SAW 3D

MOŽE SADRŽAVATI SPOILERE!

“Zdravo, Sharane. Želim igrati igru.

Cijeli svoj život si gledao horror filmove i oduševljavao se slikama jeze, strave, užasa i patnje manje i više važnih i tebi nepoznatih fiktivnih likova na malim, srednjim i velikim ekranima. Od malih nogu si crtao ubojice sa krvavim sjekirama i zbog toga imao probleme u školi i u odnosu sa drugim ljudima. Propustio si zlatnu eru horrora, ali ipak si ga volio i voliš ga svom snagom.

Večeras ćemo ispitati tvoju ljubav. Ispred tebe se nalazi par kino naočala za 3D projekcije. Molim te da ih ne slomiš jer bih trebao platiti trideset maraka u tom slučaju. Kad ih staviš na lice, pokrenut će se projekcija sedmog dijela SAW serijala. Ako izdržiš cijeli film, a da ne skineš naočale i ne napustiš salu u slučaju da ti film bude dosadan, ispran ili odvratan na bilo koji način, slobodan si da nastaviš voljeti horror. I triler. I parodije.

Gledaj 3D ili ne gledaj nikako. Izbor je tvoj.”

Ne, nisam se sreo sa Jigsawom, nisam bio zavezan za stolicu, nažalost sam bio dovoljno glup i lud da dobrovoljno odem na projekciju najvećeg smeća 2010. godine. I da platim kartu. KARTU. Srećom sa popustom jer je danas sponzorski dan u sarajevskom multipleksu.

Ja stvarno volim SAW serijal. U hrpi očajnih, ništavnih, nezanimljivih i ispranih filmova koji su veoma često u zadnjoj deceniji i remake izdanja kultnih djela osamdesetih i sedamdesetih godina, SAW serijal se pokazao kao pun pogodak. James Wan i Leigh Whannell, režiser i scenarista prvog djela (radili su i na drugim dijelovima) smislili su lik ubice koji nije ubica, ubice koji nema nikakve fizičke moći, pati od malignog oboljenja, ali ipak uspijeva da natjera ljude da se sami ubiju i sve nas da se naježimo. Poenta Jigsawog rada je pokušaj ugrađivanja samopoštovanja i instinkta za preživljavanje u nas same. Jigsaw se ježi na činjenicu da u društvu više ne preživljavaju oni najsposobniji, već prosječni. O Kramerovom radu se može diskutovati kroz vizuru više filozofa, lik je multidimenzionalan i pogodan za iscrpnije analize kojima ovdje nije mjesto, preporučujem vam da se sami potrudite i potražite više informacija.

Kao što napomenuh, volim SAW serijal. Gledao sam svaki SAW film, više puta. Naravno, nisam oduševljen činjenicom što se nakon Jigsawove smrti u trećem dijelu nastavilo sa eksploatisanjem lika kroz seriju flashback filmova, ali šta je, tu je – Hollywood je uzeo danak i dovukao do “SAW VI” koji iz nekog razloga nije dobro prošao u kino-dvoranama, pa su producenti i studio odlučili da sedmi dio bude posljednji dio, sa integrisanjem elemenata iz ranije najavljenog osmog djela koji neće biti ni snimljen. Kad je bal, nek je kanibal, rekoše i odlučiše da veliko finale gledamo i doživimo u 3D-u.

Sad je došao trenutak da se izvinim izabranici svoga srca koja je film pogledala u kinu prije mene i naježila se na radnju i scene istog, te sa gnušanjem pričala o idejama i konceptu filma. Ja sam, naravno, kao svaki pravi SAW fanatik i logičar tamo gdje logika stvarno nije potrebna pokušavao da je ubijedim da je njeno nezadovoljstvo pogledanim direktan rezultat njene neupoznatosti sa ostatkom serijala. Draga, ispao sam glup i nisam imao povjerenja u tvoju prosudbu ovog užasa i zato ti se nikako ne mogu iskupiti. Sve što ću reći je – nadam se da ćeš mi oprostiti.

Da, oprost je jedino što trebam i što moram učiniti i sebi jer SAW 3D je najveće poniženje i najružniji završetak nečega što je, uvjetno rečeno, lijepo. Imao je SAW serijal i uspona i padova, ali uvijek je bilo ili-ili – prosjek ili vrh, ali nikad apsolutno smeće, što sedmi nastavak upravo jeste.

U ovom filmu se bez ikakvih problema primjeti nastojanje scenarista i producenata da na brzinu završe priču koja se trebala razviti do kraja kad joj je već pušteno da se razvija. Totalno nekoherentna radnja, hrpa starih likova, hrpa starih likova u flashbacku i hrpa novih likova rezultirali su gulašom gorim od čorbe iz Jackonovog “Bad Tastea”. Ako je već sedmi dio finalni dio, dio zvani rezime, zaključak jedne JAKE, DOBRE horror priče, zašto sam imao priliku da samo u dvije scene pogledam Jigsawa i to u scenama koje su flashback? Nije mi jasno jer producenti su ga oživjeli i ranije, umro je u trećem dijelu serijala, a ovi su snimili sedam komada – dovedi tog zombija nazad! OPET I OPET! Napravi totalno idiotsku radnju u kojoj će se ispostaviti da John Kramer živi kao Krang, u tijelu ogromnog robota (da, koliko je stvarna radnja glupa, i u ovo bih povjerovao) i objasni mi u FINALU kako se zapravo osjeća John Kramer, čovjek koji nikad nije držao svog sina jer je ovaj umro prije rođenja, čovjeka koji je bio poštovan i ugledan, čovjeka koji je svim srcem volio svoju ženu i čovjeka koji je najmasovniji indirektni serijski ubica koji je pobio desetine koristeći psihički teror i ubojite mašine. Ne, ljude iza filma nije interesovalo da nam daju zaključak na priču o Krameru. O njegovoj supruzi Jill Tuck (koju loše glumi savršeno preseksi Betsy Russell – bilo bi bolje da su njene grudi bile u 3D-u, bar bi nešto vidjeli) i njihovom odnosu. O ljudima koji su nastavljali Jigsawov rad. Važnije je bilo maloumno i bespotrebno izvući lik doktora Gordona iz arhive (prvi SAW, podsjetite se) i smiksati zaključak koji nema NIKAKVOG SMISLA koliko god se ja trudio da ga pronađem.

O glumcima stvarno neću dužiti, samo ću reći da bi bilo bolje i jeftinije da su unajmili ljude sa ulice koji nemaju prethodnog iskustva jer količine moronizma, neznanja i prozirnosti koje glumci prostiru pred nas tumačeći svoje likove se mjere u tonama. Šlag na cijelu tortu je bilo gledati imbecila Chestera Benningtona, vokala grupe Linkin Park kako tumači boneheada, neonacističkog skinheada. Čak je i Costas Mandylor koji opet reprizira ulogu detektiva Hoffmanna toliko propao da je naprosto negledljiv. Jedina svjetla tačka filma iz glumačke perspektive je Tobin Bell koji tumači Jigsawa po sedmi put i pojavljuje se u najmanjem broju scena, tačnije dvije. Čovjek zna znanje.

O dijalogu također neću previše, reći ću samo da prozirniji, gore osmišljen i manje kreativan dijalog odavno nisam imao priliku čuti. Nit šta skriva, nit šta otkriva, samo ti vrijeđa inteligenciju i tjera te da se osjećaš kao apsolutni idiot što si dao pare za kartu i što ćeš dati pare za taksi.

Jedna od karakteristika i odlika SAW serijala su veoma zanimljivi načini ubijanja, tj. ubojite Jigsawove spravice koje on konstruiše sukladno sa mentalnim stanjem, tj. nedostacima njegovih žrtvi. Ovdje je taj koncept skoro u potpunosti zanemaren te je svo nasilje koje je prikazano (ajde bar to) sa hrpom prostetike i lažne krvi tu samo i isključivo radi nasilja. Nasilje zbog nasilja meni ne igra nikakvu ulogu i automatski ga križam sa liste zabavnog u filmskom smislu. Gdje su ona lijepa vremena iz SAW-a II kad je bivša narkomanka trebala da traži ključ svog spasenja (bukvalno) u jami punoj šprica…

Tužna je i činjenica da je režiser filma Kevin Greutert, koji je imao funkciju montažera u prvih pet filmova, funkciju režisera u šestom i sedmom (ovom) dijelu serijala (dakle, samim tim je stara ekipa i trebao bi poznavati duh serijala) svojom režijom napravio apsolutnu parodiju cijelog serijala koja je profunkcionisala groteskno perfektno onog trenutka kad se režija spojila sa očajnim glumcima koji izgovaraju užasne replike zapisane u kretenskom scenariju.

A sad, meni najdraži dio recenzije i razlog zbog kojeg sam i iznerviran ovoliko – treća dimenzija sedmog dijela SAW serijala. Slika je dobila dubinu, mi smo dobili par scena izlijetanja krvi i dijelova tijela na naša lica, ali smo dobili i nesnosne glavobolje, bol u očima i želju da psujemo roditelje svima koji su mrtvo kopile nazvano “3D” izvukli iz osamdesetih gdje je zakopano i to samo zbog par dolara zarade viška. Real3D, tehnološki dodatak SAW-a, ali i desetine drugih Hollywoodskih ostvarenja je smrt za vid, te kad platite upad u kino i dobijete naočale, automatski plaćate uništenje vlastitih očiju. Film NE MOŽETE gledati bez naočala jer je slika mutna kad ih skinete sa lica, a ne možete ga ni gledati sa naočalama jer oči neizdrživo peku, tj. bole. Meni je u par navrata ekstremne boli bilo potrebno da skinem naočale, žmirkam i gledam u ekran svog mobitela kako bi mi se slika izoštrila i fokusirala, te oči odmorile. Gledati u platno bez naočala i odmoriti oči je nemoguće, jer kako već rekoh, slika je mutna. 3D je odsad oznaka za film koji NEĆU GLEDATI jer cijenim sebe i svoje zdravlje barem toliko da pored cigaretnog dima, jeftinog piva i lošeg katodnog monitora koje dnevno konzumiram ne moram i uništavati oči i čak i za to skupo plaćati. Ako vam je do 3D umjetnosti, savjetujem odlazak u pozorište.

Čini se da je studio nasjeo na kritike američkih kvazi-kritičara koje kažu da je SAW serijal ”mentalno komplikovan i težak za gledati i da se teško pamti radnja istog jer ima puno likova i više paralelnih radnji”, te su odbacili sve što je SAW serijal bio i zakucali ekser u sanduk serijala koji je, htjeli neki ili ne, jedan od originalnih i najinvetivnijih horror franšiza 21. vijeka. Nedostojan odlazak genijalnog psihopate, indirektnog ubice Johna Kramera je zaista tužan. Od toga tužnije mogu biti samo dobra zarada ovog smeća na box officeu, odluka vlasnika SAW licence da ipak snime i osmi dio, te moj mazohizam koji bi me natjerao da prođem ovakvu patnju opet. Još ako bude u 4D-u, pa film zaista bude trajao par dana…

COVER ART:

INFO:

Zemlja porijekla: SAD
Režiser: Kevin Greutert
Godina izdanja: 2010
Uloge: Tobin Bell, Betsy Russell, Costas Mandylor