TOP 10 izdanja 2013. godine po izboru Dženana Suljevića

Mislim da je vrijeme da priznam kako ne znam pisati o muzici. No shit, Sherlock, eh? Hoće to kad i ne čitam dovoljno o muzici. Upareno sa mojom dobrom starom boljkom upornog ignorisanja novih izdanja bendova koji su mi dragi i eto razloga da se opet uhvatite za glavu i upitate ko vas natjera da kliknete na moju listu. A ja ću se pitati kako sam uspio fuliti novi Volbeat i, ček, je l’ to Death Angel izbacio nešto novo ove godine? Ako ništa, ovaj put sam makar uspio skupiti deset albuma na svojoj iz godine u godinu kraćoj listi. Slušao sam ih ja još, ali su to uglavnom izdanja kojim se ne planiram vraćati u dogledno vrijeme. Novi Motorhead k’o Motorhead, Black Sabbath sam počeo slušati, iz nekog razloga stao i nikad nastavio, a treći Airbourne mi nije legao kao prva dva. Halloween neću ni spominjati. Ok, a sada na posao i priču o deset albuma iz 2013. kojima ću se sigurno vratiti i u 2014. Napomena je stara – na listi su se albumi našli bez nekog posebnog reda.

Dozër – Noć za teške priče

Ko čeka taj i dočeka. I, ako ima sreće, obraduje se dočekanom, kao ja prvom albumu Dozëra. Sve pjesme sa onog sada već prestarog demoa – “Sloboda”, “Samo tako”, “Mrzim te” i “Ne postojiš” – su tu, ali sa očekivano boljom produkcijom, što se najbolje ogleda u konačno razumljivi(ji)m vokalima. A ni ostatak albuma ne zaostaje za njima, naprotiv – od samog početka i pjesme “Nisam lud”, pa do obrade Majki “Iz sve snage” i završne “(Zl)otvor” sa onim divnim Ramazan reggae iznenađenjem, “Noć za teške priče” ne usporava i tjera na konstantno benganje. Sad još samo da dočekamo i prvi album Kontre…

Pearl Jam – Lightning Bolt

Iznenađenje godine? Iznenađenje godine. Da budem iskren, Pearl Jam nisam nikad slušao kako treba. Tu i tamo bih bacio uho na pjesme koje više-manje svi znaju, ali od trenutka kada sam konačno pošteno obratio pažnju na novi album, bila je to ljubav na prvo slušanje. Predivni tekstovi i još bolja muzika su bili dovoljni da uz “Lightning Bolt” zavolim i Pearl Jam i konačno poslušam i neke starije albume. Ali, obzirom da je ovdje riječ o najnovijem – ako još niste, poslušajte barem “Sirens” ili “Getaway”. Ili “Mind Your Manners”. Ili “Lightning Bolt”… zapravo, poslušajte bilo koju i zahvalite mi se kasnije, kada shvatite da uživate u kompletnom albumu.

Jamie Christopherson – Metal Gear Rising: Revengeance Soundtrack

Tradicija je tradicija, pa je i ovaj put tu jedan soundtrack. A ove godine nije bilo boljeg od onog iz najnovijeg Metal Geara. I što je najbolje, bio je to soundtrack koji je u serijal konačno – i to na velika vrata – uveo metal kao žanr. Tekstovi jesu cheesy, ali koga briga kada je muzika fenomenalna i savršeno prati akciju na ekranu. Mislim, odlična je ona za slušati i bez da gledate u ekran, ali za sjeckanje ogromnih robota na sitne komadiće vašom vjernom katanom, nema bolje pratnje od Christophersonovog soundtracka. Još kad vokali ulete u savršenom trenutku…

Combichrist – No Redemption

Dobro, slagao sam kad sam rekao da je na listi jedan soundtrack, ali šta mogu kad je Combichrist za novi Devil May Cry snimio vraški dobar album? Štaviše, toliko dobar da mi je nakon slušanja bilo prilično krivo što sam ih fulio kada su svirali kao podrška Rammsteinu prije nekoliko godina u Zagrebu. Što se tiče samog soundtracka, računajući i bonus disk, bilo je tu svega, od pjesama koje u sjećanje prizivaju Rammstein, pa do melodija koje vuku na Depeche Mode. I, baš kao i kod Christophersonovog Revengeance soundtracka, Combichrist se uspio fenomenalno uklopiti sa konstantnom akcijom na ekranu. Mlatnjava sa demonima dok u pozadini svira odlični “Zombie Fistfight”, “Feed the Fire” ili “Buried Alive”? Yes please!

David Bowie – The Next Day

Kralj se vratio i to u stilu – “The Next Day”, zajedno sa novijom verzijom albuma bogatijom bonus pjesmama, koja je uslijedila nekoliko mjeseci kasnije, nazvanom jednostavno “The Next Day Extra”, me posebno oduševio sa nekoliko malo živahnijih pjesama – na pamet prve padaju “The Next Day”, “The Stars (Are Out Tonight)” i “(You Will) Set the World on Fire”, iako mi ni one nešto sporije nisu legle puno lošije – “Dirty Boys” i “Valentine’s Day” zvuče onako kako se to od Bowiea i očekuje – jednostavno divno. Baš kao i cijeli album uostalom. Kao što rekoh, kralj se vratio.

Dark Tranquillity – Construct

Da odmah raščistimo jednu stvar – “Construct” me nije oduševio koliko jedan “Fiction” ili čak “We Are the Void”, ali samo zbog izostanka barem nekoliko pjesama koje bi se istakle iz ostatka ponude na albumu, kao što je to bio slučaj sa gomilom numera sa spomenutih albuma (pogotovo “Fictiona”). No, daleko od toga da mi je “Construct” loš – kad god čujem “For Broken Words” koja otvara album, teško se mogu suzdržati a da odmah nakon toga ne preslušam i kompletan ostatak albuma, iako vam sada ne bih znao reći ime skoro nijedne pjesme sa njega. Još da sam bio pametniji i otišao na njihov nedavni zagrebački koncert…

Motherpig – Savršeni Krug

Dugo mi je trebalo da konačno poslušam novi Motherpig, ali puno kraće da se sjetim kako Atlija zna komponovati i odsvirati pravo dobre riffove na koje se super nadovezuju bubnjevi još jednog starog člana benda (ALEHANDROOOO!), ali i nešto bolji Sharanovi vokali u odnosu na Nojev Let. Drugim riječima, standardno dobra Motherpig muzika i klasični Motherpig tekstovi (iz ove novije ere benda, naravno), uz toliko pjesama koje od samog početka kreću bombastično i “u kost”, je bilo i više nego dovoljno da “Savršeni krug” završi na listi najboljih ove godine.

Queens of the Stone Age – …Like Clockwork

Queens of the Stone Age je bend sa kojim sam donedavno imao sličan odnos kao i sa Pearl Jamom – znao sam onih nekoliko najpoznatijih pjesama i nisam imao pojma da spremaju novi album. A onda sam preslušao “…Like Clockwork”. Koji me se nije dojmio koliko je to pošlo za rukom “Lightning Boltu”, ali me uspio prilično iznenaditi. Isto tako, iako nema baš toliko pjesama koje su me oduševile kao što je slučaj sa najnovijim Pearl Jamom, “…Like Clockwork” je ponudio “Fairweather Friends”, “Keep Your Eyes Peeled”, “I Sat by the Ocean” i “My God is the Sun” – i više nego dovoljno favorita na ionako odličnom albumu.

Church of Misery – Thy Kingdom Scum

Čini mi se kako svake godine otkrijem po barem jedan doom bend čiji me album uspije natjerati da obratim pažnju i na ostatak njihove diskografije. Prije nekoliko godina to je bio Candlemass, prošle godine Saint Vitus, a ove Church of Misery. Od same tematike serijskih ubica kojom se bave, pa do divne teške muzike, pjesme sa “Thy Kingdom Scuma” su mi ove godine bile najzanimljivije doom stvari koje sam imao priliku čuti u posljednje vrijeme.

Arctic Monkeys – AM

Najnoviji album Arctic Monkeysa je bio jedan od onih koje je ove godine, barem meni, bilo nemoguće izbjeći. Slušali su ga skoro svi prijatelji, pa sam na kraju i sam popustio. I ostao ugodno iznenađen sa nekoliko jako dobrih pjesama – “Do I Wanna Know?”, “R U Mine?” i “Why’d You Only Call Me When You’re High?” (Zašto mi sve najdraže pjesme sa albuma imaju upitnik u imenu?) – između kojih su se smjestile i one nešto manje drage, ali i dalje prilično dobre. I koliko god meni bio draži onaj njihov stari zvuk sa prvog albuma, ne mogu reći kako im ovaj novi ne stoji dobro. Šta ću kad padam na catchy stvari.