HS#19: Sedam godina sreće

Gadim se više sam sebi zbog činjenice da unaprijed znam da će ovaj tekst poprimiti sumoran, težak ton usred kojeg sija jedan divan dragulj nazvan ISK.

Kada sam prošle godine pisao kolumnu o šest godina postojanja emisije “Izvan Svake Kontrole”, sjedio sam u svojoj spavaćoj/radnoj sobi iz koje sam nastavio raditi “Izvan Svake Kontrole” nakon gašenja Radija 202. Prošle godine stvari su izgledale gadno, izgledale su stvarno nezapamćeno loše i nisam imao nikakvu perspektivu, već sam samo imao volju da nastavim dalje sa ovim projektom po cijenu bilo čega.

Onda se desio poziv iz uredništva Radija Sarajevo i ja, kao i mnogi drugi prijatelji ovog projekta, smo mislili da je to TO – ISK je našao novi dom gdje će ljudi znati cijeniti i prihvatit će ono za šta se zalažemo.

Šest mjeseci kasnije, poziv iz istog tog uredništva ljubazno je skinuo našu emisiju sa programa, ISK je opet bila emisija iz kategorije ”ni kučeta ni mačeta” (ili po novom ”ni fejsa ni spejsa”), a povratak u spavaću sobu i rad preko web streaminga postao je neminovnost. Freddy Krueger je pobjedio, noćna mora se nastavila.

Danas sjedim u istoj radnoj/spavaćoj sobi u kojoj se ništa nije promjenilo osim činjenice da su police prepunjene izdanjima “Dylan Doga” i da je tastatura ohrndana od još više tekstova koje sam napisao za ISK Webzine. Ne znam kad sam zadnji put vidio Dženu, tj. kad sam radio emisiju sa njim, to mi generalno nedostaje jer je taj čovjek imao totalno drugačiju viziju rock’n’rolla od mene, doduše ne totalno drugačiju, ali vidno drugačiju, pa smo kao tandem funkcionisali savršeno.

Danas kad sjedim i pišem ovaj tekst sjetim se stare 202-jke, svih ljudi koji su prošli kroz te prostorije, svih bendova koje smo pustili i koje smo ugostili, svih albuma koje smo legalno ili ilegalno skinuli sa ciljem promocije istih na 93,1 fm.

Danas sam nezaposleni skoro diplomirani (odbrana diplomskog u septembru, do uprave faksa je) žurnalista sa preko pet stotina tekstova ispod pojasa, sa velikom rupom u novčaniku koja sama od sebe ne dopušta da ispunim neke stvari vezane za ISK (da ne govorim o svom privatnom životu) i što je najgore – iako sam realista sa optimističnim predznakom, gubitak perspektive je sve veći i veći. Boli činjenica da pričam sa ljudima, svojim kolegama iz iste branše koji se isčuđavaju da za ISK nikad niko nije bio plaćen, da nemamo sponzore, da niko ne vidi ništa dobro u činjenici da postoji neki web portal i neka radijska emisija koja sedam godina uporno i neminovno gura bendove i pomaže promociju jednog vida kulture. Kažu ljudi, ne bi to tako u Zapadnoj Evropi moglo. Ne znam ja šta na Zapadu ne bi moglo, ali znam kako je kod nas u Bosni i Hercegovini.

Ne znam, kada sagledam sve u svim okvirima, nekada mi dođe da poludim, da popustim, da se počnem baviti drugim stvarima, ali poenta je da ne znam šta da popustim i čime da se bavim jer ovo je najbolje što ja znam raditi. Ja sam ISK i ISK je ja, a vrijeme i historija su pokazali da smo zajedno u društvu sa nekim divnim ljudima preskakali kroz grozne obruče Sudbine koja je onako bespoštedno raketirala našu (ko)egzistenciju.

U noći sa dvanaestog na trinaesti avgust zaspao sam rano, oko deset sati, izmoren ko zna čime. Oko ponoći me probudila Muni, moja djevojka sa zabijenom žutom svijećom u čokoladni muffin i rekla mi ”Sretan rođendan”. Ja onako bunovan odgovorim na to: “Sretan i tebi rođendan!” i padnem opet u nesvijest.

Probudio sam se nekih dvadesetak minuta kasnije i dok smo se zajedno smijali mojoj nesvjestici, shvatio sam da je iza mene sedam godina sreće sa usponima i padovima, da je budućnost neizvjesna, ali da mora biti svjetla jer ja želim da bude i da moj odgovor koji nema baš previše smisla kada ga gledaš na papiru zapravo zaista savršen odgovor na savršenu čestitku – rođendan ISK je rođendan rock’n’rolla, tj. rođendan svakog od vas koji živi, diše i jede rock’n’roll, sviju vas koji ste bili tu uz nas i koji ćete ostati tu.

SRETAN VAM ROĐENDAN I VIDIMO SE NA DERNEKU!