Amebix – Sonic Mass

August 2009. godine. Sjedim za stolom u pubu “Belzepub” u Pragu nakon koncerta Amebixa na koji sam povukao iz Sarajeva sa još troje prijatelja. Sjedim za stolom sa čitavom postavom Amebixa, a vokal Rob mi objašnjava kako je novi album na putu i kako će biti sjajan, pjesme se pišu, entuzijazam je na nivou. Način na koji se The Baron izražava govori dosta o njima – spremni su za povratak i to u velikom stilu.

Na koncertu smo imali priliku čuti novu pjesmu “The Messenger” koju je postava Amebixa u sastavu The Baron, Stig i novi bubnjar Roy Mayorga napisala i koja se nalazi na albumu Sonic Mass. Naravno, pjesmu skoro da nismo zamjetili od ekstaze na hitovima sa prva dva albuma.

Dvije godine smo čekali, oteglo se, a danas, mjesec dana pred izlazak albuma, kada imam priliku da slušam album među prvima na svijetu, osjećam kao da i nisam dugo čekao, kao da je vrijeme proletilo. Moguće da je to zbog ovih novinarskih beneficija koje uključuju preslušavanje albuma puno prije datuma izlaska…

I šta reći? Prošle su dvadeset i četiri godine, Amebix se vratio i to ne samo da su se vratili, već su se vratili u JEBENOM stilu!

Na albumu se nalazi deset pjesama, potpuno novih, svježih. Razlika između onoga što znate o Amebixu i onoga što ćete imati priliku čuti je zaista enormna. Granice su opet gurane prema naprijed, a tipično Amebixovsko eksperimentisanje koje je izrodilo i crust punk u jednu ruku, na ovom albumu se očituje na veoma čudan način. Amebix je mogao izabrati da nastavi tamo gdje je stao sa albumom Monolith, no put ih je odveo u totalno drugom smjeru.

Po prvi put Amebix zvuči PERFEKTNO isproducirano, utegnutije nego ikad. Zakleti ljubitelji šuštanja i nedostatka produkcije šokirat će se kad čuju Sonic Mass, osjećam da će nažalost i popljuvati album zbog savršenosti produkcije. Međutim, produkcija koliko god možda zauvijek izbrisala traljavi, ali svima dragi Amebix, donijela je jednu sjajnu stvar – kada smo opisivali muziku Amebixa ljudima koji bend nisu slušali, većina nas je koristila epitet epski kad god smo stigli. Ovaj album zvuči više epski nego bilo šta što je Amebix snimio u svojoj karijeri, orkestar emocija i emotivnog naboja koji se ne očituje samo kroz muziku, već i kroz sjajne tekstove čija je centralna tema uskrsnuće, ne samo benda kao benda, već povratak, uspinjanje, prevazilaženje poraza i finalna pobjeda nad svime što nas muči kao individue i članove društva i društava u kojima se nalazimo.

Amebixovska suština jednostavnih riffova je ostala ista, ali usudim se reći da je ovo i aranžmanski i kompozitorski najkompleksnije djelo benda – po prvi put Stig svira dionice koje su čudne, ulaze na čudan način u uho, ali se gnijezde u mozgu i ostaju u njemu dugo, dugo. Najveća razina kompleksnosti se osjeti u bubnjarskim dionicama Roya Mayorge koji je u Amebix donio dosta folova kojih ranije nije bilo – puno tribal bubnjanja i rada duple pedale. Istina je da će vam na momente novi album zvučati zbog bubnjanja veoma moderno, čak će vam vući i na, većini čitatelja ovog portala, mrsku novu školu metala, ali to je samo zato što moderni metal žanrovi ekploatišu neke dionice veoma često, pa su te iste postale i sinonim za modernu školu.

Ono što je Amebix uvijek težio da uradi je da naglasi atmosferu klavijaturama i efektima. Na ovom albumu to se primjeti savršeno. Za to je zaslužan niko drugi doli Roy Mayorga koji je uspio semplovima, efektima i klavijaturama svakoj pjesmi dati štih Amebixovskog, štih mističnog i atmosferičnog. Na pjesmi “God of The Grain” čuje se sempl koji je veoma sličan islamskom učenju (molitvi u Islamu), a sama melodičnost tog zvuka, ukombinovana sa perkusijama i poprilično jednostavnim, ali čvrstim sviranjem benda, te nezaobilaznim Baronovim glasom natjeraju vas da stvarno osjetiti pustinju, pijesak u ustima i Božje prisustvo oko vas.

Sav album je kao neki čudni, melodični, ali kao tuč težak hibrid post punka, new wavea i metala, crust na način na koji ga odsvirati može samo Amebix. Na albumu se nalaze i dvije pjesme koje se mogu nazvati nekom vrstom intermezza između ostalih pjesama – prva je “Shield Wall” koji uvodi u pjesmu “The Messenger”, a koja zaista zvuči kao ogromna sonična zidina. Druga je “Visitation”, apsolutno halucinogeno tripozno iskustvo koje me jutros probudilo poprilično grubo – stari fazon Amebixa da se recituje i priča preko muzike upalio je i na ovoj pjesmi, a sve zajedno zvuči veoma, veoma crno i opasno.

Ne znam zašto, ali ovaj album mi djeluje kao najmračniji od svih dosadašnjih albuma. Samim tim, težina koju album nosi odbit će veliki broj ljudi od istog jer ljudi konstantno rade istu grešku sa svim bendovima – ni djelu ni bendu ne pruže šansu. Da vam Sonic Mass sjedne iz prve, TO NIJE MOGUĆE, odgovorno tvrdim. Da kažete da vam je sjeo na prvu – ili lažete ili niste sekunde jedne obratili pažnju na album. Da vam sjedne od treće – ni to baš nije savršeno moguće i normalno. Ovo je jedan od onih albuma sa stavom, sa emocijom. Samim tim, nećete ga moći slušati svaki dan i svaku noć, neće biti album za derneka. Ovo je album koji služi da ga se pusti u tami sobe kada sjediš sam sa sobom i razmišljaš o svom životu, stvarima koje si napravio i stvarima koje nisi, a koje je potrebno da uradiš ili izbjegneš.

Najlakše ću vam ovako opisati Sonic Mass iako je praktično neopisiv riječima i svaka će ga osoba doživjeti na svoj način sukladno svojoj psihološkoj pozadini – muzički i producentski, album se uveliko, radikalno razlikuje od izdanja iz osamdesetih. Ipak su prošle dvadeset i četiri godine. Ali ako ste jedan od onih ljudi koji su Amebix primili k srcu zbog atmosfere i emocija koje bend izaziva, proći ćete iza Pro Toolsa i ušminkanog miksa, zagrebat ćete ispod površine i otkriti da je ovaj album odsvirao onaj isti Amebix, oni isti ljudi koji su oduševili i sa Ariseom i sa Monolithom. Ovo je AMEBIX. 1/1.

Smjelost benda da eksperimentiše i da odsvira ono što želi i misli doveo je Amebix pred iduću situaciju – osvojit će brdo novih ljubitelja muzike koji će kroz Soničnu Misu otkriti i ranija izdanja, ali će isto tako najvjerovatnije, što je veoma žalosno, i izgubiti određeni broj ljubitelja. Neće biti rijetkost da zakleti obožavatelji koji su tetovirali lice koje je nacrtao legendarni Osman Spare pljunu ovaj album. Ja, s druge strane, na to gledam ovako. Zašto ste zavoljeli originalni Amebix? Zbog toga što su bili isti kao ostali? Zbog toga što nisu imali ni lice ni naličje? Sumnjam. Zavoljeli ste ih, zavoljeli smo ih zbog toga što su promjenili smjer muzike i što njihova muzika od prije dvadeset i kusur godina i dan-danas šalje iste vibracije istom jačinom. Amebix je izabrao put kojim kroče samo hrabri, ono što su sigurni u svoj izbor, oni što znaju, hoće, mogu i žele. Sonic Mass je dokument povratka jednih od najboljih, dokument obrubljen zlatom, uklesan na kamenu i potpisan krvlju svih nas koji smo ZA Amebix – ne kao muziku već kao ideju.

Jesi li sa nama?

COVER ART:

INFO:

Ime benda: Amebix
Ime izdanja: Sonic Mass
Izdavač: Easy Action
Godina izdanja: 2011
Website benda: www.amebix.net