survive_xxx

Relapse Records se ukrcao u vagon rock’n’roll izdavačkih kuća koje su prepoznale snagu i kvalitet modernizirane verzije elektronske muzike osamdesetih koja se često svodi pod zajedničko ime synthwave. Nisu prvi, a definitivno ni zadnji; primjera radi, finska metal kuća Blood Music ubija izdavajući neke od najpoznatijih umjetnika synthwavea kao što su Perturbator i GOST.

S U R V I V E su bili više-manje nepoznat teksaški synth duo sve dok njihove mistične kreacije nisu zavladale malim ekranima u Netflixovom serijalu “Stranger Things”. Fantastično koristeći synthove, dio postave S U R V I V E A, Kyle Dixon i Michael Stein, uspješno su dočarali osamdesete ili barem današnju viziju osamdesetih. Njihov četvrti album “RR7349” (kao i na ranijim materijalima, naslovi albuma su kataloški brojevi izdanja) dospio je pod lupu publike upravo zbog serijala za koji je duo skladao muziku. Napokon, reći će poznavatelji S U R V I V E A – i biti u pravu.

Poslušavši album, zaključio sam da će oni koji očekuju ponovljenu formulu “Stranger Thingsa” ostati kratkih rukava. Ipak, ne treba žaliti jer kvalitet S U R V I V Eovog zvuka nije doveden u pitanje njihovim eksperimentisanjem sa idejama. Prije svega, grupa je sačuvala dobar dio muzičkog identita koji su demonstrirali na Netflixovoj seriji, ali je otišla i dalje. Prisustvo još dva člana i nekolicine dodatnih synthova omogućilo je čudnovatu višeslojnost muzike. Eksperimentisanje je uspješno, kompozicije su aranžmanski, idejno i zvučno kompliciranije od onoga što smo čuli u serijalu braće Duffer, a rezultat je atmosferičan album čije idejne granice nije lako odrediti. Usudim se reći da S U R V I V E ovaj put puno više igra na cyberpunk i SF kartu nego na ovozemaljski horor. “RR7349” u trenucima zvuči kao radovi Johna Carpentera, dok u onim drugima sija sjajem Tangerine Dreama. Prevedeno na rječnik naroda – valja.

“RR7349” je hladan, ali i sjetan album, krcat elektronikom prošlog vijeka koja pomaže da koridori zaboravljenih stanica na rubovima svemira vašeg uma ožive novim životima i njihovim pričama. Ovo je muzika za slušalice i trenutke koje ne trebate dijeliti ni sa kim.

S U R V I V E – RR7349
2016 / Relapse Records
Website benda

 

malignanttumour2016_xxx

U dvadeset i pet godina postojanja, češki Malignant Tumour dokazao se kao jedna od najaktivnijih i najplodnijih grupa Češke Republike. Od grindcore početaka samo je ime preživjelo; danas Malignant Tumour svira ubojitu kombinaciju energičnog metalpunk’n’rolla.

U oktobru ove godine objavljen je šesti album “The Metallist”, nasljednik albuma “Overdose & Overdrive” i drugi koji je odsvirao novi bubnjar Petr Bohda Bohdič koji je zamijenio Davida Ševčika. Promjena bubnjara vrijedna je spomena jer je David bio dio postave koja je Malignant Tumour postavila na mapu značajnih evropskih underground bendova, sviravši na albumima “BurnInHell”, “In Full Swing” i “Earthshaker”.

“The Metallist” otvara numera “Fine Hellride”. Nakon uvodnih udaraca po dobošu, pjesma ulijeće u prepoznatljiv Tumourovski midtempo kojim dominira solo dionica, da bi je nakon nekoliko taktova zamijenio grubi glas Bilosa i ne odveć originalan, ali nevjerovatno energičan rif. Kombinacija je dobro poznata svim ljubiteljima Malignant Tumoura: taktovi “Fine Hellridea” tjeraju na kretanje jer je energija metala utkana u ritam punka. Kada na to dodaš klasično maltretiranje jedne tipke klavijature karakteristično za rock’n’roll, pa samim tim korišteno od strane Little Richarda, Iggy Popa, Motorheada i svih ostalih, nije teško osjećati se kući.

Istoimena numera “The Metallist” dopušta Bohdiču da se raspojasa sa duplom bas pedalom. “The Metallist” se ponaša kao savršena moderna Motorhead numera. Elementi Motorheada prisutni su i na ostalim pjesmama, a Malignant Tumour još jednom uspijeva pomiriti različite utjecaje na jednom albumu: Kreator, Sodom, Motorhead, svi su zavijeni u tortilju rukama, nogama i glasovima četvorice rock’n’rollera iz Ostrave. Naravno, ni d-beat trenuci nisu izostali sa albuma, a Bohdič jednostavnošću tranzicije sa ritma na ritam izaziva divljenje i dokazuje zašto se bubnjar smatra kičmom benda.

Dvije su glavne karakteristike “The Metallista”: slušajući album, osjetio sam promjenu u zvuku koja me podsjetila na ranije materijale ove grupe. Posljednjih nekoliko albuma snimani su u studiju One pod producentskom palicom Andyija Classena (Holy Moses). Iako je Classen radio majstorski posao, ipak mu je poliranje produkcije tu i tamo izmaklo kontroli, pa se slatka prljavština Tumoura znala izgubiti pod naletima neopravdano pojačanog materijala koji je umarao uši. Ispostavilo se da sam u pravu: “The Metallist” je označio povratak u češki studio – album je sniman u Češkoj, dok je mastering radio Andy Classen. Desilo se čudo: novi materijal je mekši, analogniji, bolje leži ušima. Nakon posljednja dva albuma, prljavština je opet prisutna na albumu Malignant Tumoura i buka je predivna. PREDIVNA.

No buka ili nedostatak iste ne bi bili ni najmanje važni da nije glavne karakteristike “The Metallista”: na ovom albumu nema fillera, odnosno pjesama koje popunjavaju materijal. Jedanaest pjesama (ukoliko ne računamo obradu “We Are Motorhead” koja se nalazi na specijalnom izdanju albuma) traju nešto više od trideset i osam minuta i proteknu dok trepneš okom. Aranžmanski i idejno, Malignant Tumour zadržao je titulu visokokvalitetnog rock’n’roll benda koji sebe ne uzima zaozbiljno, što definitivno ne bi trebali miješati sa uzimanjem svirke zaozbiljno; u pitanju je fantastična grupa muzičara koji svaki dernek metalaca može učiniti boljim, a “The Metallist” je još jedan dokaz ove tvrdnje.

Malignant Tumour – The Metallist
2016 / Unrest Records
Website benda

 

furiost_xxx

Synthwave muzika kao soundtrack indie igara danas predstavlja još jedan način da se dođe do šire publike. Igra Furi francuske kuće The Game Bakers nije prvi naslov koji profitira od energije rastućeg trenda u elektronskoj muzici – 2015. godine Hotline Miami II: Wrong Number objavljen je uz fantastičan soundtrack sa više od četrdeset pjesama globalno priznatih, poznatih, ali dobrim dijelom nekomercijalnih autora koji svoje ime grade u underground krugovima, koristeći socijalne mreže, oslanjajući se na DIY principe i marketing, te nudeći svoju muziku putem pristupačnih platformi kakva je Bandcamp.

No za razliku od igre Dennaton Gamesa, Furi OST čini drugu stranu medalje ovog naslova koja vrlo dobro prijanja uz specifičan stil manga autora Takashija Okazakija koji je bio zadužen za dizajn igre, omota albuma i vinil izdanja. Soundtrack se sastoji od 22 pjesme dobro poznatih imena elektronske muzike. Grupu predvode Francuzi: Carpenter Brut, Danger, The Toxic Avenger i Kn1ght. Slijede Amerikanci Lorn i Scattle, a švedsku synthwave scenu predstavlja Waveshaper. Sva muzika je ekskluzivna, skladana upravo za ovo izdanje. Sa ovakvim vrstama projekata najčešći problem bude upravo mastering. Ovdje je odrađen fantastičan posao – svaka pjesma uspjela je zadržati dašak autora, ali se sve doimaju kao dio istog paketa.

Soundtrack je šarolik, baš kao i sam žanr. Tišina se sreće sa bukom, progresivne melodije se sudaraju sa minimalnim ritmovima. Carpenter’s Brut je i dalje glasan kako samo on može biti, nadogradivši diskografiju temeljenu na njegovoj fantastičnoj EP trilogiji. Muzika Dangera je interesantna mješavina zvučnih eksplozija i epskih zidova zvuka koji definitivno zaslužuju i pojavljivanje na filmu.

Waveshaper igra na sigurno i njegova muzika ponajviše miriše na generičku viziju osamdesetih u glavama ljudi dvadeset i prvog vijeka (najčešće onih koji su bili premladi da bi se sjećali osamdesetih). The Toxic Avenger ga prati u stopu sa idejama, ali u njegovoj muzici se čuje i dodatna tekstura buke. Kad smo već kod buke, Scattle i Lorn se na soundtracku ponašaju kao tandem. Njihova muzika zvuči najmisterioznije, numere su nabijene tajanstvenošću i atmosferom koje solidno služe svrsi tjeranja igrača na otkrivanje tajni igre. Nažalost Kn1ight ima problema da se popne na vrh sa ostalim izvođačima sa svojom atmosferičnom “A Big Day” i sporo progresivnom “Something Memorable”. Ove dvije kompozicije funkcionišu kao dvodijelna pjesma. Problem nije u Kn1ghtu ni kvaliteti – štaviše, pjesme su dobre, ali energija njegovih djela je skoro nepostojeća jer je na albumu naprosto zgnječen između tamnog, ali dinamičnog Carpenter Bruta na jednoj i veselog Waveshapera na drugoj strani. Budite strpljiviji, premjestite Kn1ghtove pjesme na sam kraj albuma i dobit ćete solidnu završnicu.

Čudno je, ali soundtrack Furija, ma kako dobro funkcionisao kao dio igre, bolje funkcioniše kao muzički album. Šarolikost stilova i melodija nije se najbolje poklopila sa svim aspektima igre, ali ako kompilaciju gledamo kao izdvojeno umjetničko djelo, Furi Original Soundtrack je ništa manje od briljantnog materijala.VA – Furi Original Soundtrack
2016 / G4F Records
Website benda

motorhead2016_xxx

Na računu sa imenom Motörheada 2015. godine podvučena je crta. Odlaskom Lemmyija Kilmistera, ništa se više nije moglo ni trebalo uraditi po pitanju grupe. Samo četiri mjeseca prije smrti, Lemmy, Phil i Mikkey zatutnjali su žestoko po posljednji put, objavivši “Bad Magic” koji nije nimalo loš album, već skupina pomno odabranih pjesama koje su odjenule novo ruho. Dalo bi se reći da je Motörhead pođonio Motörhead kao i mnogo puta dosad, ali na to imaju potpuno pravo.

Koncerti održani dvadesetog i dvadeset i prvog novembra prošle godine zabilježeni su u audio i video formatu. To je posljednji profesionalno zabilježeni nastup Motörheada ikad – samo mjesec i kusur dana kasnije Lemmy je preminuo.

Vijest da će ova snimka biti objavljena u različitim formatima u obliku živog albuma “Clean Your Clock” podijelila je ljubitelje grupe. Neki su izdanje nazvali finalnim dokazom Lemmyijeve božanstvene izdržljivosti i života koji je vrijedilo živjeti, dok su drugi napali UDR Music, okarakterisavši projekt kao pokvaren način da se dođe do još više novca na račun grupe.

Istina je da svako od nas ima pravo na emotivno pražnjenje po pitanju ovog albuma, ali da nije red da kvalitetu sudimo samo po vlastitim uvjerenjima o pitanju razloga izdavanja ovog materijala. Ukoliko ste se dosad sretali sa Motörheadovim živim albumima, dobro znate šta se može očekivati: mnogo buke i presjek karijere. Ista formula nije izostala ni ovog puta. Putovanje od šesnaest pjesama počinje sa zvukom sirene i “Bomberom” koji zvuči mnogo jednostavnije i blaže nego na nekim ranijim izdanjima. Album ide dalje sa “Stay Clean”, a jedna od najpopularnijih bas solo dionica svih vremena odsvirana je slabo, sa puno grešaka, mrljavo. Očigledno je da se Lemmy mučio. U odnosima igre ruku i glasa unutar sedamdeset i četiri minute albuma, Lemmy ipak više pažnje pridaje glasu, valjda nesvjesno očekujući da ga Phil pokriva, što ovaj i čini. Na “Whorehouse Bluesu”, Lemmy unatoč svim svojim snagama zvuči jako, jako, BOLNO loše, baš kao i na poprilično rijetkim i površnim obraćanjima publici.

Campbell gudi neinspirisano za vrijeme svoje solo izvedbe, dok Mikkey Dee usred pjesme “Dr. Rock” još jednom dokazuje zašto je jedan od najboljih rock’n’roll bubnjara današnjice. Još jedna nevjerovatno loša odluka je uistinu očajna produkcija albuma. Ne znam kome je palo na pamet podijeliti žičane instrumente na kanale. Gitara je na lijevom uhu, bas na desnom. U slučaju prvog albuma Ramonesa takva odluka pokazala se unikatnom, u slučaju “Clean Your Clocka” stvorena je prljava buka koja dekoncentriše i smeta uhu, a što je najgore, otkriva svaku živu grešku grupe.

Vrijedi napomenuti da ja nisam jedan od onih fanova koji pri pomenu Motörheada i živog materijala u nebo kuju ploču koja se veže za Hammersmith. Koliko god taj album predstavljao jedno od najboljih živih izdanja svih vremena, ja se emotivno više vežem recimo za “Better Motörhead Than Dead”, njihov deveti živi album, zaista snimljen u Hammersmithu 2005. godine, na istoj turneji na kojoj sam ih i ja po prvi put nekoliko mjeseci kasnije gledao i slušao uživo. Taj album sadrži većinu pjesama koja se nalazi i na “Clean Your Clock”, ali razlika je enormna – ne samo deset godina i nekadašnje zdravlje naspram bolesti pred tužni kraj, već “Better Motörhead Than Dead” pršti od energije, a bend guli kožu sa lica silinom nastupa.

Lijepo je, zarad historijske građe, imati ovakav zapis sačuvan. Sasvim je u redu što je izdavačka kuća koju čine Lemmyijevi dugogodišnji prijatelji, ista kuća protiv koje nikad nije imao reći ni jedne negativne riječi (a znamo da je ostale znao počastiti) objavila ovo izdanje u više različitih formata. Emotivno, nemam srca slušati energetski ispražnjen Motörhead koji zvuči kao olupina mog najdražeg benda svih vremena – Lemmy je moj idol i ne želim ga čuti i vidjeti slabog. Objektivno, “Clean Your Clock”, ako na stranu stavimo određenu historijsku vrijednost projekta, je loš živi album koji sigurno neće biti prodavan na osnovu kvalitete materijala.

Motörhead – Clean Your Clock
2016 / UDR Music
Website benda

Rotting-Christ-Rituals-2016

Ova godina je najavljivana kao godina velikih izdanja. Najave su uključivale nova izdanja Metallice, Toola, Dream Theatera, Gojire, Killswitch Engagea i Deftonesa. Neki su već izašli, a sa velikim nestrpljenjem očekujem novi album Gojire jer do sada mi ništa nije nadmašilo album grčkih metal ratnika, kako sebe predstavljaju Rotting Christ.

Zvuk Rotting Christa je dosta varirao tokom godina, u početku su svirali grindcore, tokom devedesetih black metal, da bi u posljednjih 15 godina svirali primjesu black, gothic i death metala. Ono što je specifično za album “Rituals” je mračna atmosfera koja se najbolje odražava kroz vokalne dionice koje su otpjevali svi članovi benda. “Rituals” je logičan nastavak na albuma “Kata ton Daimona Eaftou”, slušatelja uvlači vas na prvo slušanje. Da budem iskren, “Rituals” podsjeća na Behemothov “The Satanist”. U poređenju sa albumom “Sanctus Diavolos” iz 2004. godine, “Rituals” je dosta sporiji sa manje grubljih vokalnih dionica te manje epskih rifova poput onog u “Athanti Este”.

Na albumu su gostovala neka od priznatih imena svjetske metal scene: Nick Holmes iz Paradise Losta, Vorph iz Samaela i Georg iz benda Necromantia. Nakon višestrukog preslušavanja “Ritualsa”, za nadati se da će Sakis očuvati kontinuitet jer očigledno je da mu ideja ne fali. Za uključivanje folk elemenata ga ne mogu krivit. Preporuka.

Rotting Christ – Rituals
2016 / Season of Mist
Website benda

mocaibiznismeni_xxx

Ako pričamo o mrtvim scenama Bosne i Hercegovine, ona koja prednjači u svom nepostojanju je punk scena. Čudno je to jer imamo zemlju kao skrojenu za bunu, pa se opet niko ne buni. Doduše, umjetnička buna najčešće ne košta mnogo novca i krvi već ponajviše mozga te možda u tom grmu čuči problem i cereka se veselo.

Ove godine na parceli Punk začulo se lupanje i grobar je ustanovio da jedan od stanovnika ipak nije mrtav. Grupa Moca i Biznismeni je nakon osnivanja 2010. godine, a četiri godine od početka ozbiljnog rada objavila svoj debitantski uradak “Biznis Pank”, nazvan po žanru koji su sami iskovali da objasne svoju muziku. U stvarnosti se radi o klasičnom tro-četveroakordnom punku melodičnog karaktera sa povremenim uplivima elemenata drugih žanrova kakav je ska.

Kako album teče , stiče se dojam da je punk samo jedno od lica Moce i Biznismena. Ono čime album ponajviše odiše je sarajevskim rokenrolom kakvo je sviralo Zabranjeno Pušenje na čelu sa Neletom Karajlićem (čitaj: jedino Pušenje koje valja). Frontmen benda Moca svojim iznošenjem pjesama uveliko podsjeća na Karajlića, dajući grupi karakteristiku unikatnosti čak i kada gitare zuje stereotipne kombinacije riffova.

Iako su na devet pjesama tematski široki, teško je da se može izdvojiti koji pristup i kakvim temama grupi više leži. Imate slučaj da bendovi bolje zvuče kada izvode šaljive pjesme nego ozbiljne i obrnuto. Zazivanje Mladih mutanata u “Vratite nam naše Nindža Kornjače” i utopijsko-nostalgično gledanje na jedno Sarajevo koje više ne postoji / nikad nije postojalo / nikad neće ni postojati u pjesmi “Sanjao sam Miljacka je čista” je dovoljno snažno u oba slučaja. Tekstualno, osjeti se (vjerujem nesvjesno) odavanje počasti grupama kakve su KUD Idijoti, Ofsajd i Zabranjeno Pušenje. Produkcijski dio posla uradio je Haris Saračević i tu posebnih zamjerki nema. Produkcija je moderna, ali osjećam da je ostavljen prostor osjećaju garažnog da ispliva tu i tamo.

Ono što je meni ponajbolje u vezi albuma, a što bi moglo donekle odbiti jedan dio publike je iskrena, skoro pa dječačka naivnost materijala. Kao u svim slučajevima prvih albuma sastava koje ne čine dugogodišnji muzičari koji su se kalili po različitim grupama, albumi zvuče kao proces traženja. U slučaju Moce i Biznismena, ovaj osjećaj je prenaglašen, ali upravo zahvaljujući tome i nosi predivno umirujuće dejstvo, barem nama ohrndanim likovima koji danas baš moramo biti raspoloženi da bi izašli vani. Sve odiše mladošću, naivnošću i podsjeća na period prije supruga, muževa, djece, poslova, računa, kredita i loše plaćenih poslova. Da li se na to išlo namjerno, nisam siguran, ali znam da me “Biznis Pank” čini mladim do te mjere da bih mogao piti i dvoguzu u parku prije koncerta, onda sisat još nekoliko dvola u stanu nekih studenata do četiri ujutro, past u nesvijest i probuditi se dobar. To je taj efekt.

Album je dostupan u CD varijanti (kontaktirajte grupu putem njihove Facebook stranice) i digitalnom izdanju.

Šta budućnost donosi Moci i Biznismenima, ostaje da se vidi (ili da nam oni kažu). Najgore bi bilo da je “Biznis Pank” njihov prvi i posljednji uradak, što je čest slučaj sa bh. bendovima. Ima ovdje puno mesa, dobrih kostiju – godine bi to mogle lijepo zategnuti i izbrusiti.

Moca i Biznismeni – Biznis Pank
2016 / samoizdanje
Website benda

 

batushka_xxx
Nisam nikada mnogo očekivao od izdanja koja su hvaljena na sva zvona prije samog izdavanja. Witching Hour Productions su opisivali ovaj album kao apsolutni novitet od strane već poznatih poljskih black metal muzičara, iako identitet dvojca nikada nije otkriven. Najviše sumnje pada na vlasnika Witching Houra, Bartłomieja Krysiuka i Nergala iz Behemotha, ali vrijeme će pokazati ko se krije zakukuljen u Batushki.

Lična predviđanja o ovom muzičkom (ne)djelu su se promjenila nakon dvadesete sekunde albuma. Toliko je bilo dovoljno da shvatim da “Litourgiya” nije prosječno black metal copy/paste izdanje. Prvi put nakon nekoliko godina, osjetio sam ponovo tu energiju otkrivanja nečeg novog i konačno revolucionarnijeg u sferi ekstremne muzike. Album je urađen u duhu pravoslavnog rituala liturgije. Definitivno izdanje bez ikakvog kompromisa, ubjedljivo aranžmanski i muzički jače od većine u žanru. Batushka može dobiti epitet najkarakterističnijeg zvuka black metala u Istočnoj Evropi.

Iako korištenje horova i orgulja nije rijetkost u metalu, većina grupa ove elemente koristi kao ukras na uvodima ili krajevima albuma. Ovdje se ipak ovi elementi kombiniraju sa hladnim zvucima crkvenih zvona i uz napjeve na, začudo, ruskom jeziku, savršeno prate ritualnu dimenziju izdanja. Trnci uz i niz kičmu postaju još intenzivniji kako album odmiče, a komponiranje i aranžmani otkriju svu svoju morbidnu ljepotu. Batushka stvara svoju verziju liturgije i ostavlja slušateljstvo u raljama i nemilosti izopačene verzije religijskog rituala koju je ovaj bend interpretirao na genijalan način.

“Litourgiya” je upečatljiv i snažan album koji se može pohvaliti konzistentnom kvalitetom tokom cijelog izdanja. Apsolutna preporuka za jedan od najboljih black metal albuma ikada.

Batushka – Litourgiya
2015 / Witching Hour Productions
Website benda

manillaroad2015_xxx

Američki bend iz Kanzasa već tri decenije snima standardno kvalitetne materijale. Energija koju Manilla Road posjeduje ne nestaje, a karijera sa skoro dvadeset punih izdanja ispod pojasa ne razočarava ni najizbriljivije među nama rokerima.  Prošle godine Mannila Road su objavili “The Blessed Curse” – šesnaest numera i pedset minuta klasičnog hard rock / heavy metal ludila.

Odmah po slušanju zapazit ćete živo snimljene gitare i aranžmane koji savršeno odgovaraju polunarativnom stilu Sheltonovih vokala. Objektivno, produkcija je ovom bendu uvijek u drugom planu, što ne znači da su sebi dozvolili objavljivanje produkcijski nekvalitetnog materijala. Da se ipak zaključiti da zvuk na ovom izdanju nije podlijegao bitnijm promjenama u odnosu na ostala.

Na ovom izdanju napravljen je kompromis između linearnih heavy metal aranžmana i progresivnijih, na dijelove akustičnih numera gdje su sebi dali više slobode. Pjesme se nerijetko nastavljaju jedna na drugu te se dinamički oblikuju u kombinaciji sa milozvučnošću vokala. Ništa revolucionarno, ali sveukupno vrlo vješto i muzički impresivno. “The Blessed Curse” zadržava sve komponente zvuka kojeg je njihova konkurencija već počela ostavljati sredinom osamdesetih.

Želite Heavy Metal album koji bi vrijeme moglo uobličiti u klasik u svojoj kolekciji? Obavezno kupite ovaj album. Izdanje će moći slušati ljudi različitih ukusa, dok metalci odrasli na VST pluginima i guranju kabla u kompjuter umjesto u pojačalo ovo mogu lagano zaobići i slušati jedno od milijardu identičnih izdanja koja su po mjeri i ukusu savremenih metalaca.

Manilla Road – The Blessed Curse
2015 / Golden Core Records
Website benda

521086

Neka prva rečenica ove recenzije bude konkretna – ovo je najbolji death metal album 2015. godine! Prvijenac britanskog death metal benda se izrodio kao produkt kontinuiranog rada na demo izdanjima počevši od 2007. godine, kada je bend i osnovan.

Cruciamentum kroči linijom između stare škole i nešto novijeg pristupa ekstremnom metalu. Njušim i pokušaj benda da bude Immolation sa “Majesty and Decay” izdanjem. Mnogi bi kroz većinu numera pokušali i uspjeli naći vezu između njih i kolega iz legendarnog sastava Grave Miasma.

Produkcijski Cruciamentum ne zvuče toliko izravno i staroškolski. Prisustvo plastičnog zvuka kakav je danas aktuelan u krugovima ovoga što  danas ljudi nazivaju ekstremnim metalom srećom nedostaje. Tehničke dionice su sa velikom dozom ukusa i umijeća ukomponovane kroz čitavo izdanje. Tremolo vriskovi naizmjenično se smjenjuju sa nevjerovatnim tehničkim dionicama i karakterističnim staroškolskim melodijskim rješenjima. Solaže rade ono što trebaju da rade, režu morbidnu atmosferu i gusti zvuk kiselim, nagrizajućim tonom.

Tehnička perfekcija, turobna atmosfera i aranžmansko umijeće koje kao da je izvučeno iz neke staroškolske grobnice Death Metala zaista čine ovo najboljim death metal albumom koji sam čuo 2015. godine.

Cruciamentum – Chernel Passages
2015 / Profound Lore Records
Website benda

 

mandown_xxx

Man Down je sarajevski death metal/groove bend koji radi punom parom i u roku od samo godinu dana, izdali su dva izdanja, EP ”Invasion” 2014., a prošle godine i full lenght album ”Weaponized”.

Pošto sam nepopravljiv po pitanju usporedbe starih i novih izdanja bilo kojeg benda i ovaj put ću se dotaći toga. Srećom Man Down mi daje puno materijala da poredim i to u pozitivnim notama.

Album je definitivno napredak u svakom smislu, produkcija je konkretnija i kvalitetnija što se sigurno da pripisati i većem iskustvu benda. Međutim ono što je bitnije jeste muzika, a muzički je bend napravio ogroman progres u tako kratkom periodu. Aranžmani pjesama su bolji i zreliji, a svježa krv u vidu melodija i solaža definitivno daje jednu novu dimenziju muzici ovog benda. Također vrlo bitan dodatak na većini pjesama jeste i back vokal basiste Semira Veskovića, koji sjajno, u HC maniru, nadopunjuje growl vokale Kene Brutale.

Treba naglasiti da je muzički pristup benda jednostavan, ono što zacrtaju to i urade bez kompliciranja. Plan im jeste bio napraviti vrlo težak album, što muzički, što lirički i po meni su uspjeli u namjeri. Teške liričke teme se sjajno uklapaju uz growl vokale i sirove, ”šaka u glavu” riffove.

Osim toga bend je pripremio i nekoliko iznenađenja koje ću spomenuti kroz detaljniju analizu pjesama.

Man Down osim već tradicionalne militarističke tematike ovaj put donosi i osvježenje u vidu tema kao što su: politika, aktuelne teme u BiH i svijetu sa kritičkim osvrtom na iste, pa je uz svaku pjesmu slušaocu ponuđen kratki uvid u tematsku jedinicu pjesme. Album otvara pjesma ”Terrorist” i uspješno uvodi u sve ono što trebate očekivati od Man Downa. Već na njoj se može čuti novitet i osvježenje u muzici benda, a to su back vokali u izvedbi basiste koji su odlični. Pjesma je groove teror za uši, moram li napominjati da je to u smislu death metala pozitivna stvar? Jedan od hitova ovog izdanja.

Iduća numera „Beheaded“ me ipak nije oduševila kao prethodna i općenito mi je najslabija pjesma na albumu. Međutim to ne znači da je loša, ali nije ostavila jak utisak na mene kao druge i smatram je malo repetativnom.
„No God To Die For“ počinje  sa žestokom sporinom, a nedugo zatim pjesmu obogaćuje totalno Bolt Throwerska melodija koja me jednostavno kupila i ovu numeru učinila jednom od mojih favorita. Kasnije pjesmu začini i sjajna solo dionica poslije koje pjesma završi još jednom sporinom.

„Bosna“ je pjesma koju bih nazvao ”mid tempo artiljerija” potpomognuta povremenim bombardiranjem avijacije, što su naravno već karakteristični spori i teški dijelovi. Vokali također dolaze do izražaja, vrlo dobra kombinacija growlova i screamova. Bonus je naravno tema pjesme, nikad dosta kritike o državi. „False Army“ nam donosi i prvo vokalno gostovanje na albumu, a gost je Merkadić Andrej, vjerujem svima poznato ime na bh. metal sceni. Za nijansu britkiji vokal Andreja uspijeva unijeti živost u pjesmu sa sjajnim uvodom koji me podsjeća na atmosferu ratnih filmova. Zanimljivo je što zvuči da su na nekim dijelovima i gitare prilagođene gostujućem vokalu, pa u pjesmi ima super promjena između oštrine i masivnosti u gitarskom zvuku.

Pjesma koja slijedi je „Tank Attack“ i mogu reći da joj ime definitivno odgovara. Krasi je jedan od najžešćih dijelova na albumu, a pogodite kakav je to dio? Naravno brutalna sporina, pa sam ja prije zamislio kako tenk drobi nekog, nego što ga gađa.

„The Sand Will Hide The Dead“ je pjesma koja nosi titulu šampiona na albumu. Jednostavno sadrži sve najbolje elemente ovog benda, od perfektnog uvoda na bassu pa potom groove pržione, sve do najboljeg momenta pjesme, a moguće i komplet izdanja – melodičnog sola sa vrlo moćnom riffovskom pratnjom. Pijesak neka sakrije mrtve, ali ovu pjesmu sigurno neće.

Nakon hvalospjeva kojima sam opisao ”The Sand Will Hide The Dead” dolazi pjesma „Modern Warfare“ koja nažalost dijeli sudbinu pjesme „Beheaded“. Dosta repeticije uz nekad vrlo zamarajuće momente, pjesmu od 3:30 čine dosta dužom i monotonom. Svijetla tačka ove pjesme jeste konkretno odrađen bridge od 1:10 pa do polovine pjesme.
Za kraj ostaje „071“ na kojoj gostuje Bistrivoda Ensar, ime prisutno kako u metal tako i na hip hop sceni BiH. Ovaj put je Ensar iskoristio svoje raperske talente i iako nisam ljubitelj takvog vokalnog izričaja  moram priznati da me ova suradnja pozitivno iznenadila. Pjesma je na takav način dobila na tečnosti pa čak i dinamici, a kombinacija Ensarovog repa i Kenanovog growla je ispala pun pogodak.

Vrlo hrabar potez Man Downa i vjerujem da su postigli nešto jedinstveno na sceni.

Za zaključak moram reći da je evidentno da su se članovi vodili parolom „Jednostavnošću do savršenstva“ ali mislim da su se neke stvari na albumu mogle drugačije i u neku ruku inovativnije uraditi. Najveća mana po meni je nedostatak više ritmičkih varijacija na bubnju i blast beatova jer za današnje death metal standarde smatram da trebaju biti neizostavan dio muzike, a nekoliko momenata na albumu bi bilo bolje uz takvu pratnju bubnja. Našalio bih se i rekao da fali malo haosa u vojničkoj disciplini članova Man Downa.

Ipak Man Down je izbacio jedno konkretno izdanje koje bi trebalo zadovoljiti općenito sve tipove ljubitelja death metala i definitivno ih treba računati kao uzdanicu domaće metal scene u BiH.

Man Down – Weaponized
2015 / Samoizdanje
Website benda