Asomvel – Knuckle Duster

Sjećam se kao da je bilo danas – pratim četvoricu članova Orange Goblina preko njihovih ličnih profila na Facebooku, te tu i tamo poslušam i bendove koje oni preporučuju. Jedan dan napišu oni kako im podršku na jednom od koncerata pruža britanski rock’n’roll bend Asomvel. OK, nikad čuo, daj da čujem, pomislih i veoma brzo uz pomoć internet magije i PR znanja, bend mi posla svoj debitantski uradak “Kamikaze” iz 2009. Ostadoh zapanjen onim što sam čuo i postah njihov najvjerovatnije prvi zagriženi ljubitelj iz Bosne i Hercegovine.

Od “Kamikazea” je prošlo pet duuuugih godina i 2013. nam Asomvel napokon isporučuje njihov novi album “Knuckle Duster”. Asomvel je bend koji bi se veoma lako mogao okarakterisati kao i oni što se nisu predali. 2010. godine u automobilskoj nesreći život gubi basista i vokal benda, suosnivač Jay-Jay Winters. Mnogi bi takvu nemilu situaciju okarakterisali kao kraj benda, ali gitarista Lenny Robinson okuplja nove članove i kreće ispočetka, sve u čast svog prijatelja Jay-Jaya.

Asomvelov “Knuckle Duster” zvuči, miriše i izgleda kao apsolutni rock’n’roll. Neko ga tehnički naziva heavy metalom sa dodacima punk rocka za efekat šakom u zube, ali ovo je meni rock’n’roll. Žanrovska kategorizacija možda donosi mnogo problema na današnju scenu, ali moramo shvatiti da je i dobra u jednu ruku, sve do trenutka kada se unutar jednog imena počnu mijenjati standardi. Danas kad ljudi kažu bluesom inspirisan rock, ja zamislim ZZ Top, a dobijem stoner. Kada kažu crust, ja zamislim Amebix i Axegrinder, a dobijem nekakvu vrstu screamo dark hardcorea ili kako se to već zove. Kada kažu rock’n’roll, ja zamislim Motorhead i dobijem Asomvel što je jebeno dobro. Evo i zašto. Sve pjesme na “Knuckle Dusteru” su bazični, ritmom vođeni rock’n’roll – nema eksperimentisanja, nema iznenađenja, ima dosta dobrog provoda, pjevušenja i cupkanja nogama. Conan, novi basista i vokal benda svoj posao obavlja odlično, čak je i sablasno koliko čovjekov glas podsjeća na glas Jay-Jaya Wintersa. Jason Hope, bubnjar benda, ne radi ništa drugo osim što biva sjajan bubnjar, udarač, čovjek koji shvata šta mu je posao, na isti način na koji to rade Phil Taylor i Mikkey Dee, to je taj ravnjak i ta dupla bas pedala baš kad joj se nadate i kad znate da će uletiti, te osjećate leptiriće u stomaku kao da ste se upravo zaljubili, a vaša ljubav vam uzvraća poglede. No prava zvijezda albuma je Lenny Robinson, gitarista benda. Riffovi u stilu Fast Eddieja, solaže miješano meso Phila Campbella i Wurzela. Stara škola. Svako malo me ovaj album podsjeća na fantastični “1916” nama dobro znanog i dragog benda.

Produkcijski je album na nivou na kojem treba biti – prljav, analogan, bez retro preseravanja, bez šminke u vintage smjeru – ovo je the real deal, što bi rekli.

Danas je metal, pa i rock’n’roll koji volimo nešto sasvim drugo. Smjena generacija donijela je i promjenu pravila, promjenu imidža, promjenu ideja, promjenu zvuka. Ali znam da negdje, možda blizu, a možda i daleko od mene sjedi neko od vas ko ovo čita, ko vjeruje da je Motorhead najbolji bend ikad, ko vjeruje u crne kožne čizme, kožne jakne, teksas, zadimljene prostorije, fliper aparate, viski, dobru zabavu, brzu i strastvenu ljubav i neprospavane noći, imanje muda i neprodavanje ideala. Za vas je “Knuckle Duster” benda Asomvel. Ostali i da hoće, nemaju kapacitet da shvate.

COVER ART:

INFO:

Ime benda: Asomvel
Ime izdanja: Knuckle Duster
Izdavač: Bad Omen Records
Godina izdanja: 2013
Website benda: http://www.asomvel.com/