Behemoth – The Satanist

Dok si živ, učiš. I dok si živ, a vodiš radijsku emisiju koja se bavi različitim formama rock’n’rolla, veoma je moguće da ćeš naići na dosad neistraženo područje, izaći iz sigurne zone u kojoj si odmarao sve ove godine, čuti nešto novo i ostati nijem.

Da se razumijemo na samom početku: Behemoth me kao slušatelja zanimao koliko i dobijanje teške prenosive, odurne i krajnje pogane spolne bolesti, ništa u vezi njih mi nije palilo nijedan jedini klik u glavi – cijeli teatar, cijela filozofija benda, cijeli vizuelno-stilistički nastup mi nije davao nikakvu erekciju, čak ni mentalnu. S druge strane, Nergal i puleni okupljeni iza imena zvijeri koju je onako, poprilično opako (neko bi rekao naivno), predstavio William Blake na jednoj od svojih ilustracija, su upravo tim klišejima i pričom, pa čak i sjajnom muzikom (nezanimljivom očigledno samo za moj pojam) od 1991. godine uspjeli paliti i žariti metal scenom, te je vijest o Nergalovoj borbi sa leukemijom metal scenu na svjetskom nivou ostavila bez daha. Pobjeda Nergala nad bolesti vrijedna je divljenja, te se “The Satanist” smatra povratničkim albumom iz više razloga.

Ja sam album počeo slušati za potrebe predstavljanja u ISK Radio Showu, međutim, od naivnog preslušavanja poprilično sam se navukao na ovo izdanje. “The Satanist” je mračan, strašno mračan death/black album. No zaboravite plastičnu, umjetnu tamu koju većina bendova dobija preštimavanjem u niže tonalitete ili omotima koji bi trebali predstavljati tamu ljudske duše, srca ili roda (nije da se Behemoth ne preštimava i da nisu imali svoj dio kolača načinjenog od glupih omota albuma – ali to nije tema današnje diskusije). Behemoth je sa “The Satanistom” uradio sljedeće: uzeo je esenciju bijesa, borbe, ludila, protivljenja i sve to zaogrnuo plaštom muzičke energije koja se trlja rame uz rame sa poljem meditacije – ovo nije muzika koja se sluša dok se vozi biciklo, hoda ulicom ili ide u grad. Ovo je muzika uz koju uživaš u svome domu, sam sa sobom, muzika koja se ne treba dijeliti u procesu slušanja sa bilo kim, već se treba izvući vlastita energija iz umjetničkog djela. Cijeli album odiše upravo tom grandioznošću, mogućnošću da lično prihvatiš i rezonuješ svoje stavove u odnosu na djelo, što je danas poprilična rijetkost u svijetu metala, a pogotovo metala koji dolazi sa potpisom izdavačke kuće Nuclear Blast. Nemojte se začuditi ako počnete mahati rukama i uzdisati haman ritualno kada čujete apokaliptične trube na “The Satanistu”. Cijeli album je takav, priča koja se priča u komadu, bez prekida, specifična po tome što je svako čuje na drugačiji način.

Tematika albuma je u skladu sa naslovom istog i iako bi ovakvi tekstovi zvučali veoma blijedo kada bi ih iznosio bilo ko drugi, kada to radi Nergal, priča je sasvim drugačija: Nergal zvuči odlučno, odlično i ubojito. Odavno nisam čuo snažniji glas koji na ovakav način odgovara cijeloj atmosferi albuma. Ne znam koliko je Nergal odista u ovome o čemu pjeva, ali da nije malog ružnog cinika i skeptika koji živi u meni, veoma lako bi me mogao uvjeriti.

Behemothov “The Satanist” je portal u svijet Behemotha. Ako ste kao i ja dosad izbjegavali bend, zamislite “The Satanist” kao useljeničku vizu za Norvešku gdje vas na ulazu u zemlju dočeka tim ljudi koji vam automatski daju posao i pet hiljada eura, zagrle vas i kažu da su samo vas čekali. Da, puka maštarija, ali takav je i “The Satanist” – puka maštarija za mnoge bendove jer ovako nešto mogu stvoriti samo istinski umjetnici koji gaze granice i ne obaziru se na iste. Teško da ću početi odjednom gotiviti sve ono što me odbijalo kod Behemotha, teško da ću i slušati njihove ranije radove sa istom žestinom sa kojom volim “The Satanist”, ali ovaj album je definitivno nešto nadnaravno i vrijedno vaše pažnje, ko god da ste.

Behemoth – The Satanist
2014 / Nuclear Blast
Website benda