Craven Road 3: Tamnica od Papira

Serija: Slobodna Dalmacija
Broj: 36
Scenario: Michele Medda
Crtež: Luigi Picatto

Lijepo je kad epizoda ima neke reference, a u “Tamnici od papira” ih ima napretek. Naravno, kad sam prvi put pročitao ovu epizodu nisam imao pojma o tome, ali sam otkrivajući nove stvari i šireći svoje znanje saznao dosta toga (naprimjer, ko je Sid Vicious kojeg spominju u epizodi?).

Ova epizoda je totalni hommage jednom od najluđih (neću ulaziti u to da li je jedan i od najboljih jer nisam kompetentan) američkih pisaca – Charlesu Bukowskom. Bukowski je bio lud k’o struja, baš kao i Charlie Chivazky, američki pisac sklon lutanjima, alkoholu i ženama koje krase niske moralne vrijednosti, a koji nestane za vrijeme svoje posjete Londonu. Dylan se umiješao ne zbog nestanka Charlieja, već zbog pomaganja Brandy-Wineu, londonskom beskućniku čiji su prijatelji unajmili Dylana da ovog izvadi iz zatvora i spasi od optužbe za dvostruko ubistvo.

Dok se Dylan napreže da skonta šta se zapravo dešava, Londonom harači divna galerija likova kao što su Petar PANK (ne, nisam pogriješio) i “Raža”, izuzetno neatraktivna djevojka koju niko ne želi poljubiti. Možda zato jer je “Raža” Smrt u ljudskom obliku. Ovi ostavljaju nerede i razbacana tjelesa na sve strane, a Dylan prokonta da bi američki pisac mogao i imati veze sa čudnim i grotesknim ubistvima.

Da ne dužim previše sa sadržajem, čitanje priče prepuštam vama, ali želim se dotaći dvije stvari koje su mi se svidjele u ovom broju. Prva je teorija da se pisanjem mogu zarobiti vlastiti demoni. Smatram da je to više nego tačno. Od trenutka kad sam naučio pisati, uvijek sam nešto piskarao, pjesme, priče, recenzije, reporte sa koncerata, izmišljao sam stvari i posmatrao stvarnost kao inspiraciju. Kad bi se nalazio u nekom nezavidnom položaju, bacanje misli na papir predstavljalo mi je jedini izlaz i dan-danas, nije se puno promijenilo. Meni je puno lakše raskinuti sa djevojkom ili dogovoriti se sa za sastanak preko e-maila ili poruke. Ne zato što sam stidljiv (ko me zna, zna kakav sam ekstrovertni luđak), već zato što napisano mogu lakše kontrolisati i emocije koje iznesem na papiru su mi uvijek značile više – verba volant, scripta manent, ako se ne varam, baš su tako govorili stari Latini i nema druge nego priznati da je to istina. Ono što je napisano, to ostaje, nema promjene, nema manipulacije, tako je kakvo jest. Stvar je samo u tome što neki ljudi imaju drugačije interpretacije od drugih ljudi, ali ne smatram to problemom, smatram da je upravo u tome i čar – doživjeti napisano (ali i ono izrečeno) na vlasiti način. A ako vas neko krivo shvati, uvijek ima izreka za spas – ja sam odgovoran za ono što kažem/napišem, a ne za ono što ti razumiješ.

No, demoni ne nestaju pisanjem, oni su tu, kao što naslov kaže – u tamnici od papira. Onaj ko pročita može ih osloboditi, može ih natjerati da opet žive, demoni će se modifikovati prema strahovima i strepnjama njihovog vlasnika.

Druga stvar koja mi se sviđa je realan prikaz svakog pravog pisca – pisci su zadnji, donji sloj društva, po mom neskromnom mišljenju. Alkohol (čarobna boca viskija u ovom broju daje dilandogovski štih svemu), žene, totalna raslojenost i sluđenost – sve to odlikuje pravog pisca PRAVIH priča – ne ljubića iz Gracije, već priča koje straše, vesele, mentalno uzdižu ili spuštaju. Pisac treba biti hedonista apsolutno nespriječen od bilo kojih ovozemaljskih ili ne dao Vrag, onozemaljskih pravila koje nam nameće najčešće upravo najveći neprijatelj čovjeka – religija. Pisac mora proživjeti Sodomu i Gomoru kako bi znao šta je šta. Kod nas se pisci smatraju nedodirljivim umjetnicima i intelektualcima, a u Bosni je čitanje postao hobi bogataša u većinskom broju slučajeva. Zato su knjige dosadne, priče jednake, likovi prozirni. Ako nisi bio na dnu, ne piši o dnu, ako nisi bio na vrhu, ne piši o vrhu. Bukowski je pisac koji je po meni živio šta je pisao i pisao šta je živio i zato ga smatram autentičnim primjerom. Unikatom.

Picatto mi je sa svojim crtežom apsolutno pokvario dojam cijelog broja, ali hajde, šta je tu je – Meddi i njegovim pričama po mom mišljenju više pašu crtači koji obraćaju pažnju na detalje. Da su ovu epizodi nacrtali Montanari i Grassani, to bi bila čista desetka sa više luka, ovako je ovo sjajna priča puna ironije, sarkazma i ŽIVOTA, ali sa lošim vizuelnim predstavljanjem.

Dopustite mi da citiram Bukowskog na kraju gradnje još jedne ćelije za vlastite demone…

“Great art is horseshit, buy tacos.” – Charles Bukowski