2015. godina je definitivno godina grupe Billy Andol. Nakon dva nezavisno izdana albuma i svirki u cijelom regionu, ove godine su potpisali ugovor sa hrvatskom izdavačkom kućom Dallas Records i objavili svoj treći album “Linije”. Album je naišao na pozitivne kritike ljubitelja muzike i novinara, a činjenica da se stvari kreću u odličnom smjeru je i nominacija u kategoriji Best Adria Act za ovogodišnje izdanje MTV EMA (European Music Awards). Danas je posljednji dan da se glasa za Billy Andol i da im se pomogne da se predstave u Milanu, gradu-domaćinu ovogodišnje ceremonije. U to ime popričali smo sa Vedadom Trbonjom, vokalom i gitaristom Billy Andola.

Zdravo, Vedade! Odlična godina za Billy Andol, prvi album grupe potpisan za veliku izdavačku kuću i nominacija za MTV EMA Best Adria Act. Čestitke. Kako je došlo do nominacije?

Odlična godina zaista! Nisam siguran kojim putem smo došli do nominacije. Prije sedam dana sam samo dobio poruku od našeg agenta u Dallasu da smo upali u uži izbor MTV-ja za EMA Best Adria Act. Mislim da je upravo odlična godina razlog. Radili smo i to se isplatilo. Pošto je ostalo još 24 sata za glasanje pozivam sve da na Twitteru objave tweet sa #MTVEMA i #NominateBillyAndol i tako nam daju podršku da odemo u Milano na MTV European Music Awards!

billyandolema

Koliko je vama kao grupi značajna nominacija za ovakvu nagradu? Došla je iznenadno, usudim se reći u trenucima kada bh. rokenrol scena stagnira više nego ikad. Koliko ovakve vrsta priznanja mogu pomoći vama kao osobama da osjetite da postoji zainteresiranost za vaš rad?

Nama nominacija za Best Adria Act znači zaista mnogo. To je u prvom planu neka vrsta nagrade za trud Billy Andola, ali u drugom planu gledamo na to kao povratak rokenrola na velika vrata. Rokenrol se vraća u svim svojim oblicima. Publika je željna dobre svirke, a ljudi iz medija to odmah prepoznaju i na prve linije vraćaju rokenrol bendove. Drago nam je da smo na tim prvim linijama sa svojim kolegama.

Vratimo se malo na same početke grupe 2009. godine. Soba 403, jedan od najboljih sarajevskih bendova 21. vijeka poprilično se tiho ugasio, bez oficijelnog oproštaja. Onda te nije bilo jedno vrijeme i vratio si se sa novostarom ekipom i novom grupom. Šta se desilo sa Sobom 403 i kakve su promjene dovele do tvog povratka na scenu?

Soba 403 se ugasila tiho iz najbanalnijih mogućih razloga. Većina članova je otišla da radi i studira izvan regiona. Ja sam radio neke stvari sam, ali jednostavno to nije nikada bio način na koji funkcionišem. Za mene je muzika više od nje same. Imam potrebu da budem dio tima sa svim prednostima i manama koje tim nosi sa sobom. Billy Andol mi je to dao u najboljem mogućem smislu. Svako ima svoj dio posla, s tim da se bitne odluke donose timski. Ta atmosfera je stvar koja će me držati u ovome još dugo.

Prva dva albuma grupe objavljena su u izdanju izdavačke kuće EKIPA. To je, možemo reći, Vaš prvi i istinski dom. Da li ste na tim počecima bili zainteresirani za rad sa izdavačkom kućom, ali istu kao novi bend niste mogli naći ili ste namjerno išli na opciju DIY izdavanja?

Moram priznati da na početku nismo pretpostavljali da će ova priča otići tako daleko. Jedno vrijeme nam je bilo lijepo u underground vodama, ali publika nas je zavolila, pa tako i kritičari i izdavači. Tada nismo sanjali da će se neka naša pjesma vrtiti na preko pedest radio stanica u regionu, da ćemo snimiti spot koji će uzeti prvo mjesto na MTV listi Domaćica i koji će vrtiti sve ozbiljnije TV kuće. Jedno je sigurno, a to je da nismo prestali raditi i dizati tempo sve do danas. Sve to iz ljubavi prema tome što radimo.

billyandolpromo

Treći album “Linije” je vaš debitantski album za izdavačku kuću, ni više ni manje nego Dallas Records koji se može smatrati regionalnim major labelom. Kako je došlo do saradnje sa Dallasom?

Otišli smo u prirodu, zatvorili se desetak dana i napravili album. Kada smo se vratili u Sarajevo, bili smo jako zadovoljni onim što smo snimili. Odlučili smo da demo albuma pošaljemo Dallasu i oni su odmah prihvatili da stanu iza nas. Dogovorili smo se oko detalja i to je bilo to.

Opiši čitateljima smjer nastanka trećeg albuma. Zanimljivo je da ste vi bili zaduženi za skoro sve na projektu, snimali ste u Sarajevu i Mostaru.

Čitav muzički i produkcijski dio smo uradili sami. Napravili smo pjesme, napisali tekstove, odabrali zvuk i studija u kojima ćemo snimati i onda otišli i snimili. Nismo ništa prepustili slučaju. Trajalo je dugo, ali je bilo uzbudljivo i zabavno. Vizuelni dio posla su odradili sjajni profesionalci iz Sarajeva. Klicker, Milan Senić, Goran Lizdek i Nataša Perković koja stoji iza dizajna omota za “Linije” i naš prvi album.

Nedavno si mi u privatnom razgovoru rekao zaista sumornu rečenicu. “Ako nema punka, čega ima?”, bilo je tvoje apokaliptično pitanje u razgovoru o lokalnoj sceni koja nikad nije bila sumornija. Više od deset godina sviraš rokenrol. Zašto misliš da stvari uveliko idu u krivom smjeru u BiH i šta nam je činiti da to ispravljamo dok još imamo živaca?

Bilo je to neki dan na snimanju prvog albuma POPIKa. Tu sam uletio sa nekim bek vokalima i toliko smo se ismijali i dobro proveli. Mislim da je odgovor baš u tome. Ljudi koji se bave alternativnom muzikom moraju da sarađuju više. Moraju da nauče da uživaju u opštem dobru koji rokenrol donosi. Da više komuniciraju i dijele međusobno. Kada to kažem prvenstveno mislim na BiH i Sarajevo. Na “Linijama” bek vokale je snimao Leo Šarić iz Siktera i Bašeskije. Bilo je sjajno iskustvo raditi sa velikim profesionalcem kakav je Leo. Mnogo smo naučili i dobro se zabavili. To je to. Što se više otvoriš, to je zabavnije i bolje.

Možda se čini besmislenim bend sa ugovorom upitati da li imaju aspiracije u vezi svog rada, no pitanje je sasvim na mjestu kada shvatimo gdje živimo. Kakav je tvoj doživljaj dosad urađenog sa grupom, akcije i reakcije, ideja o budućem radu?

Poznaješ me odavno. Zapravo otkako sviramo. Svirka je za mene nagrada sama po sebi. Uživam u radu na bendu. Uživam u ovom intervjuu. Ne vidim kako bi se to moglo promjeniti. Cilj se stalno pomjera dalje. Ova priča nema kraja jer je sama sebi svrha. Isto bih odgovorio da sam član Rolling Stonesa. Nikad nije dosta!

Šta je iduće na rasporedu Billyija? “Linije” napokon dobijaju i CD izdanje. Šta je sa nastupima?

Za dvije sedmice izlazi tvrdo izdanje “Linija”. Sada smo u frci oko MTVEMA, ali čim to prođe snimamo spot za pjesmu “Indija”. Našli smo sjajnu lokaciju i smislili dobru priču. Koncerti su temelj svega, tako da će ih ove jeseni biti dosta. Čeka nas puno rada i kilometara puta. Pratite nas na Facebooku i saznajte sve na vrijeme!

Zahvaljujem ti se na razgovoru i sretno na nominaciji, da se pretvori u pobjedu!

Hvala tebi! Otići u Milano bi bilo sjajno, ali ko god pobjedi nama će biti drago. Sve su to dobri muzičari koji su to svojim radom zaslužili.

Dvadeset i sedmog februara 2015. godine sarajevskom Slogom prohujao je thrash metal vihor. Drugi dio “Conquering Europe” turneje koju predvode grčki Suicidal Angels zahvatio je i Sarajevo. Tom prilikom bh. publici predstavio se i španski bend Angelus Apatrida. Osnovani 2000. godine u gradu Albacete, Angelus Apatrida prešao je dug put od lokalnog benda – danas imaju ugovor sa izdavačkom kućom Century Media Records koja je objavila njihov peti album “Hidden Evolution” u januaru ove godine. Nakon njihovog nastupa mnogi u publici su govorili da su oni zapravo prave zvijezde i headlineri večeri. 

Dovoljan razlog da porazgovaramo sa vokalom i gitaristom Guillermom…

Guillermo… Gijermo, da li sam dobro izgovorio ime?

Tačno tako, savršeno.

Odlično, da se nešto i nauči na ovim seansama. Kako se provodite na turneji?

Zasad je sve dobro. Na ovakvim turnejama neki dani su vrh, neki su dno, pogotovo ponedjeljak, utorak… ali generalno gledajući, turneja zasad napreduje jako dobro. Presretni smo što možemo biti dio ovog paketa, oba benda na turneji (napomena: Guillermo misli na Suicidal Angels i Dr. Living Dead jer su to bendovi koji sa Angelus Apatridom putuju u istom busu) su odlična, ne samo muzički, već su i sjajni ljudi, postali smo prijatelji. Što se tiče produkcije, ljudi koje srećemo svaku noć, klubova, mi smo zaista sretni sa svim što smo dosad vidjeli.

Ime grupe je kombinacija španskog i latinskog, te se može prevesti kao Anđeli bez luke ili Odmetnutni Anđeli. Postoji li neka specifična priča koja se veže za ime?

Ne postoji nikakva specijalna priča. Kad smo počeli svirati, imali smo petnaest godina i trebali smo neko ime za svirku u susjednom gradu. Bivši bubnjar je nama ostalima rekao da ima jedan logo i to je bio ovaj koji sad koristimo sa imenom Angelus Apatrida. Rekli smo mu da je u redu, da ćemo usvojiti prijedlog, iako nam se ime nimalo ne sviđa! (smijeh)

Logo je bio dobar i trebali smo ime za svirku. Mislili smo ga promijeniti odmah nakon te svirke i evo nas danas, petnaest godina kasnije, sa istim nazivom grupe. Značenje imena koje si naveo je tačno, s tim što se obje riječi pojavljuju i u latinskom i u španskom.

Suštinski, kako putujete stalno i godinama ste na turneji, ime vam i odgovara.

Da, u pravu si. Zanimljivo je da je poprilično dobro i kada dođe u kontakt sa slušateljima koji nisu iz Španije ili ne znaju španski, upravo zbog određene količine kompliciranosti u nazivu. Veoma je moguće da dosta ljudi neće na početku zapamtiti ime, ali urezat će im se u pamćenje, pa veoma često bude: “Hej, onaj bend Angelus kako god…” Zarazno je na čudan način i to je dobra stvar.

Vaš peti album “Hidden Evolution” je treći album objavljen po etiketom kuće Century Media. Imam osjećaj da je upravo prilikom izdavanja ovog albuma priča Angelus Apatride počela poprimati veće razmjere, kao da se desilo određeno guranje od strane izdavačke kuće u smislu marketinga. Šta se promijenilo? Da li je došlo do toga da Century Media napokon shvati da niste samo još jedan čep za začepit rupu u njihovoj postavi?

Ne, ne mislim da stvari tako stoje. I Century Media i bend smatraju da je prvi pravi album grupe zapravo prvi izdat pod njihovom etiketom, a to je “Clockwork”. Dva su razloga za to. Prva dva albuma smo sami izdali u samo 1000 primjeraka za područje Španije, nismo imali distribuciju i nismo generalno znali šta radimo. Sa “Clockworkom” smo snimali profesionalno, krenuli smo naprijed, počeli svirati i izvan granica Španije.

Cijeli proces nastanka “Hidden Evolutiona” je pratio svoj prirodni tok. Mi uvijek pokušavamo da stvorimo nešto bolje, da se unaprijedimo. Mislim da Century Media oduvijek gleda isto na nas, nije da sad ulažu više novca u nas jer je ovaj album bolji od prethodnih ili bilo šta slično. Album je jednako dobar kao i prethodni, ali je reakcija publike puno bolja i veća u odnosu na prethodne albume.

Bilo bi čudno da tako ne bude nakon petnaest godina sviranja!

Ima i te, a ja generalno gledam na cijeli taj proces kao na krug. Ako je album dobar, ako je reakcija dobra, jasno je da će i reakcija medija biti veća, te sve to vodi ka tome da se Century Media detaljnije pozabavi nama. Po prvi put imamo jaku promociju u Sjedinjenim Američkim Državama i dobijamo jako dobre kritike iz SAD-a. Album će tamo biti objavljen u martu. Izdavačka kuća odradila je sjajan posao sa prethodna dva albuma i sasvim je prirodno da će sa ovim trećim stvari ići lakše i prirodnije.

angelus1
Autor fotografije: Armel Huduti

 

Primijetio sam da kao bend obraćate jako mnogo pažnje na sam koncept albuma, na poruku koju šaljete svojom muzikom. Šta stoji iza ovog naslova, šta je zapravo skrivena evolucija?

U pitanju je ogroman i kompleksan koncept, iako već poznat. Megakorporacije, svjetske vlade kakva su američka, ruska i Evropska Unija, svi pokušavaju napraviti što više novca na račun svih drugih, a prirodno im je da sakrivaju otkrića koja su za dobrobit čovječanstva. Slučajevi kakav je onaj Nikole Tesle. Da ne pričamo o farmaceutskoj industriji. Dvadeset i prvi je vijek i još uvijek nemamo lijek za AIDS i rak, ali imamo lijekove koji će ti pomoći da živiš do kraja svog života sve dok imaš dovoljno novca da plaćaš te lijekove.

Uvijek pišemo o stvarima koje nam se ne sviđaju, o socijalnim problemima. Ne nužno o politici jer ovo nikako nije politički bend, već su teme naših pjesama problemi svih smrtnika, problemi koji bi se uz malo logike dali riješiti odmah. Naprimjer, slučaj krize koja pogađa Španiju, Grčku i Italiju. Šta rade vlade? Ništa. Pokušavaju spasiti banke, a ljude držati na uzici. Zato nam i daju fudbal i slične vrste zabave. Bavimo se u u jednu ruku svim temama koje se vežu za ljude u Španiji.

Pa zašto onda ne pjevate na španskom? Nekako mi se to čini kao logičan korak, a i jezička barijera nije više ono što je bila.

Pa od malih nogu, sva muzika koju smo slušali bila je ispjevana na engleskom. Svako ko krene praviti svoj bend na samim počecima želi kopirati svoj najdraži bend, svoje idole. Naši najdraži bendovi su bili Iron Maiden, Judas Priest, Megadeth, Testament i Metallica. Tako smo i mi počeli pisati na engleskom jer smo kopirali.

Što se tiče španskog, pisanje na španskom mi ide jebeno loše, to je tako komplikovan jezik, barem meni. Ne odgovara mi u ovom smislu, meni je lakše pisati pjesme na engleskom.

Kuda ide španska scena, kako napreduje? Gore, dolje, stagnacija?

Gore, definitivno ide prema gore. Mislim da španska metal scena sada proživljava zlatne godine. Osamdesetih smo imali odličnu metal scenu, ali zbog diktature koja je trajala do 1975. godine, sva kulturna scena u Španiji se razvijala sporo, tako da je kod nas više-manje sve kasnilo, pogotovo rock’n’roll. Šezdesetih i sedamdesetih bilo je u potpunosti zabranjeno slušati rock’n’roll, čak i primati pošiljke iz drugih zemalja.

Ja bih rekao da je upravo ova zatvorenost ka vanjskom, ka engleskom govornom području jedan od razloga što su rani bendovi kakav je recimo Baron Rojo počeli pjevat na španskom.

Danas je cijela situacija zaista dobra. Bendovi iz osamdesetih i dalje rade i izdaju albume, a postoji novi val mladih ljudi koji donose nove interesantne ideje na scenu. Mi smo počeli raditi prije petnaest godina, još uvijek smo bend u razvoju, ali sada već možemo primijetiti mlađu generaciju muzičara koja dolazi i donosi sa sobom nešto novo čega nije bilo prije deset godina.

angelus2
Autor fotografije: Armel Huduti

 

Pročitao sam da su neki od vas učitelji muzike. Kada stvarate, da li vam teorijsko znanje ometa percepciju koju stvara kreativnost ili pomaže da ispunite ono što želite uraditi?

Učitelji smo Victor, David i ja. Victor predaje bubnjeve, a David i ja gitaru. Kada podučavamo klince, dajemo im do znanja da muzika nije set pravila, već da se treba svirati srcem. Nije važno pogoditi sve note usred haosa, važno je osjetiti ritam, pronaći ga u sebi i propustiti ga na svoj instrument, bila to gitara ili bubanj. Tako smo mi učili i generalno mislim da ovaj pristup pomaže.

Mislim da ovi časovi pomažu također i meni. Svaki dan učim nešto novo, učim sa djecom kojoj predajem. Oni me često pitaju kako odsvirati nešto, pa i meni treba da se podsjetim i da naučim. Kada naučim, prenesem njima i mislim da je to dobar sistem.

Šta se dešava sa drugim bendovima? Postoji projekt Nexus 6 gdje ste svirali na živim nastupima. Svirate li još negdje?

Nexus 6 je projekt našeg prijatelja. Trebali su mu muzičari kako bi sve to mogao odsvirati uživo. Prije je to bio njegov vlastiti projekt, sada i mi pomalo dajemo sebe autorski u tu cijelu priču i odgovara nam svirati u takvom bendu jer je nešto sasvim drugačije od Angelus Apatride. Pomaže nam da naučimo nešto više o samoj tehnici, te da nove ideje donesemo i u ovaj bend.

Angelus Apatrida je naša preokupacija, sve ostalo su projekti.

Kuda dalje?

Turneja… ovaj posao je tako kompleksan, tako se teško probiti ovih dana, moraš biti konstantno aktivan. Skoro je pa nemoguće španskom bendu izaći u Evropi i reći hej, mi smo novi bend na evropskoj sceni. Zato je potrebno biti aktivan, svirati što više, ali na kraju krajeva, to je zapravo ono što najviše i volimo.

Od malog lokalnog benda koji je počeo svirati bez vokala, pa sve do novog, drugog po redu albuma (sa vokalom i to kakvim!), bosanskohercegovačka death metal mašinerija Festival of Mutilation kao da nema smiraja. Odlikuje ih konstantni rad i disciplina, a kako godine prolaze, evidentno je da su zaista kao vino – sve bolji i bolji. Sutra će u klubu AG predstaviti svoj novi album “Indiscipline” čija tri singla možete već čuti uz čitanje ovog intervjua. Našli smo se sa gitaristom i vokalom Goranom Džidićem koji nam je dao nekoliko najvažnijih podataka o albumu “Indiscipline”, otkrio da nemaju probe, ali ne i kako tako dobro zvuče bez proba. Da li je playback, dođite sutra u klub AG i provjerite sami… 

FOMpromo

Pozdrav Gorane, drago mi je što smo odlučili izdvojiti vremena, snage i mudrosti pred vrlo dešavanje promocije novog albuma benda Festival of Mutilation u kojem ti, vjerovao ili ne, sviraš i pjevaš.

Pozdrav i tebi, Sharane! Nastojat ću biti mudar u svojim odgovorima.

“Indiscipline” je drugi album i treće izdanje Festival of Mutilationa, koje kao i ranija izdanja, u ovoj prvoj nakladi stiže u DIY verziji. Da li je to bila svjesna odluka benda, želja da se samostalno gura promocija albuma ili je izostala podrška izdavačkih kuća koje ste eventualno kontaktirali?

Da, odluka je itekako svjesna. Svi smo se složili da nema smisla da kontaktiramo ikakve izdavače jer sumnjamo da nam ijedan manji label može ponuditi nešto više od stotinu diskova koje možemo i sami printati. Također nismo baš spremni ni na neke ozbiljnije ugovore zbog situacije u kojoj se nalazimo. Pod ”situacijom” podrazumijevam poslovne obveze. Sviramo i uvijek smo svirali iz ljubavi prema metalu, tako je i sa novim albumom, snimili smo ga za sebe, ako se nekome još dopadne, u to je naša sreća veća. Neka ljudi slušaju i uživaju u našoj muzici ako im odgovara. CD ćemo prodavati da pokrijemo bar dio troškova koji su nastali radom na albumu.

Vaše svako izdanje posjeduje određenu vrstu atmosfere koja se proteže kroz pjesme. Ne pokušavam reći da su vam izdanja konceptualna, ali je barem meni priča iza svakog i više nego opipljiva. Koja je priča iza “Indisciplinea”, koliko se filozofski Festival of Mutilation pomjerio u odnosu na ranije radove?

Što se tiče samih tekstova i filozofije istih, to je jednostavna priča. Tekstovi su pisani u periodu od četiri godine. Nemaju neku posebnu poveznicu, a opet ne odskaču jedni od drugih. Svaki tekst je priča za sebe. Ne šaljemo posebnu poruku u tekstovima, neka ih svatko tumači i doživi na svoj način, u skladu sa vlastitim intelektom, emocijama i raspoloženjem.

Na albumu će se naći i ponovo producirane pjesme sa EP izdanja “Personal Cosmos” koji je svima prestavio današnju postavu benda i koji je u suštini most između prvog i ovog drugog izdanja. Zašto su se ove pjesme našle na novom albumu i na koji način se one mogu povezati sa novim pjesmama?

Tako je, na albumu će se naći već objavljene pjesme ”Personal Cosmos”, ”Optical Nightmare” i ”Il Principe”. Pjesme se po stilu i tematici ne razlikuju od ostalih stvari sa novog albuma, ali predstavljaju jak temelj  i na bitan način su usmjerile nastanak albuma ”Indiscipline”.

Ukoliko postoji način da se prisjetiš rada na ranijim izdanjima ili su ti pričali priče o radu na prvom albumu dok još nisi bio član grupe, da li postoji razlika u pristupu kreiranja “Indisciplinea” i ranijih izdanja?

Svaka pjesma je plod zajedničke suradnje. Nema neke naročite promjene spram prijašnjeg načinom rada, osim što smo sada imalo jako puno vremena da svaku pjesmu ”ulickamo” onako kako nama odgovara. I više ne slažemo aranžmane na probama, jer nemamo probe! (smijeh)

Najavili ste i gostovanja kolega na albumu. Koga ćemo sve moći čuti na vašem novom studijskom materijalu?

Na albumu gostuju Branislav Panić iz benda Bane i Davorin Švaner iz benda Decomposing Entity. Momci su nas počastili svojim iznimnim vokalnim vještinama, a uskoro ćete čuti o čemu je riječ.

Gitarista Jasenko je opet iskoristio svoj talent i zanatske sposobnosti da bi snimio i producirao “Indiscipline”. Čemu ponovno zatvaranje kruga i ‘ostanak unutar porodice’ – želja za većom kontrolom materijala ili nedostatak bolje opcije?

Rad na ovom izdanju je bio uvelike ugodan i opuštajući. Tome je doprinijelo upravo to što  je sve išlo preko Jasenkovih ruku. Imali smo opcije da uđemo u studio, ali nam je bila preskupo. Jasenko je nabavio adekvatnu opremu za snimanje tako da nismo mnogo razmišljali gdje ćemo snimiti album. Naravno uvijek može bolje, no svejedno smo prezadovoljni produkcijom.

Omot albuma krasi fantastična ilustracija, pomalo neuobičajena za bendove ovakvog zvuka, barem koliko sam ja upoznat sa tematikom. Ko je odgovorni krivac za ilustraciju i šta ona predstavlja?

Glavni i jedini krivac je bubnjar Marko. Ilustracija je njegov doživljaj tekstova sa “Indisciplinea”, pjesama poput “The Thralled Horse”, “Erisapfel” i “Il Principe”, ali i ostalih koje govore o individualizmu, modernom robovlasničkom poretku (poznatiji kao kapitalizam), borbi protiv nepravičnog… ukratko, uzimanje pravde u svoje ruke.

FOMindiscipline

Album izlazi u vlastitoj režiji, ali o formatima se dosad nije pričalo. U kojim formatima ćemo moći kupiti “Indiscipline”?

Album će biti dostupan u fizičkoj kopiji (CD) koja će sadržavati i bonus pjesmu, a moći ćete nas slušati i preko Bandcampa, preko kojeg isto možete kupiti album ili ga downloadati besplatno, te našeg YouTube kanala.

Imam osjećaj da je vaša muzika prošla nekoliko različitih faza death metala. Danas niste više brutalni kao prije, ali postoji aspekt eksperimentisanja i potrage za nečim drugačijim koji je recimo evidentan na novoj pjesmi “Katul Ferman” i koja je najsolidniji dokaz vaše jačine na polju bh. metal scene. Da li je podvlačenje crte ispod prvog albuma i otvaranje nove stranice na “Personal Cosmosu” koja će najvjerovatnije biti nastavljena i na novom albumu bila po vašem mišljenju svjesna ili spontana odluka?

Da, dobro si primjetio. Odluka je bila nadasve spontana i album je nastao prirodnim tokom. Nismo mi tipovi koji nešto smišljaju i kuju planove. Jednostavno se pravi muzika, tj. obrasci muzike koji se spajaju i tako nastaje pjesma. Odličan primjer za to je upravo ”Katul Ferman” koji je napravljen od dvije-tri različite pjesme.

Prošli ste poprilično burne prve dane, no danas je postava benda čvrsta, postojana i odlučna da priča priču Festival of Mutilationa. Pitanje je možda na tankim nogama pogađanja i predviđanja, ali se mora postaviti: gdje se sad u univerzumu bh. podzemlja nalazi Festival of Mutilation i kakvi su planovi za budućnost? Gdje gurate i dokle gurate?

Postava je ustaljena već skoro pet godina i nadamo se da će tako ostati. Guramo svim snagama da održimo bend na najvišem mogućem nivou. Ja živim u Zagrebu tako da nam to pomalo otežava rad, bar kad su svirke u pitanju, ali uvijek se nađe vremena da se odradi poneka gaža. Što se tiče planova, želja nam je napraviti nešto drugačije. Definitivno nećemo raditi sličan metal kao dosad, nego ćemo pokušati izvesti nešto drukčije, ali u našem stilu. Rano je o tome razgovarati jer nemamo nikakav konkretan materijal do sada. Vjerojatno će opet biti neka spontana shema jer, ponovno naglašavam, nismo bend koji kuje ikakve planove u smislu stila muzike.

Promocija albuma zakazana za 27.12.2014. je pred nama. Zahvaljujem vam se na razgovoru i vidimo se u klubu AG!

Hvala na razgovoru! Vidimo se na svirci i nadamo se da će biti paklena atmosfera kao i svaki put do sada kad je u pitanju AG. Pozivamo sve ljubitelje metala da dođu na druženje  jer će nastupiti još dva izvrsna domaća benda Xeper i Shipwrecked, a pogotovo bi pozvali sve lijepe djevojke da nas počaste svojim dolaskom.

fasteddie3

Prva gitarska ruka Motörheada i Fastwaya. Živa legenda rock’n’rolla. Jedan od autora bezvremenskih klasika kakvi su “Overkill”, “Ace of Spades” i “Bomber”. Jedan i jedini, Fast Eddie Clarke (svi dobro znaju zašto nisam stavio ex-Motörhead u naslovu)!. Ja više ništa nemam dodati na ovo osim da persiranja u stvarnom intervjuu nije bilo jer engleski ne dopušta takve finte, ali u mojoj glavi, sa ovakvim gospodinom ja ne mogu biti na ti!

Sve slike preuzete sa oficijelnog Facebook profila Fast Eddieja Clarkea!

Gospodine Clarke, teško da ću sakriti svoje oduševljenje činjenicom da ste vi sa druge strane, pa možda da odmah ciknem i kažem – hvala vam što ste našli vremena za mene. Nevjerovatna je čast razgovarati sa živućom rock’n’roll legendom.

U redu, hvala tebi!

Ova godina u jednu ruku označava i vaš povratak. Novi album “Make My Day, Back To Blues” je objavljen. Prijatno iznenađenje, iznenađenje koje se krčkalo u loncu više od pet godina. Vi ste poprilično izvan žiže interesovanja javnosti, ukoliko ne računamo album Fastwaya, dugoočekivano djelo objavljeno 2011. godine. Zasad, držimo se novog blues materijala. Kako je došlo do saradnje sa Billom Sharpeom, kako je nastajao album i najinteresantnije – zašto blues? Želja za nečim drugačijim ili umor od konstantnog visokooktanskog rokanja?

Bill i ja smo imali istog računovođu i na jednoj od njegovih zabava, on nas je upoznao i predložio da uradimo nekoliko stvari zajedno pošto nijedan nije bio pretjerano aktivan. Pošto je Bill jazz pijanista, a ja sežem do Yardbirdsa i ranih Stonesa, uvijek sam bio pod utjecajem bluesa i to je ono što se učinilo kao nama zajedničko. Razmjenili smo ideje i našli se nekoliko puta u toku godine kada su nastali i prvi snimci.

Dok sam kontao materijal za blues album, pronašao sam neke stare pjesme Fastwaya koje sam pisao 2007. i 2008. godine sa Tobyijem Jepsonom i osjetio sam da bi iste trebale biti snimljene za novi album Fastwaya. Čuo sam se sa Tobyijem i proveo narednu godinu radeći na Fastwayu, pa kad smo to završili, vratili smo se na blues album. Kao što vidiš, vrijeme provedeno sa Fastwayom značilo je da je blues čekao. Ta ideja rada na blues albumu mi se oduvijek sviđala jer nikad nije bilo pretjeranog pritiska.

Koji je bio najveći izazov za vrijeme rada na novom albumu? Koliko teško ili lako je bilo dobiti ugovor sa izdavačkom kućom Secret Records? Da li je bilo uvjetovanja sa njihove strane, da li su oni očekivali nešto drugačije? Koliko je sa vaše strane bilo kalkulisanja u smislu kreacije?

Povratak na računovođu – on je vlasnik Secret Recordsa i dao nam je odriješene ruke! Najteže s čime smo se sreli bilo je donošenje odluke da li da ja pjevam na albumu. Trebala mi je godina dana da donesem tu odluku!

Da, ali zar to vaše pjevanje na albumu nije najbolja stvar koja se mogla desiti? Tačno se sjećam kada sam prvi put čuo Motörhead i “Step Down” i pomislio: “Volim Lemmyija, ali Eddie je sjajan! Želim još!” Ali još nisam dobio, i ne, ne računam još četiri pjesme na kojima ste pjevali sa Motörheadom. Čemu nepravedno odsustvo sa mikrofona i kako je došlo do toga da pjevate na ovom albumu, odnosno zašto ste rekli DA?

Ja sam gitarista, pjevanje mi nije prirodna pojava. Nikad nisam imao previše vjere u svoj vokal. Poslušam sada svoj prvi solo album i i dalje se ne osjećam ugodno kad dođe do trenutka da ja zapjevam, iako moram reći da sam poprilično zadovoljan sa obavljenim poslom na blues albumu, ali posao mi je olakšan upravo zahvaljujući činjenici da smo mi odabrali materijale koje ćemo snimati.

Bilo je potrebno nevjerovatnih dvadeset i jednu godinu da snimite novi album Fastwaya. Ljudi su dolazili, odlazili, vi ste ostali. “Eat Dog Eat” je album koji puca od hard rock energije i nekako je tužno što ga ljudi nisu upratili kako su trebali. Zašto toliko odsustvo od benda koji je svijetu ponudio u više navrata porciju dobrog rock’n’rolla?

Nekad se takve stvari jednostavno dese, ne mogu ti dati odgovor na to pitanje.

Vratimo se onda nazad u 1983. godinu kada je Fastway počinjao. Možete li se sjetiti koliko je komplikovano bilo napraviti tranziciju iz Motörheada u Fastway, u smislu da je prvi bijesan punk napad sa, iako se možda nećete složiti, odličnim “Iron Fistom”, u Fastway koji predstavlja hard rock / heavy metal spektakl?

Muzika Fastwaya je meni dolazila kao sasvim prirodna pojava jer sam takvu muziku svirao kad sam tek počeo svirati. Motörhead je bila drugačija zvjerka i morali smo se dobro potruditi da bi sve to imalo ikakvog smisla. Fastway je bio mnogo laganiji.

Ostanimo malo na “Iron Fistu”. Čini mi se da je sam album nepravedno pljuvan i od strane benda svih ovih godina. Moje lično mišljenje je da nije nimalo gori od “Ace of Spadesa”, ali svejedno je svaki put popio nekoliko šamara upravo na osnovu kultnog statusa prijašnjih albuma. “I’m The Doctor”, “Speedfreak” i “Heart of Stone” su mi instantno prezasićenje soničnom srećom, a ne zaboravimo ni “Loser” koja je meni jedna od najboljih pjesama koju je klasična postava snimila ikad. Vi ste posebno bili negativno nastrojeni ka materijalu sa “Iron Fista”. Da li se vaše mišljenje promjenilo kako su godine prošle?

Nije “Iron Fist” bio toliki problem koliko činjenica da smo mi prolazili kroz jako loš period i odlučili kriviti “Iron Fist” za to. Mislim da mi se mišljenje popravilo. “Speedfreak” mi je poseban favorit sa te ploče.

Da li ste pratili određenu evoluciju Motörheada kroz godine nakon vašeg odlaska? Čini se da su oni sa godinama postajali sve tvrđi i tvrđi, čak i metalski orijentisani, dok ste vi ostali u hard rock fazonu, što je mnogo bliže po meni onoj prvoj ideji.

Što se tiče benda nakon mog odlaska, hemija je tu nestala. Mislim da ni Phil ni Lemmy ne shvataju da je naša muzika bila produkt nas trojice i da je jedini razlog što je uspjela činjenica da smo sva trojica bili tu.

Činjenica je da sam i ja sve ove godine mislio da ste vi bili taj koji je napustio bend nakon “Iron Fista”. Razlog tome je jednosmjerno informisanje, od benda ka meni. Međutim, čitajući nekoliko posljednjih intervjua koje ste dali kako ste postali aktivni na socijalnim mrežama, malo je teško ne primjetiti vašu izjavu da ste bili izbačeni i da dan-danas žalite što niste ostali dio bande. Ono što posebno upada u oči je da ste vi bili izričito protiv dueta sa Wendy O. Williams jer je to bilo protiv principa grupe, te ste se plašili da će Motorhead biti ismijan. Čak me, usudim se reći, licemjerna komunikacija u kojoj je menadžment vama rekao da je singl užasan, a kasnije stao na Lemmyijevu stranu poprilično rastužila. Kakva je zapravo priča o principima koje ste se bojali da bi mogli izdati snimajući sa Wendy?

Mislim da je duet sa Wendy smeće i zaprijetio sam da ću napustiti bend ako ga snime. Rekli su mi da je onda bolje da ga odmah napustim. Bio sam zaprepašćen činjenicom da bi oni rađe da ja napustim grupu nego da odustanu od tog smiješnog materijala. Stvari su išle tim tokom i kasnije me nisu zvali nazad.

Znači, ni nakon loših vremena koja su eventualno postala bolja, niko se nije sjetio da bi vas mogao zvati nazad u bend? Govorim o periodu nakon 1995. godine i albuma “Sacrifice”, te odlaska gitariste Wurzela. Kada gledam vaša kasnija gostovanja sa Motörheadom, recimo… Brixton Academy mi trenutno pada na pamet – može se osjetiti magija.

Ne, niko me nikad nije zvao nazad.

fasteddie1
Dvije legende na jednom mjestu: Fast Eddie Clarke i Lemmy, novembar 2014

Internet je mjesto glasina, laži i skrivenih istina, ali nekada otkriješ stvari o kojima nisi znao ništa. Nedavno sam nabasao na poprilično smiješnu verziju pjesme “12 Days of Christmas” koju ste snimili Phil Taylor i vi. Također sam našao podatak o bendu koji se trebao desiti – Fast and Philthy. Da li je ovo istina ili je ovo još jedna glasina u eri glasina?

Još jedna glasina!

(Kasnije se ispostavilo da se Eddie zezao sa mnom. Bend je zaista postojao u vidu projekta i objavili su LP “Naughty Old Santa’s Christmas Classics” 1989. godine.)

Lemmy je dokazao da ima gomilu poštovanja i za Taylor-Kilmister-Clarke i Campbell-Dee-Kilmister postavu, ali obožavatelje ne možeš ušutkati tek tako. Poprilično su glasni po pitanju ljubavi ka klasiku, a vi ste svi, za razliku od Ramonesa, živi. Kruže priče da se Philthy ne osjeća baš najbolje zadnjih dana, no i Lemmy je sve bolje i bolje, pa se nadamo i da će Phil ozdraviti. Pitanje je lagano: da li je bilo ponuda za okupljanje “Ace of Spades” postave najboljeg rock’n’roll benda ikad i da li bi prihvatili takvu ponudu kada bi se ukazala?

Ponuda nije bilo, a Phil se i dalje ne osjeća dobro. Trenutno to ne izgleda kao izvjesna opcija, no nikad ne reci nikad!

Stvar koja me oduvijek fascinirala u vezi vas je vaš izbor opreme i određeni elementi vašeg sviračkog umijeća. Napominjem da sam ja basista i to poprilično loš, možda stvari uopće nisu toliko fascinantne. Zašto Stratocaster? I da li ste sami učili svirati gitaru ili ste imali neku vrstu tutorstva? Znam kad je moj bend pokušavao skinuti “Bomber”, gitarista je na samom početku imao jako mnogo problema sa glavnim riffom i onim produženim, presavijenim tonom. Koji bi savjet vi dali ljudima koji tek počinju svirati i pokušavaju oponašati ono što vi radite sve ove godine?

Ja sam samouk uz pomoć ljudi koje sam sretao na svom putu. Stratocaster je sudbina. Imao sam samo jednu gitaru i Lemmyijev prijatelj koji nije svirao gitaru imao je Fendera Stratocastera i posudio mi ga pošto nismo imali novca ni da ga otkupimo! Sviram striktno po osjećaju i uvijek nastojim da natjeram da se slušatelj naježi! Tehnika me ne interesuje. Moj savjet početnicima je da imaju jasnu ideju onoga što žele postići i da krenu u osvajanje te planine vođeni emocijom.

I šta sad sa Fastwayom? Prošle su tri godine od posljednjeg albuma… nećemo valjda čekati još osamnaest na novi materijal?

Neću tad biti živ. Nema planova, ali bi bilo lijepo uraditi još nešto.

fasteddie2

Na samom kraju… cuga, žene, teška muzika i droge… život u rock’n’rollu. Kada pogledate unazad, nedostaje li vam nešto, da li osjećate žal za bilo čim?

Ne baš. Uložiš novac i oprobaš se u igri. Moraš igrati sa kartama koje su ti date!

Eddie, hvala PUNO na izdvojenom vremenu i želim vam sve najbolje u budućim projektima.

Hvala tebi i oprosti što si me čekao!

Andreas Kisser ima krajnje neopravdano nezahvalnu poziciju. Legenda po učincima i djelima, te čovjek za kormilom brazilske Sepulture koje su jedno vrijeme držali i braća Cavalera, i dan-danas dolazi u situacije da mora dokazivati ljudima ko je i šta je. No sa tridesetogodišnjom karijerom, što je više od pola njegovog životnog vijeka, desetinama albuma sa Sepulturom i morem ostalih projekata, Andreasu nije problem dokazati bilo šta bilo kome. Dovoljno je vidjeti i čuti Sepulturu uživo, te se svi odgovori pronađu jako brzo, negdje između nota brutalnog zvuka koje Sepultura odašilje sa bine, dokazujući iz noći u noć da je rock’n’roll njihov posao, ali i stav.

Sinoć, prije njihovog drugog nastupa u sarajevskoj Slogi, imao sam dogovoren intervju sa vokalom Derrickom Greenom, no Andreas je uskočio kako ‘ja ne bih čekao i kako se ne bi desilo da ostanem bez intervjua’. Kako reče, i on radi na radiju i shvata strast promocije rock’n’rolla. Uživajte u intervjuu sa jednim velikim gospodinom. Boljeg opisa za Andreasa Kissera baš i nema.

Prije svega, hvala ti na izdvojenom vremenu i želim ti dobrodošlicu nazad u Sarajevo, Andrease.

Hvala ti. Zadovoljstvo mi je biti ovdje opet.

I nama što vas imamo priliku ugostiti opet. Krenimo sa pomalo nezahvalnom i teškom temom na samom početku, ali na određeni način smo dužni ljudima iz susjednih država koji nas čitaju pružiti neke odgovore, kada već imamo priliku. Sepultura je, nažalost, kao i dosta drugih bendova imala tu nesreću da prođe kroz pakao nedavno napola održanog Underwall festivala u Zadru u Hrvatskoj. Dva dana su otkazana, veliki broj grupa nije dobio nikakav novac, honorare, Benediction je sa bine izjavio da sviraju besplatno i da nemaju gdje spavati. Jednom rječju, pakao. Vi ste bili tamo, svirali ste prvu noć, ali koliko sam čuo od kolega koji su također bili tamo, i vas su zadesili određeni problemi. Šta se sve dešavalo sa Sepulturom na Underwallu?

Pa nisam baš upoznat sa svim detaljima, ali kada je došao trenutak da sviramo, nismo imali nikakva svjetla na bini, zvuk je bio stvarno loš. Stvar je u tome da električno napajanje nije bilo stabilno. Mi imamo čak i snimke, snimali smo generator na kojem se očitavalo da električna energija oscilira, diže se i pada, gore-dolje. Ne znam kako smo uspjeli odsvirati do kraja, čovječe, ali mi je drago što jesmo jer je publika bila sjajna. Bili su puni podrške koju su iskazali ka nama i ostalim bendovima. Žao mi je što organizatori nisu bili pripremljeni da urade festival na nivou na kojem se festivali trebaju organizirati. Lokacija je super, grad je predivan, kao što rekoh – publika je bila sjajna, ali nažalost, sve ostalo je bilo ispod nivoa jednog festivala, sramota. Drago mi je što je naš tim uspio izvući najbolje iz svega i omogućiti nam da odsviramo koncert. Mi smo taj koncert na jedan način dugovali našem timu.

Na socijalnim mrežama se moglo pročitati svašta u posljednjih nekoliko dana, pa su tako pojedinci iz bendova i publike zazivali i okupljanja radi kolektivne tužbe protiv organizatora festivala zbog nanesene materijalne štete većini učesnika. Ukoliko dođe do takvog nešto, da li Sepultura ima razloga podizati tužbe?

Ne, apsolutno ne. Mi smo došli, odsvirali smo koncert, dobili smo ono što smo tražili, sve po ugovoru, ali činjenica je da je cijela produkcija bila drugorazredna, usudim se reći i trećerazredna. Generalno, to je jedna glavobolja manje, iza nas je, naučili smo šta smo trebali naučiti i osigurat ćemo se da ne radimo više sa takvim ljudima.

U redu, idemo na malo pozitivnije teme. 2009. godine, februar je bio mjesec ekstremne muzike – u razmaku od dvije sedmice Sarajevo su posjetili Napalm Death i Sepultura. Bili su to koncerti za pamćenje. Internetom kruži video snimak Derricka Greena koji govori veoma pozitivno o koncertu u Sarajevu. Navodi da je bilo tehničkih problema, ali da je atmosfera bila nenadmašna i da je koncert jedan od najboljih koje je on otpjevao. Šta je to Sepultura vidjela u Sarajevu, pa smo ostavili tako dobar dojam? Čega se ti sjećaš?

Fotografija: Enes Crvčanin | preuzeto uz dozvolu autora sa Facebook stranice kluba Cinemas (Sloga)

Ako mene pitaš, mislim da je to jedan od najboljih koncerata Sepulture ikad. Sjećam se da smo svirali duže nego inače, sat i četrdeset i pet minuta. Ja se najbolje sjećam puta, to mi je bilo upečatljivo iskustvo. Snijeg je padao konstantno. Kad smo došli do grada, sve je bilo bijelo. Bilo je čudesno. Put je bio zaista težak, a vremenske neprilike su ga otežavale. Kad smo došli i kad smo izašli na binu, dočekala nas je takva podrška da je to bilo nevjerovatno. Ljudi ovdje su jako brižni i zaista svi imamo jako lijepa sjećanja iz Sarajeva. Koncert je bio sjajan, jedan od najboljih, velika količina energije, ljudi su bili jebeno ludi… Drago mi je što smo došli sad na ljeto, malo da se raskomotimo, prošetamo u šorcu! (smijeh)

Poklopili ste zimu, ljeto, očekujemo vas uskoro i na nekoj proljetnoj, pa onda i jesenjoj turneji.

Nikakav problem, bit ćemo tu!

Vaši albumi “Dante XXI” i “A-Lex” su konceptualni albumi, bazirani na Božanstvenoj komediji i Paklenoj pomarandži. Novi album “The Mediator Between Head and Hands Must Be The Heart” nije de jure konceptualni album, ali, kako ga ja vidim, u pitanju je ipak određen, kritički nastrojen koncept, poruka koja se provlači kroz cijeli album. O čemu se radi?

U pravu si, nije u pitanju konceptualni album, ime albuma je iz filma “Metropolis”, ali se na albumu ne radi o filmu, već našim ličnim idejama i stavovima unutar te sfere. Poruka je da ne smijemo izgubiti srce, dušu, jer smo svi prvenstveno ljudi. Ljudi moraju posjedovati mogućnost da izraze negodovanje, da diskutuju i obrazlažu stavove, ne da budu isključivo recipijenti informacije i da se vode istom – to rade roboti. Cijeli album baziran je na ideji očuvanja ljudskog duha.

Može li se onda reći da album nosi ideje humanizma?

Da, upravo tako. Internet je danas otvorio mnogima mnoga vrata, količina i razmjena informacija je neograničena, ali nekako danas svi ljudi misle isto i ponašaju se isto. I kao komuniciramo, a zapravo…

Zapravo smo svi ekskomunicirani jedni od drugih?

Da, baš tako. Sve je to zapravo mač sa dvije oštrice. Politika, religija, prirodne katastrofe kakve su udari tsunamija, lična shvatanja, sve su to teme na novom albumu. Bili smo slobodni ovaj put, nismo bili tematski vezani za jednu knjigu ili jedan film.

Kad je Sepultura počinjala, bili ste poprilično jednosmjerni, pričam o žanru. Kako godine prolaze, pogotovo na zadnjih nekoliko izdanja, Sepultura se usudila zaći u domenu eksperimentisanja, te ste se pomakli dalje od dobro utabane staze na kojoj ste zasnovali karijeru. Da li je eksperimentisanje prirodna progresija? Jeste li se umorili od čistokrvnog, usudim se reći jednostavnog i definisanog metala ili je u pitanju nešto sasvim drugo? Šta zapravo gura Sepulturu na nove, neistražene teritorije?

Istraživanje je osnova Sepulture. Mi smo oduvijek bili zasnovani na tom principu. Uzmi za primjer album “Roots” – takav album se ne bi desio da mi nismo bili spremni eksperimentisati. Čak i “Chaos AD” na kojem smo počeli koristiti brazilske instrumente, ritmove, perkusije. Mi smo oduvijek eksperimentisali i pomjerali svoje granice. Imamo tu privilegiju da putujemo svijetom, da upoznamo toliko različitih kultura, ljudi i mjesta, u Sarajevo smo došli iz Skopja, prvi put u Makedoniji. Sve su to utjecaji, sve te informacije i svi ti novootkriveni izvori inspiracije. Mi mnogo sviramo uživo, za svaki album najmanje dvije godine radimo turneje, po tri puta dođemo u Evropu i kada usviraš sve pjesme, kada ih znaš napamet, poželiš da probaš nešto drugačije. Živimo ovu muziku dugi niz godina i to nas je održalo živima. Bez obzira na sastav benda, uvijek smo imali taj stav. Ako poslušaš sva naša izdanja, nećeš čuti samo jedan bend različitog sastava, čut ćeš različite bendove. Čuj albume od “Schizophrenie” do “Rootsa” kad smo tu bili Paulo, braća Cavalera i ja, pa sve albume otad i kako su se zvuk i ideje mijenjali. Odrasli smo. Stvari se mijenjaju. Došla su djeca, mi smo ostarili, puno putujemo, puno upijamo i prirodan je slijed stvari da se mijenjaš.

Prijatelj mi je pričao da je gledao intervju sa jednim poznatim metal bendom, apsolutno nije važno koji je u pitanju, važno je da su slične kategorije po godinama sa Sepulturom gdje frontmen nije direktno priznao, ali je bilo očigledno da želi reći da se albumi snimaju samo kao izgovor za turneju jer se od nečega mora jesti i platiti računi.

Da, mnogi to rade! (smijeh)

Šta je sa Sepulturom? Reci mi iskreno, da li se desi da nekad gurate prisilno, kakvo je stanje sa inspiracijom danas, nakon svih ovih godina. Da li riffovi dolaze teže ili lakše?

Ne baš, čovječe. Ne znam kako je sa drugim bendovima, ali nama stvari dolaze prilično lako i prirodno. Imamo svoj sistem. Primjera radi, na posljednjem albumu prvi put smo sarađivali sa našim sadašnjim bubnjarom Eloyem Casagrandeom. Eloy je sjajan muzičar koji je u bend donio pregršt novih ideja, novih mogućnosti. Omogućio nam je neke nove opcije. On je veoma metalski nastrojen bubnjar. Voli heavy metal i razmišlja u tom smjeru. Potpuno drugačiji od Jeana Dolabelle koji je sa nama bio u Sarajevu 2009. godine. Nemoj me krivo shvatiti, Jean je odličan muzičar, ali nema tu death metal podlogu koja nam je trebala. S druge strane, Eloy ima tu podlogu i mislim da se malo bolje uklapa u cijelu Sepulturinu priču. Uvijek počne sa idejama koje napravimo kući, ja spremim neke riffove, Eloy je recimo ovaj put donio neke svoje dionice koje je snimao kod kuće i bila je to početna tačka sa koje smo krenuli. Počeli smo raditi na posljednjem albumu u februaru prošle godine i već u junu smo bili u studiju sa Rossom Robinsonom i snimali smo album. Već prođe godina dana, nevjerovatno kako vrijeme leti. Generalno, kod nas to ide prirodno i lagano. Mislim da je veoma teško ako nešto radiš sa namjerom, sa ciljem da zadovoljiš bilo koje parametre osim izražavanja vlastitog duha i ideja. Moraš biti iskren prema samom sebi i to je najbolji način izražaja u bilo kojoj vrsti umjetnosti. Drago mi je što imamo izgrađeno samopouzdanje kao pojedinci i kao bend, te što se osjećamo sigurno i ugodno u onome što radimo. I da, kao što sam već i rekao, turneje su fundamentalni dio našeg izraza, zbog učenja i usvajanja novih ideja i saznanja. Danas su svi na cesti, od malog hardcore benda do Paula McCartneya. Paul McCartney sada svake godine dođe u Brazil. Nama u Brazilu je sada već pomalo muka od Paula McCartneya. (smijeh)

Fotografija: Enes Crvčanin | preuzeto uz dozvolu autora sa Facebook stranice kluba Cinemas (Sloga)

Tako ćemo i mi kad Sepultura dođe treći put. “Treći put? Opet Sepultura? Ma odjeeebite!”

Da, da, vidim ja u kojem smjeru to ide! (smijeh)

Šalu na stranu, tema ovih mjeseci je Svjetsko prvenstvo u Brazilu, euforija oko istog mi se odavno popela na vrh glave i malo mi je muka od svega toga, a koliko vidim po socijalnim mrežama, nemali broj Brazilaca nema apsolutno ništa pozitivno reći o Svjetskom prvenstvu u vašoj zemlji. U razgovoru sa nekima od njih, primjetim da i Brazil potresaju iste stvari kao i Bosnu i Hercegovinu – nedostatak novca, radnih mjesta, zdravstvenog osiguranja. Ljudi neće FIFA-u, ljudi hoće poslove. Sepultura nikad nije bila stidljiva po pitanju socio-politčke kritike, te me interesuje da mi iz kože Brazilca kažeš koliko je zapravo dobra, a koliko loša stvar Svjetsko prvenstvo u Brazilu?

Mogla bi biti dobra stvar. Dobro znaš da su Brazilci zaluđeni fudbalom. Ja sam fudbalski fanatik od malih nogu. Sanjao sam da gledam utakmice Svjetskog prvenstva u Brazilu otkako sam znao za sebe. I sad me sudbina dovela na to da mi je Svjetsko u zemlji, a da ja radim. No i da nema turneje, da sam tamo, ako mene pitaš, sve je to izgubilo magiju. Brutalan je način na koji FIFA dođe u neku zemlju, promjene zakone, promjene čak i ustave kako njima odgovara, ne plaćaju porez i samo uberu profit. Stadioni nisu spremni. Cijela infrastruktura, ceste, sveukupno je sve loše – ljudi su umorni od sranja. Previše korupcije. Stadioni i izgradnja istih se otegla i sve je preskupo. Prije pet ili šest godina objavili su cifre i cijena izgradnje ili nadogradnje svakog stadiona se uduplala, pa čak i utrostručila. Ne zna se gdje je novac potrošen. Ljudima je muka od toga. Šteta je što zemlja nije ujedinjena po pitanju toga i po mom mišljenju, Brazil nije spreman za turnir tog kalibra. Brazil treba, kao što si rekao, infrastrukturu, edukativni sistem za sve, zdravstveno osiguranje za sve, sve to. Sasvim je suludo iskeširati toliko novca za stadion, a nemaš metro da te preveze do aerodroma ili od aerodroma gdje ćeš sletiti. Grad kao što je Sao Paulo – dva aerodroma i nemaš načina da dođeš vozom ni do jednog od ta dva. Congonhas je u centru grada, Cumbica aerodrom (Andreas misli na GRU Aerodrom, međunarodni aerodrom u Sao Paolu, op.ur.) je međunarodni aerodrom i nemaš poveznicu sa njim i gradom. Jednostavno je glupo. Nivo korupcije nikad nije bio veći. Nikad nije bilo gore. Ali čini se da FIFA voli takve sisteme. Vladati ruku pod ruku sa korupcijom i organizirati dernek.

Užas. Dakle, potvrdio si mi sve ono što sam pretpostavljao. Tvoj aktivni projekt, supergrupa De La Tierra osnovana je 2012. godine, u januaru ove godine izdat je i album. Interesuje me ukratko, da li je to bio jednokratni projekt ili imate planova da radite dalje?

Pa, De La Tierru smo osnovali sa jednom premisom – da nam se ne raspadnu matični bendovi. (smijeh) Svi matični bendovi članova De La Tierre sviraju aktivno, tako da moramo usklađivati kalendare i vidjeti u kojim trenucima smo svi slobodni. A Sepultura je ove godine veoma zauzeta, imamo mnogo planova – turneja u sklopu promocije novog albuma, novi DVD “Rock in Rio” izlazi sad u julu, dogodine se program “Rock in Rio” održava i u Las Vegasu. Mnogo planova je tu, ako pričamo o De La Tierri. Svirali smo nekoliko koncerata sa Metallicom u Južnoj Americi –  Brazil, Argentina i Chile, sada imamo plan da u septembru idemo u SAD, da odsviramo seriju koncerata u trajanju od sedam ili deset dana, a nakon toga…voljeli bi doći do Evrope i vidjeti šta možemo uraditi na ovom tlu. De La Tierrini tekstovi su na španskom i portugalskom, ali mislim da postoji način da se razbije ta barijera. Pogledaj šta je uradio Rammstein, nisu promjenili jezik, ali ostvarili su međunarodni uspjeh. Mislim da je to ostvarivo – ne samo ostaviti pečat u Latinskoj Americi, već posjetiti i Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Japan… Bosnu i Hercegovinu, ko zna?

Ovdje ste i više nego dobrodošli! Posljednje pitanje, možda će zvučati pomalo čudno, ali me interesuje tvoj odgovor. Sepultura je ostavila svoj pečat. Nasljeđe je ogromno, inspirisali ste veliki broj bendova. Ljudi su dolazili i odlazili. Bez imalo nepoštovanja prema sadašnjoj postavi jer vi ste za mene Sepultura, kao ljudi koje sam upoznao i kao muzičari koje sam dosad slušao uživo, koji su me oduševili jednom prije pet godina, a vjerujem da nećete omanuti ni večeras – da li je nekad težak teret onoga što si ranije radio sa Sepulturom? Ljudi su generalno u dosta slučajeva, ne samo po pitanju Sepulture, zaostali u prošlosti, gdje generišu negativnu energiju i ispucavaju je u smjeru pozitivnih stvari u sadašnjosti. Kako se danas nosiš sa tim?

Ne, teret ne postoji. Ako su ljudi zaglavili u prošlosti, to je njihov problem, moj definitivno nije. (smijeh) Svako ko izabere patnju ima pravo da pati, i da pati na način na koji želi. Mi smo sretni sa ovim što imamo. Kad pogledam nazad, vidim trideset godina karijere. Trideset godina prelijepe karijere. Nikad nisam čuo za neku veliku karijeru koja je sva sreća i perfekcija u svakom trenutku. Imaš uspone i padove. I kada padneš, to je trenutak u kojem učiš. Vidiš stvari drugačijim očima. I to Sepultura i radi. Kad smo na bini, sviramo pjesme koje volimo, bez obzira sa kojeg su albuma, jesu li sa “Bestial Devastationa” ili posljednjeg. Kad sastavljamo listu, nema tu politike i strategije, egotripova – ovo je moja muzika, ovo ćemo svirati. U ovome smo zajedno i zajedno odlučujemo. Niko se ne miješa, ni izdavačka kuća ni iko drugi. Mi poštujemo naše fanove. Oni zaslužuju koncert Sepulture, ne Sepulture 2000 ili kako god. (smijeh)

Fotografija: Enes Crvčanin | preuzeto uz dozvolu autora sa Facebook stranice kluba Cinemas (Sloga)

Da zaista djelujete proračunato, po egotripovima i jednostranim aršinima, to bi bilo uvredljivo i za nove i za stare fanove.

Upravo tako, čovječe, upravo tako.  Uživamo svirajući naše pjesme. Ovdje smo već trideset godina. Nije laka cesta za savladati, ali niko nije ni rekao ni očekivao da će biti laka. Mi uživamo u tome što radimo i to je najvažnija stvar. Znam da postoje očekivanja, svugdje i u vezi bilo čega u svijetu, ljudi su slobodni da kažu šta žele. Imaš ideju, imaš usta, reci slobodno, mi nemamo problem sa tim.

Ili ako imaš tastaturu…

O da, tastature su dominantne ovih dana! (smijeh) Svako mišljenje poštujem. Ne slažem se sa svakim, ali poštujem svako i mislim da trebaš reći ono što ti je na umu. Mislim, ako malo bolje razmislim o ovom tvom pitanju, ponekad zna biti teret, ali je moj teret, dio mog života, moja odluka. Imaš veliki broj grupa koje su prošle slične promjene, ne znam šta je sa njima, ali znam da mi uživamo i u životu. Niko u bendu nije ovisnik o narkoticima, ne trošimo milione dolara na psihijatre, ne idemo na rehabilitacije, ja sam sretno oženjen, imam troje djece. Uživam ljeti doći u Evropu i voziti biciklo. Šta drugo raditi osim uživati? Ako ljudi imaju problem, to je njihov problem i oni se moraju suočiti sa istim. Meni je trideset godina Sepulture razlog za zahvalnost i mislim da sam privilegovan što sam muzičar u bendu kakav je Sepultura.

Andrease, nisi mogao bolje zaključiti. Hvala ti puno i uživaj večeras.

Hvala tebi, naravno da hoću!

Pretražujući Bandcamp za rubriku “Digitala”, naišao sam na zanimljiv bend zanimljivog imena – Jesse and The Pinkmen sviraju brejkingbedovski minimalistički punk, prljavo, kratko i u potpunosti posvećeno seriji. Kao pravi fanatik, morao sam iskoristiti priliku, te sam na vrući stolac pozvao Bricea Evansa, osnivača J&TP-a, te čovjeka koji je upao na jedan od najpopularnijih američkih televizijskih showova upravo zahvaljujući savjetu koji mu je lično dao – Aaron Paul aka Jeese Pinkman. Ne zamjerite na popriličnoj količini referenci na serijal…

Brice, drago mi je što te imam priliku ugostiti ovdje. Ljudi kojima sam rekao da ću intervjuisati člana benda u potpunosti inspirisanog i posvećenom serijalu Breaking Bad, rekli su da od tog intervjua u muzičkom smislu nema ništa, već da će to biti naglabanje zadrtih fanatika. Možda da to odmah na početku skinemo sa dnevnog reda? Walt ili Jesse? Pazi šta ćeš reći! I koliko si ti komada olupina sakupio nakon sudara iznad ABQ-a?

Nema ništa loše u pitanjima o seriji i fanatizmu, zato smo zapravo i u bendu. Moram reći – Jesse. Mogu se povezati sa njegovom pričom i razvojom lika kroz serijal. Što se tiče olupine, bio sam previše zauzet problematikom svoje mrtve djevojke da bih se brinuo o tome.

Nije prvi put da jedan dio pop kulture utječe na drugi. Nekada krene po dobru, nekada krene po zlu, a sa grupom Jesse and The Pinkmen krenulo je putem zvijezda. Ispričaj nam priču, kakva je zapravo prvotna ideja benda, ko su članovi pored tebe? Kako ste se okupili, da li ste ranije sarađivali?

Nakon što sam dvaput sreo Aarona Paula [glumac koji tumači ulogu Jesseja Pinkmana] u Kaliforniji i nakon što mi je na jedan način pomogao da prođem kao takmičar u igri “The Price is Right”[prije glumačke karijere, i Aaron Paul se pojavio u ovoj TV igri kao takmičar, op.a.], imao sam nekoliko ideja kako da mu se zahvalim. Prvo sam pomislio da bi bilo dobro snimiti neki komični video i imao sam nekoliko jako dobrih ideja. Ovaj bend je zapravo bio dio ideje za video. Kad sam se vratio kući, zapravo nisam ništa ni uradio sa tom idejom jer sam bio svjestan da će realizacija biti prava gnjavaža, trebao sam ljude za snimanje i ideja je bila toliko nemoguća da nisam ni mislio da ću pronaći ljude zainteresirane za rad na istoj. Jedan dan sam sjedio, sviruckao gitaru i počeo pjevati “Simple Chemistry” preko jednog dijela i shvatio sam da bi to mogla biti prva pjesma Jesseja and The Pinkmena. Snimio sam je koristeći već dostupne ritmove na Garagebandu i napisao sam tekst u manje od pola sata. Potpuno me brinulo da li će se moji cimeri pojaviti dok snimam – nisam želio da me iko čuje kako pjevam jer nikad nisam pjevao u bendu i nisam baš dobar u pogađanju ispravnih nota. Pjesmu sam pustio samo nekolicini ljudi za koje sam znao da me neće ismijavati. To su bili moja djevojka, Ben (bubnjar), Cody (gitarista) i moj prijatelj Dane. Svi su me uvjerili da je pjesma sasvim u redu i da se ne trebam stiditi.

Bend trenutno čine Cody Zdankiewicz na gitari, Ben Woolard na bubnjevima, nedavno su nam se pridružili i Taylor Sprehe na bas gitari i drugi gitarista Nick Oneal. Za vokale sam zadužen ja, Brice Evans. Sa Codyijem i Benom sam svirao i ranije. Cody i ja smo svirali zajedno u pop bendu Dodge City Guns, da bi onda zasvirali u lo-fi punk bendu Gnarly Brown. Ben, Nick i ja svirali smo i u hardcore punk / rock’n’roll bendu The Shakes, a Cody nam se često znao pridružiti na bas gitari. Nikad nisam svirao sa Taylorom, ali sam se uvijek divio njegovom sviračkom umijeću. On je vrlo talentiran multi-instrumentalista i kada me upitao da li imam bend kojem bi se mogao pridružiti, odmah smo ga primili u bend.

Kada slušam Jeese and The Pinkmen, čujem mješavinu New Bomb Turksa i The Misfitsa. Definitivno jak utjecaj ova dva benda. Da li je to bila namjera od samog početka? Jeste li razmišljali o drugim muzičkim stilovima ili ste odmah otišli ka punku? I zašto punk? Kakva je poveznica između punka i Breaking Bada? Ja sam, iskreno, očekivao da ću jedan dan čuti neku desert rock posvetu seriji, ali mogu reći da me i ovo više nego ugodno iznenadilo!

New Bomb Turks su izvršili veliki utjecaj na mene što se tiče vokalnih dionica. Pokušao sam bazirati svoje pjevanje na kombinaciji Erica Davidsona iz New Bomb Turksa i Bona Scotta iz AC/DC-ja. Uradio sam to jer to su jedina dva benda koja se osjećam ugodno kopirati. Ne pokušavam ni na koji način reći da su moje vokalne sposobnosti na razini njihovih, već da se osjećam ugodno dok ih oponašam. The Misfits su jedan od mojih omiljenih bendova, ali nisu mi pali na pamet dok sam počinjao sa bendom. Ipak, kad sam snimao pjesmu “I.F.T.”, pomislio sam kako bas dionica zvuči kao nešto što je odsvirao Jerry Only. Zbog toga je to moja najdraža naša pjesma. Slušao sam mnogo New Bomb Turks, Marked Men i Descendents dok sam snimao ove pjesme i mislim da se to može čuti kroz snimke. Izabrao sam punk jer je to meni omiljena postavka svega – od muzike do načina ponašanja. Mislim da je Breaking Bad u suštini punk – DIY dvojac ide u pustinju kuhati metaamfetamine i urade najbolje što znaju sa ograničenim resursima i u usranim uvjetima. Mislim da će se osjetiti utjecaj i drugih žanrova u nastavku jer će nam trebati nešto drugačije za druge epizode. Imat ćete priliku čuti pjesmu u tex mex fazonu, nekoliko ideja inspirisanih Slayerom, ali većinski će naš izraz ostati punk.

“Rock’n’Roll Me Further, Bitch” je vaše prvo izdanje, objavljeno u vlastitoj režiji u augustu 2013. godine na vašem Bandcamp profilu. Samo jedna pjesma ide dužinom preko dvije minute, pa je cijelo izdanje nešto duže od deset minuta. Šta je zapravo ovo, demo, EP ili radikalno kratak i brz album? Kako je nastalo ovo izdanje, kako i gdje ste ga snimili i ko su odgovorni za pokapanje Hanka i Gomieja u neoznačenom grobu i produciranje ovog izdanja? Izvini, nisam mogao odoliti…

Ovo izdanje možeš posmatrati kao EP ili demo. Neka vrsta upozorenja šta se sprema. Nadam se da ćemo uraditi album za svaku sezonu, te ću pjesme za prvu sezonu početi pisati uskoro.

Sam proces je bio poprilično čudan. Položio sam javnu zakletvu na internetu da ću objavljivati po jednu pjesmu na svaki datum emitovanja posljednjih osam epizoda, zato sam pjesme morao pisati i stvarati unutar jedne sedmice. Bilo je zabavno. Napisao bih muziku, onda bi mi se pridružio Ben. Kada bi mu pokazao pjesme i kada bi utvrdili dijelove nakon tri-četiri ponavljanja, snimali smo bubnjeve sa dva mikrofona koja sam kupio u zalagaonici. Onda bih ja snimao bas gitaru, električnu gitaru, pisao tekstove i snimao vokale. Vozikao sam se stalno do kuće moje djevojke kako bi snimao vokale na miru jer sam bio toliko prokleto stidljiv u vezi svog pjevanja. Nedjeljom bi objavljivao pjesme na Bandcampu i bio bi to prvi put da svi imaju priliku čuti gotovu pjesmu, pa čak i Ben koji je snimao bubnjeve. Ben je inače pohađao školu za audio produkciju i bio je poprilična pomoć pri snimanju. Sve smo snimali sa dva mikrofona i Macom. Nismo imali ni stalke, pa smo vješali mikrofone po plafonu i držali ih ispred pojačala. Baš kao Walt i Jesse, radili smo najbolje sa onim što smo imali. A što se tiče Hanka i Gomieja – ko pita? Ko si ti? Policajac?

Ovo izdanje je dostupno samo u digitalnoj formi. Postoji li želja i ideja da se izdanje pretoči u fizičku formu, možda 7” vinil?

Što se tiče fizičkih izdanja, volio bih sve što ćemo odraditi u budućnosti izdati na meth-plavom vinilu osim “Rock’n’Roll Me Further, Bitch”. To izdanje bih volio vidjeti na prozirnom vinilu sa crvenim mrljama, što bi predstavljalo Jessejev kristal sa dodatkom čilija. Ne znam hoćemo li biti u mogućnosti to uraditi jer smo svi švorc, ali kasetno izdanje koje će uključivati album posvećen prvoj sezoni i ovaj demo će se sigurno objaviti. Nije preskupo i dostupno nam je. Sve ostalo je zasad san.

Ovo pitanje se postavi samo od sebe kada dođe do intervjua sa bendom koji dolazi iz novoga grada. Vi ste iz Albuquerqueja? Preporučite nam neke od kolega koje smatrate vrijednim preporuke. Kako se scena razvija u vašem gradu? Kako publika percipira vaš bend?

Morat ću ti nešto priznati… mi nismo uz Albuquerqueja. To je samo šala koju smo onako lansirali na našoj stranici i ljudi su je prihvatili. Inače smo iz Južnog Illinoisa. Najveći komad muzičke scene baziran je u Carbondaleu, gradu sa koledžom. Tu je scena sjajna. Bendovi koji dolaze iz Carbondalea su toliko podcijenjeni da je to nevjerovatno. Cijela scena revolvira oko skvota The Lost Cross, koji postoji već trideset godina. Evo nekih od mojih omiljenih bendova.

The Conniption Fitts – https://myspace.com/theconniptionfitts – naš basista je svirao bubnjeve, gitarista je bio vokal i napisao je mnogo njihovih pjesama.
Parlor – http://parlor1.bandcamp.com – još jedan Taylorov bend, sjajna svirka.
It Burns – https://myspace.com/itburnsrockmusic – Taylor na bubnjevima opet, ovo je pravi, neprikosnoveni punk rock’n’roll!
The Shakes – http://theshakesmusic.bandcamp.com – Meni omiljeni bend za sviranje dosad – Ben na bubnjevima, Nick iz The Conniption Fittsa na basu i ja na gitari.
Crvcifer – http://crvcifer.bandcamp.com/ – nekoliko naših prijatelja svira muziku koja zvuči kao da đavo gazi bebe, a sve je nastalo iz benda Rotten Souls u kojem smo bili i Nick i ja http://rottensouls.bandcamp.com/album/ill-waves-ep
The Heat Tape – http://theheattape.bandcamp.com/ – lo-fi punk dobrota u stilu Marked Mena sa Bretom Hunterom iz The Copyrightsa na vokalu.

Sreo si Aarona Paula koji igra ulogu Jeeseja u dva navrata – je li on imao priliku čuti bend?

Aaron Paul je strašno ljubazan i opušten čovjek. Nismo ostali u kontaktu, mogao sam raditi te čudne fan stvari tipa logorovanje ispred njegove kuće, ali to mi se ne radi. Da, njegov sam obožavatelj, ali nema tu opsjednutosti, ne interesuje me svaki njegov potez. Ne znam da li je imao priliku čuti bend, ali čeka ga besplatna majica kad god je zatraži.

Iako imate dovoljno tema i materijala za obradu i rad sa ovim bendom, neistinito bi bilo reći da niste ograničeni. Šta nakon kraja serije u smislu muzičkog izražavanja? Da li je ovo projekt ograničenog roka trajanja ili ćete ići dalje? Mas ili No Mas?

Mas, definitivno MAS! Nakon što završimo sa sezonama, što neće biti tako brzo, imamo još nekoliko ideja šta da uradimo. Obrada TwaüghtHammëra, možda?

Na samom kraju, zahvaljujem ti se još jednom na razgovoru. Nastavite svirati taj TightTightTightYeah Punk!

Hvala tebi na tvom izdvojenom vremenu. Velika je čast biti intervjuisan, a pored toga i da ti riječi prevedu na drugi jezik! Ne dešava se to tako često. Hvala ti još jednom i Bog te blagoslovio.

Rijetkost je da u bh publika ima priliku pogledati i poslušati uživo bendove koji izlaze iz klasične domene i forme muzičkog benda. Jedan od tih bendova je nomadski duo Jucifer kojeg čini bračni par Edgar i Gazelle Amber koji već dvadeset godina sviraju muziku koju je veoma teško žanrovski kategorizirati. Na evropskom dijelu turneje “20 Years Slaying Ears” došli su i u Sarajevo, gdje smo poslije fantastičnog koncerta održanog u Art Kinu Kriterion proveli pola sata ćaskajući sa ljupkom kraljicom planine pojačala Gazelle Amber Valentine.

Ovo najvjerovatnije radi… sjedim u Art Kinu Kriterion sa jednom mladom damom koja je sposobna odsvirati sjajan koncert, ali i utovariti planinu pojačala u kombi potpuno sama, u društvu sam Gazelle Amber Valentine, jednom polovicom američkog benda Jucifer. Na samom početku, zahvaljujem se na zaista sjajnom koncertu.

Fala! [Amber odgovara na bosanskom]

Vidim, znaš sve, mislim da nema potrebe da te previše gnjavim, ali idemo ispočetka – reci mi kako je na ovoj rođendanskoj turneji dosad. Ovo je turneja “20 Years Slaying Ears” kojom slavite dvadeset godina postojanja.

Sjajna turneja, započeli smo sa turnejom u januaru u Sjedinjenim Američkim Državama, u augustu smo došli u Ukrajinu i Rusiju, a u ostatku Evrope smo od augusta, što uključuje i Skandinaviju. Odsvirali smo jako mnogo koncerata, istinski uživamo u proslavi našeg dvadesetog rođendana.

Drago mi je da se u Sarajevu našao dovoljno hrabar organizator koji će vas dovesti i pred našu publiku. Mi smo generalno šupak Evrope…

Ma ne, niste!

Ne, ne, Gazelle, ja znam da ti moraš biti politički korektna i sve, ali ja ne moram. Dakle, ovdje ste, dvadeset svijećica na torti, dvadeset godina… da sada pogledaš nazad i imaš mogućnost promjeniti bilo šta, šta bi promjenila u karijeri Jucifera?

Mislim da ne bih ništa mijenjala, sretna sam sa onim što smo postigli zasad i sa pozicijom na kojoj se nalazimo. Nikad se nisam hvatali ovog posla da postanemo slavni i bogati, u ovome smo da bi zadovoljili naša srca i duše. Na putu koji traje već dvadeset godina, oko sebe smo okupili veoma vrijedne i iskrene ljude koji su naša publika i to je važno, svi ostali… mogu odjebati! (smijeh)

Pošteno, nego da li ste nakon dvadeset godina više bogati ili više slavni?

(smijeh) Jao… (ne prestaje se smijati) Mislim da smo mnogo slavniji. Ali gledaj, iako smo poprilično finansijski siromašni, bogati smo u duši, nema svako priliku vidjeti mjesta koja mi vidimo i upoznati sve ove ljude koje mi upoznamo. To u kombinaciji sa činjenicom da sviramo muziku koju volimo je čudo, nije ovo lagan život, ali što se nas tiče, potpuno vrijedi.

Ova rečenica je toliko dobra da mi dođe da je u montaži prebacim na sam kraj intervjua! Idemo malo razgovarati o vašem najnovijem studijskom uratku, albumu koji je izdat od strane vaše vlastite kuće Nomadic Fortress, a čiji je naziv na ruskom. Prijevod glasi “Iza Volge Za Nas Zemlje Nema” i to je zapravo jedan od najvažnijih citata iz Drugog svjetskog rata. Interesuje me odakle inspiracija upravo u ovom trenutku da se radi na albumu sa ovom tematikom? Jasno mi je da ste i Edgar i ti odrastali u osamdesetima, kada je vladala hladnoratovska atmosfera i da je, vjerujem, sve ovo vama egzotika, ali zašto baš ovaj dio historije, zašto Staljingradska bitka i zašto sad?

Nama je poprilično prirodno praviti muziku inspirisanu stravičnim stvarima, inspirisanu greškama čovječanstva. To su oduvijek teme u našoj muzici. Za nas je stvaranje ovakve muzike jedna vrsta egzorcizma, ne bi se osjećali ugodno stvarajući sretnu muziku, uvijek postoji ta neka mračna tema koja nas inspiriše. Kao što si najvjerovatnije i shvatio pripremajući se za ovaj intervju, nas veoma interesuje historija Rusije, baš kao i historija cijelog svijeta i svih zemalja, ali postoji nešto egzotično u ruskoj prošlosti, možda zato što je ista nama jako dugo bila zabranjena. A kad ti je nešto zabranjeno voće, uvijek te to više privlači. Nekako smo uvijek znali da ćemo imati ruski album i možda ovaj neće biti jedini jer ta zemlja je ogromna i u njoj se odigralo jako mnogo historijskih događaja. Staljingradska bitka nije jedina tematika ovog albuma, ali jeste veoma važan vrh ljudske historije i mnogi su upoznati sa istim, tako da je ljudima tema prisnija nego da smo recimo radili album o Petru Velikom. Već smo imali priliku svirati u Rusiji, i onda smo zakazali i koncert u Volgogradu, te smo imali priliku posjetiti spomenik “Majka Domovina Zove!” posvećen staljingradskoj bici. Kad smo vidjeli taj spomenik, toliko smo bili impresionirani da smo u tom trenutku postali sigurni da je to album koji želimo snimiti. Snimili smo već dosta muzičkih dionica. Većina vokala nije bila snimljena, tako da je bilo sjajno posjetiti lokaciju i doživjeti to iskustvo i prenijeti ga u emociju za vrijeme pjevanja. Album također govori o samom Volgogradu, na tlu grada se desilo toliko značajnih stvari, trenuci koji su promjenili tok historije za cijelu planetu. Nekako me sve što sam vidjela na proputovanju kroz Bosnu i Hercegovinu podsjeća na tu priču.

Podsjećamo te na razaranja, Drugi svjetski rat i Rusiju?

Ma ne na taj način! (smijeh) Jednostavno, kao i Volgograd, i Bosna i Hercegovina je bila razorena, ali se ljudi nisu predali, ustali su i borili se i omogućili životu da procvijeta opet. Mislim da je to karakteristika ispravnog ljudskog duha.

Vidim da znaš dosta o historiji svijeta, pa vjerujem da si upoznata i sa činjenicom da je atentat na Franza Ferdinanda izvršen u Sarajevu i da je to bio jedan od uzroka Prvog svjetskog rata.

Da, znam za to.

Možemo li onda barem očekivati živi album o Sarajevu?

(smijeh) Pa ako budemo živjeli dovoljno dugo, snimit ćemo albume o svim mjestima koja su nam historijski interesantna, što definitivno uključuje Sarajevo. Mi smo Amerikanci i konstantno su nas kljukali američkom historijom u školi i iskreno, nama ta historija više ništa ne može ponuditi u smislu novih ideja i inspiracije.

Budimo iskreni, nije vam ni historija nešto preduga.

(smijeh) I to si u pravu, u potpunosti. Ali stvar je u tome što su ljudi stoljećima živjeli prije Amerike u Americi, ali nemamo nikakve zaostavštine…

Spomenika, zgrada…

Da, upravo to. U Evropi bez problema možeš ušetati u hiljadu godina staru građevinu. I kako to da ne bude interesantno ljudima koji to kod kuće nemaju?

Amber, znaš li da činiš ovaj intervju puno dužim nego što sam ja namjeravao da bude?

Znam! (smijeh) Ali ne mogu prestati, rekla sam speed metal intervju, a pretvara se u funeral doom.

Je li do tebe ili sam ja super pripremljen novinar sa dobrim pitanjima?

Definitivno je do tebe.

Znam, hvala lijepo što priznaješ očigledno. Nego, pored radijske emisije i web magazina, također se više ili manje uspješno bavim i promocijom koncerata, pa tako stojim jednim dijelom i iza vaše svirke u Sarajevu. Sada ima jedan zanimljiv momenat: kad smo rekli da stižete u Sarajevo, neki su odmah potvrdili dolazak, drugi su bili zainteresirani da čuju nešto novo, nešto drugačije i onda smo dobijali pitanja tipa: “A šta oni sviraju?”. Najmanje dvadesetak minuta bilo mi je potrebno da odgovorim na svako, ali uvijek je bilo nešto u stilu ma to ti je terror drone – sludge metal – punk’n’grunge jer vas je veoma, veoma teško okarakterizirati. Zanima me kako teče kreativni proces pripremanja novih stvari, da li Edgar i ti sjednete i kažete e ovaj će nam album biti više grunge ili drone ili metal ili se jednostavno nađete i kažete udri, pa šta god da se desi?

Kad pišemo muziku, nema previše analiziranja niti idemo u dubiozu o tome kakvu pjesmu želimo napisati. Ne postoje takve tendencije. Sve naše pjesme isplivaju na površinu prirodno. Dosta naših pjesama, možda drugačijih od ovoga što ste čuli večeras u Sarajevu su zapravo napisane još osamdesetih godina za vrijeme srednjoškolskih dana. Te pjesme nisu grupisane na jednom mjestu, već su se pojavljivale na svim našim albumima, sve do zadnjeg. Novi album ne sadrži ništa od tog materijala iz osamdesetih. Tako da, ako pričamo o grunge momentima u našoj muzici, sve te grungy pjesme su napisane prije pojave samog grungea, ali mi nismo dobili priznanje kakvo su kasnije grungeri dobili. Kada se te pjesme nađu na albumu, tu se ne da popune prostor, nego smatramo da se uklapaju u priču albuma. Kad smo se Edgar i ja upoznali nakon osamdesetih i kad smo počeli otkrivati muzičku zaostavštinu jedno drugog, bilo je to veoma zanimljivo. Smatram da su pjesme koje je Edgar pisao osamdesetih jako dobre, a i on ima to mišljenje o mojim pjesmama. Zajedno smo iznalazili načine da te pjesme uklapamo na albume kada bi se za to ukazala prilika. Mi uvijek idemo na to da ispričamo priču na albumu, i nemamo veze sa marketingom, što je finansijski jako glupo, ali umjetnički veoma isplativo. U doba Googlea postoji taj problem što nas ljudi guglaju i onda otkriju bend preko pjesme u kojoj ja pjevam preko muzičke podloge koju stvara akustična gitara…

Da, to se desilo meni. Malo pop, malo grindcore, to je čudno kod vas!

Da, s tim što ove pop stvari nikad ne sviramo uživo, jednostavno su premekane za koncerte.

Dobro, pop dolazi od popularno, tako da ne vidim uopće poveznicu sa žanrom.

Ma jasno, samo nam te pjesme nisu sjedale pri živom izvođenju, međutim te pjesme ponekad veoma dobro služe da se ispriča pjesma i zato uživamo u snimanju i takvih pjesama. Tako da, teško je nas žanrovski kategorizirati, nismo u jednom žanru, ali smo u spektru žanrova teškog, ekstremnog zvuka.

Bili ste dio Capricorn Recordsa, Relapse Recordsa koji nije mainstream izdavačka kuća, ali jeste jedna od najvećih u metal svijetu, vaša izdanja reizdaje i Grindcore Karaoke, sada ste potpisani sami za sebe, tj. za vlastitu izdavačku kuću Nomadic Fortress. Da li je lakše raditi opušteno ili pod pritiskom od strane izdavačke kuće? Šta preferirate, tjeranje ili istraživanje? Da li pritisak uopće i postoji?

Nikad nije postojao pritisak tipa snimi novi album, snimaj više albuma, već je pritisak išao u potpuno drugom smjeru… mi smo bili ti koji su htjeli da izdaju nova izdanja stalno…

A oni nisu imali novca!

Upravo tako! (smijeh) Smiješan pritisak koji smo iskusili, ironično – ne toliko do strane Capricorna koji je bio naša najveća izdavačka kuća i ona najkomercijalnija; nikad nas nisu silili ni na šta, čak nam nisu određivali ni za koju pjesmu ćemo snimiti video spot. Jedina pjesma za vrijeme Capricorna za koju je snimljen spot je bila pjesma koju smo izabrali jer je muzika bila teška. Dok s druge strane, Relapse koji se diči time da je metal izdavalčka kuća, oni su nas nekako gurali da snimimo video spot za te lakše, grunge stvari. Dvije pjesme iz perioda Relapsea koje su dobile video spotove su zapravo pjesme koje je Edgar napisao za vrijeme srednje škole u osamdesetima. No svi su mrzili mene zbog ovih pjesama, ja smatram da su pjesme sjajne i da su trebale naći svoje mjesto na našim albumima. Ja sam tako prisilila Edgara da snimimo ove pjesme i da ih stavimo na naše albume i on se osjećao loše jer su svi mrzili mene, u fazonu kakvo je ovo sranje za slabiće, ovo je neka ženska stvar… To je tužno, Relapse koji je znan kao metal izdavačka kuća su nas tjerali da snimamo video spotove za ove pjesme, mislim da su htjeli od nas napraviti bend kao što je Baroness ili Kylesa koji će zakoračiti u sferu glavnih muzičkih tokova. Ali problem je što mi te pjesme ne sviramo uživo i ako si osoba koja dolazi na naše koncerte da bi čuo te lakše, prihvatljivije pjesme, razočarat ćeš se jer mi to ne sviramo, tako da to jednostavno nije išlo. Biti pod okriljem vlastite izdavačke kuće je zaista sjajna stvar, to je nešto što nismo dosad imali priliku iskusiti. U redu, mi smo i ranije izdali neke svoje kasete i izdanja, ali nikad dosad nismo bili na nivou da ljudi znaju ko smo, šta radimo sa izdavačkom kućom, nivou da ljudi šalju svoj novac nama direktno i da nema niko u sredini, između nas i ljudi da nešto zajebe. Mi nismo ljudi koji vole govoriti drugim ljudima šta da rade, niti volimo obrnute situacije. Kada recimo u izdavačkoj kući imaš jedan odjel koji se bavi dizajnom i imaš pet ljudi koji se svojski trude da nešto naprave za tebe, što može biti i dobro, ali ti jebeno mrziš taj dizajn, onda je veoma teško, osim ako nisi šupak, da sve te ljude popljuješ i tražiš svoje. Drugačije je kad si dio svoje vlastite izdavačke kuće, postoje ti trenuci kada te ljudi zamole da iskoriste tvoju muziku za neku svoju svrhu, neće izdavačka kuća biti ta koja će reći da ili ne, već ćemo mi biti ti koji će reći da… ili ne!

Blagoslov, zar ne?

Da, najveći. Sloboda, autonomija.

Pošto sam ja basista, ovo je pitanje možda i na ličnom nivou. Nikad niste imali basistu, a bas dionice ste svirali ili Edgar ili ti, ukoliko je bilo potrebno da ih odsvirate. Postavlja se pitanje da li je nedostatak basiste u vašoj postavi uvjetovan vašim specifičnim načinom života, vašim brakom i zajednicom vas dvoje kao partnera i izvan benda, zajednicom koja tvori bend ili je jednostavno lakše naštimati gitaru na niži štim i pokriti i to polje, na neki način?

Ma to je posljedica muzičkog stvaranja. Kad smo počinjali, Edgar je bio naš basista. Tadašnji bubnjar je imao sedamnaest i znaš kakvi su klinci, mjesec dana nakon početka, čovjek se zainteresirao za nešto drugo i otišao. Tad smo razmišljali o novom bubnjaru, pa je onda počelo razmišljanje o novom basisti nakon što se Edgar odlučio da sjedne za bubnjeve. Sad, jedan od naših najboljih prijatelja je jedan od naših najdražih basista ikad, on svira u bendu Harvey Milk. Kad smo počeli svirati u postavi sa Edgarom na bubnjevima i kada nam je trebao basista, on je bio konstantno na turneji i u obavezama, onda je Harvey Milk malo usporio, te se on ponudio da nam svira bas. I mi smo mislili da je to sjajno, te smo prihvatili. Odradili smo nekoliko proba i shvatili da se muzika u potpunosti promjenila, da to više nije bilo to, bez obzira što je on sjajan muzičar. On je jednostavno ubacivao tonove u prostore koji su trebali ostati prazni, to je na kraju krajeva sve što je mogao raditi osim da mene prati od tona do tona na basu što je apsolutno bespotrebno. I tu smo shvatili da nam basista nije potreban, ali i da je to na dugoročnoj bazi veoma dobro… jer ko može ostati u bendu dvadeset godina, ko može biti na konstantnoj turneji zadnjih trinaest? Da nismo vjenčani ili da imamo još nekoga, jednostavno se stvari ne bi odvijale na ovakav način. Nivo naše posvećenosti ovom bendu je ekstreman. Nismo mi planirali da budemo duo, sudbina je jednostavno tako složila kockice jer je to bilo ono pravo. Napisali smo toliko muzike, koristimo čak i dalje pjesme iz osamdesetih, imamo gomilu nesnimljenog materijala koji nemamo kada snimiti i sad da zamislim nekog trećeg ko želi ući u bend i snimati i praviti muziku sa nama, mislim da ne bi išlo, bili bismo preveliki šupci prema toj osobi! (smijeh)

Na internetu se mogu pronaći podaci o vašoj bazi obožavatelja koju čine i činili su i neki poznati muzičari: Kurtu Cobainu se jako svidio vaš demo, Courtney Love vas voli, Stipe iz R.E.M.-a, Jello Biafra se zaklinje u vas… kada uzmemo činjenicu da svirate dvadeset godina, da imate poprilično veliku bazu obožavatelja koji vas vjerno prate, te da se i poznate osobe nisu libile da vas pohvale i promovišu, misliš li da je Jucifer na zasluženoj poziciji? Misliš li da ste mogli biti na nekom boljem mjestu, i u finansijskom i u umjetničkom smislu?

Čudno je to… već dvadeset godina ljudi nam prilaze, prilaze nam od našeg prvog koncerta i govore: “Vi ćete biti ogromno ime.” To nam rade od prvog dana. Čak i danas, ima ljudi koji ne znaju ko smo i priđu nam i kažu: “Vi ćete biti superpoznati”. Za dvadeset godina se nije desilo, sumnjam da će se desiti i u narednih dvadeset. Sami smi utabali svoj put. Nikad nismo odsvirali ništa… jednostavno, pristrasno, prihvatljivo, a to je obično potrebno da bi postao poznat. Da bi bio poznat, moraš ostati unutar jedne ideje, imaš svoj imidž…

Postavljene granice.

Da, granice preko kojih ne smiješ. Ne možeš zbunjivati ljude, ljudi nemaju strpljenja. I sam sviraš, znaš kako stvari idu, mi smo umjetnici, ali ljudi koji slušaju, oni žele samo da slušaju muziku, ako čuju pogrešnu pjesmu, pogrešno bilo šta, nema ih. Mijenjaju kanal. Ako nosiš pogrešnu majicu, majicu sa logotipom benda koji ne vole, gotovo je. Pušiona si i ti i bend koji nosiš na prsima. Vidi… za količinu ulaganja i truda u ovaj bend, ja mislim da zaslužujemo više, ali ja ne mogu tražiti više jer smo napravili svoje izbore i jer smo odlučili da budemo neisplativi, neprofitabilni. Nismo jednostavni. AC/DC je jednostavan. Svaki album je isti, ista pjesma, isti tonovi.

Ali čekaj, problem nije sa AC/DC-jem, oni su bili prvi, problem je sa Roadrunnerom koji promoviše Airbourne koji su precizna, iako vrlo dobra kopija AC/DC-ja. Ljudi očigledno to žele, kopije, neistraživanje. AC/DC su pioniri, zna se zašto su poznati.

Da, u pravu si, oni pišu dobre pjesme. Ali imaš bendova koji zvuče jednostavno kao AC/DC i nikad neće uspjeti. Nemaju… magiju.

Eksperiment, pitanje. Recimo da za 25 godina imamo novi Jucifer koji zvuči jednako kao vi, ali je hiper popularniji, pune stadione i žive veoma lagodno od muzike kojoj ste vi utabali pravac… kako bi se osjećala? Je li to pošteno? Vi i dalje u kamp-prikolici, oni u vilama, hotelima, brčkanje u bazenima…

To se već desilo. Bilo je nekoliko primjera blatantne krađe naših ideja.

Idemo, sočni detalji, imena, kolegice, imena!

Moj prijatelj koji fotografiše Gazelle i mene dok razgovaramo dobacuje: “White Stripes!”

Pa… White Stripes nisu uzeli baš bukvalno od nas nešto jer ne zvučimo slično ni na koji način, međutim, istina je da u mozgu prosječnog konzumenta muzičkih tokova ideja benda kojeg čine supružnici potiče od njih, iako smo mi svirali desetak godina prije njih. Elem, zadnjih godina, najčešće bendovi sa muškarcima u postavi, ali i bendovi sa izmiješanom postavom uzimali su naše ideje koje su prolazile bolje. Oni su moderni, novi, svježi, vruća roba i generalno, ideje su prihvatljivije ako ih promoviše novi bend nego bend koji već postoji godinama i nikad se nije raspao. Ako se raspadneš, uzbudljivo iskustvo pružaš nakon ponovnog pokretanja benda, ako se nisi raspao, mora da ti je bend veoma, veoma dosadan. Mi to sve znamo, ali nikako da se raspadnemo, toliko volimo sviranje! (smijeh)

Pa vašim tempom, raspadnite se na dva dana i objavite reunion turneju nakon toga, uzmite novac i bježite!

Da, to nam treba!

I odmah će naletiti i Nuclear Blast i izdavat ćete 2xLP-je u koloru, demo izdanja na 7” vinilima…

Majice, majice jer ovo je posljednja turneja! Ne, zaista, bendovi to rade, raspadnu se, onda reizdaju svoj prvi album i svi se ponašaju kao da su otkrili sveti gral muzike. Mi smo dosadni, sviramo dvadeset godina i nikad se nismo raspali i vjerujem da će naše kopije biti zanimljivije. Sviram preko dvadeset godina i vidjela sam sve i svašta  i ponekad se pitam, kad gledam čak i bendove koji se u medijima smatraju pionirima, gledam bendove kakav je recimo Black Sabbath i pitam se: “Ko je bend kojeg je Black Sabbath pokrao i napravio svoj zvuk?” Jer jedan takav, puno više cool bend morao je postojati i prije [Black] Sabbatha, duboko u undergroundu.

Kad si spomenula Black Sabbath, kako ti se sviđa posljednji studijski album? Ja mrzim Ricka Rubina i zvuk doboša. Isti problem kao sa Metallicinim “Death Magneticom”.

Slušala sam samo jednu pjesmu, dugi singl. Gledaj, ja ništa ne očekujem, a pogotovo se nisam razočarala kao neki ljudi. Šta sad očekivati od Black Sabbatha osim… još jednog Black Sabbath albuma.

Vidio sam da je na stolu za prodaju majica i albuma pisalo da ste rasprodali sve CD-ove i vinile, te da novi dupli LP stiže u novembru u izdanju Alternative Tentaclesa. Jello Biafra se već dokazao kao ljubitelj Jucifera, reci nam o kakvom se projektu radi.

Bit će to prekrasno duplo vinil izdanje našeg posljednjeg studijskog albuma, ograničen tiraž i, veoma važno, dostupno i u Evropu, pa kupite… čujte moje riječi, vi ste hipnotizirane… kupite… kupite…

Gazelle, nisi Jinx Dawson, prestani to raditi. Jedini koji slovima i glasom može nagovoriti ljude sam ja. Kupite, kupite, kupite… to je taj seksipil. Pitanje koje sam odavno izbacio jer su metalci vremenom postajali sve gluplji, kao i muzika koju sviraju večeras će opet biti upitano, imaš tu čast. Kada bi jedan film i jedna knjiga predstavljali Jucifer, reci mi koja bi to djela bila.

Uh, jeb’o te… (smijeh) Kad sviramo u Americi, ne moramo svirati svaki dan jer posjedujemo sve, ne plaćamo stanarinu, dobro se zabavljamo, a u Evropi je malo drugačije – sviram svaki dan, nemam vremena ni za šta, nisam knjigu u ruke tri mjeseca uzela. Edgar i ja volimo “Apokalipsu Sada”, pa vjerujem da je to odgovarajući film, pogotovo zbog uvodnih scena. Što se tiče knjiga, volim svako parče papira na kojem je napisana historija svega i svačega, ne volim gubiti vrijeme. Zanima me i stvarni, ljudski horor. Stephen King mi je strašno drag, volim ga, ali mi je puno draže čitati o stvarnom hororu… Norman Mailer, Dostojevski, Bernard Malamud. Ne mora to biti horor, više me interesuje tamna strana, teške priče.

Gazelle Amber Valentine, hvala ti na predivnom koncertu i ovom sjajnom intervjuu za Izvan Svake Kontrole. Želim Edgaru i tebi sretan put i mnogo uspjeha!

Hvala tebi na sjajnom intervjuu i podršci, te veliki pozdrav za sve čitatelje i slušatelje.

Mostarska rock’n’roll scena ima dugu historiju, a u zadnjih nekoliko dana jača sve više i više, prvenstveno na poljima metala i punka kroz različite bendove i festivale koji se trud održati plamen razigranim. Jedan od bendova koji su poznati po sjajnim kompozicijama je progressive death metal bend Forensic Clinic. Oni će nastupiti sutra na ovogodišnjem izdanju Sarajevo Metal Festa koje se održava u klubu Sloga, a naš novinar Nedim popričao je sa gitaristom benda Zoranom koji je otkrio sve tajne Forensic Clinica… dobro, možda  ne baš sve, ali dovoljno toga za jedno kvalitetno čitanje. Uživajte!

Pozdrav i zahvaljujemo se na izdvojenom vremenu. Kasnimo uveliko, ali nikad nije kasno, sve dok je dan prije održavanja Sarajevo Metal Festa!

Hvala i želimo se zahvaliti što ste nam dali priliku da damo intervju.

Forensic Clinic postoji više od pet godina, ako se ne varam?

Da, bend je nastao 2007. godine i od tada aktivno radi i na stvaranju glazbe i  sviranju uživo, koliko god je to moguće.

Možete li nam opisati početke benda?

Osnivači benda su bili Goran Džidić i Karl M. Bošnjak koji su se udružili sa bubnjarem Petrom Parlovom i tako počeli svirati. To razdoblje benda je obilježilo puno izmjena članova. Tako sam ja bio u originalnoj postavi kao gitarist, da bih otišao iz benda na kratko vrijeme i na kraju se vratio kao basist. U međuvremenu je i Karl napustio bend i ustalili smo se kao trio i tako dosta dugo i funkcionirali i odradili dosta svirki po BiH  i Hrvatskoj.

Odakle vam ideja za pokretanje progressive death metal benda?

Iz ljubavi prema toj vrsti glazbe.

Koji bendovi/muzičari su vam bili glavni uzori?

Ne mislim da imamo neke uzore koje pokušavamo slijediti, nego samo određene trenutke koji su utjecali  na naš način razmišljanja i shvaćanja glazbe. Ne bih želio izdvajati neke bendove, nego možda navesti samo metal glazbu općenito kao takvu, kao jedan alternativni način razmišljanja, ali to naravno nije sve jer tu ima još puno utjecaja, od druge glazbe, preko knjiga, flimova, filozofije i ostalog.

Kakva je situacija sa metal muzikom u Mostaru, kao i u Hercegovini?

U zadnje vrijeme se situacija dosta poboljšala i Mostar počinje dobijati svoju alternativnu subkulturu, iako nije pretjerano reći da ju je već i dobio. Nije to još ništa bajno i uvijek ima mjesta za napredak, ali imamo nekoliko bendova koji su aktivni i bore se srcem za ono što vole. Prošle godine je započet i prvi mostarski metal festival, tako da je scena bogatija još i za tu priredbu i nadamo se da će zajedno sa Scream Festom koji se održava u Ljubuškom i dalje opstati i doprinositi razvoju alternativne scene.

Iza vas je jedno demo izdanje, šta nam možete reći o njemu?

Taj naš izdanak, da ga tako nazovem, je bio jedini logičan korak koji je tada mogao biti napravljen. Silno smo željeli snimiti pjesme koje smo do tada komponirali da pokažemo da i mi mislimo ozbiljno, ali ujedno i za ispunjenje naših snova. To smo i učinili. Na našu sreću i veliko zadovoljstvo nismo se zaustavili samo na tome.

Kada se može očekivati novo izdanje?

To je jako teško reći. Novi materijal je 90% gotov. Kada bude gotovo, idemo u potragu za izdavačima i nadamo se da ćemo ubrzo pronaći izdavača koji će zadovoljiti sve naše zahtjeve. Mi se iskreno nadamo da bi album mogao ugledati svjetlo dana nekada do kraja ove godine.

Nedavno ste objavili i spot za pjesmu “Atoned”. Recite nam više o nastanku ovog video uratka.

Spot za “Atoned” je zapravo nastao nekako slučajno, u kolikoj je god mjeri takvo što moguće. Dok smo snimali pjesmu, pozvali smo prijatelja da snimi nekoliko kadrova pa da to smontira i da napravimo nekakav video sesije snimanja. Međutim, on je imao drugu viziju i napravio je to što je napravio i mi smo bili oduševljeni.

Potvrđen je vaš nastup na ovogodišnjem izdanju Sarajevo Metal Festa, možete li nam reći vaše mišljenje o samom festivalu i njegovom značaju za bh metal scenu?

Mislim da SMF predstavlja vrhunac metal scene u BiH trenutno. Sigurno je to najjači i najveći događaj koji se, na sreću sviju nas koji smo dio takve scene, uspio održati kroz ove četiri godine. Ove godine i nama je pripala čast da budemo dio tog događaja i na tome smo izuzetno zahvalni.

Već ste nastupali u Sarajevu, imate li očekivanja od ovog novog nastupa na SMF-u?

Nemamo nekih očekivanja, samo da se predstavimo u najboljem mogućem svjetlu. Svirat ćemo neke nove pjesme koje ćemo izvesti po prvi put, pa se nadamo da će biti dobro prihvaćene od strane publike.

Koliko pratite metal scenu u BiH?

Pratimo je stalno, pošto smo i mi dio te scene i onda smo uvučeni u nju. Bilo bi nemoguće da ostanemo izvan nje i da je ignoriramo.  Kao aktivni dio te scene i mi radimo na njezinom poboljšavanju i uzdizanju, te se nadamo da nam to barem malo uspijeva.

Da li ste zadovoljni našom metal scenom?

Pa gledaj, teško je to reći. Ako se čovjek nekada s nečim zadovolji, onda mu prijeti opasnost da stagnira i više ne napreduje, zato treba uvijek ostaviti onog malog nezadovoljnika u sebi koji te tjera da ideš naprijed i radiš bolje. Ali opet nismo ni nezadovoljni. Mislim da u BiH ima izrazito kvalitetnih bendova koji svojim radom to i dokazuju i koji pokazuju svima nama da bez obzira kakve uvjete imali, ako se radi puno i sa srcem može se puno toga napraviti.

Osim SMF-a, da li imate u planu još koncerata?

Prvenstveno planiramo svirku u Mostaru na kojoj želimo pred našom, domaćom publikom predstaviti sve naše nove pjesme. Nadamo se da ćemo dobiti uskoro priliku za to, ali službeno nismo još ništa potvrdili. No mislim da prije završetka i izdanja albuma nećemo tako puno svirati. Tek poslije toga planiramo dosta svirki na kojima ćemo promovirati album. Nema stajanja, ali idemo korak po korak. Prva stvar na redu je drugi spot koji smo snimili za pjesmu “The Railway” i koji bi trebao uskoro biti gotov.  Publika na SMF-u će moći premjerno čuti tu pjesmu. Nakon toga idemo u potražnju za izdavačem i nadamo se izdavanju albuma, kao što je već i rečeno. Ali već polako radimo na stvaranju novog materijala i ima već tu dosta ideja, tako da uvijek idemo naprijed s radom.

Velika zahvala i vidimo se na sutra na Sarajevo Metal Festu!

Hvala i vama što ste nam dali mogućnost da se predstavimo i veliki pozdrav i vama i svima koji ovo čitaju. Vidimo se na SMF-u!

Austrijski hardcore metal bend jedan je od tri inostrana benda koji će se ove godine predstaviti publici na Sarajevo Metal Festu, 12.4.2013. godine u klubu Sloga. Oni večeras sviraju u BBCC Clubu u Lukavcu, a sutra dolaze u Sarajevo! Evo šta je o samom bendu, budućim i prošlim planovima, te pijanim gitaristima za ISK Web Magazin rekao Matthias, vokal benda!

Pozdrav za Give Em Blood! Večeras svirate u Lukavcu, sutra na Sarajevo Metal Festu! Dva dana u Bosni i Hercegovini, i iako smo zakasnili sa ovim intervjuom, daj da barem posjetitelje Sarajevo Metal Festa upoznamo sa bendom prije samog dolaska. Ukratko, ko je Give Em Blood?

Pozdrav svima, mi smo Give Em Blood, austrijski hardcore metal bend. Započeli smo karijeru krajem 2009. godine, odsvirali prve koncerte početkom 2010., izdali naše prvo izdanje, split EP krajem 2010. godine, a u septembru 2012. godine izdan je i naš debi album “Seven Sins”. Stalno smo na turnejama od kraja 2011. godine i nikad ni pomislili nismo da stanemo! (smijeh)

Kakva poruka stoji iza imena benda i naslova prvog albuma? Sve zvuči poprilično agresivno, da li dijelite mračniji pogled na svijet nego dosta drugih bendova?

Ime benda govori samo za sebe, vi tražite, mi damo. Iza samog naslova albuma stoji činjenica da je naš debitantski album zapravo konceptualno djelo o sedam smrtnih grijeha; odatle i naziv. Slažem se da nismo sretan ni smiješan bend. Sve što uradimo i snimimo sa ovim bendom, iza toga i stojimo. Jednostavno, ni sunce ne sija svaki dan.

Kakva je pozadinska priča vaših tekstova? Koliko ih određuju vaša vlastita iskustva, a koliko situacije i ljudi oko vas?

Na debitantskom izdanju pokušali smo kroz tekstove ispričati ljubavnu priču, od njenog početka pa sve do kraja. U priču smo implementirali i sedam smrtnih grijeha, po jedan za svaku pjesmu. Pokušavao sam pisati o onome sa čime bi se svaka osoba mogla identificirati. Možemo reći da su tekstovi zapravo moja promišljanja o osjećajima ljubavi i mržnje.

Bili ste u Španiji i Portugalu, započela je i nova, aprilska turneja, u maju idete u Rusiju. Poprilično ste aktivni. Nekako, ne vjerujem da plaćate račune sa muzikom koju svirate, pa me interesuje kako jedan austrijski bend uspijeva raditi ovim intenzitetom? Šta se mora žrtvovati? Kad smo već kod turneja, sigurno je bilo veoma lijepih i veoma ružnih trenutaka koje možda želite podijeliti sa našim čitateljima.

Ruska turneja je pomjerena za jesen. Ovo je ekskluziva, vi ste prvi kojima ovo govorimo! (smijeh) Ne, ne plaćamo račune svirajući, a da budemo iskreni, ne zarađujemo ama baš ništa od ovoga. No da bi bili ozbiljni, pokušavamo svirati što je više moguće kako ne bi imali računa za plaćanje. Svi će imati priliku otkriti neke veoma sjajne stvari koje će se desiti u budućnosti ovog benda, no zasad je to naša tajna.

Najbolji moment na turneji; svirali smo na Resurrection Festu u Španiji prošle godine. Odjednom je jedan od naših bivših gitarista odlučio da se napije više od bilo kojeg drugog čovjeka na planeti i da se pokuša popeti na konstrukciju bine koja je visoka nekih petnaestak metara. Uspjeli smo ga smiriti jer nije bio u stanju da stoji na nogama i odveli smo ga u kombi da odspava na nekoliko sati. Kad smo se vratili nazad, cijeli kombi je bio mokar; čovjek je urinirao po cijelom kombiju. Mrzim ga zbog toga! (smijeh)

 

Kakva prelijepa avantura! No idemo preskočiti mokrenje, pričajmo malo o mogućem novom izdanju? Imate li novih pjesama? Da li ćemo neke od njih čuti u Sarajevu? Da li ćete ostati pod krovom Bastardized Recordsa i za novi album ili planirate ići dalje?

Sviranje i pisanje pjesama, to je sve što trenutno radimo. Nemamo ništa gotovo trenutno, zato ništa novo nećemo ni svirati. Što se tiče izdavačke kuće, trenutno znamo koliko i ti, vidjet ćemo kada dođe vrijeme da se takve stvari odluče.

Vrijeme je za glupo pitanje, klasično nabrajalicu, hajde nam sad predložite neke austrijske bendove za koji dosad možda nismo čuli!

Kvragu, isto pitanje u svakom intervjuu! Ne mislim da ijedan mladi austrijski bend zna šta znači biti funkcionalan bend na turneji. I mislim da je to razlog što mrzim austrijsku scenu. Svi pričaju, niko ne radi ništa. Preskočit ću ovo pitanje.

Jeste li čuli za Sarajevo Metal Fest prije? Imate li ikakva očekivanja od ovog koncerta?

Da, za Sarajevo Metal Fest znamo od ranije. Očekivanja? Ne znam šta da ti kažem, volio bih da nas ljudi dođu čuti, da im se svidi ovo što radimo i mislim da je to najvažnija stvar.

Hvala na prilici da malo porazgovaramo, sretno večeras u Lukavcu, vidimo se sutra na Sarajevo Metal Festu!

Hvala tebi na intervjuu, vidimo se!

Kako to obično i ide, urednik ISK Web Magazina veoma često ostave najviše posla za sami kraj. Sutra se održava četvrto izdanje Sarajevo Metal Festa, pa smo tom prilikom na jedvite jade i veoma brzo porazgovarali sa Faustom, osnivačem ovog talijanskog metalcore sastava koji će sutra svirati po prvi put u Bosni i Hercegovini u sklopu četvrtog Sarajevo Metal Festa! Jeste spremni za sutra? Forgotten Tears jesu!

Pozdrav Fauste i izvini što ste ovoliko čekali na intervju! Dosta bendova, dosta posla u sklopu ovogodišnjeg izdanja Sarajevo Metal Festa. Za sami početak, pošto ste poprilično nepoznat bend bh publici, molim te da ukratko kažeš ko, gdje, kada, kako i zašto.

Pozdrav tebi i svim čitateljima! Mi smo Forgotten Tears, metalcore bend iz Milana u Italiji. Neki od nas sviraju zajedno godinama. Ukratko, volimo ovo što radimo i posebno volimo svirati uživo. Ovaj bend je oficijelno započeo 2008. godine kada smo  basista Giò. bivši bubnjar Matteo, bivši gitarista Paolo i ja počeli zajedno svirati neke pjesme, pod utjecajem američkog metalcorea i evropskog melodičnog metala. To je strast koja se pretvorila u prelijepu i izazovnu svrhu kada smo počeli pisati vlastite pjesme i odlučili svirati u Italiji i diljem cijele Evrope. 2011. godine objavili smo album “Words to End” i odsvirali bezbroj koncerata, najčešće u sklopu turneja gdje smo binu dijelili sa sjajnim grupama kakve su Fear Factory, Memphis May Fire, All Shall Perish, Bleeding Through i mnogim drugim.

Spominješ 2008. kao godinu početka, godinu pokretanja ovog benda, međutim svugdje na Internetu mogu se pronaći informacije da bend postoji od 2003. godine, možeš li pojasniti? 

Zapravo 2003. godine je postojao potpuno drugačiji projekat koji se svirao neku vrstu thrash/death metala, ali se također zvao Forgotten Tears. Ta priča nema nikakvih dodirnih tačaka sa ovim bendom, tada smo u bendu bili bivši bbnjar i ja, sa još prijatelja koji su svirali sa nama. 2008. godine počeli smo svirati potpuno drugačiju vrstu muzike, a zadržali smo ime. Tako da, priča ovog benda počinje malo kasnije nego priča originalnog Forgotten Tearsa. “Words to End” je naše prvo oficijelno izdanje.

Možeš li nas uputiti u značenje imena benda, a pogotovo naslova prvog albuma? Po meni, oba imena imaju prizvuk apokaliptičnog, prizvuk kraja, da li je vaša perspektiva svijeta mračna?

Moj prijatelj je predložio ime, već smo imali organiziranih nekoliko koncerata, ali nismo imali ime. Bilo nam je potrebno i Forgotten Tears je zvučalo sasvim u redu. Poslije ovih koncerata ime nismo promjenili, volimo ovo ime i ono na šta nas podsjeća. Tek kasnije smo u ime benda ukovali i dodatno, dublje značenje; Forgotten Tears predstavlja samopromatranje, bolne ožiljke u srcu pojedinca, iste one ožiljke koje nas moderni svijeti uči da zaboravimo, da na njih ne mislimo, iako su ožiljci i dalje urezani u nas, duboko u našu najmračniju stranu. Ti ožiljci, te zaboravljene suze će uvijek biti ono što nas čini ljudima kakvi jesmo. Nije u pitanju mračnija ili svijetlija perspektiva, to je život, ako mene pitaš. Nas čine naša iskustva i dijeljenje iskustva sa ljudima, dijeljenje tog uvida sa drugim ljudima može pomoći drugima koji prolaze kroz iste probleme.

Nisam imao priliku pročitati vaše tekstove, ali mi se naslovi pjesama čine poprilično… lični. Kakva je lirička tematika benda, da li vas inspirišu vaša vlastita unutarnja previranja ili i dešavanja i situacije u svijetu utječu na vaše tekstove?

“Words To End” je kombinacija emocija. Iako nigdje nije službeno navedeno, to je konceptualni album koji govori o različitim stranama ljudske duše. U tekstovima sam pokušao govoriti o emocijama onih koji se nađu lice u lice sa smrću, bili žrtve ili nasilnici, ili čak o onima koje doživiš u zadnjim minutama života. Postoji mnog različitih reakcija i pokušao sam ih opisati kroz priče/pjesme na ovom albumu. “Words to End” govori više ili manje o ovome što sam naveo; finalni izvještaj je nekad jeziv, nekad miran, a nekad dramatičan. O svemu onome što je skriveno u dušama ljudi koji reaguju. Savjetujem svima da pročitaj naše tekstove kako bi imali jasniju perspektivu stvari o kojima govorim.

Slušajući vaš album, konstantno sam imao priliku čuti različite utjecaje, borba stare i nove škole metala. Kome bi bolje legao Forgotten Tears po tvom mišljenju, starijoj ili novijoj generaciji? 

Iskreno ne znam. Znam da će i stariji i mlađi pronaći elemente koji će im se svidjeti i to je tako. Imamo veliku i veoma raznoliku publiku. Kako god, mi sviramo muziku koju volimo, ne razmišljamo baš o stilu i žanru, već o tome kako se mi osjećamo kad sviramo.

Prošle su dvije godine od vašeg prvog albuma. Da li radite na drugom? Da li ćemo imati priliku na Sarajevo Metal Festu čuti neke nove pjesme i da li ćete sa novim albumom ostati dio To React Records porodice ili pokušati pronaći novu izdavačku kuću?

Imamo mnogo novih pjesama i trudimo se objaviti ih do kraja ljeta. Ne mogu vam trenutno reći ništa više, ali vjerujte mi na riječ da su prekrasne! Pronašli smo potpuno novu dimenziju u muzici koju trenutno pišemo, jedva čekam da vam damo priliku da čujete nove pjesme! Imamo želju da nekoliko pjesama objavimo sami, bez uplitanja izdavačke kuće, ali o tom potom. Ionako smo potpisali ugovor za samo jedan album, tako da smo slobodni.

Pošto dolazite iz talijanskog underground miljea, uputite nas na neka od talijanskih imena za koja ranije nismo čuli.

Pa ovo je dobra prilika da vas upoznamo sa našim prijateljima, bendovima Ready, Set, Fall!, Destrage, Tasters, ali i nekim drugim sjajnim talijanskim bendovima kakvi su My Breathing Harmony, Mainline i Amia Venera Landscape. Provjerite, nećete požaliti!

Jeste li čuli za Sarajevo Metal Fest ranije, imate li ikakvih očekivanja od nastupa u sklopu najvećeg bh metal dešavanja?

Čuli smo za Sarajevo Metal Fest prije nekoliko mjeseci i veoma nam je drago što smo dobili priliku da zasviramo prvi put u Bosni i Hercegovini, veoma smo uzbuđeni!

Fauste, hvala ti mnogo na ovom intervjuu i vidimo se sutra na Sarajevo Metal Festu!

Hvala vama mnogo i posjetite nas na Facebooku, bit će nam drago da se vidimo sutra!