Intervju: Jonathan Tiersten

Ljubiteljima novijeg, modernijeg horrora ovo ime neće značiti ama baš ništa, ali svi vi koji ste duboko u tami opskurnog horrora, sigurno znate za Sleepaway Camp, legendaran slasher sa ubjedljivo najšokantnijim krajem u svijetu filma IKAD. U tom filmu je igrao Jonathan Tiersten, glumac koji se proslavio upravo ovom ulogom, ulogom buntovnički raspoloženog Rickyija. Danas je Jonathan 25 godina stariji, ima svoj bend i radi na par filmskih projekata, a prošle godine je kao član originalne postave glumio u Return to Sleepaway Camp, filmu koji kao da nije sniman u 21. vijeku u 2008. godini. Pitanja za Jonathana bila su poslana u novembru 2008. godine, on je odgovorio u aprilu, ali zahvaljujući svetoj uniji lijenosti i tehničkih problema tek sad donosimo ovaj intervju za Vaše oči. Međutim, nikad nije kasno…Uživajte!

Pozdrav, Jonathane! Ovo je najvjerovatnije tvoj prvi intervju za neki bosanski webzine ili medij uopće, a nama je ovo prvi intervju sa nekim glumcem! Ovaj intervju također meni znači jako puno zbog moje opsjednutosti filmom Sleepaway Camp, pa bi prvo da ti se zahvalim na ustupljenom vremenu i trudu, i pozdrav tvojoj menadžerici Kathy (je li menadžerica?) koja me uvezala sa zobom.

Kao prvo, želim ti se izviniti što si ovoliko čekao na odgovore. Kad smo supruga i ja živjeli u Denveru, prve komšije su nam bile iz Bosne, njihov sinčić Damir nam je bio najdraža osoba. Hvala tebi na intervjuu.

Čime se trenutno baviš? Return to Sleepaway Camp izlazi u oktobru ili novembru, možda će biti u prodaji i u trenutku objavljivanja našeg intervjua, sva stara ekipa je tu, tako da je ovo djelo u jednu ruku vremeplov za sve nas ljubitelje serijala. Imao sam priliku pogledati screener verziju filma i jednostavno me RAZNIJELA! Kako to da je tek sad objavljen nastavak? Znam da je bilo problema sa serijalom u prošlosti, pogotovo sa četvrtim nastavkom koji se zvao “The Survivor” koji je režirao i dijelom sam snimio Jim Markovic. Sada, imamo apsolutno novi film, totalna stara škola, totalno oživljavanje originala. Reci nam više o procesu snimanja Return To Sleepaway Camp-a – kako je Robert (režiser filma) došao na ideju, kako je snimanje teklo…ono što mene naprosto oduševljava je činjenica da film izgleda baš kao da je snimljen u osamdesetima!

Stvarno je film prožet tom atmosferom, zar ne? Vidiš, dok smo ga snimali i ja sam se osjećao kao da sam u vremeplovu. Bilo je stvarno nesnošljivo čekanje od pet godina da se film objavi. Drago mi je što je objavljen i što se sviđa ljudima. Robertova ideja je bila da film ima atmosferu originala, a da ne bude samo predvidljivi slasher.

Kakav je osjećaj bio zavući se u Rickyijevu kožu nakon toliko godina, 25 ljeta je prošlo, ako se ne varam? Koliko se dalo primjetiti, i dalje si vrag, samo doduše sad malo stariji. Kakva je generalno bila atmosfera na snimanju ovog filma? Robert je izbjegao zamku u koju upadaju mnogi moderni Hollywoodski slasheri – u ovom filmu stvarna djeca glume djecu, ne viđamo 25-godišnjake kako glume adolescente i to pomaže atmosferi. Moram ti reći da sam stvarno fasciniran glumom Michaela Gibneya u ulozi Alana – nisam znao da li da ga žalim ili mrzim!

Da, poprilično konfuzan lik, takvo je ponašanje vrlo često kod djece koja nisu popularna u školi ili među rajom. To nam ne prikazuju u filmovima često. Najčešće dobijamo sliku tinejdžera koji kao da su ispali iz Friday Night Lights-a. Kada bi svi bili predivni, ne bi imali nikoga mrziti ili žaliti. Robert se ponosi činjenicom da ljude dovodi u neugodnu situaciju. Posljedično, to mnoge ljude zna razbijesniti. To također pomaže da se film zabije u tebe kao mesarska kuka u meso. Mislim da je lik Rickyija sličan, samo manje nepodnošljiv. Ricky je recimo lik koji je odrastao sa drugačijim problemom. Svi ga vole, popularan je, ali stvarnost oko njega je krajnje uvrnuta . Odrastanje sa tetkom Marthom ne može nikako biti emotivno zdravo. Još uvijek nismo sigurni kako Ricky gleda na čitavu situaciju sa Angelom. Mislim da zbog toga baš i ne spava previše…

Ne bi da te smaram pitanjima na koje si dao odgovore po hiljadu puta, ali te ovo moram pitati. Koja je originalna lokacija snimanja Sleepaway Camp-a? Ne znam jesam li glup ili Google nesposoban, ali molim te za odgovor na ovo pitanje.

Nema problema. Originalni film je sniman u gradu Argyle, savezna država New York. Sjajan kamp na jezeru, zvao se Camp Algonquin. Mislim da je Robert visio tamo kao klinac.

Kakva te sjećanja vežu za snimanje originalnog SC-a? Ima li permanentnih ožiljaka na duši i tijelu ili nekih zanimljivih anegdota?

Ništa osim prelijepih uspomena. Mislim da su sve anegdote ispričane. Felissa (Felissa Rose, glumica koja je glumila Angelu, op. Sharana) i ja smo bili kratko u romantičnoj vezi. Sve se to završilo sa sjajnim provodom.

Ne znam za tebe, ali ja sam veliki fan benda cKy, pa sam kroz seriju intervjua saznao da je lider benda Deron Miller toliko opsjednut Sleepaway Camp-om da je imenovao bend koristeći film za referencu te oženio glavnog negativca/negativku iz filma Angelu. Da li poznaješ još neke “slavne” osobe (riječ “slavne” je pod navodnicima jer cKy definitivno nije MTV brend) koje su fanovi filma?

Još jedna “slavna” osoba koja voli film je Casey Twist, moj prijatelj i basista u bendu pop zvijezde Gavina DeGrawa. Ne mogu vjerovati kakav efekt ovaj film ostavlja na ljude koji se inače smatraju inteligentnim (smijeh). Ovaj film je Duško Dugouško ili Sponge Bob u svojoj kategoriji. Neki ljudi ga smatraju običnim horrorom/slasher komedijom, ali neki ipak ostanu duboko pod utjecajem. Nazovimo to “zenom Sleepaway Camp-a”.

Šta je po tebi glavni razlog zašto je SC stekao takav kultni status?

Pa, Howard Stern uvijek kaže da lezbe prodaju stvar. Možda homo erotika, cross dressing i igranje u stilu zgrabi zastavu funkcionišu također.

Tri nastavka su napravljena prije ovog najnovijeg i ja sam ih pogledao, da budem iskren – samo zbog imena. Čitao sam tvoje reakcije u par intervjua i imam osjećaj da se ni tebi ne sviđaju, pa mi potvrdi ili negiraj. Imam neki osjećaj da ti ne voliš ni remake opciju kojom se Hollywood diči zadnjih par godina.

Imam problem sa nastavcima generalno, osim ako nisu napisani kao zasebna cjelina. Star Wars, The Godfather i slični imaju smisla. Sve ostalo se radi isključivo radi novca i to je tužno. Nastavci i remake filmovi u domeni The Sleepaway Camp-a su ista stvar. Nisam ih gledao i ne namjeravam. Nema načina da se zaustavi pohlepa i ispraznost, ali ih također ne moram ni nagrađivati gledanjem. Ayn Rand bi to nazvao nesvjesnom sebičnošću. Skoro cijeli Hollywood i Wall Street je baziran na tome. Mislim da su i zato Amerikanci sada izabrali da ih vodi čovjek sa savješću koji će, nadam se, pokušati izbrisati neka od ponašanja koja nas vode u propast. Svi smo jedan svijet, patriotizam je fašizam. Kratko i jasno.

Idemo malo i o muzici, pošto se time baviš u bendu Ten Tiers. Vidim da ste poprilično aktivni, kad god vam naletim na stranicu imate par novih datuma rezervisanih za svirke po cijeloj Americi. Na vašem Myspace profilu piše sljedeće: “We are trying to create music that leaves you with something. Melodies and hooks are great, but in the end it has to be about emotion and desire. Life and death. Boredom and sex. Hate and fear.” Da li je to nit vodilja u Vašoj muzici?

Znaš, sad snimamo novi album i nadam se da ćemo napokon biti u stanju snimiti i odsvirati muziku na način na koji je interpretiramo uživo na svirci. Trenutno je u bendu najbolja postava ikad. Nikad ništa ne prepuštam slučaju kad je muzika u pitanju. Neke od pjesama su vrlo sjetne i mekane, a neke moćne kao što je recimo stvar sa pjesmom “Underbelly (An ode to Ayn Rand’s The Fountain Head)”. Kad ljudi čuju bend uživo, to ih potakne. Mislim da je to vrijednost muzike . Želim da ljudi nakon koncerta odu kući u drugačijem raspoloženju nego u onom u kojem su došli na isti. Baš sam o tome razmišljao neku noć kad sam pjevao Led Zeppelinovu pjesmu ‘Trampled Underfoot’. Pjevanje iste zahtijeva toliko vazduha i ja sam izdisao toliko CO2 da sam mislio da ću pasti u nesvijest i umrijeti, i vjeruj mi, to bi bio način na koji bi želio otići. Stvar je u tome da treba uvijek živjeti bez straha i uvijek, ali baš uvijek raditi ono što voliš! Ne ono što ti nužno daje zadovoljstvo uvijek, nego ono što uistinu voliš.

Pitanje svih pitanja. Mnogi misle da uspjeh u jednom polju automatski znači brz uspjeh u drugom. Da li ti je to što si glumac pomoglo u muzičkoj karijeri?

Pa, vjerovao ili ne, pomoglo je tek nedavno tako što smo dobili priliku dijeliti binu sa Slaughterom na Texas Fear Fest-u u Dallasu u augustu. Nadam se da će biti još sličnih situacija.

Ono što nazivamo muzičkim biznisom može se pokazati kao poprilično gruba igra. Gdje po tebi pripada Ten Tiers? U MTV komercijalu ili bend sa “sleepaway” statusom – mala, ali posvećena publika?

Mala, ali posvećena, to mi savršeno odgovara. Želim da sam u mogućnosti da iskreno razgovaram sa svojim obožavateljima. Radili smo memorijalni koncert za prijatelja koji je počinio samoubistvo. Moj prijatelj koji je ton majstor i ja smo imali dug i ugodan razgovor o muzici i filozofiji, o Dalaj Lami, Ayn Randu i Ničeu. Volio bih da tako razgovaram i sa drugim ljudima koje nije sramota i strah otvoreno iskazati svoje mišljenje. I super mi je kad djeca vole o tome razgovarati. Možda nisu savladali baš svo potrebno gradivo, ali su djeca istinski slobodoumnici.

To je to! Hvala ti puno na ovom intervjuu i želim ti sve najbolje u nastavku obje karijere! Iskoristi priliku da poručiš šta god želiš čitateljima ISK Webzinea!

Hvala tebi i želim poručiti svima koji žele da mi se jave da to mogu učiniti na www.myspace.com/tentiers, te možemo razgovarati o svemu!