Gig Report: Somewhere back in Belgrade!

Iron Maiden, Beogradska Arena, 10.2.2009. godine!

Maideni i to po treći put za mene, šta više reći – spektakl na koji sam već navikao i ne bunim se nijednom novom koncertu (pa makar to bio u ovom slučaju isti kao i onaj koji sam gledao u Splitu prije manje od pola godine). Turneja Somewhere Back in Time na kojoj sviraju pjesme starije od ’88 traje već više od godinu dana, bend je obišao cijeli svijet i dok je privodi kraju već sprema novi album, ali to je priča koju ćemo ostaviti za recenziju…

Na dan koncerta u Beogradu oblaci na sve strane – loše vrijeme koje doprinosi tome da kosonje u Maiden majicama možete vidjeti tek po kafanama, slastičarnama i McDonaldsu, što mi je malo poremetilo viziju prepune koncertne dvorane koja će se ipak ostvariti te večeri. U Beogradsku Arenu ulazim sa ostatkom ekipe iz Bosne, kao i sa nekim već “naturaliziranim” Beograđanima (nek’ se u ovome prepozna jedan bivši član ISK ekipe :P) i to namjerno kasnimo na nastup Lauren Harris. I prije nego neki upitaju zašto, odmah ću vam reći: zato što je naporna, bilo je zanimljivo gledati je prvi put (2007. godine) i to prve dvije pjesme jer nastupa u nekom utegnutom kožnom kompletiću (a to vam nakon šestosatnog čekanja sa 20 000 ljudi dok čekate svoj prvi koncert Maidena u životu jako, jako dobro dođe).

Čujemo njen sladunjavi glasić kako pjeva zadnju pjesmu te večeri dok ulazimo i onda paf! – Arena KRCATA, parter, tribine, SVE JE PUNO! Guranje do šanka na desnoj strani, stižemo do sredine terena i dalje ni makac, nekih 20ak minuta/pola sata fast forwarda i svjetla se gase – sve je spremno za početak Spektakla. Doctor, Doctor, nakon njega Transylvania i Čerčilov govor su uvod za Aces High, pjesmu koja je otvorila sve koncerte na ovoj turneji. Publika kao i uvijek ludi, razglas onako potaman, sve se čuje fino i već počinje 2 Minutes to Midnight, također pjesma koju je na turneji čulo pola svijeta. I nakon toga – Wrathchild – pjesma koja mi je jaaako falila u Splitu i savršeno se uklapa u bilo koji nastup Maidena.

Children of the Damned i Phantom of the Opera (koji meni lično predstavljaju vrhunac večeri i koncerta) idu odmah poslije i navode me da se zapitam koliki procenat publike te večeri je uopšte bio svjestan činjenice da većinu pjesama koje gledaju bend više nikad neće izvesti uživo – pjesme zvuče savršeno – energija koju su nam Bruce i ekipa pružali sa bine je podjednaka onoj sa izvođenja istih pjesama od prije 20 i kusur godina (svakako čekirajte audio i/ili video zapis koncerta Live After Death iz ’85, op.a). I kad već spomenusmo energiju – članovi benda su daleko od “starog gvožđa” – tokom cijelog koncerta trče i skaču po bini, ali ubjedljivo najenergičniji je Bruce – glas mu je fenomenalan i niko ne bi rekao da ima 50 godina. Stvarno su rijetki bili trenuci da je on stajao mirno, a kao i na prijašnjim koncertima stizao je čak i da ispoštuje “kostimografiju” – dok je pjevao Troopera bio je i sam obučen u staru britansku vojnu uniformu, mahao je zastavom i letao po bini… Spomenuti Trooper i Wasted Years nas odvode do trinaestominutnog epa Rime of the Ancient Mariner, a Bruce čini mi se iz publike dobiva i gumenog albatrosa koji se savršeno uklapa u njegovu kratku recitaciju i govor koji idu prije ove pjesme :)

 Zatim slijede Powerslave, Run to the Hills, Fear of the Dark (koja je sudeći po reakcijama publike ubjedljivo najpoznatija pjesma benda i shvatam da i nije tako loše što je sviraju na ovoj turneji uprkos njenom godištu) i Hallowed be Thy Name koju sam očekivao na bisu zajedno sa (meni omiljenom) Moonchild, ali… Nažalost, Moonchild nisam čuo te večeri, a nakon Halloweda su odsvirali Iron Maiden za vrijeme koje je ogromni Kiborg Eddie šetao binom i “mlatio” se sa gitaristima… stanka od minut-dva, urlanje publike i bend se vraća na binu – sviraju još Number of the Beast, Evil that Men Do i Sanctuary – nažalost za vrijeme Number of the Beasta na bini nema ogromnog Šejtana (Đavola iliti Sotone :P) koji je bio prisutan u Splitu, kao ni još ogromnijeg sarkofaga iz kojeg je u Splitu izašla Eddijeva mumija… ali scenski efekti su i bez toga bili odlični – pirotehnika na sve strane kao i, u najmanju ruku, PREMOĆNI plamenovi za vrijeme nekih pjesama. Svjetla ostaju ugašena – kako je to tada izgledalo – cijelu vječnost, potajno sam se nadao drugom bisu, ali nažalost ništa od toga. I kako je Arena savršeno mjesto za ovako ogromne spektakle – tokom cijelog koncerta klima je radila odlično – i nakon svega se osjećam začuđujuće odmorno. Sa rajom krećem prema izlazu i gledam presretne ljude kako se ibrete dok mi raspravljamo koja klasa je bolja – Rogue ili Druid, kao i dok vodimo vječitu raspravu Horda vs Alijansa (World of Warcraft teme, za neupućene :P)…

Na kraju ću samo citirati kolegicu Abigail koja na Rock Planet Forumu nakon koncerta napisa: “Svaki put sve bolji i bolji. I nakon toliko godina pokazuju ko je najveći Metal bend na svijetu.”