Gig Report: Sepultura @ Sloga, Sarajevo!

Koncertom Sepulture u Sarajevu završen je dosad mainstream metalom najbogatiji mjesec dana u zadnjih par godina. Sarajevski (a i regionalni) metalci/punkeri/coreri imali su priliku u februaru vidjeti dva ogromna benda: Napalm Death i Sepulturu. Prvi su definitivno autoru ovog teksta tj. meni emotivno i muzički puno bliži nego Sepultura, pa ćemo o njihovom koncertu u posebnom tekstu, a sad se skoncentrišimo na osamnaesti dan mjeseca februara 2009. godine.

Imao sam svoje vlastite razloge protiv odlaska na koncert Sepulture u Sarajevu i da me stari metalski crv nije počeo nagrizati oko 17 sati tog dana, 18.2.2009. godine, Sepulturu najvjerovatnije i ne bi poslušao uživo. Moji razlozi zbog kojih nisam želio gledati Sepulturu su stvarno posebna priča, pa ako bude dovoljno vremena, nekad ću i napisati posebnu kolumnu o tome. Premotajmo sve te psihičke peripetije i prebacimo se ispred Sloge. Datum je 18.2.2009. – sat je otkucao 20:00…

Red ispred ulaza u Slogu je ogroman, nešto nevjerovatno. Vozila policije, taksiji i slični nesretnici koji su zalutali u ulicu Mehmeda Spahe su totalno zbunjeni i najgore od svega – zaglavljeni među hrpom ljudi na snijegom okovanoj cesti. Smiješna je scena što ispred vrata stoji nekih 600 ljudi i što na svakih 10 metara stoji barem jedan skeptik koji pita da li je SIGURNO Sepultura večeras u Sarajevu. Ne, nije, vole ljudi da se na minusu mrznu onako totalno bez potrebe.

Pošto na koncert nisam namjeravao ići, desilo se to da sam završio ispred Sloge i kao lud gledao okolo gdje da ugrabim kartu. Sreća mi se osmjehnula u liku mladića koji mi je ponudio kartu za 30 KM što je bila odlična cijena, ali dovoljno niska i povoljna da pomislim da se radi o falsificiranoj karti, jednoj od mnogih koje su počele kružiti po Sarajevu par dana prije koncerta, sudeći barem po novinskim natpisima. Konsultacije sa par starijih prijatelja i još nekim ljudima i utvrđeno je da karti ništa ne fali. Za svaki slučaj, repetirao sam svoju press akreditaciju u slučaju da nešto krene po zlu.

Još sam malo pokušavao da stojim i pričam sa ljudima ispred Sloge, ali postajalo je problematično hladno, čak i za mene koji hladnoću podnosim odlično, pa sam se sa par kompanjona odlučio da upadnemo unutra na foru – rekli smo da idemo u kafanu iznad Sloge, popularno nazvanu ”Kod Reše”. Uspjelo je – nakon guranja kroz masu od nekih petstotinjak ljudi, brutalnog pregledanja i ismijavanja sa provjerama karata (pričalo se kako karte imaju trostruku zaštitu – pregledavanje i određivanje autentičnosti karte vršilo se tako što bi čovjek koji je cijepao karte liznuo prst i povukao isti po pečatu kako bi se a) pečat razmazao ako je karta ispravna; b) pečat ustoličio na svom mjestu bez razmazivanja ako je karta skenirana), penjemo se iznad Sloge i srčemo par piva.

Malo je prošlo, ali velika masa je ušla u Slogu, tako da je bilo vrijeme da se krene. Ulazim unutra, a na bini je već bend The Sorrow, mladi Australci kojima je ovo prvi nastup u BiH (a koji bi bio…nisu Poppy Seed Grinder). The Sorrow svira moderni metal i vjerovali ili ne – zvuče fantastično! Primjetila se ta iskrenost u njihovoj komunikaciji sa publikom – ekipa na bini je bila vrlo iznenađena činjenicom da ljudi ne samo da skaču na njihove pjesme, nego i pjevaju od riječi do riječi sve njihove tekstove! Sigurno ne bi povjerovali da im je neko rekao da je u Bosni došlo najmanje 20 ljudi (što je odlična brojka ako uzmemo sve u obzir) na ovu svirku ISKLJUČIVO zbog njihovog nastupa.

The Sorrow su profesionalci koji su iskrenost znali cijeniti, publiku su nagradili i sa pjesmama sa nadolazećeg albuma ”Origin of The Storm” koji izlazi za 3 dana, a uspjeli su napraviti i wall of death, koji je iskreno bio puno slabiji od nedavno viđenog koji se desio na svirci domaćih snaga Evading Downfalla u sarajevskom Kinu Bosna na Valentinovo.

Ja sam čovjek koji ne voli moderni metal, ne slušam takvu muziku, nisam nikakav fan iste, ali OK, priznajem – uhvatio sam sam sebe kako klimam glavom na clean vokale i na melodične pasaže. Iskrenost je najvažnija i oni koji kažu da su The Sorrow bile zvijezde večeri – vjerujte im, taj bend ima NEŠTO!!!

Poslije The Sorrowa nastaje kratka pauza dok tehničari Sepulture vrše posljednje pripreme za izlazak legendi (ili polovine legendi, mjesto za metal polemiku dozvoljeno), a ja tu pauzu koristim da iskoristim prednosti toaleta u odnosu na ostatak prostora Sloge. Sloga je krcata, izuzetno se teško probijam kroz masu, ali nekako uspijevam. Sreća u tome svemu je da me moj Olympus nije ovaj put iznevjerio, i to je jedna od nevjerovatnijih stvari, hvala mu na tome. U zadnji čas hvatam se desne strane galerije odakle odlučujem pogledati nastup Sepulture.

Nisam siguran kojim su redom članovi Sepulture izašli na binu jer me raznio prežestok zvuk – u trenutku kad sam shvatio da se ispred mene nalaze Andreas, Paulo, Derrick i Jean, novi bubnjar, zamjena za Igora Cavaleru, bilo je prekasno: masa je već počela da divlja, a nove pjesme sa album ”A-Lex” su se počele redati. Koje pjesme su svirane, ni sam ne znam jer novi album nisam slušao, nisam imao ni neku posebnu želju, ali mogu vam reći kako je to izgledalo – Sepultura više nema onaj thrash metal udar koji je imala – njena muzika je sada kao stvorena za skakanje zbog hrpe tribal elemenata. Iako sam mislio da će ekipa od nekih 800 ljudi izignorisati nove pjesme, to nije bio slučaj – svi su veselo cupkali, skakali, šutali se – a bend je ludio sve više i više.

Kako su se pjesme nizale, tako je atmosfera postajala sve užarenija. Nekih pola sata prije kraja koncerta koji je po mojoj procjeni trajao neka 2 sata i kusur, što je odlično, Sepultura je odlučila da nas vrati nazad kroz vrijeme i da priušti svima ono zbog čega je većina ljudi došla – počeli su se redati stari hitovi: War for Territory, Inner Self, Refuse Resist, a totalni pakao nastaje na legendarnoj ”Roots” gdje se cijela Sloga počela tresti, od partera do galerije, i u par momenata iskreno, imao sam bojazan da će se sve urušiti. Emocije na vrhuncu.

Sepultura se triput vraćala na bis, što je po njihovim riječima prvi slučaj na ovoj turneji – u kasnijem kratkom razgovoru sa Kisserom, saznao sam da bi se vratili opet da su imali šta da sviraju, toliko im je bilo dobro da su se osjećali dužni i po završetku koncerta publici u Slogi. Po meni jedna genijalna stvar koju dosta ljudi nije primjetilo, a meni je bio vrhunac je zadnja polu-pjesma (polu-pjesma jer su svirali jednu strofu), tj. obrada i to benda Motorhead – naravno, riječ je o pjesmi Orgasmatron.

Dosta ljudi je uočilo probleme sa razglasom koji je rikavao sa vremena na vrijeme, poznavajući donekle prostor Sloge, a i iz iskustva sa koncerta Napalm Deatha, problem je bio u instalacijama Sloge koje najvjerovatnije nisu mogle podnijeti silu razglasa + svjetla, pa su pomalo otkazivale poslušnost. Pored tih problema, svjetlo i razglas su bili fantastični, nimalo u zaostatku sa bilo kojom svjetskom produkcijom Sepulturnih koncerata.

Po završetku svirke, pokušao sam kao i većina mlađih fanova (pod mlađim fanovima podrazumijevam ljude ispod 25 godina) ući u backstage gdje su otišli članovi Sepulture, ali to je bilo nemoguće izvesti, jer je prolaz osiguran od strane osiguranja Sloge i roadieja benda, no…zahvaljujući i to puuuno zahvaljujući prijateljima iz The Aebyssa, ugrabio sam jednu press akreditaciju i nakon natezanja sa osiguranjem uspio upasti u stražnji dio Sloge gdje sam popričao nakratko sa Andreasom Kisserom i Derrick Greenom, a Derrick se, just for the record, što bi Ameri rekli, pokazao kao prava ljudina i totalno OK lik – možda nije vokal mokrih snova zadrtih thrash metalaca, ali nije ni crv koji živi pod papučom Glorie Cavalera.

Poslije koncerta zaputili smo se na par piva po obližnjim kafanama, da bi kući došao oko četiri ujutro mortus pijan i sretan što sam utažio glad metalskog crva u sebi. Iskreno, ne žalim što sam otišao – nije baš ni emotivno perfektan događaj kakav je bio koncert Napalm Deatha, ali definitivno je vrijedilo vidjeti jedno ovako jako ime u Sarajevu. Dobrodošli su svaki put!

  • SODOM

    ono, mislim, e

    nisam bio jbg