2012. godine sam slušao/la #2: Mirza Ćorić (Hellride), Armin Husić (Bosnian Metal), Elma Murić (Depo.ba)

ISK tim od 2007. godine tradicionalno objavljuje svoje liste top izdanja godine. No ovaj put, interesovalo nas je šta su i rock’n’roll lica iz različitih sfera slušala. U drugom dijelu “Ove godine sam slušao/la” upitali smo jednog bh muzičara i dvoje bh novinara o njima najdražim izdanjima 2012. godine.

Osnivaču i gitaristi sarajevskog metal benda Hellride Mirzi Ćoriću ova godina će definitivno ostati u lijepom sjećanju. Sve više i više svirki sa bendom Hellride, kao i proslava dvadeset godina bavljenja muzikom su obilježili ovu godinu za Mirzu. Kad smo ga upitali koja su mu to izdanja bila najbolja u 2012. godini, trebalo mu je vremena da razmisli. Kaže za sebe da je čovjek stare škole i da ne sluša previše nova izdanja, a i da novija izdanja do njega stignu sa godinu dana zakašnjenja. No ova tri albuma izdana su 2012. godine i Mirza ih preporučuje svima.

Evo šta Mirza kaže…

Mirza Ćorić

Mustasch – Sounds Like Hell, Looks Like Heaven

Oduševio me ovaj bend. Po meni odličan spoj žestokog modernog rock’n’rolla i heavy metala. Sjajna energija, čitav paket prosto obara sa nogu. Savršen primjer ovoga je pjesma “Speed Metal” koja u sebi ima sve što po meni moderna metal pjesma treba imati. Iskreno se nadam da ću ovaj bend imati priliku da vidim i čujem uživo u 2013. godini, jer to će biti dernek.

Kill Devil Hill – Kill Devil Hill

Slab sam na sve što rade nekadašnji članovi mog najdražeg benda svih vremena – Pantere. S obzirom da sam povezan sa Rexom [Brownom] preko Facebooka, nastanak ovog albuma sam pratio od prvih proba. Još kad sam vidio da su u postavi Vinnie Appice koji je karijeru gradio sa Heaven and Hellom (Black Sabbathom), te jedan sjajan momak kojeg sam zapazio po prvi put nakon što sam gledao live DVD benda Black Label Society iz Pariza. U pitanju je roadie BLS-a koji gostuje na megafonu na pjesmi “Suicide Messaiah”, te numeri “Stillborn”, a zove se Dewey Bragg.. Frajer sjajnog glasa koji je dobio šansu da bude član supergrupe. Iako sam očekivao dosta žešći album nego što smo dobili, meni je odličan. Posebno su me oduševili živi snimci gdje sve zvuči još bolje. Ne mora se ići uvijek u žešće i brutalnije da bi nešto bilo dobro i imalo muda.

Adrenaline Mob – Omerta

Egzistiramo na sceni mladih muzičara gdje većina bendova pokazuje apsolutno SVO svoje znanje u pjesmama koje prave. Nije to loše, niti to loše funkcionira, ali ja sam se uvijek divio muzičarima koji znaju sve, ali su sposobnI napraviti i svirati jednostavnije pjesme u muzičkom smislu, a znanje usmjeriti na neke cake koje pjesme čine moćnim. Takav je i Adrenaline Mob. Imati takve muzičare u bendu, a svirati onako jednostavno pjesme kakve su i na ovom albumu je fenomenalno. Pored toga, album ima barem pet singlova, ako ne i više. Jedino se nadam da će ovaj bend nastaviti sa radom i snimiti još koji album, da ne ostanu na nivou projekta. Posebna pohvala ide (do albuma skoro nepoznatom) gitaristi Mikeu Orlandu koji je sa Portnoyem svirao kao jedan. Luđak.

***

Ne znate ko je Armin Husić? Nije ni čudo, ovaj momak živi u Banovićima i veoma se rijetko pojavljuje imenom i prezimenom na internet metal sceni Bosne i Hercegovine. Oni bolje obaviješteni znaju da je on alfa i omega, osnivač i glavni urednik najvećeg bh portala posvećenog isključivo domaćoj rock’n’roll sceni, Bosnian Metala. Bosnian Metal je od 2008. godine od simpatičnog projekta izrastao u ambicioznu bazu podataka o svemu što je rock’n’roll u Bosni i Hercegovini. Informacije o bendovima, medijima, izdanjima, klubovima, koncertima, sve to možete pronaći na Bosnian Metalu koji je za bh scenu uradio više nego svi bh portali zajedno (nemojte mu reći da smo ovo napisali, postidit će se).

Armin priznaje da u 2012. godini i nije previše slušao strana izdanja, a da sluša samo ono što mu se preporuči. Priznaje da mu je i krivo što u Bosni i Hercegovini nema više interesa za izdanja domaćih bendova jer bi veća potražnja značila i češća snimanja.

Armin upozorava da u 2013. godini ta nepravda može biti ispravljena i napominje da se više pažnje treba obratiti na izdanja bendova  After Oblivion, Tanker, Toxicdeath, Korov, Motherpig, Misery Crown, Festival of Mutilation i Forensic Clinic, te iako sljedeći bendovi nisu najavili ništa za 2013. godinu, Armin misli da bi publika bila sretna da čuje i studijska izdanja bendova Effigy, Ambrosia i HellaĆ.

Evo šta je Armin kaže…

Armin Husić

After Oblivion – Stamina

Poznato je da After Oblivion stvara muziku po uzoru na legendarni Death, ali od onih bendova za koje kažu da sviraju sličnu muziku, ja bih izdvojio Coroner, a možda i Vektor. Samim tim, album “Stamina” mogu opisati kao kombinaciju deathovskih riffova, sa malo coronerskog thrasha i vektorskog eksperimentisanja. Ako bih morao birati najbolju pjesmu sa albuma to bi bila naslovna “Stamina”. Uvod podsjeća na “Lack Of Comprehension” od Deatha, a nakon uvoda ide lom, death-thrasherske tehnikalije, odlična solaža… Tu pjesmu sam slušao na “The Carnal Form” EP-ju, ne vjerujem da je na albumu izmijenjena. Album obavezno treba kupiti na njihovim najavljenim svirkama u Sarajevu i Tuzli, dvadeset i drugog i dvadeset i trećeg decembra.

Overkill – The Electric Age

Jedan od najboljih albuma u 2012. godini. Još malo pa djedovi, a prže thrash k’o omladinci. Produkcija je ovo učinila dosta modernijom varijantom thrash metala. Bolje bi zvučao bez produkcijskog prenapucavanja. Kako god, ovaj album je bolji od nekih njihovih ranijih izdanja. Ako bih morao izabrati najlošiju pjesmu to bi bila “21st Century Man”, nekako mi nije legla, a najbolja je “Save Yourself”.

Wintersun – Time I

Album koji je dugo najavljivan konačno je objavljen ove godine. Iako je među najboljim albumima 2012. godine, meni je i dalje bolji njihov prvijenac “Wintersun”. Možda su malo pretjerali sa sympho dijelovima, a možda bi bez toga album bio bez smisla… ko zna. Uglavnom, album je dosta laganiji, nema nekih gitarskih vratolomija kao na prvom albumu. Ima tu i dosta čistih vokala, što mi inače ne leži, ali se nekako fino uklopilo na ovom izdanju. Najbolja pjesma na albumu, po mom mišljenju, je “Time”.

***

Bh novinarka Elma Murić trenutno je dio tima informativno-zabavnog portala Depo.ba. No Elma nam nije zanimljiva zbog radnog mjesta, već činjenice da sluša rock’n’roll, ima odličan muzički ukus i gdje god je radila u komercijalnijim medijima, nije se libila koristiti ih kao kanale za dostavljanje informacija o rock’n’roll dešavanjima široj javnosti.

Zašto bi jedan prostodušni novinar sa ISK Webzinea pisao o Elmi? Dopustimo njoj da kaže…

A evo šta Elma kaže…

Elma Murić

Da odmah u startu razjasnimo – u 2012. izašla je hrpa dobrih albuma, no kako znam da će se kolege sjetiti novog Dying Fetusa, Wintersuna, Lamb Of Goda, Gojire, Kreatora, (naravno ovisno u ukusu i utiscima…), ja ću ipak krenuti slow rutom.

Kako sam ja ove godine bila pomalo zadumljena, a nisam ni posvetila dovoljno vremena gore nabrojanim izdanjima, na ovoj listi naći će se tri spora i sporija albuma iz 2012. godine…

High on Fire – De Vermis Mysteriis  

Već uvršten na mnoge liste najboljih alternativnih albuma “De Vermis Mysteriis” je, bez obzira na žanr, jedan od najboljih albuma 2012. godine. Matt Pike i njegova dva tripozna jahača apokalipse Jeff Matz i Des Kensel  ponovo su snimili album čiji koncept izlazi iz okvira muzike.

Ukratko, album prati priču o bratu blizancu Isusa Krista koji putuje kroz vrijeme i pokušava otkriti kako su ljudi od njegovog brata napravili religijsku ikonu, nastalu po priči slavnog pisca Roberta Blocha (autora čuvenog Psycha po kojem je Hitchcock snimio istoimeni film).

Pike i ekipa hvalospjeve su dobili i od kritičara velikog BBC-a koji su rekli da ovaj allbum jednostavno ne može razočarati, slijedeći svoju Motorhead meets Celtic Frost tradiciju, uz ubacivanje dobro poznatog starog dooma po uzoru na Candlemass.

Album ima četrnaest pjesama, ne treba propustiti “King Of Days”, “Samsaru”, “Madness of Arhitect”, a ako ćemo subjektivno – možda najbrilijantnija stvar na albumu je “Fertile Green” (uz odličan prateći spot) posvećena i otpjevana jednostavno u čast – pušenja marihuane!

Saint Vitus – Lillie F-65

Prošlo je čak sedamnaest godina otkad je Saint Vitus izbacio službeno izdanje, ali pravi fanovi su ga, presretni, dočekali bez pretjeranih kritika.

Nakon 2010.godine i tragične smrti Armanda Acoste koji je za bubnjevima Saint Vitusa sjedio trideset i jednu godinu, bend je bio ponovo odgodio izlazak albuma. No, u ime preminulog Acoste, ostatak benda pronalazi snage i nastavlja dalje, ovaj put palice prepustivši Henryju Vasquezu iz odličnog Sourveina.

(Inače, ako bih sastavljala listu all time favorite albuma na njoj bi definitivno bio “Born Too Late” Saint Vitusa, remek djelo svog žanra.)

I kroz “Lillie F-65”, ponovo okupljeni Saint Vitus ostaje vjeran  svojim klasičnim vitusovskim riffovima, a glas Scotta Wina Weinrichase čini snažnijim nego ikad. Neki vele da je Wino napokon dorastao svom glasu, te da su godine i iskustvo napokon sustigle veterana, te da je njegovo duboko režanje danas zaokruženo dugogodišnjom terapijom grla viskijem i duhanom. Gitarist Dave Chandler i na ovom albumu je odradio vraški dobar posao, davši mu i bizarno ime “Lillie F-65”, po barbituratu kojeg su nekad velikodušno uživali.

Album ima sedam pjesama, najkompleksnija muzički i lirički je sedam i pol minuta duga , i moglo bi se reći autobiografska pjesma Saint Vitusa – “Dependence”, tu su još i “The Waste of Time”, “Blessed Night”…ma najzad poslušajte sve, album traje tek nešto više od tridesetak minuta.

No, kako god, Saint Vitus se nema kome i zašto dokazivati tako da ovaj album treba tretirati kao krunu rada jednog od najkultnijih bendova svih vremena.

Candlemass – Psalms of the Dead

Švedski doom kraljevi ove su godine izbacili, prema vlastitoj odluci, svoj posljednji album “Psalms for the Dead”, a i šest dana prije izlaska albuma bend je napustio vokal Robert Lowe što bi se moglo nazvati definitivnim krajem benda. No, vidjet ćemo…

Album ima apsolutni i totalni prizvuk osamdesetih, a Loweov epski vokal na ovom albumu od nekih je kritičara proglašen i glavnim krivcem što na nekim mjestima možemo osjetiti sitne uplive u power metal vode.

Lični favoriti s albuma – “The Killing of the Sun”, “Psalms of the dead”, “The Lights of Thebe”…

Ako se nekim albumom treba završiti karijera i ostaviti dobar utisak generacijama koje će tek čuti za Candlemass – onda ćemo album okarakterisati kao jako kvalitetan (čime se mnogi bendovi baš i ne mogu pohvaliti).

Zato ćemo Candlemassu oprostiti malu predvidivost u muzičkom izrazu i “Psalms of the Dead” svrstati u ona dobra izdanja godine na izmaku.