2012. godine sam slušao #3: Džemal Bijedić (The Aebyss)

ISK tim od 2007. godine tradicionalno objavljuje svoje liste top izdanja godine. No ovaj put, interesovalo nas je šta su i rock’n’roll lica iz različitih sfera slušala. U trećem dijelu “Ove godine sam slušao/la” upitali smo urednika metal portala i radijske emisije The Aebyss šta je slušao u 2012. godini i koja su izdanja njemu zapala u uši.

Ovo nepreavedno kašnjenje objavljivanja ovog teksta uzrokovano je činjenicom da smo čekali odgovore od još nekih ljudi koji su nas ipak na kraju ispalili i da smo bili prezauzeti drugim stvarima. Neka nam kolega Džemal oprosti.

Inače, ukupno sedamnaest ljudi upitano je o najboljim albumima iz 2012. godine, a samo sedam njih ponudilo nam je odgovore.

Evo šta kaže Džemal, i ne zaboravite, The Aebyss Radio Show se emituje svakog utorka od 21.00 na Radiju Sarajevo, 90,2 fm ili streaming putem www.radiosarajevo.ba, a The Aebyss Portal se nalazi na Facebook platformi na adresi http://www.facebook.com/TheAebyss.Portal

Protekla, 2012. godina je po mom mišljenju jedna od bogatijih po kvaliteti albuma, bar otkako postoji The Aebyss. Ne samo da nam je internacionalna scena dala vrhunske albume starih majstora, već su se pojavile i nove, mlađe snage. I domaća scena je ubilježila koji trijumf i mislim da su se napravili ključni koraci ka afirmaciji domaćih bendova. Pojava novih studija, pristupačnih cijenom, opremljenih tehnikom i znanjem za snimanje žešćih žanrova je sigurno doprinijela tome. Nažalost, malo je naših bendova uspjelo snimiti kompletan album u ovoj godini, ali tome ćemo se radovati u idućoj.
Što se tiče 2012., za mene je najvećeg traga ostavio thrash metal. Novi albumi bendova Testament i Overkill su fantastični, a tu je i odlični Destruction. No, tri albuma koja su me oduševila i na koje želim skrenuti pažnju su:

Kreator – Phantom Antichrist

Po mom mišljenju, Kreator je uspio snimiti jedan od najboljih albuma svoje karijere. Za mene tu nema dileme, “Phantom Antichrist” je najbolji album objavljen u ovoj godini i to bez konkurencije, a evo i zašto: Mille Petrozza i kompanija su uspjeli napisati 10 thrash metal himni (uz intro doduše), među kojima nema slabije numere, a kamo li totalne fule. Od samog uvoda do posljednje pjesme, album me oduševio dinamikom i kompozitorskim baratanjem harmonijama. Uz to dodajte socijalno-politički aktivne tekstove sa ključnim pitanjima za svjetsku svakodnevnicu i fantastičan artwork i dobit ćete savršeno djelo koje postavlja nove standarde u thrash metalu. Kreator se ovim albumom ponovo definisao i mislim da su pomakli granice thrash metala, što je po meni i bolje i kvalitetnije od svih drugih thrash metal bendova koji su također ove godine objavili dobre albume.

Satan’s Wrath – Galloping Blasphemy

Kako je ovo samo bilo vrhunsko iznenađenje! Satan’s Wrath je bend iz Grčke kojeg čine dva čovjeka: gitarista Stamos K i Tas koji je preuzeo vokal, bass i bubnjeve. Kako bend zvuči? Uzmite ono najbolje od starog Venoma, Possesseda, starog njemačkog thrash metala sa Bay Area solažama i dobit ćete bend koji je kult već nakon samo jednog albuma. Naravno, iako je album odličan i sigurno će nabaciti osmjeh na lice svih ljubitelja black/thrash metala, u pitanju jeste debi album i nikad se ne zna da li će pasti u zaborav ili će nastaviti derati guzove kao što to rade ovdje. Za mene ipak bend koji mi je više puta izlomio vrat tokom ove godine.

Grand Supreme Blood Court – Bow Down Before The Blood Court

Mene lično je death metal ove godine ostavio malo gladnim. Znam ja da su izašli i novi Cannibal Corpse i Dying Fetus i Nile, ali iskreno, nit ih nešto pretjerano volim, nit su im albumi ispunili očekivanja. Zato je tu novi Asphyx, koji me je raznio, a ipak nije toliko obradovao kao pojava potpuno novog benda – Grand Supreme Blood Court. U pitanju je bend sačinjen od članova Asphyxa i Hail of Bulletsa, ali predvođen Eric Danielsom! Ljubitelji stare škole death metala će se sjetiti čovjeka koji je sa bendom Asphyx doveo distorziju gitare do samih granica, te je jedan od osnivača škole evropskog death metala. Poznat je po jako teškim, užasno distorziranim riffovima, preko kojih svira melanholične solaže od kojih vam zasuze oči. Nakon 1992. godine ponovo mogu da čujem njegov stil pisanja, a uz to i Martina van Drunena (koji je nekima možda dosadio nakon salve izdanja gore pomenutih bendova), te koncept i omot koji su death metal do daske. Mene je album oduševio, iako Eric sigurno može još bolje. Nadam se da je na ovom albumu stresao sa sebe hrđu koja se nakupila nakon toliko godina pauze, te da će bend poživjeti i donjeti nam još izdanja.

Pored gore pomenuta tri albuma, ove godine su me oduševila i nova izdanja grupa Moonspell, Huntress, Cradle of Filth, Testament, Overkill, Rage, My Dying Bride, Paradise Lost i drugi.