Gig Report: Damir Avdić @ Sloga, 20.4.2012.

KO: Damir Avdić
KAD: 20.4.2012.
GDJE: Klub Cinemas (Sloga)

Zahvaljujemo se Andrei Čurei na ustupljenim fotografijama sa sinoćnjeg koncerta.

Koncerti Damira Avdića izazivaju dvojake reakcije, tačnije rečeno, ili izazivaju oduševljenje ili totalni nedostatak reakcije. Takav je i njegov muzički izraz; dok ga neki uzdižu u nebesa, najčešće zbog ponajboljih tekstova u regionu, drugi njegovu muziku nazivaju smaračkim recitiranjem i eksperimentom koji ne treba postojati, ono drugo (misli se na bend Rupa u Zidu iz devedesetih) mu je bilo puno bolje. Čini se da je ovaj jaz još više produbljen izdavanjem albuma “Mein Kapital”, čija se sarajevska promocija odigrala sinoć u klubu Cinemas, nekad, a i danas poznatijem kao Sloga.

Koncertnom performansu Damira Avdića dosad sam svjedočio samo u manjim prostorima u kojima je nedostajala bina, te je takvo uređenje prostora pomagalo direktnijem i prisnijem odnosu sa publikom, što je u Damirovom slučaju veliki plus. Ideja da ću vidjeti i slušati Damira u Slogi  je u mojoj glavi izgledala kao mač sa dvije oštrice, da bi se moji zaključci pokazali tačnim već od prvog riffa.

Damir kao Damir, efektivan, provokativan, pametan, ubitačan; setlista koja će nekima odgovarati, nekima neće, istina je da su svirane sve poznate stvari, ali i da je sama setlista stvar trenutka i inspiracije. Kreveljenju je Avdić dao svrhu, pored izgovaranja stihova savršeno glasno, karikiranje u momentima legne kao budali šamar. Posebno fascinantna i zanimljiva tačka koncerta bilo je izvođenje priče “Ja Anarhista” koja se nalazi kao dodatak fizičkom pakiranju novog albuma koje je NEŠTO NAJBOLJE što je muzika iznjedrila na području Balkana u zadnjih dvadeset godina – stilski riješeno, dobro upakovano. Fantastično. Više o tome u recenziji albuma.

Ako smatrate da za jednog čovjeka sa distorziranom gitarom koji pjeva bez pratnje ostalih instrumenata nije potrebna puna pažnja i znanje za ostvarivanje dobrog zvuka… grdno se varate. A sinoć je zvuk u Slogi najbolji zvuk na koncertu Damira Avdića koji ja pamtim. Imamo tu ponajviše zahvaliti dobro ozvučenom lampaškom Marshallu koji daje savršen feedback Avdićevom Gibsonu, te je zvuk zaista bio fantastičan, do te mjere da i najzagriženiji protivnici novog muzičkog izraza Bosanskog Psiha nisu mogli reći ni A; ako je nešto i falilo dosad Avdićevim riffovima, milozvučni feedback lampaškog blaga pokrio je sve rupe.

I svjetlo je bilo začuđujuće dobro odrađeno, pošto svi dobro znamo da većina koncerata u Slogi biva uništena očajnom rasvjetom kakva se ne može vidjeti ni u nižerazrednim bordelima. Ista rasvjeta uništila je dugoočekivani koncert SCH koji se desio tridesetog marta, a o čemu ću više pisati uskoro. Ovaj put, rasvjeta nije bila ništa spektakularno, ali barem nije ubila sjajne momente.

Nakon koncerta, mogu reći da zamjerka na nedostatak prisnosti ostaje visoko u zraku, jednostavno štrči. Rock’n’Roll koncerti na kojima imaš potpun bend, gdje se skače i luduje – treba imati binu. Za Avdića mi više odgovara ona neposredna blizina, urlikanje, bukvalno psihoza koja se dešava na njegovim koncertima, a to se jednostavno ne može doživjeti na pravi način u klubu čija je bina visoka metar i pol kada ti je potkoljenica umjetnika u visini nosa.

No pored ovih malih problema koji su problemi samo u mojoj glavi, koncert Damira Avdića u Sarajevu ti dođe kao praznik na kojem se slavi iskrenost, istinska pobuna protiv mentalne žabokrečine, inteligencija, otpor i ništa manje – rock’n’roll.