HS#25: Ronnie James Dio – glas kakvog nema

Obit Ronnie James Dio

Danas se navršilo četiri godine otkako nas je napustio Ronnie James Dio. Inače rijetko patim datume rođenja i godišnjice. Nisam od tog posla. Ove godine sjetio sam se dva datuma, dvije smrti – Bona Scotta i Ronnieja Jamesa Dia.

Tačno se sjećam tog dana prije četiri godine kada su javili da je umro. Znam da smo nekoliko mjeseci prije toga poprilično površno pratili razvoj situacije sa njegovim zdravljem. Posljednja informacija koju smo imali bila je hiper-optimistična poruka kojom je Dio uvjerio sve da se oporavlja i da će se veoma brzo vratiti u formu. Odjednom – paf! I nema ga više.

Na našim prostorima (čitaj: Bosna i Hercegovina) vijest nije odjeknula jačinom kojom je trebala. Razlog je bio očigledan – po mnogima historijski koncert Metallice na zagrebačkom Hipodromu privukao je u blato i pod otvoreno kišno nebo hiljade fanova iz cijele bivše Juge, što uključuje žedne metal manijake iz Bosne i Hercegovine. Kada su došli kući i napokon pristupili internetu, vijest o odlasku Dia bila je sukobljena sa ekstazom ili razočarenjem vezanim za koncert Metallice u Zagrebu, te nije djelovala onako kako je trebala.

Ja sam šutio. Vijest o odlasku Dia pogodila me na dva načina. Za njega su me vezale uspomene; nikad neću zaboraviti cjelonoćna cuganja u režiji Radija 202 gdje smo petkom vodili Izvan Svake Kontrole i odvrtali Sabbathov “Heaven and Hell”. Sa tog album, “Lady Evil” je meni jedna od najznačajnijih Diovih (i Sabbathovih) pjesama. Ljudi mogu kontemplirati  kako i koliko hoće o Sabbathu sa Diom, ali meni je taj album i upravo ta pjesma pomogla da sagledam gigante rock’n’rolla na malo drugačiji način. Ima li života nakon Ozzyija, pitanje je koje je dobilo konačan potvrdan odgovor baš kroz godine slušanja Sabbatha sa Diom. Dok je jedan donosio kokainsko ludilo u okultnim okvirima, drugi je bio mističan, zreo, fantastičan vokal i sve je imalo svoje vrijeme i svoje mjesto, te je Dio zauzeo posebno mjesto u mom srcu. Kroz Diov rad u Black Sabbathu otkrivao sam Diovu solo karijeru, Rainbow i nadmoćni Elf. Elf je Diov bend koji većina ljudi i ne zna, ili ako ih znaju, veoma često ih guraju u koš sa Rainbowom iz tehničkih razloga – Rainbow i Ritchie Blackmore su progutali Elf i uzeli sve najbolje iz benda, uključujući i Dia. No Elf ostaje jedan od najboljih rock’n’roll bendova sedamdesetih ako mene pitati. Njihovo debitantsko ostvarenje koje su producirali članovi Deep Purplea Roger Glover i Ian Paice vrh je dobrog, opuštenog rock’n’rolla – nepretenciozan, zabavan album omogućio je Elfu omanji uspjeh na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država, ali je i lansirao karijeru Ronnieja Jamesa Dia. Iako je Dio stvarao čuda i sa Rainbowom i sa Black Sabbathom, pa i u solo karijeri, dostižući vrhove apsolutno nedostižne Elfu, Elf ima ono nešto što mu je omogućilo da bude zabavan i zanimljiv na svako slušanje, kad god, gdje god, u bilo kojoj situaciji.

Drugi razlog što me je pogodio odlazak Ronnieja Jamesa Dia je činjenica da moja generacija ispraća nedostižnu generaciju muzičara i rock ikona, ljudi koji niko iz muzičke industrije danas ni na koji način ne može stići. Dia više nema, Tommy Iommi se također bori sa karcinomom, Lemmy je počeo plaćati danak amfetaminima, Jacku i Coca-Coli, Malcolm Young se povukao zbog navodnog moždanog udara – ko će ih zamijeniti kada dođe vrijeme? Ko će napuniti njihove cipele? Živimo u vremenu kada sa stadionskih razglasa rokaju muzički šarlatani i pop zvijezdice sa montažne trake, dok se rock’n’roll bendovi lome ko će biti više prisniji sa ljudima, sa stupidnom pričom o prijateljima koji su prije samo nekih dvadesetak godina bili fanovi. Danas kada ljude nazoveš fanovima, vrijeđaš ih. Prije si želio biti fan. Nosio si to ponosno. Došla su neka druga vremena i druge priče. Ne osjećam se starim, osjećam se samo prisniji u društvu nekih starih ideja. Nove me pretjerano ne zanimaju.

Deset minuta do ponoći. Završavam ovaj tekst dok u ušima lupa Elfova “First Avenue”. Ronnie James Dio bio je persona, muzičar, pojava.

SIMILAR ARTICLES