Intervju: Matthew Widener (Liberteer)

Izuzetna nam je čast pružiti vam uvid u ličnu i muzičku filozofiju gospodina Matthewa Wildenera, osobe koja je svirala (i svira) u bendovima Cretin, Citizen, The County Medical Examiners, a čiji je najnoviji projekt strogo anarhistički / politički bend Liberteer čiji je debi album “Better to Die on Your Feet than Live on Your Knees” zadnjeg dana mjeseca januara ove godine objavila izdavačka kuća Relapse Records. U opširnom intervjuu sa Matthewom dotakli smo se ne samo muzičke prakse Liberteera i njegovih prošlih i sadašnjih projekata, već i socio-političke situacije u svijetu, a obratili smo pažnju i na cyber rat koji trenutno bijesni. Neki zaista neočekivani odgovori i jedan od najboljih intervjua IKAD na ISK Webzineu… garantujemo!

Matthew, želim ti se zahvaliti na izdvojenom vremenu za ISK Webzine!

Hvala tebi na  prvom kontaktu, moram reći da sam počastvovan.

Relapse Records je zadnjeg dana mjeseca januara ove godine objavio debitantsko ostvarenje Liberteera “Better to Die on Your Feet Than Live on Your Knees”. Za sve one koji još nisu čuli za tvoj bend Liberteer, molim te da nas upoznaš sa idejom samog benda, kako je započeo rad sa Liberteerom i zašto.

Liberteer je ideja koja je živjela u mojoj glavi najmanje deset godina, barem muzički elementi istog. Osnovao sam bend Citizen prije nekoliko godina, ali su se moji politički stavovi promijenili, pa sam odlučio započeti rad sa novim bendom koji će sadržavati iste muzičke elemente, ali na višoj razini i tako je zapravo nastao Liberteer. Liberteer se može okarakterisati kao grindcore bend sa d-beat elementima, ali i sa dosta eksperimentalnih dijelova koji nisu odsvirani na standardan način. U Liberteeru se mogu otkriti i kratke dekorativne vinjete, melodijski dijelovi koji se pojavljuju kroz cijeli album, tako da je sam album zapravo jedna duga pjesma bez pravih stanki na koje su slušatelji inače navikli.

 

To sam primjetio i ja, album Liberteera zvuči kao duga priča podijeljena na sedamnaest poglavlja. Šta je zapravo glavna inspiracija za ovaj način komponovanja? Mnogi bendovi žele različitost na albumu, a ti si uspio da stvoriš dinamičan i zanimljiv grindcore album u vidu jedne audio priče!

Smatrao sam da bi bilo interesantno snimiti grindcore album koji zvuči kao jedna pjesma, ali znam da su stanke između pjesama zapravo pozicije koje ušima dopuštaju zasluženi odmor, te sam ove stanke pažljivo komponovao, suštinski sam morao komponovati stanke svakih nekoliko minuta. Učinio sam ove momente melodičnim kako bi ljudima ostali u sjećanju i kako bi se ljudi nadali idućoj stanci. Rezultat toga je dinamičan album koji zapravo i nema prave stanke između pjesama iako je album sam po sebi veoma iscrpljujući. Jednostavno ne prestaje, poprilično je agresivan. Vjerujem da sam želio stvari uraditi na taj način jer sam takvu sliku i stvorio u svojoj glavi i učinila mi se unikatnom, i samom svojom vrlinom, novim pristupom komponovanju, smatrao sam da je pristup važan. Ali najvažnije je što sam ono što sam želio snimiti želio čuti na CD-u kojeg bih slušao u automobilu!

Interesantna činjenica vezana za ovaj album su muzički ključevi, kako si ti to nazvao, melodijske teme koje se pojavljuju, a i ponavljaju kroz album. One su na neki način linije koje povezuju sve tačke ovog albuma. Određene melodije se pojavljuju na određenim pjesmama i ja sam pokušao da uvidim postoji li povezanost između melodijskih i liričkih tema, ali pošto su tekstovi na albumu kao jedna duga priča, baš kao i muzika, bilo je veoma teško napraviti konkretnu liniju povezanosti. Je li korištenje ovih tema uzrokovano tekstovima, odakle ideja za korištenje ovih tema?  Mogu se zakleti da sam neke od ovih tema čuo i ranije, zvuče mi vrlo poznato, kao historijske anarhističke melodije. Jesu li te one inspirisale?

Kakvo sjajno pitanje! Ne, nema povezanosti između melodijskih tema i tekstova na ovom albumu, ali povezivanje to dvoje, to je bio prvobitni plan! Moja prva ideja je bila da napravim album u obliku opere, gdje bi muzički lajtmotivi odgovarali pričama i likovima albuma. Prva ideja je bila osmisliti priču koja bi zapravo bila alegorija anarhističkog ustanka. Odbacio sam tu temu nakon što sam napisao dvije pjesme, bilo je jednostavno preteško razmišljati u tom smjeru, ali sad razmišljam pošto sam završio rad na ovom albumu uspješno, pokušat ću se vratiti na prvobitnu ideju na sljedećem izdanju i vidjeti šta se može uraditi po tom pitanju. Želio bih napisati tekstove u stilu Homera, u potpunosti se posvetiti toj ideji.

Ove muzičke ideje su inspirisane propagandnom muzikom iz prošlosti, kao i svjetskim himnama, te inspirativnim političkim pjesmama od kojih su neke bile pozitivne, a neke negativne. Ono što je meni bilo važno je da shvatim šta zapravo propagandnu numeru čini uspješnom, zašto imaju moć utjecaja na ljudske emocije i ono što sam otkrio je činjenica da veoma često imaju harmonijske sličnosti. Te informacije su mi također mnogo pomogle pri pisanju riffova za album. I upravo zbog navedenog, zbog korištenja osnovnih dionica emotivno-manipulativnih harmonija, ovi ti dijelovi pjesama zvuče poznato.

"Mapa" melodijskih tema i vrijeme pojavljivanja na pjesmama

 

Lirički, baviš se isprobanim socio – političkim temama koje uporište nemaju samo u američkoj, već i u internacionalnoj domeni: robovi dnevnica, roblje protiv bogova na ratištu kapitalizma, religijska trovanja čovječanstva. Jesi li ipak uzeo Sjedinjene Američke Države kao glavnu inspiraciju ili si ipak bacio pogled i izvan svojih geografskih granica na svjetsku radničku klasu i probleme? Da li si inspirisan knjigama, filmovima, literaturom ili nekim drugim umjetničkim djelima?

Informiše i inspiriše me moja kultura jer od nje ne mogu pobjeći, ali pokušavam pronaći sličnosti u svim kulturama svijeta, savremene i historijske sličnosti. Čitam mnogo anarhističke teorije i historije i naravno, mnogo toga je evropsko, te samim tim povezano sa određenim pokretima i zemljama; Španijom , Rusijom, Francuskom.

Ne inspiriše me samo politika, pronalazim dosta inspiracije i u mom interesu za psihologijom i psihoanalizom, ali i egzistencijalizmom. Franz Kafka, Irv Yalom, Samuel Beckett, Martin Heidegger, Rollo May, Albert Camus, Otto Rank, Emmy Van Deurzen, Jean Paul Sartre, Fyodor Dostoyevsky, svi oni igraju važnu ulogu u mom razumijevanju čovječanstva. Politika je najčešće izvor negativne inspiracije i tjeskobe, simptom je to velikih problema na koje ukazuju gore spomenuti autori. Ovo me zapravo i približilo anarhizmu, najviše zato što se anarhizam čini najhumanijim i najpoštenijim, bar u svjetlu mog shvatanja ljudi i egzistencije ljudskog roda.

Vratimo se malo na tvoje prijašnje bendove. Svirao si u Cretinu, također u Citizenu koji je sa svojim muzičkim izrazom okarakterisanim kao guerillagrind na jedan određen način bio i potomak Liberteera. Bio si i član Exhumeda, ali i benda koji je najbolje po meni odao počast Carcassu – The County Medical Examinersa. Kakav je pristup pisanju tekstova za ove bendove koji su, iako muzički slični, tematski veoma različiti? Postoji li uopšte drugačiji pristup i u čemu se razlikuje?

Da, bio sam član svih navedenih bendova. I tekstualno i tematski su svi ovi bendovi različiti. Cretin je kombinacija pathosa i izopačenog humora, apsurda i tuge, svaka pjesma je jedna priča. Citizen je pokušavao biti politički bend bez baš dobre ideje na šta se usredotočiti, u vrijeme kad ja nisam ni imao razloga da mislim i promišljam o politici. Nikad nisam pisao tekstove za Exhumed, to je sve rezultat genijalnosti Matta Harveya. Ja sam pisao sve tekstove The County Medical Examinersa i to je zaista apsolutno odavanje počasti Carcassu, ali pišući o stvarnoj, medicinski preciznoj patologiji rječitim Carcassovskim stilom, jednostavno sam pisanju tih tekstova pristupao ozbiljno.

Zašto je Liberteer tvoj samostalni projekt gdje ti sviraš sve instrumente i pišeš sve tekstove? Mislim, ne mogu se bolje izratiti nego da te otvoreno pitam: jesi li opsjednut kontrolom svih aspekata Liberteera ili jednostavno ne želiš da se ideje i misli drugih ljudi miješaju sa tvojima pošto je Liberteer veoma politički nastrojen projekt? Pod kojim okolnostima bi dopustio drugim ljudima da ti se pridruže u Liberteeru?

Pomalo sam opsjednut kontrolisanjem. Volim sve dobro i loše umjetničko što izlazi iz mene. Ali moram ti reći da si baš pogodio sa ovim pitanjem, sa Liberteerom sam naročito htio ispoštovati samog sebe i želio da ovaj bend bude moja lična poruka u koju drugi ljudi neće gurati nos. To mi je bilo važno. Znao sam da je veoma teško pronaći i druge muzičare koji se osjećaju baš kao ja. Od projekta bih napravio bend kada bih pronašao istomišljenike. Ko zna, možda se to i desi.

Fotografija: Rene Diwtam

 

Svijet su poprilično potresla dešavanja u posljednjih godinu dana, a trese se i u nekoliko posljednjih mjeseci. Pošto u Liberteeru daješ svoje vlastito mišljenje o temama koje te interesuju i koje istražuješ, želim da mi daš svoje mišljenje i o trenutnoj krizi u Sjedinjenim Američkim Državama, te pokretu „Occupy Wall Street“ i svojim predviđanjima u vezi rezultata ovog pokreta koji je na jedan određen način poprimio i svojstvo internacionalnog pokreta. Također, želio bih da čujem i tvoje mišljenje o vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država, pogotovo u zemljama kao što su Libija, Irak i Afganistan, gdje je američka politika igrala ili još uvijek igra veoma značajnu ulogu.

Mislim da je kriza u Americi proključala zbog činjenice da imamo državno uređen kapitalistički ekonomski sistem i da se u posljednje vrijeme naša srednja klasa poprilično smanjuje i to smanjivanje na određeni način uznemiruje onaj sloj srednje klase koji je dovoljno bogat da se ne mora identificirati ili saosjećati za siromašnima, te još uvijek vjeruju da bi jednog dana mogli biti među bogatima.

U stvarnosti, sistem nije dizajniran da podrži cvijetanje jedne radničke, srednje klase, već striktno da eksploatiše radnike koji će manjinu sa kapitalom učiniti veoma bogatom. To je način na koji sistem funkcioniše, a kapitalisti uspijevaju ići dalje manipulišući druge ljude skretanjem sa stvarnih problema na takozvane moralne teme kakve su nacionalizam i religija, teme koje su emotivno nabijene i pune obećanja o tome kako svako može ostvariti socijalnu mobilnost, tj. biti adekvatno nagrađen za trud, učenje i zalaganje prelaskom iz klase u klasu ili ostvarivanjem socijalne dobiti i sličnih beneficija. Vidiš, u tome je zapravo i trik. I sada naša srednja klasa prolazi kroz teško razdoblje, ali su još uvijek udubljeni u trikove i obmane da su zapravo samo ljuti bez toga da vide stvarnu istinu i razlog ljutnje. To je patetično.

Trebam napomenuti da sam ja pripadao nižem sloju srednje klase dok sam odrastao i bio sam poprilično siromašan. U svojim tridesetima pomjerio sam se u okvir neke srednje klase i mogu ti reći da većina ljudi oko mene koji imaju danas koliko i ja jednostavno ne brine za siromašne, što je meni odvratno. Imam saosjećanje za siromašne, odrastao sam kao jedan od njih. A zbog kognitivne disonance koju osjećam uslijed korištenja određenih finansijskih sloboda koje ja posjedujem, a drugi ljudi ne, osjećam i određenu količinu krivice koju apatični pripadnici srednje klase ne mogu osjetiti jer se od nje štite. Tako da ja ne saosjećam sa srednjom klasom previše jer ni oni nisu posebno željni da osjete solidarnost sa siromašnima, a ne žele se rukovati sa sistemom koji nas ionako ugrožava sve. Nije me briga što su sada ljuti.

Volio bih da cijela srednja klasa u potpunosti nestane, te bi tek onda bilo toliko siromašnih koji bi htjeli i morali raditi da se eventualna revolucija desi. Sve dok nas vlasnici kapitala drže odvojene jedne od drugih, mogu nas i držati pokornima.

Što se tiče američke vanjske politike, mislim da je strašna. Naše jedine brige kreću se u domenama bogatstva i kontrole. Planski, rutinski ekonomski sabotiramo druge nacije i iskorištavamo ih. To je moguće jer su Sjedinjene Američke Države veoma bogate i moćne i kao carstvo zahtjevaju ogromne količine resursa za dalju ekspanziju i proizvodnju profita, te time i dalje imamo potrebu da uništavamo one oko nas. Mi smo rak. Historija je dokazala da carstva jednostavno nisu održiva i ruše se iz gore navedenih razloga, ali stanje u današnjem svijetu je mnogo drugačije i dopušta različite načine ekspanzije i eksploatacije.

Činjenica da možemo okupirati zemlju bukvalno se koristeći samo ekonomskom politikom i prijetnjom, činjenica da možemo destabilizirati manje zemlje finansirajući treniranje pobunjenika i koristeći tehnike atentata, uspostavljanja država-lutki, sve su ovo razlozi koji omogućuju da nastavimo ekspanziju bez stvarnog kretanja na globalnoj skali.

Ali u jednom određenom trenutku kap će preliti čašu, u jednom trenutku izmust ćemo i posljednju kravu muzaru i kada više ne budemo mogli, globalna situacija će biti strašna, mi ćemo biti gladni i to će nas učiniti ranjivima iznutra. Bio sam vojnik i ono što ti mogu sa sigurnošću reći je da se Sjedinjene Američke Države ne miješaju u unutrašnju politiku drugih zemalja kako bi pomogle, sve naše takozvane humanitarne misije imaju svoje profitne ciljeve, kao i podlogu. Mi smo nova vrsta kolonista.  To je podmuklo i grozno i većina Amerikanaca to i ne primjeti. Većina svijeta, s druge strane, shvata šta se dešava i ko smo. Ljudi su Bliskog istoka su bolno svjesni te činjenice, dok je prosječni Amerikanac emotivno upleten u svoje konvencionalne laži koje kontrolišu naše tjeskobe, naš strah od siromaštva, sigurnosti ili smrti. Stvari će postati puno gore ako postoji ikakva nada da se ikad poboljšaju, ako me shvataš.

Rat bijesni i na internetu zbog nedavno predloženih zakona koji bi omogućili kontrolu i cenzuru sadržaja: PIPA i SOPA su izgubili bitku, ali još vode rat, a nova prijetnja nazvana ACTA trenutno izdiže svoju ružnu glavu u Evropi. Američka vlada je ugasila Megaupload, jednu od najpopularnijih stranica za legalno i ilegalno dijeljenje sadržaja, na šta je reagovala grupa pod imenom Anonymous sa ciljanim hakerskim napadima. Molim te da mi kažeš svoje mišljenje o ovim temama, grupi Anonymous, njihovim napadima, kao i o mogućoj cenzuri svjetske mreže, možda posljednjeg slobodnog medija u svijetu. 

Internet je sjajan alat mas-komunikacije i širenja istine i razumljivo je da svjetske vlade žele da ga posjeduju i kontrolišu, žele da od njega naprave mašinu za profit i da ga cenzurišu. Cilj nije da se mi osnažimo, već da se uspostavi neka vrsta primirja sa nama. Poenta je u tome što oni već posjeduju internet. Ne postoji nacija na Zemlji koja želi osnažiti svoj narod do te mjere da on ima priliku birati svoju vladu. PIPA i SOPA su koliko i državna kontrola, toliko i oružja kapitalizma.

Korporacije žele internet kao ultimativnu mašinu za proizvodnju profita i marketinški alat, žele ugasiti i uništiti kršenja intelektualne svojine, koja je zapravo ništa drugo nego način da korporacije zarade. Nikad vlade i korporacije nisu bile zainteresirane za puko nagrađivanje ili pružanje stvarne kompenzacije umjetnicima.

Ovi nedavno predloženi zakonski akti pali su na izglasavanju zbog udruženog krika ljudi i bukvalnog nadglasavanja onih koji su ih predložili, ali korporacije i lobisti već odavno rade na dugoročnim planovima otklanjanja naših internet sloboda i samo je pitanje trenutka prije nego se pojave nove forme zabrani. Na kraju krajeva, internet je zapravo rezultat napornog ljudskog rada i želje ljudi da se bore za njega, ali mi smo pod njihovom kontrolom, oni ga posjeduju i mi tu ne možemo ništa. Doći će do trenutka prevrata kada će korporacije i država iznaći način da djeluju tačno određenim mjerama protiv kojih se ljudi neće moći boriti i te male pobjede će biti ponavljane sve dok kontrola ne bude potpuna. Pitanje je vremena.

Najbolje što ćemo mi kao obični ljudi dobiti je igralište iluzorne slobode u kojem ćemo graditi svoje nade, ali igralište će biti pod puno većom kontrolom nego ovo sada.

Anonymous, internet heroji - bore li se uzalud?

 

Teško je prihvatiti stvarnu istinu, a to je ona da se internet aktivisti i hakeri zalažu i zamišljaju borbu za internet na nezavisnom tlu, dok sam internet zapravo uopšte nije sporan u ovoj priči. On pripada vladi i korporacijama. Mi ga jednostavno samo koristimo. Američka vlada može bez problema ugasiti cijelu mrežu u mojoj zemlji ako to požele. Davaoci internet usluga su i sami korporacije uređene prema vladinim interesima. Fizički kanali interneta, kablovi i žice, pripadaju korporacijama i podložni su državnoj regulaciji i čak i instrumenti koje koristimo kako bi pristupili internetu napravljeni su od strane proizvođača opreme koji su ponovo – korporacije. Plaćamo Microsoftu i Appleu za privilegiju surfanja.

Vidiš i sam, ne postoji slobodno tlo i nikad nije ni postojalo, te samim tim, ne postoji borba koja se mora i može pobjediti. Bilo kakva borba za slobodu na mreži je dopuštena i sponzorisana od strane onih koji su zaista na vlasti, a nas naše pobjede zapravo apsolutno obmanjuju i ne dopuštaju nam da vidimo stvarne nepravde u svijetu zbog kojih bi zaista trebali biti ljuti.

Zar zaista smatraš da su vlade zabrinute zbog našeg glasa na mreži, zbog naše moći? Naravno da nisu. Mi ne posjedujemo moć. Najbolje što bi nam se moglo desiti je da nam vlade zabrane internet i to bi inspirisalo ljude da dignu guzice i da se bore, ali nemoj živjeti u zabludi, ta borba bi završila cmizdrenjem, a ne praskom.

Sjetimo se, recimo, 1995. godine. Koliko se ja mogu sjetiti, postojao sam bez ikakvih problema i bez interneta, nije to esencijalno važna stavka životnog standarda koja bi na globalnim nivou inspirisala ljude da rizikuju svoju sigurnost i da se bore. Hrana i privatno vlasništvo spadaju u domenu stvari za koje se ljudi bore. Masovna glad i krađa naše privatne svojine od strane vlade bi natjerali ljude na ustanak, ne internet.

Iscrpno razmišljanje o domeni interneta, a pošto si spominjao da ga korporacije i vlade žele kao sredstvo za ostvarivanje profita i marketinški alat, interesuje me tvoje mišljenje o pirateriji. Anarhisti imaju dugu tradiciju izdavanja i štampanja, te korištenja svih sredstava komunikacije u svrhu prenošenja poruke. Ti se smatraš anarhistom, ali ipak si potpisao ugovor sa Relapse Recordsom i prodaješ svoj album. Primjetiš li ikakvo neslaganje u tome i da li bi tebi bio problem da se album Liberteera piratizuje u ”anarhističke svrhe”?

Mislim da su zakoni o autorskim pravima u većini država apsurdni. Nemam nikakav problem sa ljudima koji piratiziraju moj album, ali bih volio da naša kultura uznapreduje do nivoa gdje će ljudi htjeti da ga i plate. Naša kultura nas odgaja i dosta ljudi koji vole ovu vrstu muzike rađe se odlučuje da album ne plate, u jednu ruku zbog karakteristike slobode koju internet posjeduje, ali i zbog bunta prema brutalnom kapitalističkom ethosu.

Neki od ovih elemenata me i čine veoma sretnim jer mi je drago da ljudi pronalaze bar neke načine da makar malo destabiliziraju ovaj neetički sistem. Oduzimanje vlasništva je legitiman metod i piratiziranjem ovog albuma, ljudi više štete korporacijama nego meni pošto ja ne živim od svoje umjetnosti, ja imam drugi posao. Ali moram priznati da bi bilo lijepo iskoristiti novac od Liberteera, odnosno od legalno prodanih izdanja za nešto dobro, volio bih iskoristiti taj novac za kupovinu dodatnih mikrofona za sljedeće snimanje, a nešto novca bih htio donirati i dobrotvornim društvima i bibliotekama sa anarhističkom literaturom.

Kada bih ovaj album dijelio bez podrške izdavačke kuće, ne bih uspio isplatiti ni vlastite veoma skromne lične troškove nastale zarad snimanja ovog albuma. Istina je da sam povjerio Relapse Recordu posao prodaje mog albuma, ali razumijem tvoje pitanje o paradoksu, o licemjerju u mom postupku i vjeruj mi da ga i ja osjetim, ne umišljaš stvari, i mogu ti reći da je i meni samome ovo veoma odvratan osjećaj. Volio bih iskoristiti muziku Liberteera kao socijalni eksperiment u svrhu ostvarenja anarhističkih ideala i mislim da je internet sjajan alat za ostvarivanje tih ciljeva. No i sam internet omogućava da novac, barem dio njega ide u džepove kapitalista.

Kada ne bih koristio usluge Relapse Recordsa i koristio servis kao što je Bandcamp, plaćao bih Bandcampu, kada ne bih koristio Bandcamp, već napravio vlastitu stranicu, plaćao bih svom davaocu internet usluga za promet. Shvataš sad i sam da internet nije besplatan, to je još jedan alat kapitalista presvučen kožom slobode. Čak i Facebook, koji ne plaćaš, generiše profit za oglašivače kojima prodaju tvoje informacije. Na ovaj ili onaj način, platiti moraš.

Kad se sve sabere i oduzme, Relapse koji ima šačicu uposlenika i bez obzira na reputaciju nije ni sekunde velik kao što ga zamišljaš, nije nimalo gori od servisa kao što je Bandcamp ili davaoca internet usluga.

 

Samoizdavanje i samo po sebi nosi mnoge ustupke. Neko je vlasnik tvornice za proizvodnju diskova, neko je vlasnik zemljišta na kojem se nalazi tvornica. Vlada je vlasnik cijelog područja i zahtjeva plaćanje taksi. Lanac se nastavlja i čak i najzagriženiji, beskompromisni anarhist koji ne živi po ovom ili onom pravilu se na neki način dotiče sa kapitalizmom.

Ako odlučim pržiti CD-ove i sam ih slati kupcima, dajem novac onima koji proizvode prazne CD-ove, tvornicama i korporacijama čiji uposlenici veoma često imaju grozne uslove za rad, a novac dajem i američkom poštanskom sistemu, novac koji oni direktno ulažu u ratove koje pokreće vlada. I tako dalje i tako dalje. Ovo je neizbježna situacija, ova situacija nema kraja.

Jedini ispravan način bi bio da posjedujem vlastitu proizvodne pogone ili da koristim usluge pogona koji su u jednakom vlasništvu svih radnika pogona, kako anarhizam nalaže, ali svi znamo da je to izuzetno rijetka pojava. Stvarni problem je činjenica da pokušavamo živjeti u skladu sa svojim idealima, ali unutar sveobuhvatnog ekonomskog sistema koji je pustio korijenje u svakoj sferi života, pa i u onoj najbezazlenijoj. To je problem. I tako će biti sve do dolaska dana kada će nam biti ponuđeno više izbora, a dotad smo u igri biranja manjeg zla. To je grozno demoralizirajuće, pogotovo za osobu koja o tome razmišlja i koja želi uraditi dobru stvar u skladu sa njenim etičkim načelima.

Ipak, mnogi koriste kognitivnu disonancu kao način za diskreditiranje ideja, to da je bolje prigrliti veće zlo zarad neke “pravičnosti”, nego živjeti u konfliktu i konstantnom nastojanju da uradiš bolje. Meni je lično draža povremena licemjernost, jer barem osoba koja je demonstrira pokušava živjeti u skladu sa svojim načelima i ne opravdava svoju propast, osoba živi sa tom boli, nosi je okolo i ne pokušava je pokopati.

Stvarno mi je drago što si mi postavio ovo pitanje jer si mi dao mogućnost da otvoreno  prokomentarišem ovu temu koja mi je kao osobi veoma važna. Iz očiglednih razloga ne mogu diskutovati o budućim planovima za distribuciju, ali neke ideje razrađujem. Budućnost će donijeti usavršavanje prijenosa poruke, kako si ti to lijepo nazvao.

Jon Schaffer iz Iced Eartha je snimio album „Brush-fires of the Mind“ i EP „Spirit of The Times“ sa svojim projektom Sons of Liberty koji također kritikuje socio-političku situaciju, većinom u Sjedinjenim Američkim Državama i koliko je meni poznato sa stajališta konstitucionalizma. Jesi li čuo ova izdanja, šta misliš o njima? Kakvo je tvoje generalno mišljenje o muzici danas, koja je jednostavno preplavljena jeftinim trivijalnostima i besmislenim muziciranjem, da li ona može zaista promjeniti nečiji pogled na svijet?

Nažalost, nisam čuo ovaj bend, tako da ne mogu komentarisati. Mogu ti samo reći da postoje neke predivne ideje u američkom ustavu, iako ih ja smatram veoma pogrešnim jer su pisane i osnažene zakonom samo unutar okvira koji državu dovode u privilegovan nivo. Ustvari, mnogi citati koji su ostali iza osnivača ove zemlje smrde na anarhističke izjave ako se pogledaju izvan konteksta.

Što se tiče moći same muzike, smatram da će uvijek postojati muzika koja je bliža umjetnosti, čak i u svijetu punom konzumerizma i muzike plitkih ideja. I mislim da će ljudi koji su osjetljivi na ovu moć uvijek prepoznati pravi zvuk ili čak učestvovati u njegovom stvaranju. Znam da umjetnost može promjeniti nečije mišljenje jer se to meni desilo.

Upoznao sam sjajnog pisca za kojeg se ispostavilo da je anarhista po političkom usmjerenju i pošto je njegova vlastita umjetnost tako zapanjujuća i istinita, omogućila mi je da sagledam njegove vlastite političke stavove na jedan otvoren i iskren način. Bio sam u trenutku svog života kada sam platio sve račune i odbacio nacionalizam, bijes i strah i bio spreman na promjenu. I ako jednog dana neko ko bude slušao Liberteer također završi razoružan i znatiželjan, to će biti najveća čast za mene. Naša razmjena ideja i naše veze su jedina prava deviza koju posjedujemo kao ljudska bića.

Iskreno, ne mogu se više složiti sa tobom. Šta su budući planovi za Liberteer?  

Krajem ove godine počet ću rad na drugom albumu. Sada radim na jednom drone doom projektu i sa prijateljima iz Cretina.

Matthew, želim ti sve najbolje i zahvaljujem ti se na ovom intervjuu i posvećenosti!

Hvala tebi na predivnim i pronicljivim pitanjima, definitivno neka od najboljih postavljenih dosad. Puno sreće i tebi, prijatelju.