Suspiria

Gledajući Suspiriu, nisam znao jesam li u pozorištu ili stvarno gledam film. Remek djelo Daria Argenta iz 1977. godine, je pravi primjer kako bi jedan horror trebao da izgleda, ali i da zvuči.

Priča je relativno jednostavna, mlada Suzy Banyon stiže u Njemačku usavršiti svoje baletske sposobnosti, i odluči se za slavnu plesnu akademiju u Freeborgu. Kiša joj je napravila dobrodošlicu u Njemačkoj, i na dolasku na akademiju, primjeti djevojku koja brzo izlazi iz akademije i govori nerazumljive riječi…istu noć, djevojka je brutalno ubijena, izbodena u srce, i bačena sa krova.

Malo po malo, Suzy shvata da baš sve i ne fercera kako bi trebalo na plesnoj akademiji…akademija je skrovište vještice koju je čitavo jedno stoljeće osoblje akademije održavalo u životu prakticiranjem crne magije.

Jedan od najjačih segmenata ovog filma je upravo ta ”pozorišna atmosfera” koju sam već spomenuo. Igra svjetlima, gluma glumaca koja je naprosto pozorišna, teatralna, scene, interijer…sve je podređeno gledatelju koji će se na kraju stvarno zapitati je li u pozorištu ili ispred kino platna. Naravno, Argento ne dopušta da se gledatelj ni u jednom momentu opusti, već je mračna i jeziva atmosfera cijelo vrijeme na nivou, čak raste iz trenutka u trenutak, i jedan je od rijetkih filmova koji me natjerao da trpim da ne odem na WC kako bi cijeli film pogledao u komadu.

Ono za šta je Argento kao jedan od spasilaca i kraljeva talijanskog Gialla bio optuživan je nasilje u filmu. Suspiria igra na fazon manje krvi, a više jeze. Ipak, scene ubistava su krajnje nasilne i degutantne, perverzno detaljno prikazane. Jedna od menih najmučnijih scena filmskih ubistava je scena iz ovog filma, kada se Sara, Suzyina prijateljica sa akademije zapetlja u hrpu bodljikave žice. Kako pokušava da izađe iz nje, umotava se sve više, a Argento je savršeno režirao scenu, pred vama se glumica pretvara u bespomoćnu mušicu, a bodljikava žica u čvrstu i oštru paukovu mrežu.

Još jedna jeziva scena je scena u kojoj slijepi svirač klavira stoji sam nasred gradskog trga usred gluhog doba noći. Nešto šuška oko njega, ali on ne može vidjeti…Pokušajte stvoriti sebi sliku u glavi, i shvatite bolest. Dodajte tome lude uglov kamera i dobijete epidemiju straha.

Rekao sam u prvoj rečenici teksta da je Suspiria primjer kako Horror treba da izgleda, ali i da zvuči. Muziku za film je pravio odličan talijanski progressive rock bend Goblins, koji je sa Argentom sarađivao na više ostvarenja. Teme su krajnje opskurne, prepune naglih okreta, i SAVRŠENO, SAVRŠENO se uklapaju i grade atmosferu Suspirie.

Ovo je jedan od onih filmova koji nisu za recenziranje, već za gledanje. Ako vam kažem da će vam se Suspiria ugurati među vaših TOP 5 Horrora kad ga odgledate, hoćete li mi vjerovati na pisanu riječ?

COVER ART:

INFO:

Zemlja porijekla: Italija
Godina: 1977
Režiser: Dario Argento
Uloge: Jessica Harper, Stefania Casini, Flavio Bucci, Miguel Bose, Barbara Magnolfi, Susanna Javicoli…
Autor teksta: Sharan