) Svi matični bendovi članova De La Tierre sviraju aktivno, tako da moramo usklađivati kalendare i vidjeti u kojim trenucima smo svi slobodni. A Sepultura je ove godine veoma zauzeta, imamo mnogo planova – turneja u sklopu promocije novog albuma, novi DVD “Rock in Rio” izlazi sad u julu, dogodine se program “Rock in Rio” održava i u Las Vegasu. Mnogo planova je tu, ako pričamo o De La Tierri. Svirali smo nekoliko koncerata sa Metallicom u Južnoj Americi –  Brazil, Argentina i Chile, sada imamo plan da u septembru idemo u SAD, da odsviramo seriju koncerata u trajanju od sedam ili deset dana, a nakon toga…voljeli bi doći do Evrope i vidjeti šta možemo uraditi na ovom tlu. De La Tierrini tekstovi su na španskom i portugalskom, ali mislim da postoji način da se razbije ta barijera. Pogledaj šta je uradio Rammstein, nisu promjenili jezik, ali ostvarili su međunarodni uspjeh. Mislim da je to ostvarivo – ne samo ostaviti pečat u Latinskoj Americi, već posjetiti i Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Japan… Bosnu i Hercegovinu, ko zna?

Ovdje ste i više nego dobrodošli! Posljednje pitanje, možda će zvučati pomalo čudno, ali me interesuje tvoj odgovor. Sepultura je ostavila svoj pečat. Nasljeđe je ogromno, inspirisali ste veliki broj bendova. Ljudi su dolazili i odlazili. Bez imalo nepoštovanja prema sadašnjoj postavi jer vi ste za mene Sepultura, kao ljudi koje sam upoznao i kao muzičari koje sam dosad slušao uživo, koji su me oduševili jednom prije pet godina, a vjerujem da nećete omanuti ni večeras – da li je nekad težak teret onoga što si ranije radio sa Sepulturom? Ljudi su generalno u dosta slučajeva, ne samo po pitanju Sepulture, zaostali u prošlosti, gdje generišu negativnu energiju i ispucavaju je u smjeru pozitivnih stvari u sadašnjosti. Kako se danas nosiš sa tim?

Ne, teret ne postoji. Ako su ljudi zaglavili u prošlosti, to je njihov problem, moj definitivno nije. (smijeh) Svako ko izabere patnju ima pravo da pati, i da pati na način na koji želi. Mi smo sretni sa ovim što imamo. Kad pogledam nazad, vidim trideset godina karijere. Trideset godina prelijepe karijere. Nikad nisam čuo za neku veliku karijeru koja je sva sreća i perfekcija u svakom trenutku. Imaš uspone i padove. I kada padneš, to je trenutak u kojem učiš. Vidiš stvari drugačijim očima. I to Sepultura i radi. Kad smo na bini, sviramo pjesme koje volimo, bez obzira sa kojeg su albuma, jesu li sa “Bestial Devastationa” ili posljednjeg. Kad sastavljamo listu, nema tu politike i strategije, egotripova – ovo je moja muzika, ovo ćemo svirati. U ovome smo zajedno i zajedno odlučujemo. Niko se ne miješa, ni izdavačka kuća ni iko drugi. Mi poštujemo naše fanove. Oni zaslužuju koncert Sepulture, ne Sepulture 2000 ili kako god. (smijeh)

Fotografija: Enes Crvčanin | preuzeto uz dozvolu autora sa Facebook stranice kluba Cinemas (Sloga)

Da zaista djelujete proračunato, po egotripovima i jednostranim aršinima, to bi bilo uvredljivo i za nove i za stare fanove.

Upravo tako, čovječe, upravo tako.  Uživamo svirajući naše pjesme. Ovdje smo već trideset godina. Nije laka cesta za savladati, ali niko nije ni rekao ni očekivao da će biti laka. Mi uživamo u tome što radimo i to je najvažnija stvar. Znam da postoje očekivanja, svugdje i u vezi bilo čega u svijetu, ljudi su slobodni da kažu šta žele. Imaš ideju, imaš usta, reci slobodno, mi nemamo problem sa tim.

Ili ako imaš tastaturu…

O da, tastature su dominantne ovih dana! (smijeh) Svako mišljenje poštujem. Ne slažem se sa svakim, ali poštujem svako i mislim da trebaš reći ono što ti je na umu. Mislim, ako malo bolje razmislim o ovom tvom pitanju, ponekad zna biti teret, ali je moj teret, dio mog života, moja odluka. Imaš veliki broj grupa koje su prošle slične promjene, ne znam šta je sa njima, ali znam da mi uživamo i u životu. Niko u bendu nije ovisnik o narkoticima, ne trošimo milione dolara na psihijatre, ne idemo na rehabilitacije, ja sam sretno oženjen, imam troje djece. Uživam ljeti doći u Evropu i voziti biciklo. Šta drugo raditi osim uživati? Ako ljudi imaju problem, to je njihov problem i oni se moraju suočiti sa istim. Meni je trideset godina Sepulture razlog za zahvalnost i mislim da sam privilegovan što sam muzičar u bendu kakav je Sepultura.

Andrease, nisi mogao bolje zaključiti. Hvala ti puno i uživaj večeras.

Hvala tebi, naravno da hoću!