Digitala #1: Damir Avdić – Human Reich

Cilj Digitale je predstaviti manje ili više nepoznata i kvalitetna muzička ostvarenja, proširiti vidike upoznavajući se sa novim bendovima, prisjetiti se nekih dobrih starih izdanja. Da bi se izdanje našlo u Digitali, potrebno je da:

a) bude dostupno kao name-your-price download na servisu Bandcamp ili sa niskom cijenom koja ne prelazi 5 $ ili ekvivalent u drugim valutama u trenutku kupovine;

b) treba se svidjeti autoru rubrike – izdanja promovisana u Digitali se ne mogu dostaviti standardnim PR kanalima, već njih bira, kupuje i recenzira autor u skladu sa svojim vlastitim željama i afinitetima.

Ukoliko imate bend koji pripada u rubriku Digitala, pošaljite nam Bandcamp profil na adresu izvansvakekontrole@gmail.com i možda upravo Vaša grupa i/ili album bude predstavljena u Digitali!

Digitala se može smatrati zamjenom za recenzije albuma ponuđenom u vidu kolumne. Posjetite Bandcamp profil autora ovog izdanja Digitale na http://bandcamp.com/sharan

Glupo je skrivati činjenicu da smo Damir i ja prvo postali poznanici, pa onda i dobri prijatelji u svakodnevnom životu, što opet nikako nije utjecalo na moje suđenje njegovog muzičkog izražaja. On je tip osobe koja od vas traži iskrenosti i daje iskrenost, te bilo kakvo foliranje će naići na nepremostivi zid. Shvativši sa kakvom personom imam posla, odlučio sam se tako i postaviti.

Ne da mi se sada kopati po recenzijama prijašnjih Avdićevih albuma koje je objavljivao i pod pseudonimom Diplomatz, ali vjerujem da sam bar u jednoj recenziji napisao da Damira Avdića volite ili mrzite. To je bazična iskrenost – Damir jeste njegova muzika i njegova muzika jeste Damir, zato je veoma moguće da se  ni sa čovjekom nećete složiti ukoliko mu muziku ne volite. Naravno, ništa nije isključivo, ali je moguće.

Da će “Human Reich” ugledati svjetlo dana, saznao sam sasvim slučajno nakon što sam se Damiru javio da vidim šta ima kod njega i kako mu ide u životu. Odjednom, paf! –  čovjek me obaviještava da će njegov novi album biti veoma brzo objavljen, te mi i nekoliko dana kasnije šalje prvi promotivni singl.

Kada kao oružje imaš samo distorziranu gitaru i svoje stihove, moraš shvatiti sa čim ideš tući slušateljstvo. Nekome drugom to možda ne bi uspjelo, Damiru ide savršeno. Zašto? Zato jer mu je svaki stih na mjestu, a muzika je tu kao metronom, uhu ugodniji – riječi su zapravo najvažnija odlika njegovog stvaralaštva. Peti album “Human Reich” i vizuelnim identitetom, ali i imenom odjekuje nastavak “Mein Kapitala.”. Da li se bojimo nastavaka? Po prirodi većina ih obori ideju u blato i zakopa je tu, ali ne i u Damirovom slučaju. Kritičari socijalizma, novinari urbanih portala koji su ga suptilno, pa možda čak i malo direktnije od suptilnog optužili za promovisanje desničarskih ideja, imat će dosta posla i u analiziranju ovog albuma, dok ostatak nas sjedi i uživa u predivnom naletu iskrenog u muzici ovih prostora.

Teško je analizirati “Human Reich” kroz formu recenzije, kolumne ili bilo koje druge vrste novinarskog teksta jer će svako imati vlastitu opservaciju albuma, no vrijedi reći da je na ovom albumu Damir odstupio još više od klasične forme pjesme, pogotovo kroz kompozicije “Izeta”, “Muharem” i “Fadil” koje su priče ispričane sa pozadinskom muzikom u vidu distorziranog ritma električne gitare. Iako je i na ranijim albumima Damir imao dosta momenata kada analizira cijelo društvo, ali kroz prizmu bosanke stvarnosti, ovdje je u neku ruku podigao stepen interesovanja na globalnu skalu kroz pjesme kao što su “Human Rights”, “Human Reich” i “Babilon VS Nova djeca”. I na ovom albumu Damir vješto eskivira dizanje bilo koje od pjesama na pijedestal radijskog ili rajinog hita, već je svaka pjesma odgovornost onoga ko je sluša i svačija interpretacija iste se veže  isključivo za emotivno stanje pojedinca u trenutku konzumiranja pjesme. Samim tim, na “Human Reichu” nema praznog hoda, ni stiha viška. “Mein Kapital.” je u jednu ruku bio portal transformacije Damira Avdića. Dok je na prva tri albuma Damir poprilično oštro, oboružan argumentovanim jebanjem majke, koristio svaku priliku da uperi prst u negativnosti društva, danas je taj isti Damir Avdić još opasniji – hem što jebe majke, hem što uperi prst, ali ovaj put on je i sposoban da se apsolutno otvoreno izruguje neprijatelju. Kreveljenje u vidu interpretacije pojavilo se na “Mein Kapitalu.”, nastavlja se i na “Human Reichu”, ali umjereno, kako treba. Možda je to punk u cijeloj ovoj priči, žličica Vegete koja budi i stresa prašinu sa ljutog adolescenta u svima nama. Ako vam slučajno “Mein Kapital.” nije legao zbog tog pristupa, “Human Reich” je pristup identificiranja, ismijavanja i jebanja majke lošem doveo do savršenstva, kako nijedan muzičar nije uradio na ovim prostorima. Dopustiti Damiru da se poigra sa našim moralnim načelima i shvatanjima nije samo strašno, već i ljekovito za dušu čovjeka sa ovih prostora; treba nas neko sa vremena na vrijeme podsjetiti da ma kako dobri ljudi bili, znamo mi biti i dobri šupci.

Ubjedljivo drugačiji od svih dosadašnjih albuma, ali i dalje sa dovoljno Avdićevskog u sebi, “Human Reich” je pametniji nasljednik “Mein Kapitala.”, oštriji, zajebaniji, luđi. Damir je probio sve granice – on je muzičar, performer, čovjek koji priča priče, istraživač. I dok bendove koji to apsolutno ne zaslužuju u dnevnim novinama nazivaju bh nasljednicima Jella Biafre, Damir Avdić ostaje klinac na zidiću ispred nebodera K16 na Slatini. Što je sasvim dovoljno i poželjno još narednih bruku albuma.

Dok Jello Biafra kuka Googleu i brani osnove punka optužujući bloggere koji ripuju ploču trideset godina rasprodanu da su lopovi, u trenutku pisanja ovog teksta Damir Avdić nudi svoj novi album “Human Reich”, kao i prethodne albume “Mein Kapital.”, “Život je Raj” i “Mrtvi su Mrtvi po cijeni koju sam odredite.