Gig Report: Aealo European Tournee @ Sloga

Ko: Rotting Christ, Omnium Gatherum, Daylight Misery, Dark End, De Profundis
Kad: 6.5.2011.
Gdje: Cinemas, ex-Sloga, Sarajevo

Ona starija generacija metalaca sigurno se sjeća prvog bh koncerta grčkog benda Rotting Christa koji se zbio davne 2005. godine. Meni je taj koncert ostao u sjećanju iz nekoliko razloga: bend podrške Rotting Christu bio je Silent Kingdom, unutra se nalazilo oko dvije stotine ljudi, bilo je grozno zagušljivo i dan poslije tog koncerta desio se, koliko je meni poznato, prvi koncert u organizaciji ekipe koja se danas odaziva na ime BHxHC Booking (legendarni Cerebral Turbulency i naš Flatline).

Čuo sam da je poslije tog koncerta vođa Rotting Christa, gitarista i vokal Sakis, izjavio da se više nikada neće vratiti svirati u Bosnu i Hercegovinu. No, čudni su putevi Božji (ili satanski…).

Šestog maja ove godine marljiva ekipa iz BHxHC Bookinga i SMF Promotionsa organizirala je da karavan Aealo European Tournee 2011 skrene i do Sarajeva, a karavan su činili sjajnih pet bendova iz Grčke (Rotting Christ i Daylight Misery), Finske (Omnium Gatherum), Italije (Dark End) i Engleske (De Profundis). Sjajan paket pet različitih bendova koji više ili manje rotiraju oko black metal ose za samo petnaest konvertibilnih maraka… ali, bh publika očito ima problem i sa tim da dobije sve za skoro ništa. No, krenimo redom kako i spada i ne, nećemo se upitati đe je lubenica jer nismo zaslužili ni košpe.

Jedna od prvih dilema koja je riješena veoma brzo, a koju publika nije ni imala priliku da vidi je parkiranje ogromnog busa Massive Musica i njegove velike prikolice, te još dva hibrida minibusa/kamp kućice/kombija u kojem su stigli bendovi iz Engleske i Italije. Vođeni iskustvom sa svirke Death Angela kada je ekipa organizatora imala veliki problem sa parkiranjem tolikih vozila, ovaj put se to rješilo veoma, veoma brzo, za manje od deset minuta pronašao se parking za buseve i sve je bilo sređeno, bez ikakvih zavrzlama i komplikacija. Znam da ovo baš i nema pretjerane veze sa koncertom, ali želim da naglasim da postoje stvari i situacije koje se dešavaju i prije i poslije koncerta, a za koje ljudi ne znaju i da od njih uveliko ovisi i sama kvaliteta svirke. BHxHC Booking i SMF Promotions, te timovi ove dvije kuće pokazali su istinsku profesionalnost koju su pozdravili i bendovi i  menadžment turneje.

Nakon unošenja opreme, tonskih proba i svih tih tehničkih zavrzlama o kojima ne želim previše pisati, oko 20.15 (nekih petnaestak minuta poslije nego što je prvotno najavljeno početak koncerta) na binu, po mom neskromnom mišljenju, izlazi najbolji bend večeri, engleski bend De Profundis. Suočavaju se sa noćnom morom zvanom sarajevska / bh publika: u Slogi se nalazilo deset ljudi, možda troje konobara i par članova ostalih bendova. Dakle, u klubu koji zna primiti i više od hiljadu ljudi kada se dobro naguraju nije se nalazilo više od trideset ljudi, a i tih trideset je bilo odaljeno od bine minimum pet metara, sjedili su za stolovima i ispijali pića. Dakle, bend, rupa od pet metara i čovjek na svakih dva metra, bukvalno si mogao viljuškarom proći između publike, a da nikoga ni ne ogrebeš. No, De Profundis je odradio posao najbolje što je mogao i znao i to je dokaz njihovog profesionalizma.

Njihov black metal sa dodatkom doom i progresivnih dionica zaista je zvučao fantastično, kao uostalom i nadolazeći bendovi. Vokal benda Craig Land u par navrata je pokušao animirati prisutnu publiku da priđe bliže, ali mu to baš i nije uspjelo, samo je možda četvero ili petero ljudi ustalo i prišlo, malo bengalo i tu i tamo skočilo, odnosno napravljen je živi zid srama koji je pokupio sramotu zbog toga što ostala publika nije prihvatila za normalno da dođe i podrži sve bendove, već su u okolnim parkićima cuclali dvoguze. Možda da se ostala sarajevska i bh publika raspitala o tome ko su De Profundis, možda bi i došli – recimo da su u više navrata bili lično izbor gospodina Brucea Dickinsona za bend podrške Iron Maidenu; da su svirali svugdje od istoka do zapada; da je njihovi album ” A Bleak Reflection” jedno maestralno djelo; da bend De Profundis svira savršeno to što svira i da bendove ovog žanra VEOMA rijetko viđamo u Bosni i Hercegovini; puno tih ”možda” bi priskrbili malo veći broj ljudi u publici De Profundisa, no sarajevska publika u nezahvalnoj kombinaciji sa nezavidnim položajem benda De Profundis kao pay to play / buyon grupe (sistem koji praktikuju sve veće booking agencije – mladi bendovi plaćaju novac da bi išli na turneju) doveo ih je u situaciju u koju ih je doveo. Craig Land na kraju reče da smo bili sjajna publika, da voli naš grad i da mu se sviđa zemlja – rekao sam mu da mu ništa ne zamjeram osim očiglednog laganja da smo sjajna publika. Ne treba nam podilaziti kad nismo zaslužili.

Fantastični De Profundis odsvirao je sjajan set za minimalan broj ljudi

Nakon presjajnog De Profundisa na binu se popeo Dark End, talijanski simfonijski black metal bend koji je bio novi kolačić na turneji i nekih petnaestak dana prije ovog koncerta saznali smo da nam dolaze i oni. Dark End i na albumu i uživo veoma podsjećaju na Cradle of Filth, čak do te mjere da vokal benda Animæ nevjerovatno podsjeća izgledom na Danija Filtha. No, svako od nas ima uzore, svako od nas ima muzičku inspiraciju tako da to ne trebamo dovoditi u neko pitanje ni raspravu o istom. Dark End je sjajan bend, veoma usviran, svjetskog izgleda, lično nisu moj cup of tea, ali oni su doživjeli još goru sudbinu od sudbine De Profundisa – na njihovom nastupu kolektivno smo se smijali (jeste, optužujem nas sviju) klavijaturama, ili smo se smijali svijećnjaku u obliku pentagrama ili smo se smijali Animæu koji je, iskreno rečeno, sjajan vokal i performer koji radi ono što radi najbolje – pjeva u svom bendu. Na jedan način, većina nas je pokazala koji smo licemjeri, ne bi se definitivno smijali Attili Chisaru da on dođe i navuče rukavice čiji prsti završavaju u obliku grančica, kao što je to Animæ uradio, jer je Attila kvlt ili šta već. Sarajevo nažalost ne puši bendove koji pokušavaju da unesu tu dozu vizuelne privlačnosti u svoj bend i svoj muzički izraz. Na Dark Endu se čak i skupina ljudi koje je bila naprijed na De Profundisu povukla nazad u sigurnost postavljenih stolova u sredini Sloge, tako da je naprijed stajalo možda samo jedno ili dvoje ljudi.

Talijanski Dark End nije dobio samo nedostatak podrške, već i podsmijeh zbog zanimljivog nastupa

Dayligt Misery, bend kojeg po riječima članova ovog metal karavana u busu zezaju da se zovu Gaylight Misery svira muziku koja bi najvjerovatnije savršeno odgovarala ljubiteljima bendova Amorphis i Katatonia – njihov album “Depressive Icons” zvuči kao deset različitih remixa “Black Winter Daya” benda Amorphis i ko voli, imao ih je na izvol’te, a ko ne… znate već. No, iako mi se stvarno svidio album “Depressive Icons” i iako sam stvarno želio da podržim bend kupivši njihov album, ipak nisam. Kad su izašli na binu, ništa u njihovom nastupu mi nije djelovalo iskreno, sve mi je djelovalo veoma nategnuto i u najmanju ruku, nakon prva dva benda, Daylight Misery je zvučao i izgledao krajnje neprofesionalno, veoma lokalno. Pet mladića koji izgledaju kao random ljudi iz publike odsvirali su svoje pjesme bez imalo emocija i bez imalo dodira sa publikom, koja je i u njihovom slučaju bila gotovo nepostojeća. Mogu reći da mi je ovaj nastup bio i najveće razočarenje koncerta jer jednostavno sam očekivao više od benda koji ima solidan album, barem meni.

Na albumu dobri, uživo mrtvi prosjek - Daylight Misery

Četvrti su na binu izašli momci iz Finske, bend Omnium Gatherum i ovo je, nakon najvećeg razočarenja, najveće iznenađenje večeri. Njih je, za razliku od prva tri benda, dočekala MASA LJUDI od nekih dvadesetak-tridesetak osoba (u poređenju sa prazninom u slučaju prva tri nastupa) u prvim redovima koji su očigledno poznavali pjesme Omniuma. Iznenađenje je bilo u sljedećem: slušao sam samo novi album “New World Shadows” koji mi nije pretjerano legao, taj tipični skandinavski melodični death metal, ali uživo, uživo je Omnium Gatherum kao melem na ranu – fantastičan, energičan nastup  koji po riječima benda se dešava svugdje i niko nije uskraćen, bilo u publici dvoje ili dvije hiljade ljudi. Njihov je moto, kako su mi i sami rekli, zabaviti one koji su došli zbog Omnium Gatheruma i nisu u pitanju brojke, u pitanju je ljubav koju oni imaju prema publici i ljubav koju primaju od publike, a to je nemjerljivo. I zaista, to je osnovna razlika između lokalne atrakcije i profesionalnog benda, ovo su ljudi koji znaju, žele, mogu i poštuju svoje obožavatelje. Fantastičan nastup, ponavljam, jednostavno sam ostao paf!

Finski Omnium Gatherum je definitivno fantastičan bend uživo!

Na samom kraju večeri na binu izlazi glavni bend, isti oni sa početka priče koji su obećali i to javno da se više neće vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Doduše, možda je 2005. godine i mali klub bez bine bio udar na njihov metal ego, možda nisu očekivali malu salu, ali ovaj put se nisu imali na šta žaliti, bina je bila prostrana, stotinjak i kusur ljudi se naguralo naprijed i svi su pjevali sa bendom. Ne bih previše pričao o nastupu Rotting Christa jer veći dio istog sam proveo iza bine sa ekipom iz De Profundisa, ali ono malo vremena koje sam proveo ispred bine slikajući za ISK Webzine, mogu reći da je bilo veoma kvalitetno – Rotting Christ i njihova slava eksponencijalno raste i bend je sve već i veći, a nastup je, iako možda malo sterilno za moj lični ukus, odrađen krajnje profesionalno i sa poštovanjem prema ljubiteljima muzike.

Nevoljni povratnik u šeher - Sakis, vođa benda Rotting Christ

Dežurni sarajevski i bh binski tehničari, ton majstori, majstori svjetla i iskusni poznavaoci opreme i svjetskog standarda nisu se pojavili na ovoj svirci, a i ako jesu, na zvuk i svjetlo neće moći ništa progovoriti jer je sve bilo kristalno jasno, čisto i glasno. Za to je u jednu ruku zaslužan sjajan backline kojeg su bendovi dovukli sa sobom, ali i lokalna ekipa iz Sloge i ljudi iz BHxHC Bookinga i SMF Promotionsa.

Očajno mali broj prodanih karata (prevršio je stotinjak, ali definitivno nije prešao ni sto pedeset, usudim se reći ni sto i trideset) dovodi nas sve u dilemu o tome da li je Sarajevo premal grad, a Bosna i Hercegovina premala država za ovakve sjajne bendove. Tužno je što se lokalne ekipe, u prvu ruku BHxHC Booking i SMF Promotions sve više i više etabliraju ne samo u lokalno-regionalnim, već i u svjetskim krugovima (pitajte bendove ako ne vjerujete!) kao pravi profesionalci i ljudi sa kojima je zadovoljstvo raditi, ali je odziv publike katastrofalno mali.

Dolazi nam Kataklysm i još tri benda svjetskog kvaliteta. Možemo li, tj. hoćemo li bolje?