Eyehategod – Eyehategod

Život je ponekad težak baš kao i muzika koju sviraš. Tu tvrdnju su utvrdili članovi Eyehategoda. Prirodne katastrofe, ovisnost i možda najveći udar od kojeg se mnogi bendovi ne oporave – smrt dugogodišnjeg člana. Bubnjar EHG-a, Joe LaCaze, preminuo je zbog komplikacija sa respiratornim sistemom 2013. godine. Bilo je sasvim logično da će se pojaviti sumnje među ljubiteljima benda – trinaest godina od posljednjeg studijskog albuma (nećemo računati kompilacije, EP izdanja i singlove, to je davanje supe na viljušku), pa onda i smrt jednog od najznačanijih članova. Međutim, Joe živi. I to ne samo kroz sjećanja, već i kroz muziku nadolazećeg studijskog albuma Eyehategoda.

Bubnjarske dionice Joe LaCazea snimljene su prije njegove smrti i našle su se na ovom albumu. Započnimo sa činjenicom da se radi o klasično mučnom i teškom albumu, ali dodatni sloj sablasnosti uzrokovan je time što slušamo čovjeka koji je umro prije manje od godinu dana. Ne znam šta prekaljeniji fanovi EHG-a od mene očekuju od novog albuma, ali ja sam dobio sve što sam želio, pa čak i više.

Album otvara “Agitation! Propaganda” koja započinje kako svaki hardcore-punk bend koji drži do sebe želi da pjesma započne – mnogo zamućeno, mnogo mikrofonije, mnogo ludila. Analogno. Prilično jednostavno, no većina ljudi danas i da hoće tako – ne zna. A onda kreće haos. I tačno kad shvatite da ste se našli u punk pjesmi, kreće sljedeći hit koji odaje da EHG još jednom definiše sludge na svoj način – “Trying To Crack The Hard Dollar” je živi pijesak koji guta slušateljstvo bez milosti. Ova ide u sasvim suprotnom smjeru od pjesme koja otvara album, spora je i teška, jednolična, napucana mrakom. Ludilo se nastavlja i dalje, a kako album prolazi, možemo bez problema utvrditi da EHG na novom albumu ponovno donosi wikipedijsku definiciju sludgea kao podžanra metal muzike u kojem se sudaraju doom i hardcore punk. “Framed To The Wall” je još jedna pjesma sa ovog albuma gdje su hardcore punk utjecaji prenaglašeni i čini dobar balans na drugoj polovici albuma. Ostatak je umočen u tegobu, baziran na bluzu i Black Sabbathu. Sam vrhunac albuma je najduža pjesma na istom – “Flags and Cities Bound” na drugoj polovici baca u očaj pola postave Southern Lorda dokazujući da tegoba ne dolazi iz želje, već iz nemoći i jada. Skoro pa ritualni ritmovi cijepaju atome na sastavne dijelove.  Bowerova gitara zvuči fantastično (čitaj: prljavo, gadno, glasno!), a Williamsov vokal je u punoj snazi. Vidi se još jednom da tu nema toliko odmjerenosti koliko ima srca i ličnosti uloženih u komponovanje. Vrijedi i spomenuti, te nije dio filozofije o mrtvima sve najbolje, i bubnjarske dionice LaCazea… bit će poprilično teško pronaći adekvatnu zamjenu. Ovakav album je definitivno dobar način za oprost.

Da li je vrijedilo čekati četrnaest godina novi album Eyehategodea? Bolju analizu dat će vam oni koji ih prate duže vrijeme. Ono što je evidentno i što niko ne može osporiti je da je istoimeni album EHG-a jedan od najboljih albuma 2014. godine, jedan od najboljih albuma u karijeri EHG-a i jedan od najboljih povratničkih albuma. Ovaj album je toliko dobar da su mi opalili šamarčinu i rekli mi: “Ne, idiote, ne mrziš ti sludge, ti jednostavno mrziš bendove koji se kite perjem, a ne sviraju ni približno kako treba – ovo je jad, ovo je blato, ovo je sludge!”

Eyehategod – Eyehategod
2014 / Housecore Records
Website benda