Craven Road 4: Bezimeni

Serija: Ludens Gigant
Broj: 2
Scenario: Paola Barbato
Crtež: Giancarlo Allesandrini

Evo “recenzije” prvog Ludensovog izdanja Dylan Doga i to iz edicije “Gigant”, epizoda 2 – “Bezimeni”. Od svih gigantskih izdanja koja su dosad izašla, ovo je meni, pa recimo najbliže.
Zamislite da se jedno jutro probudite sasvim obični. OK, znam da za većinu čitatelja to ne predstavlja nikakav problem, ali za mene, biti običan i ne iskakati iz mase – to je najjebenija noćna mora ikad. Dylan se sa tim problemom suočava u ovom broju. Nakon borbe sa nemirnih duhom, odlučuje se penzionisati kao istraživač noćnih mora i okušati se u “normalnom” životu. No postavlja se pitanje – šta da radi čovjek koji cijeli život jurca svoje i tuđe demone?

Paola Barbato je meni vrlo čudna autorka. Očito je da želi prikazati drugu stranu Dylana. Neku manje machoidnu, naprimjer, pošto je i više nego evidentno da joj se ne sviđa Dylanov status ženskara i muške kurve (koja se ipak zaljubi u svakom broju). Njene priče su čudnije, često sa značenjem koje morate pronaći ispod žita. Neloše, naprosto neloše. Ovdje je postavljeno jedno suštinsko pitanje – ko smo svi mi? Za šta smo rođeni? Da li smo u stanju pobjeći sami od sebe?

Ja lično nisam. Nisam u stanju pobjeći od onog što jesam, kao što to nije u stanju uraditi ni Dylan. To smo što jesmo, ne možemo se mijenjati. U mom životu se može naći milion žena (pošto one najčešće imaju tendenciju da mijenjaju, htjeli vi to priznati ili ne), ali ja nikad neću odustati od svojih stavova, principa i želja. Ne zato što ne želim, jer ne mogu. Ubijanjem dijela sebe ubio bi cijelog sebe. Ne možeš baciti svoja mišljenja, osnove i ideale samo tako u vodu.

Poenta cijele priče je da je svakodnevni život zapravo pravi užas. Nine to Five poslovi, administracija, žena, djeca, krediti, otplata ovog i onog duga, politika, fudbal, Cosmopolitan, to je zapravo pakao iz kojeg nema izlaza (osim smrti, koju ne preporučujem nikome, barem ne jedan dobar dio života). Naravno, sve u sjajnom sosu ala Dylan Dog. Vještice, zombiji, nemirni duhovi, svi oni simboliziraju naš užas u koji uranjamo svaki dan, što je najgore od svega, većina uranja u njega svjesna i sretna što posjeduje barem taj očaj od života. Radije bi gledao sve zombije svijeta kako haraju i razvaljivao im glave lopatom nego prijenos iz ZZI-ja.

A svako normalan (barem po mojim uvrnutim stavovima, a to uvrnuto je pridjev ovih drugih normalnih) ne može, a da ne dijeli mišljenje sa mnom.