Top 10 albuma 2008. godine (Abigail)

Ispostavilo se da je izbor najboljih albuma ove godine teži nego što sam mislila, ali ne iz istog razloga kao Sharanu. Naime, jedva sam uspjela naći deset albuma / EP-ova koji su me muzički zainteresovali na duže vrijeme da bih ih izdvojila za ovaj članak. Albumi su manje-više poredani od najboljeg ka najlošijem, mada nije izostavljeno da bih možda u nekom drugom trenutku napravila drugačiji poredak, niti da se mnogi ne bi složili s mojim izborom. Na koncu, ovo je ipak subjektivni osvrt. Pa da počnem:

1. Mgla – Groza

U navali novoizdanih albuma kvazi-elitističkih Black Metal bendova, prvijenac poljskog benda Mgla, Groza, zasluženo zauzima prvo mjesto na mojoj listi. Izdvajajući se prvenstveno svojom kompozicionom strukturom, minimalističkom muzikom, tečnim melodijama i, iznad svega, nadasve mračnom atmosferom, Groza neće ostaviti ravnodušnim niti jednog ljubitelja mračne muzike. Izvrstan album koji je, barem što se mene tiče, lišen bilo kakve kritike.

2. Ofermod – Tiamtü

Nakon tri godine pritaje, jedan od švedskih pionira ortodoksno-satanističkog Black Metala, Ofermod, izdaje dugo najavljivani studijski album, Tiamtü. Iako me, priznajem, na prvo slušanje u neku ruku razočarao (valjda zbog predrasuda oko posljednjih NOEVDIA izdanja), jedno se ispostavilo sigurnim: na Tiamtü je vrijedilo čekati. Kao vrhunac albuma izdvojila bih Pralayic Withdrawal što, naravno, ne znači da je ostatak manje slušljiv. Pri kraju se počinju ponavljati, pa se može desiti da ćete biti primorani da prebacujete numere prije nego završe.  Ono što je svakako neizostavno za ovaj album, odnosno one koji se odluče preslušati ga, jeste iščitavanje tekstova koji su jedna od najjačih karika Tiamtü-a.

3. Toxic Holocaust – An Overdose of Death

Bez da previše dužim s riječima hvale, reći ću samo jedno: Joel Grind ne zna napraviti loš album. Novom Toxic Holocaust-u ne fali ni žestine, ni prljavštine, ni brzine s prethodnih albuma, ali ni zrelijeg pristupa (ako ništa, onda u vidu snimanja albuma u profesionalnom studiju) na novom izdanju. Nuke the Cross!

4. Arckanum – Antikosmos

Već od prvih minuta uvodne numere, Svarti, slušaocu je jasno da ga čeka četrdesetak minuta odličnog Black Metala. I prvi dojam ne vara. Od noise elemenata, konzistentnih bubnjeva i teških rifova na prvom dijelu albuma do tečnijih melodija na drugom (počevši s Eksortna-om), Arckanum je ostao dosljedan svome zvuku s prethodnih izdanja tako da za one koji su upoznati s njihovim radom razočarenju nema mjesta.

5. Trench Hell – Southern Cross Ripper

Celtic Frost je promijenio ime? Ipak ne, ali Australija još jednom pokazuje kako, barem što se blackthrash zvuka tiče, rijetko ko joj može parirati. Vrijeme kao da je stalo za Trench Hell negdje u ‘80tim, pa se nemojte začuditi ako vam se učini da čujete rani Sodom i Celtic Frost. Mislim da nije pretjerivanje ako kažem da nema loše pjesme na ovom EP-u.

6. Raped God 666 – The Executioner

Kao i Trench Hell, ovi Meksikanci kao da su zalutali u vremenu. Ima na ovom albumu i deatha i blacka, ali The Executioner je prvenstveno thrash kakav bi i trebao da bude: žestok, brz i iskren. Raped God 666 je Metal!

7. Woe – A Spell for the Death of Man

Meni lično novootkriveni američki blackeri. Woe su na najbolji mogući način pretočili agoniju i depresiju u melodije koje čine ovaj album slušljivim na dnevnim bazama. Dosta tipičan, što ne znači nužno i loš vokal bi nekima mogao umanjiti zadovljstvo slušanja, ali lično mislim da, za ono sto ovaj bend svira, ovakav glas je prilično odgovarajući. Ostaje još da vidim da li su im i tekstovi istog kvaliteta kao i muzika.

8. S.V.E.S.T. – Veritas Diaboli Manet in Aeternum: Le Diable Est Ma Raison

Od Urfaust-a, njihovog prvog (i jedinog) studijskog albuma, prošlo je punih pet godina. Za divno čudo, novi S.V.E.S.T. me nije ni sekunde razočarao, mada Urfaust-u teško šta može da parira. Nakon Veritas-a, izdali su i split s Deathspell Omega-om na koji, iskreno, ne namjeravam trošiti dragocjene megabajte limita. Zbog ovih drugih, naravno. Ako ništa, ovaj EP vrijedi izdvojiti kao dokaz da u Francuskoj još uvijek ima bendova ovog žanra koji nisu otišli mainstream stazama ili pak postali ubitačno dosadni.

9. Morbosidad – Profana la Cruz del Nazareno

Za sve one koji vole konzistentne bubnjeve, prljav zvuk, još prljaviji vokal i crusterske prizvuke, novi Morbosidad je obavezno štivo za ovu godinu.

10. Pest – Rest in Morbid Darkness

Ovaj album se našao na spisku možda više da bi popunio mjesto na koje nisam znala koga da stavim. Nije da je Pest napravio loš album (čak naprotiv), ali Rest in Morbid Darkness nema “ono nešto” što bi ga pozicioniralo više na ovoj listi. Dobro odsviran album s pristojnim rifovima i vokalima, te atmosferom koja bi se mogla pohvaliti.