United Forces Festival 2005

Prolog: Sada ćete vidjeti kako krajnje neinspirativno započeti jedan članak.

Evo me, sjedim na radiju, završio sam sa još jednim izdanjem jutarnjeg programa, i uhvatio se slušanja ”Fuck the commerce…back to grind”, dema broj četiri slovenskog benda Dickless Tracy. Po ko zna koji put. Ustvari, bolje rečeno, ovaj demo ne vadim iz discmana odtkad sam ga dobio na United Forces Festivalu, prvog oktobra ove godine. A o UFF će se i raditi u ovom članku, jedna kratka (koliko kratka?) recenzija sjajne svirke je ispred vas.

UFF je zamišljen kao nastavak Yu Heavy Metal Festa koji se održavao u Domu Mladih u Sarajevu prije rata. UFF je festival koji je okupio neke od najboljih bendova sa prostora bivše Jugoslavije u Sarajevu, ovaj put na lokaciji Sloge. Prvo izdanje festivala je iza nas, desilo se prvog oktobra ove godine. Na festivalu su se predstavili bendovi iz Bosne, Hrvatske i Slovenije. Pa, krenimo lagano u avanturu nazvanu UFF…

Stigao je i taj prvi oktobar, koji je zvanično otvorio sezonu dobrih koncerata u Sarajevu/Bosni. Sjedio sam kući, i shvatio da mi je majica Napalma totalno čista, navukao nju, death metal bermude (to su kratke ‘tole military uzorka :)) i starke. Iako je temperaturu napolju pogodovala samo pingvinima, tako obučen krenuo sam prema Slogi. Ljudi su me čudno gledali dok sam se klatio sa jedne noge na drugu, slušajući Madballov novi album, i spremajući se za ludnicu.

Prva lokacija, Bijeli park kod Sloge. Tamo je već bila solidna masa crne kose, zajebanih pogleda i kool stavova koji su naglašavali da se radi o metal publici (o, kako vas je većina prozirno). Tamo sam našao i par svojih dobrih drugara, sa kojima sam ispio par gutova alkoholnih pića, pretežno pive. Više nisam mogao, zato jer sam bio bolestan, i stvano nisam bio sposoban da pijem i da se razbijam, kao što mi je to inače običaj pred svirke.

Krenuo sam prema Slogi izuzetno rano, oko 19 sati i 30 minuta, kada je bilo najavljeno da će se vrata i otvoriti. Ušao sam unutra bez problema, zajedno sa Aidom (Borise, hvala za pressice i pristup backstageu), da bi me raznijela nevjerovatna količina drage mi grinderske buke. Tonsku probu je imao, niko drugi doli Dickless Tracy. Pozdravio sam se sa kompanijom iz ToxixDeatha, u ovom slučaju, kompanijom iz Bogambera, Borisom, te rajom iz bendova Agonize i Kontra/Flatline.

Sloga je bila prazna, stolovi su bili razmaknuti, napravilo se mjesta za pakao koji je trebao uslijediti tu večer. Pakao je i uslijedio, vjerujte mi. Boris je skakutao nervozno okolo, želeći da sve protekne u najboljem redu. Ekipa ISK, Aid i ja, smo pomogli koliko smo mogli, a naša najveća pomoć se sastojala u tome da polijepimo raspored svirke na vidnim mjestima u Slogi. Lagano je raja počela da ulazi, a ja sam se zaputio na stage da upoznam ekipu Dicklessa.

Prvu što sam ugledao bio je Tzeppo, i fakat me jedna stvar fascinirala. Čovjek ima buljave oči. :) Čovjek ima oči, koji hoće da ispadnu, njegove oči žive vlastiti život, ali čitav njegov lik je jako fascinantan. Odmah sam se upoznao sa njim, a iz backstagea se pojavio i Tegla, kojeg sam ranije upoznao preko intervjua koji je Tegla dao za ISK Webzine (potražite na sekciji Intervjui). Bilo je to upoznavanje na obostranu radost, ja nisam mogao začepiti usta koliko sam bio oduševljen činjenicom da će Dickless, ne samo kao Dickless, nego kao i jedan grind band, zasvirati u Sarajevu. Krenuo sam lagano prema backstageu, da upoznam i ostatak ekipe.

Vidi se ko je manijak – prvo kad sam ušao, zapazim par kartona pive, i mrske mineralne vode, koja je vokalima odlično legla. Krenulo je masovno upoznavanje i rukovanje, i zapamtio sam par ljudi od čitave grupe, zajedno imena i lik. Inače sam ih sviju popamtio tek kad sam ih vidio na stageu za vrijeme svirke.

Bilo je oko 20:45 minuta kada se prvi bend popeo na stage. Sada ide priča o bendovima i atmosferi koja je vladala.

DICKLESS TRACY – Slovenski grinderi su bili rezervisani da otvore ovogodišnji, i ujedno prvi UFF. Braća Čepanec, Tegla i Tzeppo, te Bassko su počeli jako, jako žestoko. Uz izvanredne humorne pasaže, i nevjerovatno brutalan grind nasmijali su me do suza. Neki ljudi koji su bili na svirci gledali su Dickless Tracy i ranije, te su sve njihove priče vezane za ovaj bend opravdane. Ovo stvarno jeste najluđi bend na prostorima ex-juge.

Da odmah raščistimo, Dickless Tracy je daleko od muzički neobrazovanog benda, a i ako nemaju pojma što se tiče svirke (ako mi se sad javi neki prog-pussy sa svojim gay pentatonijskim skalama i bugarskom harmonijom), to odlično skrivaju. Žestoko je, grind je, smiješno je. Taman kako meni odgovara.

Najvjerovatnije highlight čitave njihove svirke (iako je blasfemija izdvajanje bilo koje sekunde) je bilo izvođenje pjesme Norland Fjorland, pjesme o ”pingvinima, sjeveru, snijegu i ljudima sa smiješnim imenima”, kada je Tzeppo prekrio lice kartonskom maskom koja je bila iscrtana corpsepaintom. Sami njegovi pokreti, ono naguzivanje u maniru najvećih gay ljudi black metal scene kod određenih dijelova publike je izazvalo zgražanje, a kod drugih apsolutno odobravanje. Dickless je nabio na ku… sve true, black, necro, grim, ”bubrezi po zidovima” metalce i dokazao da metal može biti i žestok i opak, ma koliko god nas u isto vrijeme i nasmijavao. Ljudi, vraćajte se u Sarajevo!

Nakon sjajne svirke Dicklessa, ja nisam mogao da dođem sebi jedno izvjesno vrijeme, jer su me mučili grčevi nastali pretjeranim smijanjem. Bilo je stvarno fascinantno gledati ”evil one” metalce kako bengaju, a Tzeppo ih baš fino mezi…i mezi…i meziiiii…a ljudi ni ne kontaju šta se dešava i da se čitav jedan bend ismijava na njihov račun.

AGONIZE – Ok, ajde, sad me pljujte, ali ja Agonize nisam gledao. Jedino što me može izvući od linčovanja je činjenica da sam ih slušao. Šta reći o Agonizeu? Ponos ne samo TZ, već i bosanske metal scene, na svakom nastupu je sve bolji i bolji. Audio agresija i preciznost koju Agonize prilikom svakog nastupa reflektuje na publiku je zapanjujuća, i ne vrijedi pričati, ja sam čuo Agonize, vrijedi doći i vidjeti Agonize! Zato, Sharane, sjedi, kec.

P.S. Izvodili ste The Chosen One, zar ne??? Jao, obožavam tu pjesmu :)

Nekako mi se sedam bendova koji su trebali nastupati to večer učinilo kao sedam časova jednog srednjoškolskog dana. Treći čas, prije velikog odmora, zagrmio je predstavnik hrvatske metal scene, hrvatski Morbid Angel, Usud.

USUD – Usud je oduševio raju u Slogi.Iskreno rečeno, stil koji njeguju je u ovim našim krajevima ili u našoj mašti, ili ga pojedinci koji nemaju veze sa zdravim mozgom sramote i spuštaju na jako niske grane.

Budimo iskreni, USUD je bend koji je odrastao na Morbid Angelu, i kao takav je svjesno ili nesvjesno uzeo (da ne kažem, ukrao, ili podžonio) sve najbolje od tog benda i tog žanra. Međutim, način na koji USUD interpretira svoje pjesme je specifičan, i stvarno su kraljevi death metala naših prostora, zajedno sa još par bendova. Velika pohvala vokalu benda (jedan od onih ljudi čiji lik znam, ali ne znam ime) koje je stvarno usijao atmosferu u Slogi.

”Ne treba ti tamjana/Ne treba ti mirisa/Duša ti zaudara na prokletstvo đavola” – Stihovi decenije, USUDE dragi, ovo je brutalnije od svih mogućih jetri koje sam vidio razljepljene po zidovima.

Poslije ova tri časa, uslijedio je ”veliki odmor”. Naravno, od metala. A kad kažem veliki, mislim veliki. Bilo je vrijeme da se Kontra pojavi na stageu Sloge.

Čudno je kako neki bendovi sazriju prije od drugih, bez obzira na broj svirki, broj autorskih pjesama ili nečeg sličnog. Iako Kontra ima zavidnu historiju iza sebe, nastupe sa sjajnim bendovima kao što je Dirty Rotten Imbeciles, oni su svjesni da je zajebancija jedan od osnovnih faktora da se raja učni zadovoljnom. I ovaj put Muki, vokal Kontre je imao odličnu ideju. Ja sam ga trebao zamijeniti. Gol do pasa, sa kariranom beretkom, Mukijevim zaštitnim znakom, i BH HC natpisom uređenim hemijskom olovkom na stomaku, ”novi vokal” Kontre je bio spreman za vatreno krštenje.

KONTRA – Zlaja, Dado i Slava izašli su lagano na stage i počeli pripremati svoje instrumente za svirku. Slava se pojavio sa dvije gitare, dobrim starim Washuburnom, i novim Les Paulom, koje je jednostavno mamio i poglede i uzdahe. Ja sam proviriovao iza špere koja je ograđivala stage, spreman da izađem i da se malo zajebajem. Pojavio sam se kada se čitav bend uštimao. Izašao sam, a ljudi su me čudno gledali? ”Je li ovo Kontra”, vjerujem da su se mnogi pitali. Sarajevski coreri koji su navrnuli na svirku Kontre stajali su na sekundu začuđeni, a onda počeli da skandiraju ”Sharane, Sharane, Sharane…”. Počeo sam se smijati, i kad mi se mikrofon pojačao na mikseti, počeo sam se dernjati i u smijehu najavljivati sebe kao novog pjevača Kontre, jer se Muki razbio ko kruška alkoholom u backstageu. Odjednom gromoglasan aplauz i skandiranje, na stage je izletio Muki sa širokom osmijehom na licu. Predao sam mu kapu i mikrofon i skočio u publiku. Pakao se otvorio.

Kontra je svirala sve svoje dobro poznate pjesme, i predstavili su usput novu stvarku, čijeg imena se ne mogu sjetiti.

Bilo je stvarno fascinantno gledati zadrte pripadnike metal publike kako u čudu gledaju publiku koja je stvorila pakleno dobru atmosferu. Sarajevske ljubitelje HC-a mogu nabroati i imenima i prezimenima, ima ih deseteroduplo manje od metal publike (sad sračunajte kako malo metalaca ima, a kako je tek corerima), a stvorili su atmosferu za pamćenje. Od mosh pita, circle mosh pita, do stage divinga, na energičnom nastupu Kontre sam se osjećao kao da nisam u Sarajevu, već u centru New Yorka. Svaka čast corerima, Kontri i ljudima koji su bili tu i učinili nastup nezaboravnim. Poseban pozdrav gitaristi sarajevskog benda Pain, Nedimu, koji je prilikom stage divinga pao sa stagea i povrijedio zglob. Brz oporavak, brate!

Poslije nevjerovatnog nastupa Kontre, povratak u metal vode, na stage su se popeli članovi sastava Forlorn Legacy.

FORLORN LEGACY – Mislim da ovaj bend nije potrebno posebno najavljivati. Iako su većini publike oni bili ”pegle”, Forlorn Legacy sam prato skoro slomljenog vrata, i koliko god vokal tog benda je pokušavao da digne publiku na noge, svi su stajali, više-manje, ravnodušno, što ovaj bend sigurno nije zaslužio. Iako su u svoj repertoar uvrstili clean vokale, i tako dobili jednu melodičnu dimenziju, Forlorn su sjajnom svirkom stvarno bend kojim se hrvatska metal scena mora ponositi. Njihov album ”Paths of Insanity” je jedan od najbolji metal uradaka na prostorima bivše Jugoslavije.

Poslije energičnog nastupa Forlorna, bilo je vrijeme za Scaffold. Većina ljudi je očekivala njihovo pojavljivanje, i mnogi su kasnije izjavljivali, da su došli zbog njih i Bogambera. Scaffold se pojavio na sceni i ono što smo imali prilike vidjeti je nevjerovatan prikaz načina na koji bi se death metal trebao svirati. Spomenut ću samo jedno ime: Robert Kovačić. Mjesto u Scaffoldu: bubnjar. Možete ga slobodno zvati – Zvijer, jer on to i jeste. Stajao sam iza Roberta i vidio šta taj čovjek radi sa nogama i rukama. Nije to vježba, dragi moji, naravno da i vježbe ima, ali samim vježbanjem se to nikad neće moći postići. Čovjek ima RITAM mjesto krvi. Jebeni genijalac! (p.s. rođeni smo na isti datum :)) I šteta što nisu svi imali prilike popričati sa vokalom Scaffolda, lik je živa šega.

Međutim, kako to već ide u filmovima, nešto je moralo krenuti po zlu. Usred druge pjesme Scaffolda, stage je ostao u mraku, instrumenti su se utišali, i shvatili smo da smo ostali bez struje! Krenula je opća frtutma – organizator I raja su letala okolo, traila izvor problema. Od strane Sloge došlo je obavještenje da je riknula čitava faza na kojoj se napajao stage. Ipak, mnogi nisu popušili tu priču, već se počelo pričati o mogućoj sabotaži svirke, jer je ipak bila prošla ponoć odavno. Morali smo se pomiriti sa činjenicom da se svirka neće nastaviti, I iako je Boris bio jako miran I kazivao da je sve OK, vidjelo se po njegovom licu da nije baš presretan, kao ni ostatak ljudi, od kojih su mnogi čekali nastup Bogambera, prvi u njihovoj karijeri.

Svirka se nije nastavila, neki od nas su (tačnije, Muki, Tegla I ja) izašli na stage I u očaju zapjevali ‘’Kako je dobro VIDJETI te opet’’ dok se Sloga crnila u mraku, a slabašno svjetlo dolazilo sa šanka, koji je imao full napon.

Bila sabotaža ili ne, bila crknuta faza ili ne, UFF je dokazao da je sa ideje iz glave jednog čovjeka postao nešto veliko. Iako smo tek na početku, mogu predvidjeti da zbog dobrog odziva ljudi I sjajne atmosfere, ovaj fest bi mogao postati tradicija.

Pozdrav svim bendovima, hvala organizatoru, I puno hvala ekipi Scaffolda što nije zamjerila ljudima u Sarajevu – mi ćemo se vidjeti nekad, u što skorije vrijeme. Do sljedeće godine, prijatno!