The Human Centipede

MOŽE SADRŽAVATI SPOILERE!

U svijetu horror filma već odavno ne postoji tabu tema niti postoji dovoljno groteskna kreacija unutar žanra koja nas može natjerati na šok koji će uzrokovati najgore noćne more. No ipak, kako godine prolazi i mi očvršćavamo na standardnu ubij-sve-što-se-miče-na-najgori-mogući-način tematiku, ipak nas i dalje dotiču šokantni prizori horrora koji temelj imaju u našem realnom svijetu.

“The Human Centipede” je jedan od tih filmova koji se baziraju čas labavo, čas jako na stvarnim činjenicama i koji uz skoro nimalo krvi tjera želudac na poskakivanje. Ovaj nezavisni holandski uradak (koliko holandskih horror filmova znate?) iz 2010. godine režisera i scenariste koji se zove Tom Six šokirao je gledateljstvo i kritičare koji su ga u više navrata združenim snagama okarakterizirali kao najodvratniji film svih vremena. Ulaziti u diskusiju da li je kritika, bilo gledalačka ili novinarska u pravu – to nije moj posao, ali mogu reći da ova ocjena nije data bez razloga. Podžanrovska kategorizacija ovog filma bi najvjerovatnije mogla biti eksploatacijski body horror kojeg su majstori legendarni David Cronenberg (Zapad) i Shinya Tsukamoto (njegov “Tetsuo” je remek-djelo!).

Radnja se vrti oko vrsnog njemačkog penzionisanog hirurga Heitera koji se nakon uspješne karijere koju je posvetio još uspješnijem razdvajanju sijamskih blizanaca povlači u svoj luksuzni dom i vlastito ludilo. Heiter je daleko od kačenja skalpela o klin, čak štaviše! ima i suludu ideju. Njegov novi projekt je ljudska stonoga iz naslova filma. Potrebno je troje ljudi čija se tkiva slažu, a cijeli koncept je neubičajeno odvratan i bolestan čak i za horror žanr: povezati usta i anuse osoba, te tako kreirati ogroman i jedinstven probavni trakt koji funkcioniše tako što prva osoba u lancu jede, zatim vrši nuždu u usta osobe u sredini kroz koju sve fekalije prođu. Druga osoba zatim vrši nuždu u usta trećoj osobi na kraju lanca koja na samom završetku izbacuje izmet iz sebe. Ako vam moj opis dosad nije zgadio film, ne preostaje vam ništa drugo nego da ga lično pogledate.

Očigledno je da je Tom Six imao veoma ograničen budžet za snimanje ovog filma što je u jednu ruku i apsolutni dobitak jer je Tom težio stvaranju jeze i osjećaju muke u našim želucima ne eksplicitnim prizorima već navođenjem na pomisao kako je biti dio ljudske stonoge. Operacija kreiranja stonoge nije prikazana u svoj svojoj nasilnoj ljepoti, kao što ni glumci nisu zaista postavljali svoje usne na anuse svojih kolega, no koliko god filmu falilo krvi i fekalija, dovoljno je degutantno gledati kako kreće prvo pražnjenje crijeva u usta druge osobe dok doktor Heiter viče nahrani je!

Heiterov lik je priča za sebe. Vođa glumačke postave je njemački glumac Dieter Laser koji igra Heitera na najmorbidniji mogući način. Zamislio sam i pokušao da skontam ko bi još ovu ulogu odigirao dobro, ali nikoga se nisam mogao sjetiti jer Laserova personifikacija ludog doktora je GENIJALNA. Heiter kao lik je ništa više i ništa manje nego personifikacija apsurdnih, nenormalnih i morbidnih medicinskih ideja nacističke Njemačke, pa i samim izgledom – doktor Heiter obučen u bijeli doktorski mantil sa crnim kožnim čizmama i naočalama na licu predstavlja sav horror koji su nacistički doktori priuštili svim svojim nevinim žrtvama. Zanimljivo je reći da članovi ljudske stonoge su dvije američke turistkinje izgubljene usred Njemačke (malo “Hostel” utjecaja nije na odmet), kao i japanski turista na čelu kolone. Ovo mi poprilično kazuje da bih mogao biti u pravu što se tiče neke refleksije grotesknih medicinskih “dostignuća” nacista na tematiku samog filma. Six je veoma pametno odigrao postavivši Japanca na čelo kolone – stvara se jezička barijera između doktora i jedine glave kojoj usta koriste za šta trebaju koristiti svakom živom biću, ali i samo vrištanje glumca Akihira Kitamure na maternjem jeziku će najvjerovatnije zainteresirati japansku publiku za ovaj film.

Iako se režiser Tom Six hvalio kako je sama ljudska stonoga konstruisana stopostotno medicinski precizno i kako bi uz pravilno davanje infuzije drugi i treći dio koji je hranjen samo fekalijama mogao preživjeti godinama, apsurdno je i pomisliti da bi ovakav eksperiment ikada trebao zaživjeti u stvarnosti.

Film kao film je poprilično spor, radnja je usporena, u trenucima čak i statična, te imam osjećaj da je Six imao ideju, ali da baš i nije znao najbolje šta će sa njom, pa se film završava pomalo i očekivano što ne znači da vam ono između početka i kraja neće zgaditi ručak.

Uvijek sam imao stav da horror film treba da zabavi, opomene ili nešto poruči unatoč hrpi crijeva i krvi – The Human Centipede nije jedan od tih filmova iako bi možda neki revnosni branitelji žanra rekli da film poručuje da je medicinsko eksperimentisanje veoma opasno i da se treba spriječiti. The Human Centipede je jedno od onih djela koje će zabaviti uski krug ljudi i koje svojom bizarnom idejom vrijeđaju, šokiraju i tjeraju u očaj normalne gledaoce koji će onda dići još veću halabuku i tako stvoriti reklamu, a samom Sixu pribaviti novac za njegova nova ostvarenja (nastavak se sprema, a stonoga će biti sastavljena od dvanaest ljudi!).

Ne znam kome preporučiti ovaj film. Ne znam iskreno na kraju ove recenzije ni šta mislim o istom. Da mi se želudac okretao, jeste. Da je sama ideja jedna od originalnijih i morbidnijih koje sam imao priliku vidjeti u svom decenijskom i kusur godina dugom stažu gledanja horrora, jeste. Da je Tom Six malo Cronenberg, malo Tsukamoto i malo Henelotter, jeste. No da je zaista rekao nešto pametno bazirano na frapantnoj ideji – baš i nije. Zato i ne čudi činjenica da je za nastavak ovog filma najavljena još duža stonoga i kako sam režiser kaže – više govana i krvi, jer kad ne možeš smisliti kuda sa radnjom, zgadi im život do kraja, to je stara narodna horror poslovica zbog koje ovaj žanr svakim danom sve više ide kvragu.

COVER ART:

INFO:

Zemlja porijekla: Holandija
Godina: 2010
Režiser: Tom Six
Uloge: Dieter Laser, Ashley C. Williams, Akihiro Kitamura…