Intervju: Roger Miret (Agnostic Front)

2005. godine prvi put sam posjetio Exit Festival u Novom Sadu. Poslije toga bio sam još dva puta na Exitu, ali prvo izdanje je nezaboravno… pored Slayera i Napalm Deatha, bend koji me oduševio svojim energičnim nastupom bio je Agnostic Front. Sad, ne znam jesam li bio toliko oduševljen jer sam bio klinjo jer mi njihov nastup u Sarajevu i nije baš kliknuo kako treba, ali znam da sam otad htio porazgovarati sa Rogerom Miretom o Agnostic Frontu. Ipak, priliku te 2005. godine dobila je moja nekadašnja kolegica sa TV-a, Lamija Al-Hasan. Ja sam se samo uslikao za uspomenu.

Dolazak Agnostic Fronta u Sarajevo, baš na osmu godišnjicu ISK iskoristio sam da ispravim greške iz prošlosti i da se dočepam intervjua sa jednom od ikona newyorške hardcore scene. Valjda naivno vođen dobrim intervjuom koji sam uradio sa Billyijem iz Biohazarda i Billyijevom razgovorljivošću, očekivao sam jednaku strast i od Rogera. Međutim, Roger je cijeli dan pred koncert proveo u kafanici do sale, razgovarajući na Skypeu sa porodicom. Nevoljno je i teško pristao na ovaj intervju, govorivši da čuva glas i da očekuje slike kćerke i njenog prvog dana škole.

No, imamo šta imamo, a vi prosudite da li je ijedno od ovih pitanja vaše i da li ste dobili odgovore na to pitanje.

Rogere, ovaj intervju će u jednu ruku biti i retrospektiva stvari koje ste uradili u zadnjih trideset godina. Dakle, 2012. godina, trideseti rođendan Agnostic Fronta, kako lično ti gledaš na ovu zaista impozantnu godišnjicu i trideset godina rada koji su sada iza tebe?

To je sjajno, osjećam se sjajno. Radimo što radimo i volimo zadnjih trideset godina.

Bio si prisutan u ranim danima hardcorea, sa Agnostic Frontom si ispratio i dočekao mnoge bendove. Kakvu je progresiju, kakvu je evoluciju doživio hardcore od 1982. godine kada ste vi počeli svirati?

Hardcore se mnogo promijenio, evoluirao je. 1981. i 1982. godine bio je zaista mala, lokalna stvar, otad je postao svjetska stvar, postao je zaseban žanr.

Za dosta ljudi koji su vezani za hardcore muziku, vi predstavljate jedan model benda koji zaziva jedinstvo i poštovanje. Koliko je moguće ostvariti to jedinstvo, s obzirom da je i hardcore idejno veoma različit i da ga se različito interpretira, počevši od podžanrova, pa sve do dijametralno suprotnih pokreta i ideja unutar hardcorea?

Ja vjerujem  da je moguće, samo treba prestati razmišljati o međusobnim razlikama, a početi razmišljati o stvarima koje su nam zajedničke svima. Tako će i doći do tog jedinstva i poštovanja.

Lirička tematika Agnostic Fronta, kako se mijenjala godinama? Znam da me sada možeš uputiti da pročitam tekstove, ali ne interesuje me samo to, interesuje me misao. Kada si pisao pjesme kao tinejdžer i danas, kada ih pišeš kao odrastao, zreo čovjek, da li si zadržao elemente iz svojih adolescentskih dana? Šta se promijenilo?

Pa vidi, naši tekstovi su bazični. Pjevamo o socijalnoj nepravdi, represiji, kako ih prevazići. Pišemo o jedinstvu i kako ga postići. Ja sam o tome pisao kad sam bio klinac i o tome pišem sada. Nekako ne želim promjeniti temu jer hardcore zapravo i treba govoriti o stvarima koje sam ovdje spomenuo.

Ovo pitanje nisam htio postaviti nikome iz New Yorka koga sam intervjuisao, pa čak ni tvom bratu Freddyiju Madballu, čekao sam da dođem do tebe. Većina ljudi zna šta predstavlja skraćenica DMS (u samim počecima Doc Marten Skins, kasnije Drugs Money Sex, Demonstrating My Style, Droppin’ Many Suckas, Dirty Money Syndicate…), ali objasni mi pobliže  ideju iza cijelog pokreta, ideju zbog koje je osnovan DMS Crew.

DMS Crew predstavlja kolektiv koji je zapravo jedna vrsta policije, nastao je kako bi nadgledao našu scenu, kako bi iz nje uklonio sve nepotrebno, kako bi se zaštitili mi sami. To je neka vrsta policije unutar nas samih.

Miret na bini u Sarajevu

Pored Agnostic Fronta, dvadeset i kusur godina radiš sa Disastersima, ove godine izašao je i album kolaboracije između istočne i zapadne scene u vidu bendu The Alligators. Kako balansiraš sa svim ovim projektima koje radiš?

Za mene je to osvježenje, svi projekti na kojima radim, svi načini izražavanja. Super je što imam mogućnost da napišem pjesmu i da je iskoristim u nekom od svojih bendova. Bilo bi veoma frustrirajuće da napišem pjesmu, a da je nemam kako predstaviti. Zato su različiti bendovi sa kojima radim dobra stvar. S druge strane, provoditi vrijeme sa svim ovim bendovima je pomalo teško, ove godine ću se posvetiti više Agnostic Frontu, prošle sam dosta toga uradio za Disasterse. Jednostavno idem od jednog do drugog i tako to funkcioniše.

S jedne strane postoji Roger Miret kojeg mnogo ljudi smatra hardcore-punk ikonom, a sa druge strane postoji Roger Miret električar, mehaničar Harley Davidson motora, otac… kako balansiraš sve uloge koje imaš? Pitam te ovo jer je moje mišljenje da je hardcore veoma prizemljena, lična poruka. Nije da pjevaš o zmajevima i djevicama. Koliko se privatni i javni Roger miješaju na muzičkom polju?

Sva ta lica su meni zapravo jedno. Ono o čemu pišem i ono kako se ponašam na bini, to je način na koji živim svoj život. Nije važno da li sam na bini ili radim neke električarske poslove, popravljam motore i time hranim svoju porodicu, svoj život živim na osnovu tri pravila. To su ponos, vjera i poštovanje. Te tri norme dajem i želim ih zauzvrat. To je način na koji ja živim.

Kao i mnogi klinci širom svijeta, i mi u BiH čuli smo za legendarni newyorški klub CBGB, mjesto gdje smo svi mi željeli zasvirati, mjesto gdje si ti bio  domaći uz ostale legende kakve su The Ramones. Šta je New York i newyorška muzička scena izgubila zatvaranjem CBGB-ja?

Mnogo. Zaista mnogo. Undeground muzika je izgubila svoj dom, i to ne samo punk ili hardcore, već sva underground muzika, bilo kojeg usmjerenja. Zaista smo izgubili mnogo. Strahovit udarac za New York i cijelu scenu. CBGB je dio historije tog grada. Zaista šteta.

Postoji li zamjena za CBGB?

Ne. Niti će ikada postojati. CBGB je bilo unikatno mjesto.

Ove godine Bridge Nine Records izdao je album “Time’s Up You’re Dead” benda The Alligators koji čine bivši članovi benda Insted sa zapadne obale, a ti si zaslužan za vokalne dionice. To je na neki način saradnja dvije različite hardcore škole. Reci nam nešto više o aligatorima.

Ako mene pitaš, The Alligators su haotični, agresivni, tekstualno u skladu sa vremenom… meni je ovaj album nešto što muzički pripada između izdanja “United Blood” i “Victim in Pain”. Ovaj album me podsjeća na rani newyorški hardcore zvuk.

Vaših zadnjih nekoliko izdanja izašlo je na Nuclear Blastu. Iako je Nuclear Blast počeo kao hardcore punk izdavačka kuća, danas je dominantno dom metal bendova. Kako je biti hardcore bend u Nuclear Blastu?

Pa nije prvi put da je Agnostic Front dio izdavačke kuće koja je većinski metal orijentisana. Naša prva izdavačka kuća  bila je Combat koja je bila dio Roadrunner Recordsa, diva nezavisnog izdavaštva. Sad smo u Nuclear Blastu koji je također broj jedan u nezavisnom izdavaštvu. Nas nikad nije interesovalo kakva je izdavačka kuća, već šta ljudi iz iste mogu uraditi za nas. Mi idemo na turneje, a Nuclear Blast stoji iza nas, podržava nas i pomaže nam da napredujemo i idemo dalje.

Roger: “Uredniče, ja ti to inače sve u dvije prosto proširene odgovaram…”

Tvoje mišljenje o piratizaciji, ilegalnom dijeljenju albuma, torrentima…

Ja uvijek kažem da cilj opravdava sredstva, ali mi je nekako kukavički piratizirati nešto, a ne otkriti svoj identitet, ne staviti svoje lice na naslovnicu. Ako želiš nešto ukrasti, idi u prodavnicu i ukradi sam. Riskiraj. I ako te uhvate, uhvatili su te. A sve te krađe preko interneta, sva ta prikrivenost, ne volim to, znaš? I ako ipak ukradeš sa interneta, nemoj misliti da se radi samo o muzici, shvati da je jedan album i pakovanje, i naslovnica i štampa, sve. Ako ti se sviđa to što radi bend kojeg si pokrao, podrži ih kad budeš imao šansu, kupi njihov album.

Pročitao sam neki davni intervju sa tobom i Stigmom sa početka osamdesetih kada ste rekli da ime Agnostic Front zapravo predstavlja  vlastite moralne vrijednosti, odbijanje potpune istine, preispitivanje. Da li je i dalje to značenje iza imena?

Apsolutno. Kao što si rekao, Agnostic Front je preispitivanje, odbijanje apsolutizma, vjera u vlastita poimanja stvarnosti i vrijednosti.

Kada bi danas upoznao klinca koji apsolutno nikada nije čuo za Agnostic Front, a želiš ga upoznati sa svojim djelom, koji bi mu album preporučio?

Uh, preteško pitanje. Čekaj… po meni, najveća nostalgija me veže za naš live klasik “Live in CBGB” iz 1989. godine. Vjerujem da ovaj album svaki pravi hardcore ljubitelj treba imati u svojoj kolekciji. Svi ljubitelji naše muzike ga imaju. Taj album je zaista dobar uvod u svijet Agnostic Fronta.

Svi se na  neki način povezuju sa New Yorkom kroz vaše pjesme. Kako bi zvučao Agnostic Front da ste sa zapadne obale?

Sigurno ne ovako, to ne bi bio isti bend. Mi smo odrasli na ulicama tog grada i zato ovako i zvučimo. Bilo koji drugi grad, drugačije bi zvučali. Ne bi to bio ovaj Agnostic Front.

Posljednje pitanje, čiji je odgovor meni možda i najvažniji. Svi pričaju da smo u ovome zbog muzike, ali ono što primjetim na hardcore koncertima, pa i punk i metal svirkama je činjenica da se roba i suveniri koje bend prodaje sastoji od svega osim od muzike, ploča, kaseta, CD-ova… niko više ne prodaje muziku, niko ne promoviše muziku i daje je direktno u ruke ljubiteljima. Molim te za komentar.

To je zato jer svi kradu putem interneta, svi su na torrentima i više se nema ništa prodati. Da nije interneta, prodaje bi bilo. Agnostic Front nudi i večeras u Sarajevo reizdanje “Live in CBGB” albuma po povoljnoj cijeni na vinilu. Ako želiš podržati bend, kupi to. Bolje to nego majicu, što se mene tiče (inače, cijena majica je bila viša u odnosu na cijenu vinila, op. a).

Hvala na preporuci, sretno večeras!

Hvala tebi.