TOP 18 izdanja 2013. godine po izboru Arnela Šarića

Opet to doba godine, opet lomim koplja, zapisujem na papir, provjeravam Last.FM profil, provjeravam datoteke sa muzikom, gledam da nekoga ne zaboravim, gledam koga namjerno da zaboravim, o čemu sam pisao, o čemu nisam…  šta sam naučio iz višegodišnjeg pisanja liste najboljih albuma? Ove liste nikad neće biti potpune – čujem samo jedan dio sjajnih albuma, od kojeg proberem sebi drage koji mi ostanu negdje unutar mozga. Kad malo bolje razmislim, pravi način da ova lista dobije (djelomičnu) legitimnost bila bi još jedna lista koja bi se zvala “Top izdanja koja sam čuo tek 2013. godine, a objavljena su 2012. Ili 2011. Ili nekad.”. No novinarske formalnosti srcu drage postoje i mi ih rado ispunjavamo, zato evo još jedne liste najboljeg iz 2013. godine.

Bacivši pogled na ovu listu, uviđam da dosta ovih albuma nikad nije predstavljeno kroz službenu recenziju na ISK Web Magazinu, te da se broj metal albuma još drastičnije smanjio u odnosu na ranije godine. Prvo je objašnjeno još ranije – neki albumi su toliko dobri da nemam vremena da pišem o njima, samo ih slušam i slušam i slušam i onda skontam da ih nikad nisam predstavio u pisanoj varijanti. Što se tiče manjka metal izdanja… Zasićenost? Neinventivnost metal bendova? Činjenica da više nema ni dobrih kopija? Apsolutno nisam siguran, a u drugu ruku nije me ni briga. Istina je da sam, kako smo opet počeli raditi radijsku emisiju, čuo jako mnogo novih izdanja i nijedno mi nije dotaklo ni na koji način, te ne vidim razloga da se ista nađu na ovoj listi – onako mi ne trebaju. Kako je došlo do kreiranja liste sa ovih osamnaest izdanja? Koji su kriteriji? Samo je jedan – ovo je osamnaest izdanja u kojima sam istinski uživao u 2013. godine. izdanja koja su me uveseljavala jutrima, danima i noćima. Ovo nije lista najboljih rock’n’roll albuma, ovo je lista sjajne muzike koju bi svako trebao poslušati jer, jednostavno rečeno, ne da valjaju, nego valjaju.

Kao i obično, redam ih slučajnim rasporedom, sva su na prvom mjestu.

Hoćemo li?

Master – The Witchhunt

Nakon sjajnog “The New Elitea” koji se našao i na prošlogodišnjoj listi najboljih izdanja, Master je ove godine snimio album “The Witchhunt” koji je i dalje stara škola deatha, uz veoma čujno miješanja motorhedizama i Slayerovskog zvuka koji je najosjetniji u zvuku bubnjeva. Sve ljubitelje metala obradovali su i koncertom u Sarajevu sredinom decembra gdje su dokazali da su i uživo nezaustavljiva sila. Master ove godine slavi trideseti rođendan, a ja ne mogu da se ne upitam koja to prokleta nesreća ne da ovom bendu da postanu puno veći nego što jesu. Lijepo je biti kult, ali Master zaslužuje MNOGO, MNOGO više, pogotovo kad vidiš kakvi sve lendohani mlate lovu na ovome što je Master smislio i svirao među prvima.

Bloodlights – Stand or Die

Turbonegro je na svom Facebook profilu predstavio novi video spot za pjesmu “Roll With Me” kolega iz benda Bloodlights. Čuh pjesmu, pogledah spot, oduševih se. Bloodlights je bend Captain Poona, lidera Gluecifera, bend osnovan odmah nakon razilaženja Gluecifera 2005. godine. Captain Poon objašnjava da je ime Bloodlights nastalo za vrijeme turneja Gluecifera, a predstavlja crvena svjetla koja vidiš taman prije nego što se onesvijestiš od konzumiranja previše svega. “Stand or Die” je treći album Bloodlightsa i muzika je efektna koliko i objašnjenje imena. Kada uporedimo sa Glueciferom, jasno je da Bloodlights njeguju melodičniji pristup muzici, ali i dalje je ovo visokooktanska muzika za rock’n’rollere, za neprospavane noći, za puno alkohola i svega – ima tu svega, od hard rocka na pop punk, ali sa veoma, veoma istančanim skandinavskim rock’n’roll zvukom kojeg volite ako znate šta valja. I brzine i sporine, “Stand or Die” je fantastičan album, skoro dobar kao i prethodnik “Simple Pleasures”.

Motörhead – Aftershock

Ako ćete sad bez potrebe početi likovati i govoriti gluposti tipa a-ha!, znali smo, morao je on staviti Motörhead, uvijek ih stavi, zamolit ću vas da bacite pogled na prijašnje liste Top 10 izdanja kako bi primjetili da se na istima nalazi samo album “The World is Yours”, iako sam Motörhead i tad naružio zbog očigledne studijske krize koja je vladala u njihovim redovima. “Aftershock” se isčekivao sa popriličnom ushićenošću; bend je obećavao 14 pjesama, što je nevjerovatno mnogo u odnosu na prethodna izdanja, a zli jezici su ga okarakterisali kao Motörheadov zadnji, zbog očitih zdravstvenih problema vokala i basiste Lemmyija. Čekali smo, čekali i dočekali, i nakon dva ili tri slušanja stali i zapitali se šta zapravo slušamo? Radi se o tome da je “Aftershock” najvjerovatnije najšareniji album Motörheada još od “Sacrificea” – od punka na blues na rock’n’roll na thrash metal, Lemmy i kompanija snimili su odličan album koji valja, a ako vam u kompletu ne čini zadovoljstvo, pjesme kao što su “Dust and Glass”, “Silence When You Speak To Me”, “Knife”, “Lost Woman Blues”, “Queen of The Damned” i “Keep Your Powder Dry” su dobre Motörhead kompozicije kako god da okreneš. Na kraju krajeva, neke slušatelje zanima evolucija, pa slušaju bendove koji smaraju, mene zanima konzistentnost i da me natjeraš da skačem, a “Aftershock” donosi dovoljno dobrog, te je miljama ispred i “Motorizera” i “The World is Yoursa”. Jasno, “Inferno” i “Kiss of Death” ostaju najbolji albumi napisani od strane najboljeg rock’n’roll benda u 21. vijeku, ali “Aftershock” zadovoljava i ako je došlo do toga da nakon ovoga Lemmyija zaista ubije smrt, ja sam zadovoljan. No ako mognemo između sukoba smrti i gospodina Kilmistera ubaciti još blues album Motörheada, Lemmyijev solo album, te još jedan sa The Head Catom i nekoliko klasičnih sa Motörheadom, ja se neću žaliti.

Damir Avdić – Human Reich

Najveći pjesnik Bosne i Hercegovine vratio se ove godine sa novim albumom koji je izgledom naslovnice i naslovom aludirao da je nasljednik “Mein Kapitala”. Bio to on ili ne ili ga vi shvatali kao takvog ili ne, radi se o sjajnom albumu, meni boljem od “Mein Kapitala”, rame uz rame sa prva dva koja su za mene klasici punka 21. vijeka u Bosni i Hercegovini (s tim što je tužno da Damir nema konkurenciju na punk sceni u BiH jer punk scena ne postoji). Oštar i opasan, Damirov “Human Reich” je nastavak već znane priče sa novim stihovima i novim, ali poznatim akordima. Ili volite ili ne volite. Ako volite, svaka čast, ako ne volite, šta da vam kažem…

Newsted – Heavy Metal Music

Ništa na ovom albumu nije inovativno, novo ni nekopirano. Od naslova albuma do naslova pjesama, do muzike i tematike. No istina je da je Newstedov solo album očigledan srednji prst svima u stavu imam pare, sad ću svirati šta mi je ćeif. I svira Newsted, svira hard rock / heavy metal kakav je odsviran na melodičnijoj i ljubiteljima metala mržoj strani diskografije bendova Flotsam & Jetsam i Metallica, velikih thrash metal bendova u čijem usponu je učestvovao i sam Newsted. I ko sam ja da “Heavy Metal Music” ne prihvatim kao Newstedovu dječiju igru i ne uživam u istom onako kako je i namijenjeno da uživam: bez opterećenja i razmišljanja? Dobar, komercijalan album.

Beast – Dead or Alive

Debitantski album godine. Kolega iz Turbojugend Stockholma jednu noć mi pripovijedao kako se napio na koncertu švedskog benda Beast i dao mi link da poslušam njihov album. Počnem ja slušati. Završi se album, ja ga poslušam opet. I opet. I opet. I opet. I opet. Ujutro se probudim, prvo što uradim je upalim “Dead or Alive”. I slušam. I shvatim da sam se zaljubio u ovaj album, ne mogu bez njega. Pogledam cijenu digitalnog izdanja. Četrnaest maraka. Pomislim, jebeni švedski standard. Stisnem zube i kupim album jer nisam mogao podnijeti da ga skinem ilegalno. Stavim ga na player i slušam svakodnevno. Beast je švedski bend koji živi na tromeđi starog heavy metala, punka i rock’n’rolla, predvođen neustrašivom Mariom Eriksson koja mi je jedan od najdražih vokala, a ja sam inače čovjek koji ne voli ženske vokale. Album je amfetaminsko iskustvo, skakanje, urlanje, udaranje šakom i glavom u zidove, album koji slušaš kad si najgori i najbolji, hodaš po gradu u po noći i vrištiš “SAAAAVE MEEEE”, a apsolutno fulaš intonaciju. Strašno izdanje. Straaaašno.

F.K.Ü – 4: Rise of The Mosh Mongers

Niko ne skriva da švedski thrash metal bend F.K.Ü i ja imamo dug i prijateljski odnos. Njihov fredikrugerski thrash metal koji je na tragu američkog (čitaj: pljunuti Exodus) mi prija kao onomad dok sam pušio cigareta nakon i prije svega. Dugo se čekao nasljednik albuma “Where Moshers Dwell”, a ove godine je i stigao u vidu izdanja “4: Rise of The Mosh Mongers”. Iako slabiji u odnosu na prethodnika, i dalje jako, jako, jaaaako dobro izdanje, a pjesme “Scream Bloody Mosher”, “At The Mountains of Madness”, “112 Ocean Avenue” i “They Feed In The Dark” su klasici za jednog ogromnog circle pita. Ovakva muzika budi adolescenta u meni, onog što je namjerno skakao na glavu sa bine Sloge i CDA, iako su se ljudi nudili da ga uhvate. To je to!

Vhöl – Vhöl

Vhölov istoimeni debitantski album predstavlja veoma čudnu oluju zvuka. Nešto što me uzelo pod svoje, zagrizlo i dosad me nije ispustilo. Projekt članova bendova Yob, Hammers of Misfortune i Agalloch je fantastična furiozna mješavina crusta i black metala, veoma organski snimljen i produciran. Ne, kad kažem crust, ne mislim sludge ni dark hardcore, kako dosta ljudi danas karakteriše crust. Mislim Amebix, Axegrinder.  Metal milicija viče HIPSTERAJ!, ja vičem dojite ga, momci! Odličan album, želite ga čuti, a ja želim da Vhöl ni pod razno ne ostane na razini projekta, već da novo izdanje dočekamo što prije.

Asomvel – Knuckle Duster

Halid umjesto Halida, kalif umjesto kalifa i Asomvel umjesto Motörheada. “Knuckle Duster” je rock’n’roll za ljubitelje rock’n’rolla, kopile Motörheada koje ne filozofira, već udara. Sjajne solaže, sjajne melodije, sjajni tekstovi. Ko voli, nek izvoli.

Clutch – Earth Rocker

“Earth Rocker” je, po svim mogućim podacima, album koji sam najviše slušao 2013. godine – pjesme sa ovog albuma poslušao sam više od 1500 puta. Čudno? Možda vama koji niste čuli “Earth Rocker”, definitivno album godine u svakoj mogućoj kategoriji. Neopisiva je to zbirka hitova, napisana od strane muda i srca, otpjevana i odsvirana od strane četvorice sredovječnih, a mladića. Najdirektniji album Clutcha, građen je na riffu i emociji, a inspirisan, po riječima članova benda, Thin Lizzyijem i Motorheadom. “Earth Rocker” je prije svega, hiper zabavan album koji NIKADA, NI NA MOMENAT ne dosadi, ma koliko god ga slušali. Ovo je i iskren album, album za sve i svakoga, riješen elitizma i napravljen da razonodi, album što je zgurao suštinu rock’n’rolla negdje u svoje redove i oduševljava iz momenta u moment. Svaka pjesma na albumu je KLASIK, ne postoji filler jer svaka je killer. Rijetko sam ljubomoran i super rijetko zavidim muzičarima na odsviranom, ali kako sam sve više slušao “Earth Rocker”, moja slatka mržnja prema članovima Clutcha postajala je sve jača i jača, a pitanje je odjekivalo sve glasnije i glasnije u mojoj glavi – KAKO JA NE ZNAM NAPISATI OVAKVU PJESMU, KAKO? Kada bi moja lista bila numerisana, ovaj album bi se našao na prvom mjestu, a onda bi između njega i ostatka liste bilo pet praznih mjesta. Album godine. Clutch je VRH.

Rob Zombie – Venomous Rat Regeneration Vendor

Puno posla (i novca) za gospodina Zombieja u 2013. godine. “Lords of Salem” mnogi su popljuvali, mnogo su pohvalili, a svi su gledali (meni je film genijalan). Nakon izdanja “Mondo Sex Head” koje je potpisniku ovih redova bilo krajnje nezanimljivo, sasvim iznenada doletilo je novo studijsko izdanje. Album “Venomous Rat Regeneration Vendor” je, sa dužnim poštovanjem klasicima, najpotpunije i najzrelije izdanje Roba Zombieja, a može se reći i da se kvalitet može pripisati i postavi benda; pored Zombieja tu su i John 5 na gitari, kao i bivši član Marilyn Mansona, Ginger Fish, na bubnjevima. Sjajan album odličnih numera upotpunjen je sa obradom Grand Funk Railroada “We’re An American Band” koja je odsviran ton za tonom, što opet nije problem ako mene pitate. Sve to ima smisla ako imate živaca. Ko voli Zombieja, u ovom (ne)djelu će uživati, ko ga dosad nije volio, neće ni odsad.

Brickheads – Second Solution

Novosadski Brickheadsi, moji prijatelji, kolege iz podzemlja i definitivno gadan trio rock’n’rollera spreman da raščereči svaku binu na koju stanu (ja im pomažem u komadanju, ja sam onaj četvrti!) ove godine objavio je drugi album “Second Solution”. Album prepun sjajnog rock’n’rolla sa povremenim uletima punk i metal elemenata koji daju na čvrstini. Brickheadsi pokazali da ne da znaju posao, već znaju kako se i napiti nakon posla. Odličan bend, malo znan, rock’n’roll srednje, radničke klase koja se dobro zabavlja. Obavezno slušanje.

Goatmare & The Hellspades – 13 Ways to Die

Evo primjera albuma koji sam dobio na recenziju i nikad nisam recenzirao jer sam se izgubio u slušanju istog. “13 Ways to Die” je cjelovečernji album pančevačkih psychobilly/horror-punk careva (i carice) koji su postavili visoki standard što se tiče domaćeg psychobillyija. Nemojte da vas zbuni ime benda i naziv albuma jer pjesme su na našem, a sa pjesmama koje se zovu “Sadista i Kanibal”, “Creva u Kadi”, “40 Dana” ne možete pogriješiti. “13 Ways to Die” je razigrani album raspjevanog i morbidnog benda koji iz psychobillyija zna baciti i u šlager vode, a u svakoj koži ispasti zanimljiv i slušljiv – fantastičan bend sa mnogo svježih ideja. Zabavno do kosti, a onda vam kosti oglođe Glodač kostiju i niko više ne čuje za vas. Nikad više.

Dozër – Noć za Teške priče

Samo Shex, vokal Dozëra, zna kako je teško pjevati u bendu koji se meni mnogo, mnogo dopada. Zamislite trenutke u kojima sjedite sa prijateljima, djevojkom, gledate film, na probi ste, kasno je navečer i dobijate poziv. Pogledate na mobitel i vidite ime i pomislite možda čovjeku nešto treba. Javljate se, a sa druge strane je alkoholizirani rock’n’roller koji viče “Mrzim te, al’ ostani, mrzim te, al’ ne idi, sloboda je kurva, sloboda je laž, kako si najjači ikad, najbolji ste bend, jebite se, kad ću ja ovako…” Ovom prilikom izvinjavam se Shexu kojeg sam maltretirao nehumano od trenutka kad sam čuo album, a to je bilo mnogo prije službenog objavljivanja u novembru. “Noć za teške priče” je iskren, nevjerovatno dobar i pametan rock’n’roll (metalpunk) album koji ne pada ispod nivoa supergenijalnog ni u jednom aspektu, ni u jednom momentu – muzički nabrijani thrash/hardcore/punk’n’roll služi kao podloga za neke od najboljih stihova podzemnog rock’n’rolla od drugog albuma Ofsajda kojeg nažalost niste čuli, a čije ste pjesme i žive snimke mogli iskopati tu i tamo na internetu. Dozër je trenutno najbolji bh metal/punk bend i ako se sada ne umrtve, te nastave rokati kako treba i kako znaju, bit će svega, bit će još poziva Shexu. Ni slučajno nemojte propustiti promociju albuma “Noć za Teške Priče” koja će se održati u klubu AG u Sarajevu, 17.1.2014. godine.

Carcass – Surgical Steel

Carcass se vratio sa prvim izdanjem od odličnog “Swansonga” (ko se ne slaže sa mnom, sjedi na ušima). Album počinje sa instrumentalnom kompozicijom “1985” koja označava godinu nastanka benda, a onda kreće u furiozno METAL prangijanje. Namjerno izbjegavam korištenje subkategorizacije po žanru, jer iako se ovo smatra melodičnim death metalom, ono što je nakon Carcassa melodični death postao – Carcass i drugi bendovi su nebo i zemlja. U 2013. se neki žale na to kako nema Owena ili kako Bill Steer više ne pjeva, no te žalbe su apsolutna glupost. “Surgical Steel” je strašan metal album, brz, jak, agresivan, a u isto vrijeme melodičan. Gitarske dionice Billa Steera su još jedan dokaz da je Steer jedan od najboljih gitarista metala, a očigledno ukorijenjen u rock’n’rollu. Daniel Wilding, novi bubnjar Carcassa je svoj dio posla odradio da ne može bolje. Benganje je zagarantovano, zabava također, death metal album kakav odavno nije snimljen. Živio nam Carcass uz poruku – HOĆEMO JOŠ!

Church of Misery – Thy Kingdom Scum

U doba kada sam ja počeo slušati japanski Church of Misery, bend je svirao doom metal, a danas ih, sa novim albumom “Thy Kingdom Scum” nazivaju uzdanicama sludgea. Ne bi me začudilo da za nekoliko godina pročitamo da su i Witchfinder General i Black Sabbath rodonačelnici proto-sludgea. No, zanemarimo glupost zvanu kategorizacija kojom se samo dokoni bave. “Thy Kingdom Scum” je ko tuč težak doom metal album, analogan, topao sa definitivno nekim od najboljih pjesama koje je Church of Misery ikada napisao. Hideki Fukasawa obučen u lanenu košulju i trapez hlače zvuči i izgleda opasnije od Phila Anselma na kub,  a dvojac Ikuma Kawabe (gitara) i Tatsu Mikami (bas) uz podršku bubnjara Junjija Narite stvara soničnu teror podlogu od najfinijeg vintage zvuka. Ne možete se zaje*avati sa Rickenbackerom, Gibsonom, Marshallom i Orangeom. Ne možete. “Thy Kingdom Scum” je fantastična poslastica za doom gurmane.

Bloody Hammers – Spiritual Relics

I dok je metal/rock’n’roll svijet ove godine uživao u islušavanju “Infestissumama”, drugog albuma švedskog Ghosta (B.C.-ja) koji je po meni prenapuhano djelce, nimalo dostojno “Opusa Eponymousa” (da ne kažem da mi se Ghost zgadio sa svojom marketinškom kampanjom, napuhavanjem i javnim nastupima izvan dimenzija bine koji su debilizmi nevjerovatne prirode), mali, skoro pa nepoznati američki bend Bloody Hammers objavio je svoj drugi album “Spiritual Relics” koji se sastoji od nekoliko starih i nekoliko novih pjesama snimljenih za ulogu nasljednika istoimenog debitantskog albuma. Dovoljno je da čujete “At The Well of Nazareth” da vas jeza prodrma kao elektrošok i da otpočnete isčitavati tekstove i pjevati sa Andersom, vokalom i basistom benda. Bend je nastao 8.5.2012. godine i ovo im je drugi album, drugu godinu zaredom i sa hitovima kao što je gore spomenuta, “Transit Begins”, “Color Me Blood Red”, “The Source” i “Night of The Long Knives” (nabrojao sam pola albuma!), ovo je kombinacija psihodeličnog rocka i stonera koju ću odsad slušati stalno, a bend pratiti slijepo. I nakon ovakvog i gore spomenutog “Thy Kingdom Scuma”, pitate se zašto nisam stavio “13” Black Sabbatha na listu? Zato jer je Rick Rubin idiot i jer ne želim slušati doboš Larsa Urlicha ispod Butlera, Iommija i Osbournea!

Snake Eater – Dabar

Sarajevski High Voltage Rock bend Snake Eater početkom januara objavio je svoje debitantsko ostvarenje “Dabar” i pokazao da na sarajevskoj underground sceni postoji mjesto za nešto drugo. Interes među underground scenom je bivao više ili manje eksponiran, zavisno od svirke i prostora u kojem je Snake Eater svirao. High Voltage Rock koji je bend prezentovao na “Dabru” je mješavina motorhedovskog rock’n’rolla i punka kakav fura Turbonegro, pogotovo iz faze “Ass Cobre”. I dok su gitaristi GG i Atif Anarhija, kao i ritam sekcija u sastavu Emir i Sejo odlično odradili posao, meni se iskreno i nije nešto posebno svidjelo pjevanje vokala Rocca Rajvose  – ne da čovjek loše pjeva, već nekako više pripada nekoj punk priči. No da su tekstovi Rocca Rajvose odlični, zaista jesu i tu mu niko ne može zucnuti ni a, pa neću ni ja pokušavati. Bit će zanimljivo vidjeti u kojem će smjeru bend krenuti sa novim gitaristom Mickeyem Ceejem koji je došao na GG-jevo mjesto. Najavljeni koncerti sa Tifom postavljaju pitanje – da li ćemo napokon imati bend koji se prodao? Ostaje da se vidi, dotad, uživam u sjajnom “Dabru”!

Sretno slušanje i sretna 2014.!