Intervju: Mark (Death Angel)

ISK Webzine vam donosi intervju sa Markom, vokalom legendarnog thrash metal benda Death Angel. Intervju je rađen u martu za vrijeme njihove Sonic Retribution turneje sa bendovima Suicidal Angels i Adimiron. Sad vidite koliko nas život melje da nemamo vremena da uradimo ni transkript dobrog intervjua. U svakom slučaju mudre riječi jednog od najzabavnijih ljudi rock’n’rolla i odličnog frontmena nikad nije prekasno lansirati u javnost!

Mark, kako je na turneji dosad?

Dosad je turneja apsolutno nevjerovatna! Apsolutno nevjerovatna! Na ovoj turneji po istočnoj Evropi imamo sjajnu postavu, bendovi se super zabavljaju, a u svakom gradu u kojem sviramo publika jednostavno nadilazi naša očekivanja. Kad izađemo na binu i počnemo svirati publika osjeti da dajemo maksimum od sebe i to cijene, te samim tim svaki grad je novo iskustvo. Stvarno sjajno!

Čuo sam priču da je bend dobio ime po knjizi. Jesi li pročitao knjigu?

Ne, nisam! Vjeruj mi, nisam je pročitao, ali je imam negdje.

Pa ko je autor knjige?

A jooj… nemam pojma! (smijeh) Imam knjigu sto posto, ali nisam je pročitao. Čuo sam… čuo sam da nije tako… dobra! (smijeh) Bend je pokušavao da smisli ime 1982. godine, ime koje će jednostavno privući, zgrabiti ljude kao što je nas privukao Black Sabbath kad smo bili klinci. Tada, početkom osamdesetih, postojala je ogromna hrpa bendova sa imenima Death ovo i Angel ono. Znam da je prvo ime benda bilo Buck Theory, ali samo nakratko. I tako su jedan dan Rob i Dennis vidjeli knjigu imena “Death Angel” i rekli a ovo ime? I tako je i ostalo.

Imate nova dva člana, Will (Carroll) je za bubnjevima, a Damien Sisson na basu, kako su se njih dvojica uklopili u ekipu?

Sjajno su se uklopili, puni su entuzijazma. Obojica su sjajni svirači, Will je baš metal bubnjar, puno više thrash orijentisan u odnosu na Andyija [bivši bubnjar], a Damien, Damien je monstrouzno dobar, stvarno sjajan basista. Publika ih je stvarno dobro primila. Najbolja stvar vezana za njih je njihova glad za turnejama i svirkom, sa njima se sve može, šta god smo predložili, oni su pristali, jednostavno su prezabavni i mislim da ćemo ovako daleko dogurati.

To je sjajno! Nuclear Blast je objavio “Relentless Retribution” i po meni je ovaj album puno mračniji i teži od albuma “Killing Season”. Šta se u vašoj moždanoj postavci promjenilo, šta je dovelo do ovakvog albuma?

Pa postavka se sama od sebe promjenila nakon što su Dennis i Andy otišli iz benda. Znaš, njihov odlazak je popratila i određena količina gorčine koju smo Rob [Cavestany, gitarista Death Angela] i ja pokušali izbrisati pišući i skladajući za ovaj album. Rob je odlučio skladati puno agresivnije pjesme, a onda je došao i Will i njegov stil bubnjanja je uveliko pomogao, uveliko doprinosi samoj težini albuma i skinuo je dosta tereta sa naših pleća koji smo osjećali za vrijeme snimanja albuma. Jednostavno je sve kliknulo kako treba.

Video spot za pjesmu “Truce” sa albuma “Relentless Retribution” ugledao je svjetlost dana nakon izdavanja albuma, možeš li nas malo uputiti u ideju samog spota, dati nam više informacija o istom?

Spot je režirao Robert Sexton. On je radio jako puno spotova, reklama i veoma često snima horror filmove. Radio je i video za pjesmu “Dethroned” sa prošlog albuma, a ovaj put je htio da uradi poprilično mračan, nasilan, krvav video u stilu horror filmova, ali moram napomenuti da sam video spot i nije baziran na pjesmi. Sam scenario spota je Sextonov lični scenario u stilu scenarija za B-filmove, on je možda uzeo par fraza iz teksta pjesme i na osnovu njih snimio neke kadrove, ali ovo je definitivno njegov video uradak. Mislim da je poruka spota da se svakakva stvari dešavaju skrivene od očiju javnosti usred užasa rata.

Da li vam često ili da li vam uopšte emituju spotove na američkim televizijskim stanicama?

Ne! (smijeh) Previše nasilno za televizijske stanice, ali vole naš novi video sa snimcima live nastupa.

Pročitao sam negdje da ste potpisali ugovor sa Nuclear Blastom na četiri albuma i ta četiri albuma ste već snimili. Sada, da li se od ove godine pomjerate dalje ili ostajete dio Nuclear Blast tima?

Ostajemo sa njima, definitivno. Dobri su prema nama i vjerujem da ćemo snimiti još par albuma pod njihovim okriljem. Znaš, Death Angel je stvarno dugo u ovom poslu i mi smo gledali kako izdavačke kuće odlaze i dolaze, bilo smo dio i velikih i malih nezavisnih izdavačkih kuća i moje lično mišljenje je da je Nuclear Blast zaista pun pogodak. Oni jednostavno znaju razmišljati na način na koji razmišlja ljubitelj metal muzike. Svako u Nuclear Blastu, od predsjednika do portira je ljubitelj metal muzike. Oni jednostavno znaju uzbuditi klince i natjerati ih da se osjećaju dobro, da se osjećaju kao dio nečega velikog. A i svoje bendove tretiraju zaista dobro.

Zamolio bih te da mi ispričaš neugodnu priču Death Angela o 1991. godini, Andyijevoj nesreći i tvom odlasku iz benda…

Ma dobro, nije problem… mi smo startovali sa ovim bendom poprilično mladi i pažnju od strane izdavačkih kuća smo počeli dobijati jako brzo. Uskoro su se počele pojavljivati ponude i ugovori. Mi nismo znali ništa o muzičkoj industriji i kad su nam se počeli nuditi ugovori, mi smo kontaktirali advokate čije smo adrese i kontakte pronašli u telefonskom imeniku, znaš? I ti advokati su imali svoje pravne timove, savjetnike koji su i puno prije nas bili dio muzičke industrije, tako da su nas jednostavno, u nedostatku boljeg izraza – nasukali. Potpisali smo mnoge stvari koje nismo trebali potpisati i to nas je uhodilo godinama poslije. Generisali smo pristojnu cifru novca u osamdesetima, ali sve je to propalo kada su savjetnici, advokati i kuće došli po svoje. Mislim, nije da smo počeli svirati zbog novca, ali jednostavno, moramo i preživjeti od nečega. Gledali smo ljude koji skoro pa ne rade ništa i žive od muzike, a mi se ubismo radeći, to nas je jednostavno počelo nagrizati u srži, iznutra nas je uništilo i u jednom trenutku jedino je bilo zabavno kada se popnemo na binu jer smo odmah poslije silaska sa iste morali da idemo na sastanke i sjedimo sa ljudima koji su nas zajebali.

Iza članova Death Angela nalazi se ogromna lista bendova, da sad ne nabrajam, radi se o desetinama bendova. Ono što me interesuje je da li ovi bendovi, barem neki od njih, još uvijek postoje i da li ste vi kao članovi uključeni u ove bendove?

Da, iza nas je mnogo projekata jer svi zaista volimo muziku, ali veoma je teško danas biti u više od jednog benda. Evo, u novoj postavi benda, otkako se ona okupila, svi smo posvećeni Death Angelu. Konstantno smo na turneji, bili smo na turneji i prije snimanja novog albuma, pa smo onda usred snimanja napravili pauzu da odemo na turneju po Evropi, pa smo snimili album i opet otišli na turneju! To je suludo. Mislim, nikad ne reci nikad, ali postavit ću stvari ovako: svi bendovi u kojima smo svirali su trenutno na beskonačnoj pauzi jer Death Angel vuče svu energiju, Death Angel je kao komandni brod svemirske flote, glavna brodica! Ako se neko umori od benda, što definitivno nisam ja (smijeh)… možda pokrene nešto drugo i vrati se malo prijašnjim bendovima kako bi se odmorio.

1981. godine kada je Death Angel započeo karijeru, kao i sada, Sjedinjene Američke Države i njihova politička mašinerija šire svoje pipke svugdje po svijetu i poprilično se bezobrazno miješaju u unutarnja pitanja zemalja širom svijeta. Interesuje me da li Death Angel ima svoje viđenje svjetske politike? Ne znam da li se ti zanimaš za politička zbivanja u svijetu, ali ja sam uvijek kontao da thrash metal od svih metal podžanrova treba biti najviše socio-politički osviještena kategorija metal muzike. Šta misliš o stanju u Libiji, Egiptu, zemljama koje su veoma udaljene od Amerike, pa ipak Amerikanci vrše znatan utjecaj na politička pitanja u tim dijelovima svijeta?

Nažalost, mislim da američki političari smatraju da su uvijek u pravu, što i sam znaš da nije istina. Amerika je stvarno ogromna zemlja, a mi smo kao bend bili sretni da odrastamo u San Franciscu, gradu koji je veoma multikulturalan i koji je stvarno socijalno osviještena sredina. San Francisco može biti zasebna država! Death Angel ima historiju borbe protiv američke politike i naša poruka je oduvijek bila da uvijek slijediš vlastiti instinkt i srce, ali da moraš biti svjestan stvari koje se dešavaju oko tebe jer jednostavno ne možeš pustiti da te nosi rijeka. To je zapravo bila i jedna od glavnih tema našeg albuma “Killing Season” – nemoj slijepo slijediti vođu. Nažalost, u svijetu postoje vođe koje drže moć do nivoa gdje to postaje već bolesno, a američki političari ne mogu i nisu svevideći i svemogući. Oni samo imaju taj bolesni stav koji kaže uradi stvari na američki način i sve će biti okej.

To me podsjeća na fotografiju naljepnice zalijepljene na nečiji auto koja kaže “Be nice or we will bring you democracy!” (“Budi fin ili ćemo ti donijeti demokratiju!”)

Baš to! Naveo si sjajan primjer!

Slažemo se! Reci mi, da li misliš da thrash metal, šire heavy metal, najšire rock’n’roll može promjeniti mišljenja ljudi, individua i grupa, da li može donijeti promjene koje se neće reflektovati samo na planu muzike i zabave, nego cjelokupnog društvenog promišljanja?

Thrash metal, heavy metal, muzika kao i sve ostale vrste umjetnosti definitivno mogu pomoći u građenju mišljenja. To je zapravo najbolja stvar u vezi umjetnosti – izražavanje i samoizražavanje. Dobra stvar sa thrash metalom je taj otvoreni, agresivni izraz koji klince jednostavno ponese, koji im omogućuje da se osjećaju dijelom nečeg većeg, dijelom nečeg važnog. A pored muzike koja diže, koja tjera na pokret, tu su i tekstovi koji otvorenim umovima mogu pomoći da se još više prošire, a onim zatvorenim da uvide neke drugačije stvari. Važno je slušati.

Američko ili evropsko tlo za Death Angel?

Evropa. Uvijek bila, uvijek ostala, mislim da tu uopšte nema ni mogućnosti uporedbe.

Šta se dešava u Americi, koliko ja vidim i koliko mogu pročitati u medijima, u Americi se dešava bum novog vala metala, metalcorea i sličnih žanrova modernog usmjerenja. Je li to baš tako ogromno kako mediji navode?

Pa to što čitaš, čuješ i vidiš je apsolutno istina, ali mogu ti reći da napokon, nakon svih ovih godina, thrash metal i drugi ekstremni podžanrovi metala prave svoj proboj i u Americi, ali nikada na nivou na kojem su primljeni u Evropi. Mislim da je tome razlog kulturološka zatupljenost koju Amerikanci već godinama sebi dopuštaju. U Americi sve, ali baš sve, determiniše televizija i pop kultura. Kada bi thrash metal gurao ljudima u usta putem medija, počeli bi i to slušati, ali to se nikada neće desiti. Mislim, ne želim da generaliziram, u Americi postoje ljudi koji se mogu nazvati istinskim ljubiteljima, ali ljudi koji žive, jedu i dišu metal u Americi su razbacani na sve strane, ti možeš biti najtrue metalac u malom gradiću u Kansasu, ali šta ti vrijedi kad si okružen sa još trojicom takvih ili jednostavno možeš živjeti u milionskom gradu koji te guši i gdje ne možeš naći sebi slične jer pop kultura naprosto jede sve okolo.

Koji bi album preporučio ljudima koji dosad nisu nikad slušali Death Angel?

Auuu, ovo je teško! (smijeh) Pazi, za mene lično, “Ultra Violence” će zauvijek biti jedan od najdražih albuma, to je album koji je težak i koji je stopostotno thrash, tako da ako ljudi vole thrash, ovo bi bila preporuka, ali sa druge strane, ljudima koji vole varijacije na temu, preporučio bih naš posljednji album. Možda bi najbolje bilo da ljudi čuju “Ultra Violence” i “Relentless Retribution” izmiješan na jednoj plejlisti, da čuju naše ekstremne početke i u šta smo evoluirali i da sami u glavi sklope sretni brak između ta dva kraja.

Rob Cavestany, sluđeni novinar i Mark

OK, ovo pitanje koje ću ti sada postaviti je u jednu ruku i moje lično mišljenje koje ne govorim da bi ti se ulizivao ili nešto, ali organizatori koncerta znaju koliko sam se oduševio kad sam čuo da dolazite. Što se mene tiče, veliki ste jednako kao i Velika Četvorka thrash metala (Metallica, Slayer, Megadeth, Anthrax). Međutim, realnost je sasvim drugačija, oni sviraju arene i stadione, vi ste u klubovima blizu ljubitelja vaše muzike. Da li bi sada mogao, iz ove perspektive, možda uprijeti prstom u razloge zbog kojih vi večeras ne svirate na stadionu?

Teško pitanje. Pazi, oni nisu samo Velika Četvorka, oni su i Prva Četvorka, iako smatram da je Exodus nezasluženo van te grupe. Mislim da… pitanje ti je stvarno teško… pazi, stvari  se dešavaju sa razlogom. Bili su to sretni dani, za nas su još uvijek sretni. Oni su jednostavno u mnogim aspektima imali puno više sreće i zato su tu gdje jesu. Mi sa druge strane se nikad nećemo predati. Uvijek ćemo svirati, možda ćemo prestati kada nam tijela budu fizički onemogućena da nastave. Ako si čuo naših par posljednih albuma, a znam da jesi, sigurno si osjetio glad, i iz albuma u album, glad je sve jača i jača. Dobra stvar je što se mi zaista trudimo i na albumima i uživo. Napomenut ću da se industrija zaista promjenila i da danas živi koncert baca bend na vrh ili na dno, a mi svaku noć, sa istom energijom sviramo pred nevažno koliko ljudi. Nama je svejedno, naše je da damo sve od sebe i mislim da će se trud isplatiti.

Ovaj tvoj odgovor je tako dobra odjava intervjua, ali sam se ja sjetio još jednog pitanja, nadam se da te neću gnjaviti više poslije ovog. Imaš ovaj novi val retro thrash metal bendova, Evile, Suicidal Angels, Bonded by Blood i svi oni izgledaju i zvuče kao da su ispali iz osamdesetih. Izgledaju pogotovo sa patchvestovima, uskim hlačama, redenicima… Interesuje me da li ti misliš da se pomalo pretjeruje sa modom? Nekako mi je apsolutno teško da povjerujem u totalni paket, ne znam ni sam, i ja nosim istu takvu odjeću, ali mi je teško povjerovati u bend koji toliko prostora daje imidžu. Evo gledam tebe, imaš dreadove, lijepo si obučen, nije da ti se upucavam, i dalje si thrasher! (smijeh)

(smijeh) A ne upucavaš mi se? Dobro je! Pazi, meni je to zaista nevjerovatno. Ja ne mogu reći da ljudi pretjeruju ili rade stvari koje nisu za njih. Poenta priče je da kada danas vidim nekoga ko je obučen kao ja kada sam imao šesnaest godina, to je meni ultimativni kompliment, neka vrsta zahvale za sve što smo donijeli na ovaj svijet. Sve je to moda ili antimoda, ako želiš da se tako izrazim. Najvažnije je da se roka do kraja!