ISK TOP 9 izdanja 2011. godine Volume 1: Dženan Suljević aka dr. West

Brzinski pogled u ISK folder na kompjuteru mi otkriva tek dvije top liste 10 najboljih albuma… samo? U nevjerici provjeravam ISK stranicu i tamo pronalazim još dvije, što brojku diže na solidne četiri – drugim riječima, pred vama je peta tradicionalna lista najboljih albuma objavljenih u proteklih 12 mjeseci. Po izboru moje malenkosti to jest (već vidim solidan broj čitaoca koji napuštaju stranicu, a još nisu ni stigli do Nightwisha). I šta sam naučio u proteklih pet godina?

Pa, sudeći po novoj muci sastavljanja liste, sigurno ne to kako konačno pošteno sklepati listu deset najboljih izdanja protekle godine. A ove godine sam se čak i trudio, iz prostog razloga što sam znao da nema novih albuma nekih starih favorita, kao što je to bio slučaj 2010., kada sam dočekao nove Maidene, Blind Guardian i Helloween. Da se razumijemo, iako sam ponovo preskočio brojna izdanja, davao sam šansu raznim albumima, a i raspitivao se kod provjerenih poznavaoca dobre muzike, ali… albumi ili nisu ulazili u uho (Machine Head i još neki kojih se ne mogu ni sjetiti koliko su dobri bili), ili sam ja bio lijen da na vrijeme poslušam sve te preporuke (Tomislave oprosti). No, da ne duljim, deset albuma i EP izdanja iz 2011. koje ću, vjerovatno, slušati i tokom narednih godina, bez nekog posebnog reda:

(Napomena da brojevi predstavljaju samo numerisanje, ne i oznaku kvalitete! )

1. Karma to Burn – V

Kad bi moja ovogodišnja lista najboljih albuma i nosila brojeve, najnovije izdanje benda Karma to Burn bi sigurno završilo na prvom mjestu. Uglavnom instrumentalne stoner rock numere koje su mi legle na prvu, začinjene sa nekoliko odličnih pjesama sa vokalima (“The Cynics” je fantastična!), plus “Never Say Die” obrada kultnog Black Sabbatha kao šlag na tortu. Šta više poželjeti? Hvala Mirzi, uredniku emisije Black Sheep na preporukama!

2. Hugh Laurie – Let Them Talk

Popularnu seriju House sam počeo gledati sa nekoliko godina zakašnjenja u odnosu na ostalu raju, ali sam zato album na kojem Hugh Laurie svira i pjeva blues klasike čuo odmah nakon izlaska. I u istom uživao od početka do kraja: Let Them Talk donosi 15 odličnih (i uglavnom sporijih, čemu je Sharan uporno prigovarao kada smo album puštali kao album noći prošlog ljeta) blues pjesama raznih izvođača, ovaj put u izvedbi poznatog glumca. Tu je i nekoliko gostiju, ali ono što posebno oduševljava je sam Laurie i njegove izvedbe na gitari i klaviru, ali i odličan glas. Album za uživanje, kratko rečeno.

3. Nightwish – Imaginaerum

Ohoho, haters gonna hate, jelda? Ako do sad i niste poletili da ukinete tab koji upravo gledate, sada je trenutak odluke.  A ako i odete, ko vam je kriv. Plata će patiti zbog pada posjećenosti, ali to sam i ranije stoički podnosio. Nego, novi Nightwish – za album koji me obradovao krajem oktobra, mogu reći kako Imaginaerum ne zvuči loše. Nimalo. Stari fanovi će tu prepoznati dosta starih nota, ali kako nisam jedan od boljih poznavaoca ranijih dana benda, ovom albumu nisam imao šta zamjeriti. Dobro, prvi singl (“Storytime”) je djelovao kao kakva poskočica, ali je lako ulazio u uho. A kada mu dodamo i odličan intro, ali i općenito predivnu atmosferu ostalih numera, dobijemo vrhunsku cjelinu.

4. Iced Earth – Dystopia

Iako sam se nadao kako ćemo kad-tad dočekati reizdanje albuma Framing Armageddon sa Mattom Barlowom kao vokalom, sve što sam dobio nakon izdavanja albuma Crucible of Man je – Dystopia. I to bez Barlowa. No, Stu Block se pokazao kao više nego dostojna zamjena za dobrog starog Matta: ako ste ranije voljeli Iced Earth, prilično sam siguran da ćete voljeti i Dystopiu. Riffovi su klasični Schafferovi, vokali zvuče kao Barlow u najboljim danima, a jedini minus albumu je “Days of Rage”, pjesma koja mi je naporna još od prvog slušanja. Ali ko zna, može biti da je samo do mene. Ustvari, što uopšte iznosim ovu zamjerku? Obavezno preslušajte!

5. Corbansick – Another Nobody

Another Nobody je najnoviji EP i prvo zvanično Corbansick izdanje sa sada već starim vokalom i dobro poznatim zvukom (kako samo vrijeme leti). EP donosi šest odličnih pjesama od kojih bi, ako bih baš morao, izdvojio “Burry Your Past”, praćenih su sa dva solidna remiksa (za koje je zadužen Hare iz Ofsajda). No, iako prilično kratko izdanje, Another Nobody obiluje energijom, a ni produkciji se nema šta zamjeriti. Još samo da nas uskoro počaste i punokrvnim albumom i niko sretniji od mene.

6. Silent Kingdom – Path to Oblivion

Da budem iskren, Path to Oblivion nije bolji od albuma Legends of an Old Grave. Barem ne meni. Uprkos odličnim novim melodijama, brojnim gostima na albumu i standardno dobrim tekstovima i tematici, Legends mi je i dalje najdraži i najbolji Silent Kingdom album. No, Path to Oblivion je daleko od lošeg, počevši od super akustičnih i instrumentalnih dijelova, preko gostovanja Moreana iz Dark Fortressa u pjesmi “Drown Them Back to Sleep”, pa do naslovne “Path to Oblivion”, ovo je album  u kojem nije teško uživati. Pogotovo nakon nekoliko slušanja.

7. Festival of Mutilation – Personal Cosmos

Da ste mi prošle godine u ovo doba rekli kako ću jednog dana slušati Festival of Mutilation i uživati u njihovim melodijama, vjerovatno bih vas pogledao čudno. I to ne zbog njihove kvalitete, već mog ukusa, koji baš i nije pronalazio puno toga za uživanje u ranijim pjesmama ovog sarajevskog benda. Ali, nakon što sam ih prvi put čuo uživo sa novim vokalom, a nakon toga i pjesme sa Personal Cosmos EP-a, malo je reći da sam ostao oduševljen. Goran možda i podsjeća na Chucka iz Deatha, ali koga briga – Festival of Mutilation meni sada zvuči odlično. A to je jedino bitno. Pored dobrog albuma kojeg bih volio čuti tokom iduće godine (uz, nadam se, bolju produkciju).

8. Motherpig – Nojev let

Kada se samo sjetim prve Motherpig pjesme koju sam čuo… no, o tome u nadolazećoj recenziji, a ovom prilikom ću samo da pohvalim fantastičnu muziku koju je kreirala ekipa sa Atlijom na čelu (Ako je i bilo naznake za povišicom zbog albuma na top 10 listi, mislim da sam je sada izgubio). Od prve pjesme na albumu, pa do kraja i obrade Joy Divisiona, Nojev let je odličan album. To jest’ ako možete provariti Sharanove vokale, što bi svakako trebali pokušati (ni sam nisam ljubitelj), jer se iza njih (i odličnih Atlijinih riffova, ali i Alexovih bubnjeva) kriju raznolike pjesme, solidni tekstovi i tamna težina. Koja je ubjedljivo najbolji zvuk ovog benda ikad. Ako ništa, poslušajte pjesmu “Izbor”, meni možda i najdražu od svih sa liste koju upravo čitate.

9. Batman: Arkham City The Album

Sada već tradicionalno, listu najboljih izdanja godine zatvaram soundtrackom. I to, ponovo, jer se nisam mogao sjetiti više albuma vrijednih pažnje. Ali, ovaj put nije riječ o klasičnom soundtracku, već o kompilaciji svega i svačega inspirisanog najnovijom igrom o Batmanu (http://gadget.ba/view/2603/batman-arkham-city-recenzija), od bendova kao što je Panic! At the Disco (ne pitajte), pa do vokala System of a Downa i meni dragih Coheed and Cambrie. Batman: Arkham City The Album svakako poslušajte ukoliko na njemu zapazite ijednog izvođača kojeg ste slušali i ranije; sumnjam da ćete se pokajati.

***

I konačno gotovo. Nema šta, ove nenumerisane liste (Napomena da brojevi predstavljaju samo numerisanje, ne i oznaku kvalitete!, op. Sharana) su mi super, pogotovo kada uspijem prošvercati Top 9 kao Top 10. I ne, nisam planirao među novogodišnje odluke ubaciti onu “ranije kreni sa slušanjem novih izdanja”. Ta mi je na listi već par godina, očigledno bez ikakvih rezultata.