batmanthekillingjoke

Tekst sadrži minorne spoilere

Šta se tačno dešava u tintarama glavonja DC Comicsa kada pripremaju filmske projekte sa svojim potpisom, jedna je od misterija univerzuma. Ukoliko izuzmemo “Batman: The Killing Joke” koji sam pogledao večeras, moj posljednji susret sa DC Comics umjetnošću na velikom ili malom ekranu bila je kino projekcija filma “Batman v Superman: Dawn of Justice”. U nedostatku boljih riječi, taj film je moguće opisati jedino kao budžetski raskošnu gomilu balege koja može impresionirati i iza koje će jedino stati ogorčeni ljubitelji DC stripa. Ipak, njihove odbrane tog kolosalnog promašaja koji zaostaje po pitanju kvalitete čak i za najlošijim uratcima Marvel Cinematic Universea govore dovoljno u prilog tome da im duboko u mozgu leži ista misao koja leži milionima kritičara i gledalaca: “Batman v Superman: Dawn of Justice” je jednostavno loš film.

Ne bih se usudio nazvati ljubiteljem stripovskog Batmana punim ustima, ali jedna od epizoda koja ima posebno mjesto u mome srcu u kategorijama Batmana, ali i cjelokupne strip umjetnosti je “The Killing Joke” Alana Moorea i Briana Bollanda. I dok su strip-fetišisti u to doba bili šokirani Mooreovom odvažnošću da paralizira Barbaru Gordon, ono što je mene dojmilo kada sam strip prvi put pročitao bilo je nešto sasvim drugo. Barbarina tragična sudbina mi nije pala na pamet kada sam sklopio korice, već su mi se po glavi vrzmale proklete Bollandove ilustracije, živi i jezivi osmijesi Jokera i njegovih žrtava te Jokerova premisa: potreban je samo jedan loš dan da poludiš.

Čuvši da će animirani film biti namijenjen samo odraslima i da će glas Jokeru posuditi Mark Hamill, čovjek koji je za animiranog Jokera uradio ono što je Jack Nicholson uradio za igranog, nije bilo razloga da se ne nadam i želim pogledati živu verziju legendarnog stripa.

Odgledavši film, prvo što sam uradio je vratio nazad na odjavnu špicu i dvaput provjerio – ne, pisac originalnog stripa Alan Moore nije potpisan na odjavnoj špici filma. Znajući za Alan Mooreovo mišljenje o ekranizacijama njegovih radova, nekako mislim da je to i najbolja stvar koja mu se mogla desiti.

Drugo što sam učinio je odšetao do police sa stripovima, izvukao restauriranu specijalnu ediciju “The Killing Jokea” i počeo je čitati. U redu, scene se više-manje poklapaju. Dobar dio linija teksta izgovoren je od slova do slova, od riječi do riječi.

I onda sam postavio pitanje, skoro pa naglas: kako je moguće unakaziti animirani film koji za osnovu ima VIZUELNI MEDIJ koji može poslužiti kao savršen storyboard?

Da bi dobili na dužini trajanja (ja zaista ne vidim drugog razloga), scenarista (i strip crtač, da stvari budu gore!) Brian Azzarello osmislio je polusatni prolog koji opisuje komplikovane odnose između Batgirl i Batmana. I dok, koliko sam ja uspio shvatiti, većina ljubitelja stripa odnos između Batmana i Batgirl doživljava na relaciji otac-kćerka, Brian i ekipa su si dali oduška, pa su ih uparili kao partnere u borbi protiv zločina gdje Batman preuzima ulogu tough love šefa mekog srca, dok je Barbara zaljubljena i to podobro. Seksualna tenzija je i više nego očigledna i kada se napokon desi scena seksa koja se sastoji od poljupca, kadra jedne strane ženske stražnjice i Barbarinog poprsja prekrivenim grudnjakom koji je osigurao da se ipak ne ode predaleko, fanovi filma su potpuno poludili. Poprilično je smiješno da fanovi stripa, barem oni sa internet konekcijom koju koriste da izraze protest, imaju memoriju poput prosječnog ljubitelj profesionalnog hrvanja, pa misle da se svaki dugo najavljivani meč dešava jednom u životu, dok se isti odigrao tri godine ranije. Tako su Barbara i Bruce imali seksualne avanture i ranije sa još žešćim posljedicama, ali to valjda nije dio dugo najavljivanog filma, pa se oko toga nećemo ni žestiti.

Najveći problem sa prologom je što je apsolutno bespotreban. Prolog se nimalo ne naslanja na originalni materijal, već strši i čini gledatelja ozlojađenim i željnim da premota. Površni dijalozi, kartonski likovi, čak i najuspješniji stereotipni prikaz gay osobe još od vremena serije “Will and Grace” – ako je meni bilo teško proći kroz prvih pola sata, zaista žalim one koje je propala i cenzurisana scena predigre natjerala u stanje šoka.

Drugi dio filma predstavlja donekle iskopiran originalni strip. Problema sa ostatkom ima nekoliko, ali najvažniji je slijepa tvrdoglavost studija Warner Bros. Animations. Jedan od najkarakterističnijih radova stripa, onaj Briana Bollanda zamijenjen je infantilnom animacijom koja pripada naivnim crtanim avanturama za djecu emitiranim u subotnje jutro. Warner Bros i DC Comics se kao pijani plota drže kockaste Batmanove glave, nedostatka detalja i generalnog nedostatka fluidnosti između scena. Šok i strava originalnog materijala upravo leži u Bollandovom detaljisanju, izrazima lica, izgubljenosti, mahnitosti i boli likova. Čak i Mark Hamill, dokazano briljantan i provjeren glumac u ovoj ulozi, zvuči krajnje dosadno i beživotno dok čita neke od najlegendarnijih rečenica strip svijeta. Zašto? Kako?

Svako će bez ikakvih problema pronaći razlog zašto “Batman: The Killing Joke” pada na svakom mogućem testu. Kod mene to sigurno nije priprosta tri kadra petinga, već činjenica da sam blago rečeno šokiran činjenicom da jedan tim ljudi dobro upoznatih sa materijalom nije bio u stanju na ekran prenijeti zlokobnu, tamnu, šokantnu, bolesnu, čak i u ovo vrijeme aktuelnu priču o ludilu. “Batman: The Killing Joke” mogao je biti tamni, depresivni film kakav se “Dawn of Justice” upire da bude – kako je od fantastičnog klasika nastala besmislena animirana katastrofa bez duše i stila, najvjerovatnije nikad nećemo saznati. Ostaje samo da žalimo ili da se vratimo među korice stripa, pokušavajući zaboraviti odgledano.

Batman: The Killing Joke | 2016
Režija/scenario: Sam Liu / Brian Azzarello | Zemlja porijekla: Sjedinjene Američke Države

wolfcopcover_xxx

Problem većine niskobudžetnih filmova je činjenica da se filmadžije ni ne trude da prikriju da budžeta nema. Rad kamere je oskudan, talent glumačke postave još oskudniji, dok i ono što bi se moglo popraviti u montaži ili malo boljom režijom najčešće ne ispadne onako kako bi gledatelji (a vjerujem i filmadžije) željeli. Nije mi se jednom desilo da film sa idejom solidnom na papiru ugasim nakon dvadeset minuta. Stvar je jednostavna – kako godine prolaze, a broj odgledanih (ne)djela raste, tako i prag tolerancije ka lošem drastično opada.

Kanadska horror komedija “Wolfcop” bila je bjesomučno reklamirana na sve strane, što mi je donekle prijalo, jer sam imao osjećaj da se ne radi o klasičnom niskobudžetnom filmu (sve se nema, a reklama se plaća), ali mi je to pobudilo sumnju u sami projekt – ako se o nečemu previše priča, mora tu negdje biti fule.

Lou Garou (na francuskom se vukodlak kaže loup-garou) kojeg tumači Leo Fafard je policajac u kanadskom gradiću Woodhavenu. Odmah na samom briljantnom početku jasno je da je Lou revnosan… ali ne u svom poslu, nego u vidnom alkoholiziranju. Jednu noć bezvoljan krene da istraži jedan poziv, a vrati se sa pentagramom urezanim u prsa i prokletstvom koje ga transformiše kada puni mjesec zasja iznad Woodhavena…

Jasno je da treba znati gdje stati i većina filmskih autora granicu veoma često pregazi. Scenarista i režiser Lowell Dean (radio na filmu “13 Eerie”, te više serija i kratkih ostvarenja) udrobio je u “Wolfcopa” toliko budalaštine, ali na tako dobar način da je naprosto užitak gledati ovaj film. Likantropija. Satanizam. Kvazi hardboiled nakon što Lou poprimi svoje životinjsko obličije. Zgodne žene. Kletve. Alkohol. Gradić koji propada.

U “Wolfcopu” su scene nasilja, kao i transformacije iz čovjeka u vukodlaka rješene veoma efektno, krupnim kadrovima i uz pomoć prostetike, a kompjuter je korišten samo za nekoliko scena. Međutim, čak i tu gdje je kompjuter korišten za kreiranje specijalnih efekata, korišten je jeftino i sa šarmom (sigurno ne jeftino i glupo, kako to danas rade u dosta ostvarenja), te se morate nasmijati onome što vidite.

U svojih skoro pa osamdesetak minuta, “Wolfcop” donosi dovoljno nasilja i komedije snimljenih na vrhunski način, te apsurdne zabave koja će zadovoljiti sve ljubitelje ovakve kinematografije. Vidljivo je u svim trenucima da je uložen veliki trud u samu realizaciju ideje, te iako se čini da u određenim trenucima film razvlači, već u narednom se desi nešto uistinu suludo ili toliko glupo da se morate smijati (kao što je recimo scena kad Drotodlak masakrira tri pljačkaša čiji je identite skriven prasećim maskama), te vam gledanje filma neće predstavljati problem.

Ukoliko ne pridikujete mnogo dok gledate film, možete prijeći preko određene količine besmisla, volite kombinaciju horrora i komedije, “Wolfcop” se čini kao odličan izbor za vašu sutrašnju filmsku večer.

TRAILER:

Wolfcop | 2014
Režija/scenario: Lowell Dean / Lowell Dean | Zemlja porijekla: Kanada 

Ti West je i prije “The Sacramenta” dokazao ko je i šta je. Praktički nepoznat režiser i scenarista je 2009. godine izazvao pometnju među ljubiteljima horrora svojim filmom “House of The Devil”, niskobudžetnim jezivim remek-djelom koje je bazirano na estetici filmova sedamdesetih i osamdesetih, te satanističkoj tematici. Dvije godine kasnije potpisao je režiju, scenario i montažu za još napetiji “The Innkeepers” gdje je sarađivao sa dijelom ekipe koja je radila i na njegovom prvom filmu. 2013. je u festivalskim krugovima zaigrao “The Sacrament”, a u maju ove godine film je postao dostupan u VOD (video-on-demand) obliku, te će u junu početi igrati u američkim kinima. Nakon odgledanog trailera, pročitanog sinopsisa i usvojene informacije da je ovo novi film Ti Westa u saradnji sa Elijem Rothom koji se prihvatio uloge producenta, nije teško zaključiti zašto se film nestrpljivo čekao.

Modni fotograf Patrick udružuje se sa dva novinara / dvojicom filmadžija medijske kuće Vice (stvarna medijska kuća koja se bavi novinarstvom i snimanjem dokumentarnih filmova – www.vice.com za više informacija) i kreće na nepoznatu lokaciju tražiti svoju sestru koja je iz ralja ovisnosti pobjegla u ralje religije. Eden Parish je izdvojena, skrivena komuna koju vodi izvjesni Otac. Iako se sve na prvi pogled čini predivnim, ljudi se doimaju sretnim i novinarima odgovaraju na pitanja bez problema, čini se da se iza cijele priče krije nešto mnogo zlobnije.

Većina found footage horror filmova kojima pripada i “The Sacrament” se najčešće snima tom tehnikom zbog produkcijskih prednosti i mogućnosti da se priča ispriča bez pretjeranog budžeta. No koliko god ljudi hrlili da snimaju takve filmove, treba uzeti u obzir da se treba i da je veoma teško pronaći balans između lošeg snimka koji nervira, ali izgleda autentično, te dobrog snimka koji je gledljiv, ali gubi kvalitetom na autentičnosti. Ti West je to riješio na praktičan način – umiješavši Vice u cijelu priču i integrišući postojeće elemente sadašnjosti, West je skinuo sa grbače pitanje ‘zašto film izgleda ovako dobro i kamera se ne trese toliko’ – zato jer  “The Sacrament” zapravo predstavlja Viceov dokumentarac, a svi koji su imali priliku gledati njihove filmove dobro znaju da se u njima itekako poštuju određeni standardi.

Kao i raniji Westovi filmovi, “The Sacrament” je spor, atmosfera i radnja se gradi postepeno, etapu po etapu, a kako minute teku, tako se dodaju i različiti elementi – od muzike do likova. Dobro je što West nije poletio i na svoj dosad budžetski najmasniji set doveo iole poznatije glumce. Jasno, ako ste zagriženi ljubitelj žanra, veoma je moguće da ćete prepoznati neke od faca, ali isto tako, veoma je moguće da ćete gledati film bez prepoznavanja lica i imena. Nepoznata lica pomažu autentičnosti Viceovog dokumentarca.

I raniji Westovi filmovi su bili vrsta omaža, bilo radnji, bilo tehnici, bilo žanru. Nećemo lagati i reći da “The Sacrament” nije to isto: ovaj film počiva na svim osnovama stvarne tragedije iz 1978. godine, masakra u Jonestownu. Ako poznajete detalje najvećeg masovnog samoubistva u modernoj historiji, radnja “The Sacramenta” vam neće biti toliko strana, te ćete unaprijed znati šta će se desiti. S druge strane, pitanja u filmu, baš kao i ona postavljena sedamdesetih su i dalje aktuelna – segregacija, rasizam, nasilje, eskapizam i izolacija, masovna religija, slijepo vjerovanje, prioritet ljudskih ili novinarskih dužnosti. West je uspio na već viđenoj temi stvoriti balon neugodnosti koja se proteže kroz cijeli film, pogotovo drugu polovicu gdje ćete se uhvatiti kako govorite “Ne. Ne, ne tu. Okreni se. Bježi. Jaoo idiota…” više puta zaredom. Najslabiji aspekt filma su neke od odluka glavnih likova koje se poprilično kose sa logikom preživljavanja, no priča se mora ispričati, zato se neke odluke moraju ispoštovati.

“The Sacrament” definitivno nije Westov najbolji film, ali je veoma, veoma gledljivo djelo sa prepoznatljivim elementima njegovog stvaralaštva. Treba se uzeti u obzir da kada se uz ime ovog filma spomene horror, radi se zapravo o ljudskoj užasnoj situaciji, tako da bi približnija žanrovska odrednica ovog filma definitivno bila triler. Što i nije toliko važno zato jer nažalost svi dobro znamo da su najveća čudovišta ona iz naše opipljive stvarnosti.

TRAILER:

The Sacrament | 2013
Režija/scenario: Ti West / Ti West | Zemlja porijekla: SAD 

Nova britanska distribucijska kuća 88 Films zaista ispunjava sve ono što slogan kuće kaže: tretiranje klasika sa poštovanjem.

Pretpostavljam da je većina bh filmofila sasvim nepravedno zaobišla “Subspecies”, pa bi bio red da se na samom početku svi upoznaju sa samim serijalom. “Subspecies” je (zasad) četverodijelni filmski serijal koji je doživio i jedan spin-off. Ovaj serijal kuće Full Moon Studios sniman je u Rumuniji, a “Subspecies” je prvi američki film sniman na tlu Rumunije nakon pada komunističke vlade, usred svih nereda koji su potresali Rumuniju ranih devedesetih.

“Subspecies” je film o vampirima. No zaboravite silovatelje žanra kakve su Anne Rice i Stephanie Meyer, ovo je zaje*an film o zaje*anim vampirima. Priča počinje sasvim klasično: tri naivne (da ne kažem poglupe) američke studentice stižu u Rumuniju kako bi izučavale rumunsku kulturu i sujevjerje koje vlada u gradiću Prejmeru. Međutim, stvari se zakomplikuju kada stanu na put Raduu Vladislasu, vampiru koji je ubio svog oca, kralja Vladislasa (kojeg tumači legendarni Angus Schrimm!) kako bi se dočepao krvavog kamena, relikvije koja je nepresušan izvor krvi svetaca. Problem je u tome što je Raduu ta krv kao droga: što više siše iz kamena, to je zlobniji i žedniji…

Odakle krenuti sa nabrajanjem pozitivnih strana ovog filma, ne samog DVD/Blu-Ray izdanja, već filma? Lokacije na kojima je film sniman su fantastične, mirišu evropski, te su samim tim unikatne i zanimljive, bliže klasičnim predstavama vampira nego današnji vampirski filmovi. Same lokacije će ljudima sa ovih područja izgledati komšijski poznato, kao nešto što se nalazi u blizini njihovog grada, što je dodatni plus.

Glumci i glumice: ima tu klasično otrcane horror glume, ali neke stvari su odista briljantne. Uloga Angusa Schrimma je premala da bi se njome pozabavili, no vrijedi spomenuti nenadmašnog Andersa Hovea u ulozi Radua koji naprosto briljira i jedan je od najboljih filmskih vampira svih vremena. Radu je kombinacija Nosferatua i Save Savanovića, vampira koji je najčuveniju filmsku posvetu doživio u “Leptirici”; čak staviše, siguran sam da je Ted Nicolaou pogledao “Leptiricu” prije nego što je kreirao lik Radua. Taj istočnoevropski izgled Radua je stravičan, jeziv i nadasve odvratan, što je veliki plus: film bez dobrog negativca gubi na samom početku. Za veliku pohvalu je i činjenica da je dobar dio minornih uloga Ted Nicolaou dodijelio i rumunskim glumcima, te sve dobija jedan šmek autentičnog.

Vrijedi spomenuti i dodatne specijalne efekte koji su za današnje vrijeme i generaciju prevazoiđeni, čak i smiješni, ali koji se savršeno uklapaju u cijelu priču: pored gomile šminke, u filmu su korištene tehnike stop animacije i lutki koje se pokreću pomoću šipkica (tzv. rod puppets). Izuzetno naporan, ali hvale vrijedan posao urađen je 1991. godine i dan-danas, punih dvadeset godina kasnije, u ljubiteljima filmskog izraza, ova vrsta specijalnih efekata mora izazvati divljenje. “Subspecies” su prepuni ovakvih momenata koji samom filmu daju bajkovit izraz.

Kad se vratimo na tretiranje klasika sa poštovanjem, što je slogan kuće 88 Films, to poštovanje se najbolje očitava na DVD menijima i dodacima: prelijepo dizajnirani meniji, digitalno restaurirane snimke u novom formatu za novo doba, te brdo dodataka: intervju sa filmskom ekipom dvadeset i kusur godina kasnije, Videozone, mali dokumentarac o filmu snimljen za promociju filma, trailer filma, audio komentari, dodatni traileri Full Moon Studios izdanja… ovi mini-dokumentarci su posebno zanimljivi jer dosta govore o političkim previranjima u Rumuniji i situaciji na setu dok se snimao film. Mislim, zar nije sjajno sazti kako se na setu jednog niskobudžetnog filma u više navrata dešavalo da se glumci razbiju vodkom, a onda prave probleme režiseru? Da, to je sve na dodacima DVD/Blu-Ray izdanja “Subspeciesa”.

Jedan od kultnih horror filmova vratio se na modernim medijima, zadržao šarm i donio nam mnoštvo poklona. Obavezna lektira.

FILM USTUPILA KUĆA 88 FILMS

COVER ART:

INFO:

Zemlja porijekla: Sjedinjene Američke Države
Godina: 1991 (UK Films reizdanje: 2013)
Režiser: Ted Nicolaou
Glumci: Angus Schrimm, Anders Hove, Laura Tate…

Ako bi se ikada ograniziralo takmičenje za najsimpatičniji horror film, “Satan’s Little Helper” bi svakako ušao u uži krug izbora, a da se mene pita – čak i pobijedio. Ova horror komedija je idealna za Noć vještica. Preporučljivo gledati uz društvo i cugu jer ima dosta urnebesno smiješnih scena. Sam foršpan filma je smiješan, zanimljiv i simpatičan.

Ludi klinac se za Halloween nabrije na video igricu u kojoj je glavni lik – mali pomoćnik Satone. U skladu s tim, nabavlja sebi kostim đavolčića i u stvarnom životu odluči da potraži Satanu, te da mu pomogne u izvršavanju nečasnih djela. Prije svega, da se riješi dosadnog sestrinog momka (na koju se mali loži i hoće da je oženi?!?). Ispred jedne kuće mali ugleda lika u kostimu Satane kako zakopava leševe, odlučno mu prilazi i zapita može li mu biti pomoćnik. Satana ne govori, ali potvrdno klima glavom. Nakon toga, dvojac polazi u krvavi pohod…

Ne pamtim kad sam zadnji put pogledao dobru horror komediju. “Satan’s Little Helper” ima pregršt ultrasmiješnih scena, npr. kada Satana i pomoćnik idu krasti u marketu, a poslije toga na parkingu kolicima ubijaju trudnicu i slijepca, te boduju ubistva, baš kao u igrici. Ili kada Satana namješta leš ispred vrata kuće, a slučajni prolaznici ga fotografiraju i ne sluteći da se radi o pravom lešu, dok Satana pozira kraj leša. Samo ponašanje Satane mi je smiješno. Ne govori nikad, ali pravi neku mimiku, tipa pokazuje srednji prst prolaznicima kada ga ovi upitaju gdje su mu jareće noge, te malom pokazuje podignute palčeve za uspješno realizirano ubistvo. Ubistva su super, broj leševa je veći od petnaest i tu nema milosti ni za nepokretne babe, mačke, policajce…

Ljubitelji dobrih horror komedija, ne obazirite se na (većinski) negativne kritike i pružite šansu ovom simpatičnom filmu!

Dobre strane: smiješne scene (ima ih bruku!), izgled i mimika sotone, simpatičan klinac, izazovna Katherin Winnick, mnoštvo ubojstava

Loše strane: kamera, nekim ubojstvima fali brutalnosti

COVER ART:

INFO:

Zemlja: Sjedinjene Američke Države
Godina: 2004
Režiser: Jeff Lieberman
Glumci: Alexander Brickel, Katheryn Winnick, Joshua Annex

Ekstra hladno osvježenje nastupa kada u ovim vrelim tropskim noćima pogledate film sa snježnom atmosferom. Ne znam za vas, ali ja itekako uživam u snježnim horror filmovima, poput “The Thing”, “Deadsnow”, “Wrong Turn 4”, “Black Christmas” ili “30 Days Of Night”.

Za “Wind Chill” sam čuo i ranije, i to dosta dobrih kritika. Nešto slabije pratim ghost horrore, a ovaj je baš u tom fazonu i to sa dosta nekakvih obrata u radnji. Sve počinje tako što dvoje studenata, koji se od ranije nisu poznavali, preko oglasa odluče da zajedno putuju kući i snose troškove vožnje autom. Lijepa Emily Blunt glumi studenticu koja putuje sa štreberom (Ashton Holmes), a koja uskoro prokonta da se čudni tip ne prestavlja baš istinito. Još  veću sumnju izaziva geekovo skretanje sa autoputa na prečicu…

Film nastavlja u smjeru kontinuirano zategnutih odnos između dvoje studenata, a sam odnos je dosta dobro prikazan. Prvih pola sata je poprilično uzbudljivo, očekujete da bi se moglo svašta desiti. Tek na momente film postaje dosadnjikav, ali se uspješno izvuče iz tih situacija. Stvari polako počinju zalaziti u sferu natprirodnoga. Studenti doživljavaju nesreću i ostaju zavejani snijegom daleko od ostatka civilizacije. Da stvar bude gora, pojave se i duhovi…

Film me uspio držati prikovanog do kraja. Krasi ga prelijepa zimska atmosfera; vjetar, snježni nanosi, gusta šuma. Dvoje ljudi u totalnoj izolaciji, sa mnoštvom problema izazvanih natprirodnim silama. Jedan od producenat filma je George Clooney, te vjerujem da je njegovo prisustvo zaslužno za primjetan uložen trud u snimanje i specijalne vizuelne efekte kojih možda nema puno, ali su dobro urađeni. Film odlikuje i nekoliko sjajnih scena gdje je cimanje zagarantovano! Kraj može biti malo konfuzan, gdje reditelj ostavlja prostora samoj mašti gledatelja da odradi neke detalje. Mene nije toliko dojmio, fali mi tu dorađenosti.

Sve u svemu, jako dobar natprirodni horror film, upečatljiv po jakoj priči, glumi i atmosferi!

Dobre strane: zimska atmosfera, par scena cimanja, gluma, fotografija, scenarij

Loše strane: dosadnjikav na momente, kraj, nerazjašnjenost pojedinih stvari

COVER ART:

INFO:

Zemlja: Sjedinjene Američke Države
Godina: 2007
Režiser: Gregory Jacobs
Glumci: Emily Blunt, Ashton Holmes, Martin Donovan

U ovim vrelim džehenemskim danima pogledao sam jako vreo film, nastavak atrakcije od prije dvije godine, opet sa 3D izdrkavanjima i sa već provjerenim fazonima. Remake klasika iz 1978. godine, ali u tri dimenzije, “Piranha 3D” je bio solidna kino zabava u kojoj je zasigurno uživala skupina koja se pali na trash animal attack filmove sa izrazito crnim humorom. Ne bi to bilo to, da se ne snimi nastavak i to sa ultra glupim imenom.

Ovako, odmah da se razumijemo – ovo je jedan od najblesavijih, najtrashy i najbezveznijih novijih filmova! Očigledno je filmski serijal “Feast” izvršio ogroman utjecaj, ali krajnji rezultat je užasan. Priznajem da s vremena na vrijeme volim pogledati crnohumorni animal attack kakav je “Lake Placid”, ali ova smijurija se jednostavno više ne može svrstati u tu kategoriju. Ovo je neki novi hibrid soft pornića, američke teen komedije ala “American Pie” sa dosta američkog pop/punka, i naravno – masovna gore makljaža.

Film se pričom nadovezuje na prethodnika “Piranha 3D”, samo što su ovaj put pirane iz jezera dospjele u novoizgrađeni vodeni park. Ne želim ni spomenuti način na koji su dospjele u bazene, to tek trebate vidjeti. Ovo govno od filma zapravo sasvim solidno počinje, gdje na početku možemo vidjeti filmsku legendu Garyija Buseyija, koji filmu neznatno podiže kvalitet samo svojom originalnom pojavom i upečatljivom glumom.

Zatim počinje redaljka iritantnih likova kakvi su korumpirani mladi policajac koji tu i tamo zapali joint na partyju, djevica, šmokljan… Priča je debilna, gluma još debilnija, scene su za popizdit, pa dobro šta onda valja u ovom filmu?

Baš te nebrojane bedastoće u određenim momentima filmu daju taj trash šmek koji poprilično funkcioniše. Brojne golišave scene, ekran preplavljen sisama i guzicama, pirane koje otkidaju penise, zavlače se u dupe, sakati ljudi plivaju po krvavim bazenima, lete glave, noge… i odjednom uskače David Hasselholff koji glumi – samog sebe! U slowmotion stilu “Baywatcha”, spašava klinju iz bazena i govori sam sebi nešto u stilu “Jebo te, pa ja sam uspio spasiti nekoga u stvarnosti”.

Kome će se ovako nešto svidjeti? Samo teškim manijacima koji lude za ovakvim zabavama.  Volite “Feast”? Onda probajte s ovim novim piranama. Meni nisu sjele, mada sam se na momentima zabavio.  Sljedećem susreut s piranama nadam se u muzičkom okruženju, tj. ako devetog jula u Amfiteatru sarajevskog Doma mladih Exodus bude prašio legendarnu “Piranhu”! Vidimo se!

Dobre strane: trash fazoni, gomila sisa i guzica, gomila krvi

Loše strane: sve ostalo (CGI pirane i krv, gluma, scenarij, likovi)

COVER ART:

INFO:

Zemlja: Sjedinjene Američke Države
Godina: 2012
Režiser: John Gulager
Glumci: Danielle Panabaker, Matt Bush, David Koechner, David Hasselholff

Ovaj film ima tri imena! Originalno nosi naziv “Haute Tension”, američka verzija glasi “High Tension”, a britanska “Switchblade Romance”. Kod nas je preveden kao “Krvava romansa”. U zadnje vrijeme u nedostatku slobodnog vremena gledanje filmova mi se uglavnom svodi na izbor TV kanala. Tako sam nabasao i na ovaj film, a ni slutio nisam o kakvoj se dobroti radi…

Ona malo zagriženija horror ekipa je sigurno upućena u činjenicu kako Francuzi prave fantastične horror filmove, naročito u zadnje vrijeme. Sigurno ste pogledali ili barem čuli za “Martyrs”, “Them”, “Frontier(s)” i “Inside” a mogli bi u tu skupinu ubrojati i “Irreversible”, mučnu dramu sa jednom od najpotresnije snimljenih scena silovanja ikad. Uostalom, “Haute Tension” je režirao poznat i priznat režiser Alexandre Aja, zaslužan za remake “The Hills Have Eyes” i solidan horror “Mirrors”.

“Haute Tension” smatram modernim horror klasikom! Sama radnja filma se čini kao jako realna situacija i ta činjenica filmu daje posebnu notu i kvalitet. U pitanju su dvije prijateljice lezbijske orijentacije, Maria i Alexa, koje idu odmarati na seosko imanje kod Alexinih roditelja. Tihu i mirnu noć remeti ulazak misterioznog ubice u kuću. Prije nego što ubica uopšte uđe u kuću, imamo priliku vidjeti veličanstven prizor masturbacije Marie! Ovo mi je jedna od najbolje prikazanih ženskih masturbacija na filmu. Nakon toga, jako brzo kreću scene akcije, trčanja po kući i naravno – prva ubistva! I to tako lijepo i umjetnički prikazane scene ubistava! Inače, čitav film je sniman u art fazonu i mislim da je to najveći kvalitet filma. Uglovi snimanja, kamera i efekti su zbilja posebni i neobični. Gluma je također izvrsna! Kako film odmiče, radnja postaje sve interesantnija i neizvjesnija, ali iskusniji gledatelji će moći i prijevremeno predvidjeti veliki twist. O samom twistu ne znam šta bih rekao, niti smrdi niti miriše. Predvidljiv jeste, ali je u istu ruku i efikasan, jer je fantastično prikazan. Sama završnica mi doduše i  nije u potpunosti sjela.
Interesantno je to kako se u nekim scenama iz horror atmosfere prelazi u čistokrvnu akciju, dok se sve to u biti kreće po marginama psiho trilera, a naročito na kraju. Scene nasilja su strašno kvalitetno prikazane, gdje će ljubitelji dobrog gorea doći na svoje. Elem, da ne duljim dalje, pogledajte ovaj film! Moderni klasik, kažem vam!

Dobre strane: art stil snimanja, prikazi brutalnog nasilja, scena masturbacije, inovativna ubistva, atmosfera, gluma

Loše strane: twist, završnica, konfuznost u nekim scenama

COVER ART:

INFO:

Zemlja porijekla: Francuska
Godina: 2003
Režiser: Alexandre Aya
Glumci: Cecile De France, Maiwenn, Philippe Nahon

Da ne bude da su na ovoj stranici zastupljene samo recenzije čistokrvnih horror filmova, evo i recenzije jednog solidnog SF trilera.

Radnja filma je poprilično interesantna, upoznajemo genijalnog, ali malo ćaknutog naučnika (glumi ga Kevin Bacon) koji osmisli supstancu koja ljude čini nevidljivim. Sam sebe nudi kao pokusnog kunića na kojem će njegove kolege dalje posmatrati pozitivne i negativne učinke seruma. Problem nastaje kada sve to izmakne kontroli… Ideja je pun pogodak i baš me čudi da ranije niko nije pokušao snimiti film o nevidljivom čovjeku na ovakav način. Sjećam se kroz maglu jedne od epizoda serije “X-Files”, gdje je radnja bila slična radnji ovog filma.

Osim zanimljivog scenarija, filmu me privukao i legendarni Kavin Bacon. Uloge poput ovve mu stvarno pristaju zbog njegove luđačke, izrazito harizmatične face. Ostatak glumačke ekipe je poprilično dobar i obavili su svoj dio posla pošteno.

Nakon početnog oduševljenja filmom (što zbog teme filma, što zbog lika kojeg tumači navedeni Bacon), krenuo sam da pizdim zbog nekih totalno isklišejiziranih momenata. Razumijem, film je visokobudžetni komercijalni produkt planiran kao kino hit, ali zašto su autori morali slijediti već utaban i predvidljiv tok radnje, viđen u milion sličnih filmova? Informacije radi, reditelj ovog filma Paul Verhoeven je režirao mnoge SF klasike tipa “Starship Troopers” i “Robocop”, tako da sam s te strane očekivao veću razinu originalnosti, barem na polju režije. Što se tiče efekata, oni su u nekim scenama odlični, u nekim solidni, a na nekim mjestima grozni. Razumijem kako su neke scene bile mnogo vizuelno zahtjevne prije deset godina, ali s obzirom na budžet, mislim da je to moglo i puno bolje. Odlično je urađena maska koju nosi naučnik u trenucima nevidljivosti, a scena u kojoj Bacon nosi navedenu masku i jurca gradom po ulicama dok iz unutrašnjosti automobila trešti Skunk Anansie je definitivno scena koja je obilježila cijeli film.

“Hollow Man” je izrazito zabavan film, na momente veoma interesantan i uzbudljiv, ali i predvidljiv, vođen već viđenim šablonima.

Dobre strane: ideja, Kevin Bacon, neki efekti su odlično urađeni, scena jurcanja autom kroz grad, zabavna i brutalna ubojstva

Loše strane: dosta klišea, neoriginalna završnica, jako loš CGI u nekim scenama

COVER ART:

INFO:

Zemlja: Sjedinjene Američke Države
Godina: 2000
Režiser: Paul Verhoeven
Glume: Kevin Bacon, Elisabeth Shue, Josh Brolin

Očuh. VHS klasik. Prvi put sam ovaj film gledao daaaaaavno nekad na televiziji da bi potom nastavak kupio na VHS kaseti. Da vas ukratko upoznam sa pričom: Jerry (glumi ga izvrsni, ali stvarno izvrsni, Terry O’Quinn) ima malo drugačiju sliku o pojmu savršene obitelji. U biti, on je odličan i pažljiv suprug i otac. S druge strane, on je manijakalni ubica. Transformacija Jerryja iz savršenog oca u savršenog ubicu se dešava kada izbije neki problem koji narušava Jerryjevu idiličnu sliku obitelji. Problemi u kući? Problemi u odnosu sa ženom ili kćerkom? Jerry to rješava na brutalan način…

Ono po čemu ću uvijek pamtiti ovaj film je izvrsna gluma glavnog glumca Terryija O’Quinna. Maksimalno uživljen u karakterizaciju svog lika, Terry savršeno prikazuje tu zajebanu transformaciju iz krasnog oca u nemilosrdnog ubojicu. Taj izraz lica, taj bijes… Stvarno mi nije jasno kako ovaj glumac nije uspio izgraditi neko veće ime (najbliže mainstreamu došaoje glumivši u seriji “The Lost”). Nije fer da neki kvazi-glumci tipa Ben Affleck ili Ryan Phillips uspijevaju da izgrade ime i glume u mnogim filmovima dok istinske legende poput ovog dvoličnog očuha ili npr. Brucea Campbella (legendarnog Asha iz serijala “Evil Dead”) bivaju zaboravljene tako olako. No dobro, takav je Holywood…

Sama psihička slika očuha mi je bila toliko zanimljiva da sam pretraživao internet i došao do nekih interesantnih informacija. U svijetu postoji dosta stvarnih slučajeva kada ljudi prevrnu kao očuh u ovom filmu. Na nekim forumima pišu kako je film upravo i snimljen na osnovu jednog takvog slučaja, gdje očuh popizdi i pobije pola familije. Ali, postoji jedna bitna razlika. U stvarnoj priči koja je navodno inspirisala film očuh završi u zatvoru na izdržavanju kazne, dok se u ovom filmu očuh nakon ubistva seli u drugi grad gdje upoznaje novu ženu s kojom onda gradi novu porodicu. Još bolju porodicu!

Filmu se može prigovoriti manjak krvi i brutalnih scena ubistva. Najveća brutalnost jeste sam čin transformacije u hladnokrvnog ubojicu. Na nekim djelovima film se čini usporen, no to je sve zarad detaljnog upoznavanja očuha i njegove psihe.

Snimljen je i solidan nastavak ovog filma koji započinje tamo gdje original završava. Postoji i treći dio, ali bez Terryja… Ne želim ni pogledati taj film jer sam siguran da će mi pokvariti dojmove. Živimo u vremenu kada skoro svaki kultni horror doživi remake, tako da ni “The Stepfather” nije izuzetak. Kako sam u zadnje vrijeme iznerviran pogledanom količinom loših remake verzija, kategorično odbijam da pogledam remake ovog filma, iako mnogi tvrde da uopće nije loš.

Ko voli Hitchcockov “Psycho”, sasvim sigurno će uživati u ovom filmu. Nove generacije, odrasle na filmovima tipa “Wrong Turn” ili “Saw”, sumnjam da će toliko uživati u ovom filmu, jer nema toliko akcije i krvi.

Dobre strane: izvrsni Terry O’Quinn kao očuh, priča, ubojstva

Loše strane: manjak scena ubojstva, usporen na nekim momentima

COVER ART:

INFO:

Zemlja: Sjedinjene Američke Države
Godina: 1987
Režiser: Joseph Ruben
Glumci: Terry O’Quinn, Jill Schoelen