Intervju: Diplomatz

Damira Avdića poznatog kao i Diplomatz možemo nazvati i ”posljednjim punkerom”. Ili ”posljednjim corerom”, kako god vam odgovara. Njegov muzički izraz, kao i stav su nešto neviđeno iskreno, najvjerovatnije i najiskrenije što dolazi iz Bosne i Hercegovine. Otvoreno opiranje konzumerizmu, bolesti, kapitalizmu, nacionalizmu i svim -izmima koji truju BiH su razlog zbog kojeg ga volimo. Damir je bio frontmen tuzlanskog benda ”Rupa u zidu”. Kasnije je krenuo u solo karijeru, objavio prvi album ”…od trnja i žaoka” na zagrebačkom labelu ”Slušaj najglasnije”, te knjigu ”Na krvi ćuprija”, koje je prvi album zapravo soundtrack. U martu prošle godine, Damir je na labelu Moonlee Records objavio i drugi solo album ”Mrtvi su Mrtvi” koji je u izdanju Hayat Productionsa izašao i za područje Bosne i Hercegovine. Ovaj intervju je rađen jedno poslijepodne u restoranu RTV doma, nakon što je Damir gostovao u emisiji ”Centralni Zatvor” Radija 202 koju je vodio Eldin Karić. U restoranu su za stolom sjedili Adi Sarajlić, Eldin Karić, moje radijske kolege Stefan Pejović i Mirza Šišić (Mirza aka Tread sa portala Srednji Prst posvećenog hip-hopu), moj gost Diplomatz i ja. Svi smo bili zainteresirani za riječi ovog čovjeka, jer jednom kad čujete njegovu muziku i kad ga upoznate, ne može vam biti svejedno.

Izvinjavam se Damiru, Mirzi na slikama i svim ljudima koji su čekali na ovaj intervju skoro 7 mjeseci. Za svoju lijenost i nemogućnost uklopljavanja transkripta ovog intervjua u druge obaveze stvarno nemam opravdanja. Zato, primite izvinjenje i uživajte.

Jen’, dva, halo, halo, radi, radi, ‘ajde nam donesite kafa, raznoraznih, nečega svega, može… Svi vi koji ovo slušate (čitate), nalazimo se u snacku RTV doma, i to je super ekipica, tu je Eldin Karić, sa ove jedne strane, on je mahnuo, s druge strane urednik Adi Sarajlić, tu je i Šile, tu sam i ja, i tu je i Damir Avdić Graha, evo i on maše, čut ćete ga, imao je jučer intervju u Centralnom zatvoru sa Eldinom Karićem u kojem su se javljali raznorazni ljudi, raznorazna mišljenja, mi ćemo se sad bazirati na neka malo muzičkija pitanja, pošto dosta toga ide i u pisanu verziju za ISK Webzine. Kako si ti?

Dobro, dobro, super.

To je najvažnije. Slušaj, album ”Mrtvi su mrtvi” je napokon objavljen, i to na labelu Moonlee Records, interesuje me kako si ti zadovoljan obavljenim poslom, da li možeš ovaj album uporediti sa svojim prvim albumom, koji ti je draži, kojeg smatraš emotivno jačim?

Ovako, kad ih gledaš kao snimak, izgledaju dosta različito. Recimo, ovdje je bolji snimak, to moram reći, gitara se bolje čuje i glas je puno bolji. Međutim, uživo sve te pjesme kad sviram, tu nema neke razlike. Ista je dinamika, isti je ritam, isto je sve. (u po frke upada konobar, Damir naručuje sok, a ja pivo). I tako otprilike, gledam ih više uživo, CD doživljavam više kao informaciju, kao informaciju za onoga ko eventualno dolazi na koncerte…

Priprema za žive nastupe…

Pa recimo tako…s tim da ovaj jeste bolje snimljen, iako je bilo u istom studiju, tehnički jeste, to se vidi, ali opet ti ponavljam, na koncertu, ti si bio onda, vidio si da sam prošle godine ja svirao sve te pjesme sa ”Mrtvi su Mrtvi”, i to je to, u istoj su dinamici i jedan i drugi.

Da…mnoge ljude interesuje ko je Damir Avdić, sad ne bi ja neki normalan background, nismo Express, ne interesuje me kad si gaće il’ čarape promijenio, reci nam kad i kako si počeo da se baviš muzikom i odakle ti ideja za koncept ovakvog solo projekta?

Pa muzikom, čitav život sam sa muzikom petljao bukvalno, prvo zvanično i ono jače je bilo sa Rupom u zidu, negdje od kraja ’89 sve do 2000. Ovaj koncept nisam smišljao, jednostavno je tako ispalo kada sam prestao sa Rupom u zidu i jednostavno je naišlo kako je naišlo.

Baš starija ekipa zna za Rupu u zidu, bili ste jedan od najaktivnijih bendova u ratnom periodu, tri albuma ste u ratu izbacili, i naišao sam na podatak da se vi nikad niste oficijelno raspali i da imate snimljen i peti album koji nikad nije objavljen. Šta se dešava sa Rupom, i ima li šanse da će to opet nekad stati na noge?

Oficijelno se nismo raspali, jednostavno se desilo da je bubnjar otišao živjeti i studirati u Beču, ostao je tamo, basista je u međuvremenu…jednostavno je samo prestalo sa svirkom. Taj zadnji album koji smo snimili nas trojica, kao trio, inače Rupa u zidu su bila četiri čovjeka, ja sam u originalnoj postavi samo pjevao, brat je svirao gitaru, u zadnjoj postavi smo bili trio, album se zove ”Kora” i može se naći na Internetu, i možda ću ga sa Zdenom (promoter ”Slušaj najglasnije”, op. Sharana) objaviti.

A ostali albumi, hoće li nekad biti objavljeni, kao neki re-issue ili nešto slično?

Vrlo moguće, sa Zdenkom Franjićem i ”Slušaj Najglasnije”.

Kad smo već kod Zdene i ”Slušaj Najglasnije”, prvi album ti je objavljen na njegovom, on ne voli da kaže labelu, on kaže promoteru ”Slušaj Najglasnije”. Zdena je jedan od najpoznatijih underground likova sa naših prostora. Koliko sam ja vidio, i imao priliku da pročitam, ti si bio zadovoljan poslom koji je Zdena obavljao, on je čak i objavio tvoj prvi roman. Zašto sada odjednom promjena, zašto sada Moonlee?

Ma nije bilo odjedanput promjena, ja sam i dalje ostao sa Zdenom, on će objaviti najvjerovatnije i ovaj drugi roman, jednostavno, Moonlee može dobaciti do nekih mjesta gdje možeš naći CD, a ovo je bilo poprilično teško, ljudi su se javljali Zdeni, recimo jave se Zdeni, ako su iz Bosne, Zdena ih uputi na mene, i onda ide okolo, poštarina i ti fazoni, ovo je dosta lakše, mislim jednostavnije. Zdena će sa ovog novog albuma objaviti dvije pjesme na novom ”Bombardiranju New Yorka”.

Kad smo kod romana koji je također objavljen – ”Na krvi ćuprija”, prvi je meni jedna od najdražih stvari koje sam pročitao sa ovih prostora, da li planiraš drugi roman, kad izlazi, i pošto je prvi roman objavljen u toj nekoj DIY varijanti za SN, da li se možda planira reizdanje prvog romana jer je izuzetno teško da ga se nađe, kao i tvoj prvi album?

Pa nije reizdanje, njega stalno doštampavamo, nema tu neki tiraž, jednostavno javim Zdeni koliko mi primjeraka treba, on to doštampa, sad ima određen broj knjiga koje me čeka u Zagrebu da to pokupim. Mislim, reizdanje, štampat ću ga uvijek kad mi bude trebalo.

A novi roman?

On bi trebao za nekoliko mjeseci.

Imal’ neka ekskluziva?

Ima, glavni lik je DJ, zove se Techno Taki Machine.

Beton. Sad dolazimo do jednog pitanja, mnogi su se hvatali za glave, nekima je bilo svejedno, ali uglavnom, diskusije je dosta bilo. Mnoge je začudilo da ti novi album u Bosni i Hercegovini izdaje Hayat Productions. Iskreno, nekima je to bilo zadnje na pameti jer ti pjevaš …Na radiju i tv-u naše zemlje izjebane/pjeva đubre, pjeva stoka/refrene krvave… Sad ne znam u kakvim si odnosima sa ekipom sa Hayata, nije moje da sudim, nije to moj ni posao ni namjera, ali da li je izdavanje za Hayat, iskreno, tvoja želja ili potreba jer nemamo nijednu izdavačku kuću koja bi te mogla normalno distribuirati po Bosni i Hercegovini?

Da razjasnimo to… (i pogleda me drito u oči, a vjerujte, oči Damir Avdića su u najmanju ruku – psihopatske, op. Sharana) MENI JE APSOLUTNO SVEJEDNO KO ĆE ALBUM OBJAVITI, AKO NEMA NIKO, JA ĆU…

To je sve što imaš da kažeš?

Apsolutno mi je svejedno, ko ga objavljuje, taj što mene objavljuje…a reći ću ti ovo, ne bi sad kvario intervju koji sam dao Chuli gore (Chula je jedan od urednika BH Radija 1, op. Sharana), ne znam kad će ići, ali eto, ovo će možda drugi ljudi slušati…recimo, Moonlee je nezavisni izdavač, jel tako?

Da.

Da, nezavisni izdavač, dobra raja, dobra ekipa, super su me primili i sve, nikakav problem apsolutno sa njima nema ni na vidiku, sve što je rečeno, uradili su, i mislim, nije bilo nekih dogovora, sve je išlo kako treba. I onda sam ja, prije nego što sam s njima dogovorio, ja sam već odlučio štampati album, skupio lovu od koncerata, i preko ovog prijatelja našao negdje u Sloveniji da se odštampa, a Zdeni sam rekao ja ću ga štampati, imat ću određen broj primjeraka, nosit ću po koncertima, tebi ću poslati album, poslat ću ti omot, ti skini, štampaj ga sebi, radi s njega šta god hoćeš, ostao sam pri tome, međutim, kad sam došao na nezavisni label, oni su mi rekli aaauuu, pa…sad si naš!, znači da ako ćeš ti govoriti o nezavisnom izdavaču i ovom nazovimo, komercijalnom velikom, kad dođeš do samog tržišta, do proizvoda, tu samo možeš govoriti o stavu Moonleeja i stavu Hayata, ali kad dođeš na tržište, nemaš ti nekog puno izbora, onda smo došli do onoga kako ćeš ti Zdeni dati album, mi ga objavili? I onda sam ja rekao Zdeni, obećao mu za Bombardiranje New Yorka da ću mu isto poslati da skine koliko hoće pjesama, i onda je došlo do tog ne može on skinuti toliko, može samo dvije pjesme. Sad jesmo li nezavisni ili alternativni ili smo svi…

Komercijalni?

Pa ne komercijalni…nego jednostavno, šta ja znam, sistem funkcioniše kako funkcioniše bez obzira šta mi mislili o tome.

Ti apsolutno ne pjevaš u metaforama, jednostavno ideš šakom u glavu, hardcore čisti, onako kako jeste. Da li smatraš da izdanje za Hayat automatski povlači neku veću promociju, promociju po raznim radijskim i televizijskim kućama? Možda ti snime i spot, možda dobiješ i lovu za to. Sad vidi, Hayat je kuća koja emituje jednu Sanelu Sijerčić, pa onda jednog Diplomtza. Da li misliš da će tvoja muzika zatalasati stavove ljude koji recimo slušaju jednu Sanelu Sijerčić, da li će ta izdavačka eksponiranost dovesti do toga da neki ljudi mućnu glavom o stvarima oko nas?

Kad sam razgovarao sa Harunom (glavonja Hayat Productionsa, op. Sharana) o tome, moj stav je bio da me neće biti nigdje na televiziji, da me neće biti i jedinu promociju koju smo dogovorili i koju je i Moonlee uradio je da pošalju CD-ove po radio stanicama gdje mogu, i to je jedini dogovor. Spota nije bilo dosad, kako će ga i biti, kako će ga biti, šta ću ja na tom spotu radit’?

Pjevat?

Pa, e to možeš uraditi, uživo me možeš snimiti i pustiti, nema problema, ali to već možeš skinuti na Youtubeu-u, tako uraditi može. A kad si to spomenuo, oni izdaju Sanelu Sijerčić, ovo-ono, ljudi gube energiju i vrijeme raspravljajući o pogrešnim stvarima. Svejedno je meni šta oni objavljuju. Jel’ ti slušaš Sanelu Sijerčić?

Nikad. Meni ne smeta, ja ti samo govorim o čemu ljudi pričaju, jer nema svako mogućnost razgovarati sa tobom.

Da…nešto ću ti sad probati definisati. Kako vam se zove ona kafana gore?

Koja?

Bazeni. (Bazeni su poznati sarajevski klub koji organizuje nastupe folk zvijezda, op. Sharana)

Jeste, Bazeni.

Gledao si koncert u Ghettu (sarajevski klub, op. Sharana). Kada bi ja onakav isti koncert odsvirao u Bazenima za 10.000 € između dva Halida, ono što si vidio tamo…je li to prodaja?

Ne, a reći ću ti i zašto…

Ne, ja ću tebi reći zašto. Prodaja bi bila kad bi ja u Bazenima za 0 KM između dva Halida bio Haris. To bi bila prodaja. Tebe ne prodaje novac, već učinjeno. Samo to, i to je jedina bitna razlika. Opet ja ponavljam ko papagaj u svakoj emisiji i intervjuu – radi to šta radiš, šta te briga, jebo te…

Slažem se sa tvojim stavom. Slušam Motorhead baš fanatično nekih deset godina i baš sam gledao jedan intervju u kojem je Lemmy pričao o komercijalizaciji, i baš ste isto rekli. Identično.

A jel se on promijenio, ja sam ga prvi put vidio neke 197… kad je izašao Bomber?

1978. , 1979. , nisam siguran.

1980. je bio Ace of Spades. On je isti, totalno, ja mislim da su i čizme iste. Vidi, na patikama ti piše Motorhead.

Da, da…to ti je Che Guevara.

Bravo! Zar nije?

Znam da jeste.

Apsolutno.

Tvoji stavovi, koliko ih je izgrađeno u djetinjstvu za vrijeme tvog života sa roditeljima, a koliko za vrijeme nekih tinejdžerskih godina ili recimo devedesetih i burnih dešavanja na ovim područjima?

Sve tebi izgradi, izbrusi, ja tek sad osjećam na sebi posljedice rata. U ratu sam mislio da to mene ne dotiče, tad je najvažnije bilo kad struja naleti da sviram, i da ako možemo koncert napraviti, da se buraz vrati čitav sa linije, da se bubnjar vrati, da oderemo i sad se to počinje pojavljivati na neke načine. Tako sam, recimo, ovaj novi album počeo pisati tako da sve bude muzika, i nakon nekih 15 stranica opet poče taj fazon neki iz rata da se petlja, ne rat kao rat, nego posljedice toga. Sve tebe izgrađuje, samo poslije određenog vremena možeš tačno odgovoriti tačno šta…ma ne znam možeš li ikad odgovoriti tačno, nekad je ovo, nekad je ono, izlijeću razni utjecaji, što je normalno.

Sarađivao si sa Defenceom, sa reperom Frenkijem, meni lično na njegovom drugom albumu ”Povratak Cigana” najjača stvar je ”Ej, Hodža” gdje si gostovao, ne samo muzikom, nećemo muziku ni spominjati jer ja dolazim iz nekog drugog backgrounda, pa da se ostavimo komentara muzike, ali porukom mi je pjesma stvarno prejaka. Punkera u BIH, ako ima…ma baš i nema kad bolje razmislim. Jedan moj prijatelj definiše rap muziku kao ”crni punk”. U zadnjih par godina, reperi su počeli opasno izražavati stavove koje su nekad izražavali bendovi. Sad, koliko se slažeš sa stavom da je rep ustvari punk u BiH, a da punka suštinski i nema?

Pa ta priča ide već odavno, još od druge polovine osamdesetih, neko od novinara je rekao da je to bio odgovor Crnaca na riffove, sjeti se Public Enemyija i albuma ‘Fear of The Black Planet” i ”Burn, Hollywood, Burn”, to su bukvalno bile stvari sa stavom, možeš ga zvati punk ili kako god. Imaš ti tamo i dalje stvari sa stavom, samo što komercijalne stanice objavljuju stvari bez stava.

Sigurno ti je sad pun kurac ovog sljedećeg pitanja. U mnogim recenzijama te na ovaj ili onaj način porede sa Štulićem, ili si jači, ili si slabiji, ili si Štulić novog doba, i ja sam to radio, ali tako što sam rekao da je Štulićevo doba ”prošlo”, i da klinci trebaju pogledati u svoju avliju, a ne gledati okolo. Tvoj stav o poređenju sa Štulićem?

Ma to je apsurdno, jednostavno, drugo je vrijeme. U jednoj recenziji jedan čovjek je rekao ”Obratite pažnju na ove danas…”. Zašto bi tvoja generacija pratila i dizala se na tekstove jednog Štulića? Ima vas tu, nema smisla, ti imaš skroz drugu priču, drugi background, drugo okruženje. Zbog čega bi ti sad morao pjevati, kako ono – vratit će se ’68? Više s tom šezdeset i osmom, čovječe, jebo te, pa nikad da prođe!

Odlično! (smijeh)

Ovdje je uletio kolega Stefan Pejović sa Radija 202.

STEFAN: Da te pitam samo, slažem se sa tim za Azru, ali da te pitam za Mladenovića, evo zna Sharan, nisam opsjednut, ali sam pravo dugo slušao…

Mladenovića?

Milana, EKV…

Aha, EKV.

Da, EKV. 1989. godine, jedna od najgorih mogućih recenzija kad je Milan pjevao ”Par godina za nas”. To opet ima veze sa onim što si rekao – šuti i pusti da rade.

E, trebao si se uključiti u program tamo (aludira na emisiju ”Centralni Zatvor” Radija 202 u kojoj je gostovao prije ovog intervjua, op. Sharana). Jel ih to koštalo? Nije. Jel im to ostao možda kao jedan od najboljih albuma? Jedan, ne kažem najbolji, svako ima svoje, uzet ćeš od Motorheada 100 albuma… Očigledno su oni bili toliko u tome jer su i pomrli, jebi ga. Od tolike želje za tim. Shvataš? Kome su ostavili, ostavili su tebi, možda još nekome. Ostat će. Samo se o tome radi. Ako ti odmah u startu ideš na to da nekome ostane i da nekog zoveš…Pa mislim, da sam vas ja zvao, ne bi ja sa vama ovdje sjedio. Vi ste mene zvali, vi ste to skontali na neki svoj način, možda neki totalno drugi način, ali sad smo tu i to je super. Bolje nego da sam i tražio. Tako ti izađe.

Sharan: Slažem se. Dobio si nagradu Fondacije ”Farrah Tahirbegović”. Kako općenito gledaš na nagrade koje umjetnici dobijaju, ne samo muzičari, već i ostali?

Ova nagrada mi je stvarno draga, prvo što je došla od ljudi koji su je uspostavili kao znak sjećanja na svoju prijateljicu, nikog od tih ljudi nisam poznavao i sad sam ih upoznao, sami su uspostavili tu nagradu i jako mi je draga. A na kakve druge nagrade misliš?

Ma sve vrste, od Oscara, Emmyija, Grammyija, Globusa…

Aha, pa dobro…kad bi te neko pozvao na dodjelu Oscara, otišao bi takav kakav jesi?

Naravno.

Eto, to ti je to. (smijeh)

Pjesma koja je meni izuzetno draga i nalazi se na tvom prvom albumu, a baš se da i diskutovati o njoj je pjesma ”Brate”. U toj pjesmi kažeš grad nam je otišao u kurac. Pretpostavljam da ne misliš samo na Tuzlu…

Da, mislim na sve gradove, ali stvar je još u tome, kad odem svirati negdje vani i to kažem, svi u tome prepoznaju svoj grad. Pa dođeš tako u mnogo sređenije sredine i baš gradove gdje bi sa pjesmom živio, a ljudi kažu – grad nam je otišao u kurac. Da, mislio sam – od Tuzle pa nadalje.

U toj pjesmi kažeš još nešto, što je himna, ustvari ni sam ne znam kako da nazovem…aksiom, to je aksiom meni, ti kažeš podržavam, brate, podržavam, ali poštovat ću tek za 10 godina kad vidim ko je ostao, a ko je sa novim trendom pička postao, brate. Interesuje me od te tvoje ekipe, pošto si u ovim vodama godinama, jel smatraš da je neko od te tvoje ekipe pička postao?

Od raje sa kojom sam rastao?

Od raje sa kojom si rastao, od bendova i ljudi koje si slušao na pločama, kasetama, diskovima, od ljudi koje si slušao i dobijao na mp3-icama…

Da, da, razumijem. Pa vidi, da se vratim na priču o Hayatu. Ako tako gledaš, onda za mnoge od njih možeš reći da su postali pičke. Ja sam samo raskrstio sa tim stvarima, kao Clash je bio punk do trenutka kad je potpisao za CBS. Pa da nije bilo CBS-a, ne bi bilo ”London Calling-a”! Ne bi ih bilo, ili bi bili u nekom sakatom izdanju i to ne bi bilo to. Koga da ti izdvojim kao pičku, jebo te…

(masovni smijeh)

Pa izdvoji nekog, ako stvarno smatraš da je zaslužio.

Pa pazi, taj stih se ne mora odnositi generalno na bendove, može i na prijatelja. Vidi, danas smo ti i ja na istoj strani, sutra budemo paralelno, možemo biti na potpuno suprotnim stranama, i šta ja sad tu mogu? Podržavat ću te dok si tu, ali kasnije…ćao, pičke! (smijeh)

Odlično. Kako gledaš na današnju BH scenu, scenu u Tuzli? Napredujemo li, stagniramo li, nazadujemo li? Pratiš li bendove, pratiš li demo scenu?

Ima more stvari, problem je što je teško isplivati, jebi ga, ali ima more dobrih stvari. Ako govorimo o Tuzli, u Tuzli je najjača ta metal i core scena, pored hip-hop scene, ali ona se već etablirala, dakle, metal i core scena od onih za koje se manje zna. Inače, ta metal scena je svugdje najžilavija. Uslovno rečeno metal scena, širi pojam.

Rock’n’Roll scena?

Ma ima tu i crossovera i svega, da…maaa, ne baš r’n’r scena, sad je to i upitno šta je više rock’n’roll.

Ma dobro, kad kažemo underground rock’n’roll, ubrajam tu i crossover i metal i hardcore i punk…

Ma da…ROCK.

Da. Pratiš li to?

Pratim koliko mogu.

I? Napredujemo li, stagniramo li?

Pa rekao sam ti, ima tu more jako dobrih stvari i šteta je, ali znam da hrpa toga neće isplivati.

Vidi, moramo se opet, po treći put, vratiti na priču o Hayatu. Većina tih bendova smatra da je sramota izdati za jedan label kakav je Hayat. Situacija kaže: Edo Maajka, TBF, Elemental, evo sad i ti, izdali svi za Hayat. Kako sad, evo kako bi ti objasnio nekom klincu od 17, 18, 25 godina koji svira punk da nije – ili jeste sramota izdati albuma za neki major label?

Ne možeš mu objasniti, ne treba trošiti ni energiju ni vrijeme na to, možda nekad shvati, možda i ne. Možda i ne treba da shvati. Meni to ne predstavlja ništa. Svejedno mi je.

U prvoj pjesmi prvog albuma nazivaš se diplomcem hardcore škole. Na šta taj opis više implicira – muziku ili život?

Na oboje, ne samo na muziku, jer ovo nije ni klasični hardcore. U suštini, na život, na stav, na dosljednost onom što jesi. Negdje sam ovo i spomenuo – nije ni problem što se ljudi mijenjaju, možeš otići na totalno suprotnu stranu, ali je problem što pljuju po onome što su nekad bili. I kako da ti vjerujem da si danas to što jesi kad pljuješ po onome što si jučer bio? O tome se radi. Možeš sa Sanelom (Sijerčić, op. Sharana) i opet ćemo mi na kafu, nije problem, ali nemoj pljuvati po ovim patikama u kojima si danas.

Apsolutno se slažem. Inače, kako publika reaguje na tvoje nastupe koji su u pozitivnom smislu zastrašujući u svakom smislu? Gdje te publika najbolje primila u Bosni, pošto znamo da je publika u Hrvatskoj i Sloveniji oduševljena tvojim nastupima?

U Hrvatskoj i Sloveniji sam puno više nastupao, ali reakcije su manje-više slične, s tim što tamo puno više sviram, pa dođem više puta na isto mjesto, pa publika više i zna. Reakcije su svuda slične, pogotovo prvi put kad me neko uživo sluša i gleda.

Hajde molim te ispričaj anegdotu vezanu za nastup u Sarajevu pretprošle godine u klubu Ghetto. Onu sa spratom kafane što si mi nekad pričao.

Pa, na spratu Ghetta su sjedili ljudi koji izlaze regularno na to mjesto, a dolje je bila raja koja je došla na taj koncert. I kad sam počeo sa recitacijom, ljudima na spratu je bilo interesantno, skupili su se i gledali šta se dešava, na kad je to grunulo, masovno su krenuli da izlaze iz kluba. No, kad smo već kod situacija, ima jedna bolja, šteta što ti to nikad nisam ispričao dosad, to je apsurd nad apsurdima i to je suština svega. Svirao sam u jednom malom mjestu u Hrvatskoj, petnaest ljudi na koncertu, deset ljudi sjedi za šankom, uopšte ne znam odakle oni tu, izgledaju ono baš…macani neki, šta ti ja znam. Očekuješ od njih neku provokaciju ili nešto. Prije nego što ću izaći na scenu, ulaze četiri punkera, ali prototip punka kako ga danas vidiš u svijetu, ne znam sad za kreste, ali znam da je bilo tregera, svega…socijalno osviješteni, jako je bitno da kažem, socijalno osviješteni mladi punkeri. Mladi ljudi koji podržavaju revolucije i sve to. I kad sam ih vidio kontam o, super, evo ima neke publike i to ti je baš stvar, sa ovim nikad ne mogu znati ko mi je publika. Izašao sam gore sa istom pričom, recital i kad sam krenuo križat Che Guevaru (Damir na početku svog nastupa krep trakom prekriži Chu Guevaru na svojoj majici uz prikladan recital, op. Sharana), stoje oni, gledaju i pričaju nešto međusobno. I kreće prva pjesma ”Diplomatz” i ide onaj stih sa Che Guevarom…

…ko mu jebe mater… (stih kaže: Ja sam plod zaoran u deceniji u kojoj je ubijen Che Guevara…ko mu jebe mater, op. Sharana)

E, to, oni DEMONSTRATIVNO ustaše i napustiše prostor. I kad su otišli malo dalje, na sigurno, okrenu se jedan i pokaza mi srednji prst. Kontam, OK, bilo mi je sve to smiješno. Nastavljam ja, pičim sa koncertom, momak mi je napravio zvuk, sve je bilo fantastično, ja sam uživao, a ona raja i dalje stoji kraj šanka i nikakve reakcije. Usred koncerta ulaze dvojica starijih punkera, i vidima ja raspravljaju sa ovim tipom što mi je zvuk namjestio. Kad sam završio koncert on mi kaže da su ovi poslali starije punkere da pitaju ko je ovaj desničar.

(smijeh)

To je debilizam. A raja za koju sam mislio otkud ovi ovdje, poslije koncerta kupili CDove, kupili knjige. Ne masovno, neki od njih, ali OK ekipa, ostao sam sjediti sa njima poslije. Tako da ne možeš ti više ni znati ko će kako shvatiti, ko će kako reagovati.

Eldin Karić, urednik magazina ”Start” dobacuje: Ne diraj mi Titu.

Da, ne diraj mi Titu. Do desničara dođeš vrlo lako.

Evo da vidim šta sam preskočio, nabacio sam na papir neke natuknice…ah, da, evo ga. Na novom albumu imaš pjesmu koja se zove ”Revolucija je prošla”. Moram ti reći da poprilično sa tom pjesmom sjebaješ koncept protestantima koji su vrlo aktivni zadnjih mjeseci u Sarajevu, istim protestantima koji imaju pjesme Dubioze Kolektiv u džepu, čak i jednu moju pjesmicu u džepu, imaju hrpu tih nekih buntovničkih pjesama. Sad, po tvom mišljenju, je li svanuo dan da je narod dotjeran do zida koji ne mogu preskočiti ili je ovo samo još jedan trzaj mrtvog leša?

Ne znam ja, neću da ti objašnjavam filozofski, ali je li tebi ta pjesma jebe koncept?

Meni ne, a reći ću ti i zašto. Ja sam četiri puta pokušavao da napišem recenziju tvog albuma i četiri puta brišem tekst i peti put počnem pisati sam od sebe. I prvo što sam napisao je kako me je uvijek nervirao image koji klinci rođeni devedesete ili ne znam koje godine imaju – petokrake na torbama, znaju sve tekstove Zaklonišče Prepeva ili ne znam koga već ne. Mene ova pjesma ne sjebaje nimalo, jer ono što si rekao – premalo akcije, previše refrena je stav sa kojim se slažem.

E, pa eto. To ti je to, to je sav odgovor. Ne znam šta bi ti više rekao. Jebo te, to je moj izraz i moj stav i ako se ti ne slažeš sa tim, to…to je super! Tu smo ustvari da se nekad i ne razumijemo.

Dobro, hajde da sad teoretski pričamo, kako ti zamišljaš proteste koji bi urodili plodom?

(nakon podužeg razmišljanja) Nisam o tome razmišljao. Pazi, dolazimo opet do one – radi ti to svoje i ne razmišljaj šta se okolo dešava, ti piči to ako ti je to put. Bit ćeš. Ako ti je to usputna barikada, past ćeš i ti i ona, jednostavno.

Dobro. Planovi? Imaš li ih? Rekao si mi da ćeš spomenuti Slanu Gardu, ovu podgrupu navijača Slobode što su nas marisali u Tuzli (nemili događaj iz Tuzle koji se desio davno, kad su četiri moja prijatelja i ja završili pretučeni od grupe klinaca koja je brojala nekih 30-40 ljudi, a sve na osnovu grada iz kojeg dolazimo, tj. Sarajeva, op. Sharana) (smijeh)

(smijeh) Ja pojma nemam ni ko su oni, moram se prvo dobro raspitati ko su oni.

Boga mi, dobro su nas namarali. Njih trideset, četrdeset na nas petoricu.

Morat ćemo vidjeti ko su to oni. Nisam uspio saznati.

Planiraš li neke nove muzičke saradnje i na osnovu kojeg principa biraš ljude sa kojima sarađuješ?

Pa sve što sam dosad radio sa ljudima je na osnovu prijateljstva, to su bili prijatelji i sve je bilo blisko. To sad ti na konto onog što si me davno pitao da odradimo neku pjesmu zajedno?

Da, da! (smijeh)

Pa, pošalji mi pjesmu da vidim hoću li se ja tu naći.

Ma normala, ovo ja tebe lafo suptilno pitam…

Ma, skontao sam ja suptilnost. (smijeh)

Šta ću, nikad nisam bio dobar sa suptilnostima, pristup ”drito u glavu” mi je draži. Ali uglavnom, sve je na prijateljskoj bazi?

Da, sve prijateljski, platiš i to je to. (smijeh)

Eto, već je Hayat počeo da preuzima! (smijeh)

Pa, platiš koliko je platio Frenkie, Defence i No Rules, pitaj njih za cijenu.

Nikakav problem, imam i mailove i brojeve telefona, skontat ću. Uglavnom, hvala ti na ovom intervjuu, puno sreće i šta drugo da ti kažem – vidimo se na koncertu! Kad smo već kod koncerata, kad ćeš u Sarajevo?

Pa, sve počinje u maju negdje, sa ovim koncertom u Sarajevu na Radiju 202 (maj 2008. godine, sramota da me bude kad je ovaj intervju objavljen, op. Sharana), a onda, već imam neke planove u glavi. A inače, ovo da napomenem, kad radim koncert, a to najčešće mogu najbolje uraditi u Tuzli gdje živim pa znam sve, uvijek gledam da ga radim na dan kad se ne izlazi i to na mjestima gdje inače nećeš doći, gdje se ne osjećaš ugodno, kako bi došli tačno oni ljudi koje to zanima. To je jedini cilj!

Dakle, Bazeni između dva Harisa, ili Halida, kako oni bi?

Koji ti više odgovaraju…čekaj, zar imaju dva Harisa?

Ne znam (Eldin Karić dobacuje iz backgrounda: SILAJDŽIĆ!). Evo, Silajdžić, Pašović… (smijeh). Ništa, hvala ti puno!

  • gorigami

    Odličan razgovor.

  • Hvala lijepo, ma čovjek je inspirativan pa samim tim i pitanja lagano sama nadolaze.