Intervju: Deset godina Kontre

Drugog jula u amfiteatru sarajevskog Doma mladih održan je rođendanski koncert benda Kontra u društvu sa prijateljima, bendovima Ambrosia i Hitman. Kontra već deset godina je sinonim za hardcore u Bosni i Hercegovini, veselu, ali politički i socijalno osviještenu ekipu koja je na svojim plećima ponijela mnoge generacije mladih alternativaca, ali i kroz rad na BHxHC Bookingu (gitarista Slaven je jedan od razloga zašto u Sarajevu bez obzira na totalnu neisplativnost koncerata i dalje možete vidjeti i čuti odlične bendove) sagradila temelje nečega što se zove bh underground scena. Naravno, Kontra postoji i radi upravo zbog sebe, svojih stavova i svojih prijatelja koje pošprdno možemo nazvati obožavateljima, jer u hardcoreu i punku nema obožavanja, ima samo iskrenog odnosa sa ljudima – jedan na jedan. Uživajte u transkriptu intervjua koji je urađen nakon koncerta uz dvije slavljeničke flaše Jack Danielsa, pijani bend i još razbijenijeg novinara.

Kontra gasi rođendanske svjećice

Ekipa Kontre, kako se osjećate nakon proslave desete godišnjice?

Muris: Uh, prezadovoljno. Morao sam uzeti stolicu da sjedim, ne od umora, nego su me emocije savladale.

Murise, ovo je prvi put na ISK Webzineu da se radi drugi intervju sa istim bendom, pošto smo nekad davno već intervjuisali Kontru, tj. tebe. Prije koncerta si rekao da postoje pjesme gdje si ti ljut i pjesme gdje si sretan. Kako definišeš ljutnju i sreću, da li to zavisi od teksta koji si napisao ili od emocija koje ti publika pruža na pjesmama?

Muris: Mislim da je više do emocija publike. Postoji ljuta pjesma, ljuti tekst, sjeb iz nekog mog prijašnjeg života koji je promijenio tok mog sadašnjeg života, ali publika uzvraća na taj način da ja to pjevam sa osmijehom na licu, uhvatim se katkad, ono… ne mogu da se uživim negativno u ono šta pjevam. Ali čini se da je to dobar način prenošenja poruke publici jer očito funkcioniše.

Da. Dado, ja sam čuo jednu priču, sad je ti potvrdi ili opovrgni, ti si bivši basista Protesta (najpoznatiji sarajevski punk bend, op. Sharana) i priča kaže da si ti izašao iz Protesta jer je bend krenuo nekim drugim smjerom koji tebi nije odgovarao, a da ti je Kontra pružala baš ono što si htio da imaš u svom bendu.

Dado: Pazi, ja kad sam izlazio iz Protesta, nisam uopšte ni znao za Kontru niti sam bio svjestan da će mi Kontra išta pružiti. Prošlo je par godina dok ja sasvim slučajno nisam upoznao Slavena i Murisa (gitarista i vokal Kontre, op. Sharana) koji su došli sa idejom o Kontri. Ne Kontri, već tad je to bila ideja o bendu. Činjenica je da se rad u Protestu razlikovao od rada u Kontri, a daleko od toga da ja imam bilo kakvo ružno sjećanje na svoje vrijeme provedeno u Protestu. Meni je Protest jedan fin period života, na kraju krajeva i iskustvo koje mi je puno pomoglo u današnjem radu sa Kontrom. Činjenica je da smo mi imali drugačiji pristup muzici i drugačiji žanr, ali što kaže naš narod, sve je to u pet deka. Protest je u tom periodu kad sam ja izašao iz njega imao šansu da napravi nešto više, ali jednostavno to nije bio taj riff koji je mene držao tamo i tako, bez ikakve ljutnje, jednostavno razlaz. Znaš kako je kad ne ide. I muž i žena se razvedu, pa ostanu prijatelji, tako je bilo i sa Protestom.

Deset godina Kontre, ali vi ste i dalje pod zemljom, i dalje ste dio underground priče, tu su vam korijeni, pa me interesuje da obojica napravite usporedbu scene, one koja je postojala kad ste vi počinjali i ove današnje u kojoj još uvijek egzistirate.

Dado: Uporedit taj period? Pa ruku na srce, činjenica je da kad je Kontra počinjala nije bilo bendova. Činjenica je da nije bilo prostora. Činjenica je da je bilo znatno manje publike. Ali! postepeno se gradi sve. To je ono što naš čovjek, što naš mentalitet ne razumije. Ne može se ništa preko noći desiti. Bosna i Hercegovina je opustošena u svakom smislu nakon rata i agresije. Falilo nam je svježe krvi, rasterećenih ljudi koji sa finim mislima kreću u bilo kakav projekat. Da li je to prodavanje svježih paprika i paradajza ili pravljenje muzike, svejedno je, ali rasterećen čovjek može nešto napravit, čovjek koji zna na kojim nogama i kojoj zemlji stoji. Mi smo to napravili sa Kontrom. Krenuli smo iskreno, očigledno smo pogodili frekvencije jedan drugog i nas trojica, Slaven, Muris i ja smo zajedno od početka. Kad imaš okosnicu, lako se dogovoriti i lako je uvesti nekog novog člana, kroz ovaj bend je prošlo, znaš i sam, dosta bubnjara, oni su nekako uvijek u defektu, ali evo uspjeli smo naći ljude koji se na isti način bore i suočavaju sa stvarima sa kojima se svi susrećemo svaki dan na svakom ćošku. Poslije svega ovoga kažem da scena, kao i Kontra, sazrijeva. Ne želim reći da smo mi sad neki okorjeli muzičari, ali znaš kako je u hardcoreu i punku, uvijek može brže, bolje i jače. I to vrijeme nosi sa sobom. Nama je drago, baš smo o tome nedavno i pričali, nama je drago da postoje bendovi. Pitanje je hoće li oni opstat, hoće li oni izdržat jer kad poklopi život drugačije se muzika posmatra. Sve je to fino kad nemate obaveza, kad ste mlađi, tad se samo počinje. Kad se prelomi taj trenutak, bend onda počinje da radi. I nama se sve to dešavalo, baš kao dječije bolesti. Hoće-neće, ode jedan bubnjar, op op, ode drugi bubnjar, a bend opet pokušava da ostane na nogama. Mi smo dokazali da se može i da možemo.


U backstageu: Kontra, Hitman i ostali prijatelji

Murise, isto pitanje. Scena prije deset godina, scena danas. Uvijek si na koncertima, uvijek si tu negdje, kako ti na sve to gledaš?

Muris: Pa istina je da je prije bilo puno manje koncerata i puno manje bendova, što se postepeno mijenjalo, iz godine u godinu dolazili su i rađali se novi bendovi, stari koji su dugo svirali su se vraćali…ufff, ja sam glup danas pravo. (smijeh)

Samo se ti potrudi!

Muris: Ma ništa, sto puta ponavljam, uvijek je ista boljka, taman se uspostavi jedan klub, raja navikne dolaziti, bio je period Accessa, pa Barhane, pa FIS-a (Fis Bock, današnja FISKultura), taman se raja navikne dolaziti na koncerte, a gazdi kluba se digne neka stvari i opet se moramo seliti. Sad se ta neka scena smirila u Klubu AG, odlično funkcioniše, ne znam kako će biti u budućnosti, vidjet ćemo.

Ja sam za vrijeme srednjoškolske naobrazbe izlazio u sarajevsku Slogu gdje je izlazila većina metalaca i odjednom, svi ti metalci su prestali tamo izlaziti. Da li smatraš da određenu krivnju za neke stvari treba preuzeti i publika koja veoma često ima osobine ovaca, pa slijede jednog ili dvojicu koji daju upute šta je dovoljno true ili hardcore, a šta nije?

Muris: Hm…mislim da to nema neke veze, sve su to dječije budalaštine. Ovu našu scenu je uvijek na leđima nosilo trideset, četrdeset ljudi kojima nije bilo važno je li koncert metal, hardcore ili punk, tih trideset su dolazili na sve. Tako je to i danas. A ti što su true ili hardcore, oni dođu na koncert jednom godišnje, ti što im je važno ko je hardcore, a ko nije. Obavezno to bude koncert nekog većeg benda, bude dobro posjećen, mi se svi ponadamo da je to to, da se scena pokrenula i odmah se na sljedećoj svirci vratimo u realnost, gdje smo, šta smo, jebi ga.

Dado, svi članovi Kontre su odrasli ljudi, ljudi sa stalnim ili privremenim poslovima, konkretno i ti ti Muris ste stalno zaposleni ljudi. Većinu nas to čeka, većina ljude je već u tome. Kako to da neki bendovi ipak idu dalje, a neki ostaju samo sjećanje nakon zaposlenja ili završetka fakulteta?

Dado: Pa to je taj prijelomni trenutak o kojem smo razgovarali. Kad pritisak samog života dođe i pokuca ti na vrata, e to je ta kvaka koja kaže hoćeš li nastaviti ili ćeš bataliti sve to i otići u kancelariju raditi. Nas dvojica smo baš dokazali da se može. Nas dvojica radimo, sjedimo u kancelariji. No, tu ne unosimu tu vrstu emocija koju unosimo ovdje, ne znam da li neko uopšte donosi ili ne donosi emocije na radno mjesto. Za pražnjenje i pozitivnu energiju koristiš Kontru. Kažem opet, sve je stvar organizacije, što u mozgu, što u okolini. Pazi, ovdje malo skačem sa teme na temu…ljudi u ratu su preživljavali, bili su rasterećeni nekih današnjih stvari, bilo je živimo dan za dan. Ne može mi niko reći da je taj pritisak bio blaži od ovog koji danas život nosi. Istina da je bio reduciran, ljudi su se vratili fundamentu. Treba preživjeti. I sad karikiram – treba preživjeti i bend. Kako će preživjeti? Ako ti prepoznaš problem, ti ga možeš i rješavati. Samo strpljenje. Samo strpljenje može dovesti do toga da ti osjetiš plod, da ti ubereš plod bilo čega, bila to jabuka, novi album, turneja benda, sve je to rezultat onoga za šta se boriš. Potrebno je puno odricanja. Ako neko nije spreman na to, ako nije spreman da se odrekne nekih stvari, taj pada na prvom kliku, na toj prvoj kvaci koja se zove prijelomni trenutak i koja određuje hoće li neko nastaviti svirati ili neće. Mi smo sa tim završili.

Idemo malo o albumu, vaš novi album, odnosno debi album će biti objavljen uskoro, sad kad se to bliži, logično je da bi trebali uslijediti i neki promotivni koncerti, da li vam u ovom trenutku nedostaje osjećaj recimo desetak koncerata zaredom, neka turneja jer Kontra je ipak, ne u nikakvom negativnom kontekstu, vikendaški bend, odnosno svirate kad smognete vremena i snage? (Muris iz pozadine dobacuje: TEZGAROŠI!) Pogotovo tebi, Dado, ti si sa Protestom otići na turneju u trajanju osam dana, svirati po bivšoj Jugi…

Dado: Jeste, ali tad nije bilo ovoga o čemu pričamo. Život, režije, stanovanje, obaveze, fakulteti, krediti. Tad smo svirali samo da sviramo. Nije lagano. Normalno da fali. Ja sam ubijeđen da bi sad i Muris i ostali rado na turneju da mogu. Da mi možemo živjeti od koncerata, ma koliko se oni plaćali, da nam se pokriju troškovi života kojih uvijek ima, bez obzira je li vi upalite kombi da krenete na svirku koja je udaljena stotinu ili hiljadu kilometara, trošak postoji. Batalili bi mi sve svoje poslove i bavili se muzikom, samo da možemo pokriti troškove. Ovo vrijedi. Normalno da nedostaje ta turneja, normalno da nedostaju ta gostovanja po evropskim zemljama. Publike ima svuda u svijetu. Mi ne zaostajemo apsolutno za bilo kim. Mladi ljudi kod nas su spremni apsolutno da kupe kartu i idu bilo gdje u region i dalje da pogledaju neki bend. Postoji volja, ali ne možemo stići od tih obaveza koje nas koče. Volili bi mi jednu turneju opalit, i to ne od deset dana, već od mjesec i siguran sam da bi izdržali i uspjeli svirati svaku noć.

Murise, jednu stvar nam niste nikad razjasnili – zašto ime Kontra? Neko posebno značenje ili zato što ste jednostavno kontra sranja koja se dešavaju u Bosni i Hercegovini?

Muris: Mi smo svirali minimum pola godine, bili smo bend bez ikakvog imena. Nismo se tim opterećivali. (u ovom trenutku Murisu je zazvonio telefon te je osobi sa druge strane objašnjavao kako je koncert sjajno prošao, a da on ujutro radi i da se budi oko pola sedam, sedam, te smo se svi počeli smijati. Razgovor je nastavljen…) Nije nam to bitno. Evo sad, snimili smo album, skoro je sve gotovo, niti imamo ime, niti imamo omot albuma. To je najmanji problem, to će doći samo od sebe. Mislim da je baš Dadi izletilo na jednoj dobroj probi ime “Kontra” i svi smo se složili jer jesmo kontra ovog sistema, ovog sranja, ovog jebanja u glavu sa svih strana.

Dado: Da, da!

Muris: Volimo ovu zemlju, ali volimo jebati i sve što je u njoj pogrešno jer samo tako možeš promijeniti stvari. Eventualno.

(U ovom trenutku pridružio nam se i gitarista Kontre, Slaven).

Evo još jednog veoma važnog čovjeka, to je Slaven Kopčić. Slavene, 2005. godine si sa sadašnjim bubnjarem Kontre Zlajom osnovao Flatline. Da li se ikad dešavalo da se Flatline i Kontra “sukobljavaju”?

Zlaja (koji je prolazio tu i čuo zadnji dio pitanja): SUKOBLJAVAJU!

Slaven: Nikad. Nikad. Mi smo htjeli da Kontra bude malo žešća…

Zlaja: A ko ste to vi?

Slaven: Anam’. Ovi moji iz podruma. Uglavnom, mi smo htjeli da Kontra bude malo žešća zbog tema koje obrađujemo i to smo predložili Murisu i Dadi (Zlaja dodaje: punkerima!), oni nisu htjeli, mi smo rekli – ko vas jebe…

Zlaja: Jeste, ko ih jebe.

Slaven: …i onda smo osnovali…

Zlaja: …bend koji je danas iznimno popularan u Njemačkoj, da ne spominjem koliko u Češkoj. I mislim da su ovi iz Kontre shvatili da nikad tako neće moći svirati.

Slaven: Mi (Flatline, op. Sharana) kad sviramo u Češkoj, ženska populacija u publici izgovara rečenice kao što su vhod u mene, vhod u mene, diraj jajovod. Baš na te naše pjesme koje su super. Baliju (interni nadimak Muamera Hajde, vokala Flatlinea, op. Sharana) pronosaju k’o tabut. Nigdje ga ne pronosaju ko tamo.

Dado: Ovo ti je dokaz da ne možeš vršiti agresiju ni na koga, a što Zlaja kaže – punk je pobijedio u Kontri! (smijeh)

Slaven: Bitna je emocija. Nije bitna vrsta muzike.

Dajte recite mi zašto tek sad nakon deset godina dobijamo Kontrin album? Ja sam imao osjećaj da nećete izdati taj album nikad. Nije da se žalim na vaše kultne demo snimke jer su odlični…

Slaven: NE DAJU NAM OVI IZ SDA! (SDA – Stranka Demokratske Akcije, nacionalistička desna stranka iako oni nikad neće reći da su desničari, op. Sharana).

Ko je iz SDA? Reci da napišem javno.

Slaven: Ovi, ovi!

Neozbiljan si, hajde ti Dado, ti si neovisan.

Dado: Pa to je bio naš način da se odužimo publici, da snimimo desetak pjesama nakon deset godina što se kaže kao jednu i da poklonim to prijateljima…

U redu, sve mi je to jasno, ali je li baš zbog deset godina ili ste osjetili trenutak sada? Zašto sada?

Slaven: Dobili smo puno love od Raiffeisen banke! A znaš kako to ide, vuklo se to, ali čekaš. Kad naiđe, uradiš.

Dado: To je Kontra! Kad nam naleti, mi to uradimo! Evo naletio album, mi smo ga uradili, večeras i odsvirali tri nove pjesme jer je publika htjela i mi smo se tako osjećali i hajde onda da to i uradimo. Kontra radi onako kako osjeća.

Za predivan kraj, želite li pozdraviti nekoga? (smijeh)

Slaven: Ja bih pozdravio Želimira Altarca Čička.

Dado: Ma ne znam, jebi ih sve.

Muris: Nek gore u paklu.

Zlaja je vrištao do kraja snimke i nikako nisam uspio shvatiti ništa od onoga što je rekao…

(Fotografija broj 3 korištena uz dopuštenje autorice Andreje Maksić – Keks Maslačak. Fotografija broj 2 preuzeta sa Facebook profila Gorana Salkovića, organizatora Sarajevo Metal Festa. Ostale fotografije korištene uz dopuštenje benda, preuzete sa oficijelnog Myspace profila benda Kontra. Ako autori prepoznaju svoje fotografije, molimo da se jave na izvansvakekontrole@gmail.com kako bi ih naveli kao autore.)