Saxon – Sacrifice

Recenzija novog albuma benda koji se može ubrojiti među očeve klasičnog i tradicionalnog metala ne može početi, a da se isti bend ne predstavi. Dakle, britanski Saxon. Bend koji je već imao snimljen studijski album i zavidan broj koncerata pred epohu legendarnih osamdesetih, dok ostali koji su se kasnije raspojasavali pričama iz backstagea nisu bili ni u ćaćinim testisima. Držeći se svoje stalne priče od dosljednosti i odanosti meni superiornoj subkulturi heavy metala, Saxon kao jedni od začetnika NWOBHM pokreta počev od albuma “Saxon” nikad nisu zajebali stvar. Ta činjenica se savršeno dokazuje albumom “Sacrifice” iz ove godine.

Gledajući na sveprisutnu tradicionalnost zvuka Saxona, vidimo da upravo taj kontinuitet u bendu je donekle postojan i danas. Iznimno je važno napomenuti da je Biff Byford, jedan od nosioca klasičnog tona heavy metala u pjevanju, svojim glasom očuvao upravo ono što Saxon čini onim što je uvijek bio. Britanske legende kao što vjerovatno znate, nikada nisu bili sinonim za totalnu težinu i brzinu zvuka. Mada, to nikada nije preduslov za prisutnost metaliziranosti u zvuku i generalnoj slici koju određeni bend donosi.

Saxon je donio još jedno izdanje u širokom opusu svoje diskografije. U pitanju je album “Sacrifice” koji ima mnogo više dobrih nego loših strana. Definitivno nije u pitanju onaj potpuni tipični Saxon kojeg poznajemo sa dobrih stariih klasika poput “Denim and Leather” i “Wheels of Steel”. Automatski, album ne možemo smatrati povratkom takvom zvuku niti bi to logično bilo za očekivati. Nikada nisam bio pretjerano optimističan kada su u pitanju nova izdanja starijih i važnih bendova, niti sam vjerovao da se ta izdanja mogu okarakterisati kao kvalitetna, smislena i potkovana dobrim idejama. Ipak, “Sacrifice” je moju nevjeru dobrano umanjio.

Muzika i aranžmanska rješenja albuma nisu sasvim linearna i odsvirana već bezbroj puta, već tu i tamo interesantnim prečicama Saxon dolaze do vrlo kvalitetnog i smislenog zvuka. Pjesmom “Sacrifice” album je počeo trzajućim riffom ritam gitariste, koji se završi zavijajućom fintom sa wah-wah pedalom. A vokal, prava pravcata klasika, majstorski davno uspostavljeni standard! Tren kasnije se album razvija u nešto razigraniju varijantu. Tu su čisti refreni u kojima su samoglasnici oduženi koliko je to moguće, te gdje se većinom  završava rokenrol solažama, kako ih od milja volim nazvati.

Na moje (prijatno) iznenađenje dođoh do numere pod imenom “Stand Up and Fight”, identičnog imena kao pjesma sa prvijenca kanadskog Excitera “Heavy Metal Maniac”. Naravno, niko nikog tu nije imao namjeru đoniti. Da se zaključiti i to već po sredini albuma da je Saxon odradio jebeno dobar posao. Kako se slušanjem išlo kraju, očitija je bila primjena haman pa klasičnih hard rokerskih rješenja sa jednostavnom riffologijom, kao i sa aranžmanima. Tu činjenicu ne ubrajam kao minus izdanju, ali je oslabila metaliziranost izdanja.

Omot albuma na sebi nosi astečko-majanski motiv otpočet zlatom, sa tematikom koja je naravno povezana sa klišeom koji nas podsjeti na drvene hramove sakrivene u zabačenim južnoameričkim džunglama. Kako god, teme na “Sacrificeu” nisu ništa novo i neprimjenjeno za Saxon.

Produkcija tipična za Saxon, jako dobra. Ipak, moderna produkcija nikad neće odgovarati ovakvom tipu bendova na način na koji odgovara dobra stara analogna. Produkcija bubnjeva identična je produkciji instrumenta u modernim žanrovima i osjeti se pokušaj izmišljanja tople vode, a na to sam alergičan.

Finalni zaključak, kad se sve sabere i oduzme? Umjesto izdavanja ovog albuma u relativno kratkom vremenskom rasponu u odnosu na prethodni, mislim da su članovi Saxona trebali sačekati još koju godinu ne bi li napisali još bolji materijal. Nije u pitanju vrhunsko ostvarenje, ali ni dosadni prosjek, mada je  “Sacrifice” odličan pokazatelj kako se nakon decenija i dalje može održati pravi duh onoga što nama najdraži žanr nosi u sebi.

COVER ART:

INFO:

Ime benda: Saxon
Ime izdanja: Sacrifice
Izdavač: UDR Music
Godina izdanja: 2013
Website benda: http://www.saxon747.com/