Intervju: Gazelle Amber Valentine (Jucifer)

Rijetkost je da u bh publika ima priliku pogledati i poslušati uživo bendove koji izlaze iz klasične domene i forme muzičkog benda. Jedan od tih bendova je nomadski duo Jucifer kojeg čini bračni par Edgar i Gazelle Amber koji već dvadeset godina sviraju muziku koju je veoma teško žanrovski kategorizirati. Na evropskom dijelu turneje “20 Years Slaying Ears” došli su i u Sarajevo, gdje smo poslije fantastičnog koncerta održanog u Art Kinu Kriterion proveli pola sata ćaskajući sa ljupkom kraljicom planine pojačala Gazelle Amber Valentine.

Ovo najvjerovatnije radi… sjedim u Art Kinu Kriterion sa jednom mladom damom koja je sposobna odsvirati sjajan koncert, ali i utovariti planinu pojačala u kombi potpuno sama, u društvu sam Gazelle Amber Valentine, jednom polovicom američkog benda Jucifer. Na samom početku, zahvaljujem se na zaista sjajnom koncertu.

Fala! [Amber odgovara na bosanskom]

Vidim, znaš sve, mislim da nema potrebe da te previše gnjavim, ali idemo ispočetka – reci mi kako je na ovoj rođendanskoj turneji dosad. Ovo je turneja “20 Years Slaying Ears” kojom slavite dvadeset godina postojanja.

Sjajna turneja, započeli smo sa turnejom u januaru u Sjedinjenim Američkim Državama, u augustu smo došli u Ukrajinu i Rusiju, a u ostatku Evrope smo od augusta, što uključuje i Skandinaviju. Odsvirali smo jako mnogo koncerata, istinski uživamo u proslavi našeg dvadesetog rođendana.

Drago mi je da se u Sarajevu našao dovoljno hrabar organizator koji će vas dovesti i pred našu publiku. Mi smo generalno šupak Evrope…

Ma ne, niste!

Ne, ne, Gazelle, ja znam da ti moraš biti politički korektna i sve, ali ja ne moram. Dakle, ovdje ste, dvadeset svijećica na torti, dvadeset godina… da sada pogledaš nazad i imaš mogućnost promjeniti bilo šta, šta bi promjenila u karijeri Jucifera?

Mislim da ne bih ništa mijenjala, sretna sam sa onim što smo postigli zasad i sa pozicijom na kojoj se nalazimo. Nikad se nisam hvatali ovog posla da postanemo slavni i bogati, u ovome smo da bi zadovoljili naša srca i duše. Na putu koji traje već dvadeset godina, oko sebe smo okupili veoma vrijedne i iskrene ljude koji su naša publika i to je važno, svi ostali… mogu odjebati! (smijeh)

Pošteno, nego da li ste nakon dvadeset godina više bogati ili više slavni?

(smijeh) Jao… (ne prestaje se smijati) Mislim da smo mnogo slavniji. Ali gledaj, iako smo poprilično finansijski siromašni, bogati smo u duši, nema svako priliku vidjeti mjesta koja mi vidimo i upoznati sve ove ljude koje mi upoznamo. To u kombinaciji sa činjenicom da sviramo muziku koju volimo je čudo, nije ovo lagan život, ali što se nas tiče, potpuno vrijedi.

Ova rečenica je toliko dobra da mi dođe da je u montaži prebacim na sam kraj intervjua! Idemo malo razgovarati o vašem najnovijem studijskom uratku, albumu koji je izdat od strane vaše vlastite kuće Nomadic Fortress, a čiji je naziv na ruskom. Prijevod glasi “Iza Volge Za Nas Zemlje Nema” i to je zapravo jedan od najvažnijih citata iz Drugog svjetskog rata. Interesuje me odakle inspiracija upravo u ovom trenutku da se radi na albumu sa ovom tematikom? Jasno mi je da ste i Edgar i ti odrastali u osamdesetima, kada je vladala hladnoratovska atmosfera i da je, vjerujem, sve ovo vama egzotika, ali zašto baš ovaj dio historije, zašto Staljingradska bitka i zašto sad?

Nama je poprilično prirodno praviti muziku inspirisanu stravičnim stvarima, inspirisanu greškama čovječanstva. To su oduvijek teme u našoj muzici. Za nas je stvaranje ovakve muzike jedna vrsta egzorcizma, ne bi se osjećali ugodno stvarajući sretnu muziku, uvijek postoji ta neka mračna tema koja nas inspiriše. Kao što si najvjerovatnije i shvatio pripremajući se za ovaj intervju, nas veoma interesuje historija Rusije, baš kao i historija cijelog svijeta i svih zemalja, ali postoji nešto egzotično u ruskoj prošlosti, možda zato što je ista nama jako dugo bila zabranjena. A kad ti je nešto zabranjeno voće, uvijek te to više privlači. Nekako smo uvijek znali da ćemo imati ruski album i možda ovaj neće biti jedini jer ta zemlja je ogromna i u njoj se odigralo jako mnogo historijskih događaja. Staljingradska bitka nije jedina tematika ovog albuma, ali jeste veoma važan vrh ljudske historije i mnogi su upoznati sa istim, tako da je ljudima tema prisnija nego da smo recimo radili album o Petru Velikom. Već smo imali priliku svirati u Rusiji, i onda smo zakazali i koncert u Volgogradu, te smo imali priliku posjetiti spomenik “Majka Domovina Zove!” posvećen staljingradskoj bici. Kad smo vidjeli taj spomenik, toliko smo bili impresionirani da smo u tom trenutku postali sigurni da je to album koji želimo snimiti. Snimili smo već dosta muzičkih dionica. Većina vokala nije bila snimljena, tako da je bilo sjajno posjetiti lokaciju i doživjeti to iskustvo i prenijeti ga u emociju za vrijeme pjevanja. Album također govori o samom Volgogradu, na tlu grada se desilo toliko značajnih stvari, trenuci koji su promjenili tok historije za cijelu planetu. Nekako me sve što sam vidjela na proputovanju kroz Bosnu i Hercegovinu podsjeća na tu priču.

Podsjećamo te na razaranja, Drugi svjetski rat i Rusiju?

Ma ne na taj način! (smijeh) Jednostavno, kao i Volgograd, i Bosna i Hercegovina je bila razorena, ali se ljudi nisu predali, ustali su i borili se i omogućili životu da procvijeta opet. Mislim da je to karakteristika ispravnog ljudskog duha.

Vidim da znaš dosta o historiji svijeta, pa vjerujem da si upoznata i sa činjenicom da je atentat na Franza Ferdinanda izvršen u Sarajevu i da je to bio jedan od uzroka Prvog svjetskog rata.

Da, znam za to.

Možemo li onda barem očekivati živi album o Sarajevu?

(smijeh) Pa ako budemo živjeli dovoljno dugo, snimit ćemo albume o svim mjestima koja su nam historijski interesantna, što definitivno uključuje Sarajevo. Mi smo Amerikanci i konstantno su nas kljukali američkom historijom u školi i iskreno, nama ta historija više ništa ne može ponuditi u smislu novih ideja i inspiracije.

Budimo iskreni, nije vam ni historija nešto preduga.

(smijeh) I to si u pravu, u potpunosti. Ali stvar je u tome što su ljudi stoljećima živjeli prije Amerike u Americi, ali nemamo nikakve zaostavštine…

Spomenika, zgrada…

Da, upravo to. U Evropi bez problema možeš ušetati u hiljadu godina staru građevinu. I kako to da ne bude interesantno ljudima koji to kod kuće nemaju?

Amber, znaš li da činiš ovaj intervju puno dužim nego što sam ja namjeravao da bude?

Znam! (smijeh) Ali ne mogu prestati, rekla sam speed metal intervju, a pretvara se u funeral doom.

Je li do tebe ili sam ja super pripremljen novinar sa dobrim pitanjima?

Definitivno je do tebe.

Znam, hvala lijepo što priznaješ očigledno. Nego, pored radijske emisije i web magazina, također se više ili manje uspješno bavim i promocijom koncerata, pa tako stojim jednim dijelom i iza vaše svirke u Sarajevu. Sada ima jedan zanimljiv momenat: kad smo rekli da stižete u Sarajevo, neki su odmah potvrdili dolazak, drugi su bili zainteresirani da čuju nešto novo, nešto drugačije i onda smo dobijali pitanja tipa: “A šta oni sviraju?”. Najmanje dvadesetak minuta bilo mi je potrebno da odgovorim na svako, ali uvijek je bilo nešto u stilu ma to ti je terror drone – sludge metal – punk’n’grunge jer vas je veoma, veoma teško okarakterizirati. Zanima me kako teče kreativni proces pripremanja novih stvari, da li Edgar i ti sjednete i kažete e ovaj će nam album biti više grunge ili drone ili metal ili se jednostavno nađete i kažete udri, pa šta god da se desi?

Kad pišemo muziku, nema previše analiziranja niti idemo u dubiozu o tome kakvu pjesmu želimo napisati. Ne postoje takve tendencije. Sve naše pjesme isplivaju na površinu prirodno. Dosta naših pjesama, možda drugačijih od ovoga što ste čuli večeras u Sarajevu su zapravo napisane još osamdesetih godina za vrijeme srednjoškolskih dana. Te pjesme nisu grupisane na jednom mjestu, već su se pojavljivale na svim našim albumima, sve do zadnjeg. Novi album ne sadrži ništa od tog materijala iz osamdesetih. Tako da, ako pričamo o grunge momentima u našoj muzici, sve te grungy pjesme su napisane prije pojave samog grungea, ali mi nismo dobili priznanje kakvo su kasnije grungeri dobili. Kada se te pjesme nađu na albumu, tu se ne da popune prostor, nego smatramo da se uklapaju u priču albuma. Kad smo se Edgar i ja upoznali nakon osamdesetih i kad smo počeli otkrivati muzičku zaostavštinu jedno drugog, bilo je to veoma zanimljivo. Smatram da su pjesme koje je Edgar pisao osamdesetih jako dobre, a i on ima to mišljenje o mojim pjesmama. Zajedno smo iznalazili načine da te pjesme uklapamo na albume kada bi se za to ukazala prilika. Mi uvijek idemo na to da ispričamo priču na albumu, i nemamo veze sa marketingom, što je finansijski jako glupo, ali umjetnički veoma isplativo. U doba Googlea postoji taj problem što nas ljudi guglaju i onda otkriju bend preko pjesme u kojoj ja pjevam preko muzičke podloge koju stvara akustična gitara…

Da, to se desilo meni. Malo pop, malo grindcore, to je čudno kod vas!

Da, s tim što ove pop stvari nikad ne sviramo uživo, jednostavno su premekane za koncerte.

Dobro, pop dolazi od popularno, tako da ne vidim uopće poveznicu sa žanrom.

Ma jasno, samo nam te pjesme nisu sjedale pri živom izvođenju, međutim te pjesme ponekad veoma dobro služe da se ispriča pjesma i zato uživamo u snimanju i takvih pjesama. Tako da, teško je nas žanrovski kategorizirati, nismo u jednom žanru, ali smo u spektru žanrova teškog, ekstremnog zvuka.

Bili ste dio Capricorn Recordsa, Relapse Recordsa koji nije mainstream izdavačka kuća, ali jeste jedna od najvećih u metal svijetu, vaša izdanja reizdaje i Grindcore Karaoke, sada ste potpisani sami za sebe, tj. za vlastitu izdavačku kuću Nomadic Fortress. Da li je lakše raditi opušteno ili pod pritiskom od strane izdavačke kuće? Šta preferirate, tjeranje ili istraživanje? Da li pritisak uopće i postoji?

Nikad nije postojao pritisak tipa snimi novi album, snimaj više albuma, već je pritisak išao u potpuno drugom smjeru… mi smo bili ti koji su htjeli da izdaju nova izdanja stalno…

A oni nisu imali novca!

Upravo tako! (smijeh) Smiješan pritisak koji smo iskusili, ironično – ne toliko do strane Capricorna koji je bio naša najveća izdavačka kuća i ona najkomercijalnija; nikad nas nisu silili ni na šta, čak nam nisu određivali ni za koju pjesmu ćemo snimiti video spot. Jedina pjesma za vrijeme Capricorna za koju je snimljen spot je bila pjesma koju smo izabrali jer je muzika bila teška. Dok s druge strane, Relapse koji se diči time da je metal izdavalčka kuća, oni su nas nekako gurali da snimimo video spot za te lakše, grunge stvari. Dvije pjesme iz perioda Relapsea koje su dobile video spotove su zapravo pjesme koje je Edgar napisao za vrijeme srednje škole u osamdesetima. No svi su mrzili mene zbog ovih pjesama, ja smatram da su pjesme sjajne i da su trebale naći svoje mjesto na našim albumima. Ja sam tako prisilila Edgara da snimimo ove pjesme i da ih stavimo na naše albume i on se osjećao loše jer su svi mrzili mene, u fazonu kakvo je ovo sranje za slabiće, ovo je neka ženska stvar… To je tužno, Relapse koji je znan kao metal izdavačka kuća su nas tjerali da snimamo video spotove za ove pjesme, mislim da su htjeli od nas napraviti bend kao što je Baroness ili Kylesa koji će zakoračiti u sferu glavnih muzičkih tokova. Ali problem je što mi te pjesme ne sviramo uživo i ako si osoba koja dolazi na naše koncerte da bi čuo te lakše, prihvatljivije pjesme, razočarat ćeš se jer mi to ne sviramo, tako da to jednostavno nije išlo. Biti pod okriljem vlastite izdavačke kuće je zaista sjajna stvar, to je nešto što nismo dosad imali priliku iskusiti. U redu, mi smo i ranije izdali neke svoje kasete i izdanja, ali nikad dosad nismo bili na nivou da ljudi znaju ko smo, šta radimo sa izdavačkom kućom, nivou da ljudi šalju svoj novac nama direktno i da nema niko u sredini, između nas i ljudi da nešto zajebe. Mi nismo ljudi koji vole govoriti drugim ljudima šta da rade, niti volimo obrnute situacije. Kada recimo u izdavačkoj kući imaš jedan odjel koji se bavi dizajnom i imaš pet ljudi koji se svojski trude da nešto naprave za tebe, što može biti i dobro, ali ti jebeno mrziš taj dizajn, onda je veoma teško, osim ako nisi šupak, da sve te ljude popljuješ i tražiš svoje. Drugačije je kad si dio svoje vlastite izdavačke kuće, postoje ti trenuci kada te ljudi zamole da iskoriste tvoju muziku za neku svoju svrhu, neće izdavačka kuća biti ta koja će reći da ili ne, već ćemo mi biti ti koji će reći da… ili ne!

Blagoslov, zar ne?

Da, najveći. Sloboda, autonomija.

Pošto sam ja basista, ovo je pitanje možda i na ličnom nivou. Nikad niste imali basistu, a bas dionice ste svirali ili Edgar ili ti, ukoliko je bilo potrebno da ih odsvirate. Postavlja se pitanje da li je nedostatak basiste u vašoj postavi uvjetovan vašim specifičnim načinom života, vašim brakom i zajednicom vas dvoje kao partnera i izvan benda, zajednicom koja tvori bend ili je jednostavno lakše naštimati gitaru na niži štim i pokriti i to polje, na neki način?

Ma to je posljedica muzičkog stvaranja. Kad smo počinjali, Edgar je bio naš basista. Tadašnji bubnjar je imao sedamnaest i znaš kakvi su klinci, mjesec dana nakon početka, čovjek se zainteresirao za nešto drugo i otišao. Tad smo razmišljali o novom bubnjaru, pa je onda počelo razmišljanje o novom basisti nakon što se Edgar odlučio da sjedne za bubnjeve. Sad, jedan od naših najboljih prijatelja je jedan od naših najdražih basista ikad, on svira u bendu Harvey Milk. Kad smo počeli svirati u postavi sa Edgarom na bubnjevima i kada nam je trebao basista, on je bio konstantno na turneji i u obavezama, onda je Harvey Milk malo usporio, te se on ponudio da nam svira bas. I mi smo mislili da je to sjajno, te smo prihvatili. Odradili smo nekoliko proba i shvatili da se muzika u potpunosti promjenila, da to više nije bilo to, bez obzira što je on sjajan muzičar. On je jednostavno ubacivao tonove u prostore koji su trebali ostati prazni, to je na kraju krajeva sve što je mogao raditi osim da mene prati od tona do tona na basu što je apsolutno bespotrebno. I tu smo shvatili da nam basista nije potreban, ali i da je to na dugoročnoj bazi veoma dobro… jer ko može ostati u bendu dvadeset godina, ko može biti na konstantnoj turneji zadnjih trinaest? Da nismo vjenčani ili da imamo još nekoga, jednostavno se stvari ne bi odvijale na ovakav način. Nivo naše posvećenosti ovom bendu je ekstreman. Nismo mi planirali da budemo duo, sudbina je jednostavno tako složila kockice jer je to bilo ono pravo. Napisali smo toliko muzike, koristimo čak i dalje pjesme iz osamdesetih, imamo gomilu nesnimljenog materijala koji nemamo kada snimiti i sad da zamislim nekog trećeg ko želi ući u bend i snimati i praviti muziku sa nama, mislim da ne bi išlo, bili bismo preveliki šupci prema toj osobi! (smijeh)

Na internetu se mogu pronaći podaci o vašoj bazi obožavatelja koju čine i činili su i neki poznati muzičari: Kurtu Cobainu se jako svidio vaš demo, Courtney Love vas voli, Stipe iz R.E.M.-a, Jello Biafra se zaklinje u vas… kada uzmemo činjenicu da svirate dvadeset godina, da imate poprilično veliku bazu obožavatelja koji vas vjerno prate, te da se i poznate osobe nisu libile da vas pohvale i promovišu, misliš li da je Jucifer na zasluženoj poziciji? Misliš li da ste mogli biti na nekom boljem mjestu, i u finansijskom i u umjetničkom smislu?

Čudno je to… već dvadeset godina ljudi nam prilaze, prilaze nam od našeg prvog koncerta i govore: “Vi ćete biti ogromno ime.” To nam rade od prvog dana. Čak i danas, ima ljudi koji ne znaju ko smo i priđu nam i kažu: “Vi ćete biti superpoznati”. Za dvadeset godina se nije desilo, sumnjam da će se desiti i u narednih dvadeset. Sami smi utabali svoj put. Nikad nismo odsvirali ništa… jednostavno, pristrasno, prihvatljivo, a to je obično potrebno da bi postao poznat. Da bi bio poznat, moraš ostati unutar jedne ideje, imaš svoj imidž…

Postavljene granice.

Da, granice preko kojih ne smiješ. Ne možeš zbunjivati ljude, ljudi nemaju strpljenja. I sam sviraš, znaš kako stvari idu, mi smo umjetnici, ali ljudi koji slušaju, oni žele samo da slušaju muziku, ako čuju pogrešnu pjesmu, pogrešno bilo šta, nema ih. Mijenjaju kanal. Ako nosiš pogrešnu majicu, majicu sa logotipom benda koji ne vole, gotovo je. Pušiona si i ti i bend koji nosiš na prsima. Vidi… za količinu ulaganja i truda u ovaj bend, ja mislim da zaslužujemo više, ali ja ne mogu tražiti više jer smo napravili svoje izbore i jer smo odlučili da budemo neisplativi, neprofitabilni. Nismo jednostavni. AC/DC je jednostavan. Svaki album je isti, ista pjesma, isti tonovi.

Ali čekaj, problem nije sa AC/DC-jem, oni su bili prvi, problem je sa Roadrunnerom koji promoviše Airbourne koji su precizna, iako vrlo dobra kopija AC/DC-ja. Ljudi očigledno to žele, kopije, neistraživanje. AC/DC su pioniri, zna se zašto su poznati.

Da, u pravu si, oni pišu dobre pjesme. Ali imaš bendova koji zvuče jednostavno kao AC/DC i nikad neće uspjeti. Nemaju… magiju.

Eksperiment, pitanje. Recimo da za 25 godina imamo novi Jucifer koji zvuči jednako kao vi, ali je hiper popularniji, pune stadione i žive veoma lagodno od muzike kojoj ste vi utabali pravac… kako bi se osjećala? Je li to pošteno? Vi i dalje u kamp-prikolici, oni u vilama, hotelima, brčkanje u bazenima…

To se već desilo. Bilo je nekoliko primjera blatantne krađe naših ideja.

Idemo, sočni detalji, imena, kolegice, imena!

Moj prijatelj koji fotografiše Gazelle i mene dok razgovaramo dobacuje: “White Stripes!”

Pa… White Stripes nisu uzeli baš bukvalno od nas nešto jer ne zvučimo slično ni na koji način, međutim, istina je da u mozgu prosječnog konzumenta muzičkih tokova ideja benda kojeg čine supružnici potiče od njih, iako smo mi svirali desetak godina prije njih. Elem, zadnjih godina, najčešće bendovi sa muškarcima u postavi, ali i bendovi sa izmiješanom postavom uzimali su naše ideje koje su prolazile bolje. Oni su moderni, novi, svježi, vruća roba i generalno, ideje su prihvatljivije ako ih promoviše novi bend nego bend koji već postoji godinama i nikad se nije raspao. Ako se raspadneš, uzbudljivo iskustvo pružaš nakon ponovnog pokretanja benda, ako se nisi raspao, mora da ti je bend veoma, veoma dosadan. Mi to sve znamo, ali nikako da se raspadnemo, toliko volimo sviranje! (smijeh)

Pa vašim tempom, raspadnite se na dva dana i objavite reunion turneju nakon toga, uzmite novac i bježite!

Da, to nam treba!

I odmah će naletiti i Nuclear Blast i izdavat ćete 2xLP-je u koloru, demo izdanja na 7” vinilima…

Majice, majice jer ovo je posljednja turneja! Ne, zaista, bendovi to rade, raspadnu se, onda reizdaju svoj prvi album i svi se ponašaju kao da su otkrili sveti gral muzike. Mi smo dosadni, sviramo dvadeset godina i nikad se nismo raspali i vjerujem da će naše kopije biti zanimljivije. Sviram preko dvadeset godina i vidjela sam sve i svašta  i ponekad se pitam, kad gledam čak i bendove koji se u medijima smatraju pionirima, gledam bendove kakav je recimo Black Sabbath i pitam se: “Ko je bend kojeg je Black Sabbath pokrao i napravio svoj zvuk?” Jer jedan takav, puno više cool bend morao je postojati i prije [Black] Sabbatha, duboko u undergroundu.

Kad si spomenula Black Sabbath, kako ti se sviđa posljednji studijski album? Ja mrzim Ricka Rubina i zvuk doboša. Isti problem kao sa Metallicinim “Death Magneticom”.

Slušala sam samo jednu pjesmu, dugi singl. Gledaj, ja ništa ne očekujem, a pogotovo se nisam razočarala kao neki ljudi. Šta sad očekivati od Black Sabbatha osim… još jednog Black Sabbath albuma.

Vidio sam da je na stolu za prodaju majica i albuma pisalo da ste rasprodali sve CD-ove i vinile, te da novi dupli LP stiže u novembru u izdanju Alternative Tentaclesa. Jello Biafra se već dokazao kao ljubitelj Jucifera, reci nam o kakvom se projektu radi.

Bit će to prekrasno duplo vinil izdanje našeg posljednjeg studijskog albuma, ograničen tiraž i, veoma važno, dostupno i u Evropu, pa kupite… čujte moje riječi, vi ste hipnotizirane… kupite… kupite…

Gazelle, nisi Jinx Dawson, prestani to raditi. Jedini koji slovima i glasom može nagovoriti ljude sam ja. Kupite, kupite, kupite… to je taj seksipil. Pitanje koje sam odavno izbacio jer su metalci vremenom postajali sve gluplji, kao i muzika koju sviraju večeras će opet biti upitano, imaš tu čast. Kada bi jedan film i jedna knjiga predstavljali Jucifer, reci mi koja bi to djela bila.

Uh, jeb’o te… (smijeh) Kad sviramo u Americi, ne moramo svirati svaki dan jer posjedujemo sve, ne plaćamo stanarinu, dobro se zabavljamo, a u Evropi je malo drugačije – sviram svaki dan, nemam vremena ni za šta, nisam knjigu u ruke tri mjeseca uzela. Edgar i ja volimo “Apokalipsu Sada”, pa vjerujem da je to odgovarajući film, pogotovo zbog uvodnih scena. Što se tiče knjiga, volim svako parče papira na kojem je napisana historija svega i svačega, ne volim gubiti vrijeme. Zanima me i stvarni, ljudski horor. Stephen King mi je strašno drag, volim ga, ali mi je puno draže čitati o stvarnom hororu… Norman Mailer, Dostojevski, Bernard Malamud. Ne mora to biti horor, više me interesuje tamna strana, teške priče.

Gazelle Amber Valentine, hvala ti na predivnom koncertu i ovom sjajnom intervjuu za Izvan Svake Kontrole. Želim Edgaru i tebi sretan put i mnogo uspjeha!

Hvala tebi na sjajnom intervjuu i podršci, te veliki pozdrav za sve čitatelje i slušatelje.