2012. godine sam slušao: Saša Rogić (Tanker), Jasenko Džipa (Festival of Mutilation, After Oblivion), Amir Hadžić (Silent Kingdom)

ISK tim od 2007. godine tradicionalno objavljuje svoje liste top izdanja godine. No ovaj put, interesovalo nas je šta su i rock’n’roll lica iz različitih sfera slušala. U prvom dijelu “Ove godine sam slušao” upitali smo trojicu bh muzičara o njima najboljim izdanjima.

Saša Rogić Roga iz banjalučkog Tankera imao je obavezama krcatu godinu. Spremili su svoj debitantski cjelovečernji album koji će uskoro ugledati svjetlo dana. Napominje da je većinu 2012. godine proveo slušajući albume iz 2011. i 2010. godine, ali da je iz mjeseca u mjesec obraćao pažnju i na nova izdanja.

“Lamb of God odmah u januaru, preko podsjetnika na Death (“Vivus! live”), pa Soulfly, pa Corrosion of Conformity, High On Fire, Hellyeah…”

Kao njemu najbolja izdanja 2012. godine izabrao je nove izdanja bendova Down, Stone Sour i Lamb of God, napomenuvši da je izbor napravio bez specijalnih kriterija, izabravši tri u zadnje vrijeme najčešće slušana albuma.

Evo šta Roga kaže…

Saša Rogić

Down – Down IV Part I – The Purple EP

Kakav bih ja bio sludger metalac kada prvo ne bih spomenuo ambasadore  sludge metala – Down. Po meni, Down je jedinstven bend, bez obzira što je to super grupa sastavljena od ikona metal scene što na neki način u startu garantuje uspjeh i popularnost. Šta god da dirnu, kakav god riff da snime, Down pravi moćne, teške, ali uhu ugodne melodije. “Down IV Part I – The Purple EP” je poslastica za mnoge Bosance koji sve više slušaju i prate ovu za naš prostor noviju southern/sludge/stoner priču. Na EP-ju ima samo šest pjesama, tridesetak minuta, ali su ih prilično ušarenili raznim stilovima svirke tako da možemo reći da su se malo odlijepili od njihove standarne svirke gdje sve pjesme na jednom albumu uglavnom liče jedna na drugu. Zvuk je moćniji nego na ranijim albumima, nisam analizirao koje instrumente koriste, ali čini se da je sve masnije i punije. Ko nije nek’ obavezno pogleda i video spot za pjesmu “Witchtripper” snimljen u horror fazonu, bogohuljenje i satanistički fazoni, siguran sam da će vam se svidjeti!

Stone Sour – House of Gold & Bones – Part 1
 

Ne mogu reći da je muzika koju Stone Sour pravi muzika koju baš volim da slušam, ima tu dosta elemenata od kojih sam cijeli život bježao kada biram muziku. Nikada nisam mogao da podnesem baladu sa vokalom i solo akustičnom gitarom, ali taman kada sam pomislio na prvom slušanju albuma da su me smorili, oni nastave sa nekim dobrim rifom i spasu sebe, a i mene. “House of Gold…” je super alter rock/metal album gdje Corey Taylor pokazuje da je trenutno definitivno jedan od boljih, ako ne i najbolji vokal u heavy svijetu. On jednostavno pjeva perfektno, a cijeli album je muzički doveden na nivo da ga može slušati i moja žena koja se uglavnom zabavlja hitovima Robbieja Williamsa i da kaže pa jest, ovi metalci su uvijek znali napraviti moćnu baladu,  a da pritom neće prigovoriti ni true metal fan bez kompromisa poput Ognjena Topića iz mog mi dragog Tankera. Stari se pomalo, željeli mi to priznati ili ne, i melodije sa na na na pjevanjem počinju bivati ugodnije uhu od dranja iz petnih žila. Sve dok je tu dobar riff, pjesme perfektnih aranžmana, muško pjevanje za poželjeti, Stone Sour će uvijek biti u mom plejeru.

Lamb of God – ResolutionKako sam ja ipak u osnovi metalac koji (bar je tako nekada bilo) prije svega zahtjeva gitaru odvrnutu do daske, dupli bas i growl vokal, “Resolution” sam izabrao kao album koji me održava u kondiciji sa mlađim naraštajima, nešto kao podsjetnik ko sam i otkud ja ovdje. Mogu slobodno reći da je ovaj zadnji album ujedno i najfiniji od svih do sada, najbolja svirka, nedostižni Blythe mega vokal. Tekstovi me podsjećaju na mračne teme mog prvog metal benda, bez puno nade za da se desi nešto lijepo, a kako bi i bili vedriji kada se nemamo za šta vedro uhvatiti (iako sam pročitao da se ozonska rupa napokon smanjuje). Lamb of God se čine neuništivim, jači nego ikada, sa svojim tipičnim bitovima i rifovima skoncentisanim u ovom albumu, a da u isto vrijeme eksperimentišu sa novim stvarima, poput ženskih vokala i gudačkog orkestra na “King Me” koji me evo upravo sada dok ovo pišem apsolutno razbijaju – odlično je! Mislim kada bih popio samo jedno pivo sa William Adlerom ili Mark Mortonom da bih već sutra bio opakiji gitarista, bolji muzičar, metalac.

Godina je bila krajnje radna i za Jasenka Džipu, gitaristu bendova Festival of Mutilation i After Oblivion. Festival of Mutilation je radio na novom albumu, After Oblivion je objavio album “Stamina” u režiji talijanske izdavačke kuće Metal on Metal Records, a Jasenko se bavi i produkcijom, te je proteklih nekoliko mjeseci radio na EP-ju novog bh sludge benda Misery Crown.

“Neko bi pomislio da je nemoguće izdvojiti tri benda i tri izdanja koja se ističu u masi ove godine, ali ja sam svoja top tri albuma izabrao za desetak sekundi”, napominje Jasenko. Dodaje i da je ove godine slušao i nova izdanja bendova Nile, Dying Fetus, Testament, Kreator, The Faceless, Psycroptic, Gojira, Meshuggah, Spawn Of Possession i Lamb of God.

Evo šta Jasenko kaže…

Jasenko Džipa

Periphery – Periphery II

Apsolutni prvak. Prije godinu dana nisam ni znao za ovaj bend. Prema većini albuma koje sam preslušao u 2012. godini sam ostao ravnodušan. “Periphery II” je album koji sam preslušao najmanje trideset puta i svaki put nađem nešto novo i interesantno. Ima li išta bolje od onog trenutka kada otkrijete odličan bend koji prije niste čuli? Kada sam čuo ovaj album bio sam sretan kao dijete koje je dobilo novu igračku. Svaka pjesma na ovom albumu je odlična. Pjesme imaju savršen aranžman i ni u jednom trenutku nisu dosadne. Album krase cake na instrumentima, parni, ravni ritmovi koji djeluju kao neparni, uglavnom – mnoštvo sitnica i detalja za muzičke sladokusce. Periphery je ovim albumom definitivno postavio nove standarde svirke, aranžmana, produkcije i digao ljestvicu koju će ostali bendovi iz ovog žanra teško dostići.

Dying Fetus – Reign Supreme

Jedan od rijetkih albuma ove godine za koji mogu reći: odličan! RIffovi, riffovi, riffovi. Inače ne volim pjesme koje u sebi imaju dvadeset riffova od kojih se može napraviti dvadeset različitih pjesama, ali na ovom albumu mi to odgovara. Brutalni vokali, brzi i energični riffovi, luđačko sviranje na bubnju i dobar aranžman pjesama je ono što krasi ovaj album. Nadam se da ću nekada imati priliku čuti ove nove pjesme uživo jer Dying Fetus uživo bolje zvuči. Treba spomenuti i produkciju “Reign Supremea” koja je fantastična. Kada sve ovo saberete dobijete odličan death metal album prepun masnih i brzih catchy riffova koje ćete zapamtiti na prvo slušanje. A šta drugo i očekivati od Dying Fetusa?

The Faceless – Autotheism

Moram priznati da mi se album nije svidio na prvo slušanje. Mislim da je na to utjecalo sve prisutnije Keeneovo clean pjevanje koje mi nije leglo na prvu. Međutim nakon drugog slušanja album je zvučao puno bolje i od tada ga konstantno slušam. Bend ovim albumom pokazuje da ne stoji u mjestu nego da napreduju i sazrijevaju kao muzičari. Album je komercijalniji od prošlih albuma ovoga benda, međutim to ne znači da je i lošiji. Čitav album nosi mračnu, psihodeličnu atmosferu koja vas obuzme. Ovaj album toplo preporučujem svim fanovima tehničkog death metala koji ga nisu preslušali.

Sarajevski muzičar Amir Hadžić predstavlja onu gardu sarajevskih metalaca koji su uspjeli pregrmiti svašta nešto i nastavljali oduševljavati sjajnim izdanjima. Vođa i osnivač Silent Kingdoma i KRVi (pod pseudonimom Ban Krvnik) definitivno će iznenaditi mnoge svojim izborom najboljih izdanja 2012. godine. Kako je 2011. godine izdao novi album Silent Kingdoma, ove godine posvetio se završavanju i izdavanju albuma “Before The Dawn”. Poprilično nezapaženi “Before The Dawn” je debitantsko izdanje benda The Nightshift Crew, prvog bh psychobilly benda. Bend čine članovi bendova KRV i Rapid Fire, a album je dostupan za besplatan download.

“Nisam mogao izabrati tri albuma, većinu stvari koje slušam su iz arhive”, napominje Amir, “ali ova dva su sigurno u vrhu”.

Amir je bio kratak…

Amir Hadžić

Demented Are Go – Welcome Back to Insanity Hall

Nakon skoro trideset godina, ko zna koliko albuma i Sparkyjevih psihoza, DAG se nakon duže pauze vratio sa novim albumom… I to kakvim!
Jedan od najboljih rock’n’roll / psychobilly / punk albuma u zadnjih nekoliko godina.

The Meteors – Doing the Lord’s Work

Ljudi koji su praktično izmislili psychobilly, nakon trideset i kusur godina su izbacili jedan od njihovih najboljih albuma dosad. Prljava produkcija, odlične pjesme i Fenechov psihotični vokal – kratak opis ludila na ovom albumu!