ISK10_f

Danas je jedanaesti rođendan emisije Izvan Svake Kontrole. Posljednje dvije godine emisija se emitira četvrtkom od 18.00 na Studentskom eFM Radiju.

Dva razloga su dovela do toga da sam prije nekoliko mjeseci pomislio da je vrijeme da se ISK ugasi. Nije to bila iznenadna ideja ili nagli pad entuzijazma. Došlo je sasvim prirodno, baš kao i sve ostalo što se tiče ovog projekta. O toj ideji konsultovao sam se isključivo sam sa sobom jer je i potekla od mene, pa sam i zaključio da je danas možda i najbolji dan da vam izložim probleme i ideje sa kojima kuburim.

Činjenica je da sam se kao glavni i odgovorni urednik emisije posljednjih jedanaest godina ekstremno interesirao (što mi stoji i u opisu posla) za metal scenu i da sam zaključio da današnji vid metal scene nema ama baš nikakve dodirne tačke sa onim što ja smatram metalom i onim što je mene privuklo u ove vode. Šta je uzrokovalo takav pad entuzijazma? Generacijski jaz? Porodični život? Pretjeran unos kvalitetnog rock’n’rolla sedamdesetih i osamdesetih uz žličicu rapa i synthwavea? Okrivite sve od navedenog, ali kao šlag na tortu dodajte i ovo: metal je u posljednjih nekoliko godina postao, blago rečeno, smarajuća bespotrebna buka kojom se ne govori ništa novo.

Za emisiju koja se emitira na sedmičnoj bazi i nema godišnji odmor, urednik kojem se iskreno svide dva izdanja godišnje, a ostala pušta po određenoj vrsti automatizma – to nije dobro. Današnji metal mi više nije uzbudljiv, nemam potrebu, želju ni volju da idem na festivale i koncerte, ne osjećam da dijelim išta zajedničko sa današnjim metal strujanjima. Bože moj, dešava se svima, samo nemaju svi jedanaest godina tešku emisiju iza sebe zasnovanu na stvarima koje ti više nisu najmilije u životu.

Drugi, u jednu ruku i teži razlog je činjenica da smo mi počeli sa radom u doba kada je bilo puno teže popratiti određene stvari. Imali smo galerije fotografija, izvještaje i albume prije ostalih. To nam je davalo na određenoj legitimnosti, pojačavalo naš autoritet. Danas publika brže skine album sa torrenta nego što mediji dobiju promotivni primjerak za recenziju i radijsko emitiranje. Na određeni način, vrijeme nas je pokosilo i učinilo bespotrebnim. Mišljenja izražena u recenzijama nisu ništa drugo doli mišljenja njihovih autora, ali u današnje vrijeme ona postaju još bezvrijednija zahvaljujući nevjerovatnom protoku infomacija koji ne dopušta preduga zadržavanja, pa čak ni ekskluzivnost. Ljudi ne čitaju i ne slušaju jer u trenutku dok mi pišemo ili blebećemo ispred mikrofona, neki novi trend je već pokucao na vrata i istovremeno se sprema da odapne. Radio je retro, ali nije hipster i samim tim nije dovoljno zanimljiv masi. Budimo realni – ISK slušaju svi osim onih kojima je ova emisija i namijenjena. Bh. metal sceni nismo potrebni, ona se sasvim lijepo samouništava iz godine u godinu, a mi sa svojim kritički nastrojenim načinom razmišljanja možemo samo još biti i kamen spoticanja, što nam u našim godinama više nije nimalo zanimljivo.

ISK je u ovom trenutku potreban plamen pročišćenja i ponovno rađanje u novom formatu, način da se pomirim sa tim da više nemam osamnaest godina i da ne osjećam istu strast. Vrijeme je da se pronađe nova, da se emisija na neki način ponovo izmisli i da joj se da neki novi oblik.

Radim na tome, vagam i mjerim. Vjerujem u uspjeh, ali ne bježim ni od mogućnosti da bi uskoro mogli staviti ključ u bravu. Kako god, hvala na jedanaest godina slušanja i čitanja.

ruts

Danas se navršava dvadeset godina od jednog od najvažnijih kulturnih dešavanja za ratno Sarajevo. U pitanju je godišnjica održavanja koncerta Rock Under The Siege, projekta koji je na bini sarajevske Sloge okupio četrnaest sastava koje su činili ljudi koji su stvarali umjetnost pod granatama i snajperskom paljbom. Biti sentimentalan u vezi ovog koncerta u jednu ruku bi bio lažnjak. Nisam bio tu iz dva razloga: imao sam devet godina i bio sam izbjeglica.

Ako je to razlog da moje mišljenje iznešeno u nastavku smatrate nelegitimnim, pozivam vas da odmah opalite po X-u u jednom od gornjih rubova vašeg pretraživača, u zavisnosti od korištenog operativnog sistema.

Ukoliko želite saznati nešto više o Rock Under The Siegeu ili se podsjetiti cijelog projekta, pozivam vas da posjetite stranicu Media Centra gdje je objavljen odličan članak Aide Kalender, urednice Radija Zid. Zanimljivost ovog fascinantnog članka i dodatnog materijala koji isti donosi leži u činjenici da možemo povući paralelu sa današnjim društvom, te kako posmatrači neupućeni u struje rock’n’rolla i kulture gledaju na iste. Članak čitajte ovdje.

Teško je (i poglupo) ne poštovati trud, rad, zalaganje i opasnost koju su prošli ljudi okupljeni oko same ideje kako bi Sarajevo dobilo injekciju moralnog i emotivnog adrenalina u trenucima kada je mladima ista trebala.

No ti ljudi nisu sveci. I nisu ništa značajniji od klinca koji danas udara svoj prvi akord na gitari.

Danas neću pisati o koncertu, već o jednom negativnom fenomenu koji je rođen iz cijele te scene.

Isti se može svesti na jedan dio izjave koju je Adi Sarajlić, tadašnji voditelj koncerta i moj nekadašnji urednik na sarajevskom Radiju 202 dao za portal Radija Sarajevo.

Sporni dio kaže:

Sarajevo nikada nije imao takvu scenu i ja odgovorno tvrdim da je neće više ni imati. Rock ‘n’ roll ni prije ni poslije rata nije postojao.

REZULTATI ‘NEPOSTOJANJA’ SCENE

Kratkom i bukvalnom analizom prve rečenice došli bi do saznanja da Adi Sarajlić govori istinu: da, Sarajevo je prije rata devedesetih bilo u Drugom svjetskom ratu (da ne idemo dalje), ali tada se nije svirao punk, noise, rock’n’roll ni elektronika, te takva scena nije postojala. Odgovorni tvrditi da nećemo više nikada imati scenu koju čine gladni, žedni i životno ugroženi ljudi u godinama kada bi trebali da se zajebavaju,a  ne da nosaju kanistere i pucaju, te povremeno sviraju, je divna i humana poruka. No nastavak…

Poprilično je opasno odgovorno tvrditi bilo šta, osim u Bosni i Hercegovini kada većina ljudi ne čita, a i ako čita, nema živaca da se bavi pročitanim. Komentar Adija Sarajlića može se učiniti kao benigna izjava, njegova lična, samo se postavlja pitanje kakvu to tačno odgovornost Adi Sarajlić preuzima ukoliko se dokaže da njegova izjava nije tačna.

Jer njegova izjava pada pod težinom, odnosno lakoćom bilo kakve logike: čovjek je u dvadeset i šest riječi zapravo izjavio da Sarajevo nikad nije imalo rock’n’roll scenu osim u četiri godine ratnih dešavanja. Da je izjavio da rock’n’roll neće biti isti, poštovao bih. Da je napisao da je u teškim vodama, pohvalio bih njegovu opservaciju. Ali negirao je krvav trud i ponekad sulud finansijski ulog stotine ljudi. Može biti da su ga emocije ponijele, ali sumnjam – ovo je sindrom o kojem pričam.

Zaključiti da Sarajlić nije u pravu se može veoma brzo i bez puno napora: u periodu Radija 202 pod maramom i brkom Adija Sarajlića (2003-2010), emisija Demo Top u kojoj su se predstavljali demo bendovi iz cijele Bosne i Hercegovine bila je jedna od rijetkih emisija Radija 202 koja je imala redovnu komunikaciju sa publikom i bendovima koja se ostvarivala putem SMS poruka, e-mail poruka, telefonskih poziva i pošte. Izvještaji Mareco Indexa mogu govoriti šta god žele, ali stream za vrijeme emisije je bio krcat, a kanali komunikacije su radili punom parom. Demo Top je imao svoju publiku. Publika je bila vjerna i redovno je palila radio kada bi Demo Top bio u programu.

Emisiju su prvo vodili i uređivali Saša Naprta (ex-Kursk sada poznat kao Aesthetic Empathy) i Stefan Pejović (ex-Corbansick i ex-Billy Andol), da bi ih kasnije zamjenili Aleksandar Brezar (ex-Marginalac Margarin, ex-HareMetak & Mickey Rourke Band), Dženan Suljević i ja (previše bendova ispod pojasa za nabrajanje, trenutno u punk bendu POPIK).

Ne mogu se tačno sjetit kako je bila koncipirana emisija dok su je vodili Saša i Stefan, ali kad sam je ja počeo voditi, top lista je izbačena jer top liste smatram uvredljivim – one su ekvivalent zla kakvo danas bendovi prolaze prisiljeni da truju po socijalnim mrežama za lajkšer kako bi svirali na festivalima i koncertima.

Scena koja po Sarajlićevim riječima ne postoji i trud njegovih uposlenika iznjedrili su 2004. godine kompilaciju “Demo 202” koja je okupila grupe koje su počele raditi u Sarajevu u poslijeratnom periodu. Važan podatak je bio taj da nisu bile u pitanju samo demo grupe, neke od dvanaest grupa su već tada imale karijeru, a neki od članova grupa svirali su i prije rata i u ratu i poslije rata. Koliko je u mirnodopskom periodu teško okupiti bend, pronaći opremu i svirati bez obzira na mir, znaju samo oni koji su se hvatali i koji se hvataju posla sviranja i snimanja.

2008. godine Sarajlić još jednom zaključuje da scena ne postoji, te mene zatvara u montažu 2 Radija 202 kako bih kao urednik izabrao grupe za drugu kompilaciju Demo Top priče. Naoružan termoskom kafe i sendvičima, vodim se motom što šarenije, to bolje, te širim priču i izvan Sarajeva. Na kompilaciji neobjavljenoj u fizičkom izdanju iz finansijskih razloga (prvu je objavio Song Zelex) našli su se Flatline (slave deset godina karijere 30.1.2015. u Slogi), Kontra, Rapa Nui, Motherpig, Tread, Enemy Inside, Spanish Flyz i drugi, sveukupno dvadeset i jedno ime, od čega deset iz Sarajeva.

PMP SINDROM

“…, da li će ovaj koncert biti početak ljepšeg muzičkog doba za Sarajevo ili labuđi pijev jedne generacije višestruko sjebane, nemoguće je predvidjeti.” – Karim Zaimović, 1995. godine

Postoje dvije istine u cijeloj priči i teško da će se te dvije naći na raskrsnici, rukovati i nastaviti istim putem. Jedna je istina ona koja jeste i druga je ona koju starijiiskusniji zamišljaju.

Ona koja jeste je argumentovana i kritička – ne pričam je ja kao osoba, već kao posjetitelj koncerata, organizator koncerata, promoter, kupac muzike, svirač. Sarajevska i općenito bh. rock’n’roll scena je u poprilično nezavidnom položaju, da ne kažem, u muškom polnom organu. Vremena su se promjenila, desile su se neke krupne promjene koje su napravile jaz i na većim teritorijama, a kamoli na ovoj našoj maloj i skrhanoj.

Za sami početak, internet je donio trendove, mladi se ih pokupili i podijelili se u torove. Teško da ćete danas vidjeti black metalca kako hoda ruku pod ruku sa ljubiteljom emo/screamo zvuka. Takve scene, ljubitelje žestokog zvuka svih vrsta na jednom mjestu ljudi su mogli vidjeti i doživjeti prije desetak i kusur godina kada u Sarajevu nije bilo ničega, a organizacija koncerata je bila izolovani incident.

Kako su godine prolazile, standard je prividno rastao, trendovi su postajali jači, spona između generacija se gubila, a ponuda je postajala sve šira i šira. Desila se disperzija talenta i labilne samoorganizacije kojoj je trebalo samo malo guranje preko litice. Zaključak je da sarajevske scene ima, ali je u krhotinama, baš kao i T-1000. Da li se krhotine mogu istopiti i skupiti na jedno mjesto, te ojačati vezivna tkiva među sobom? To je već drugi par opanaka, a istini za volju, Karimovim riječima, to je nemoguće predvidjeti.

Istina koju stariji i iskusni, a u koje se Sarajlić samovoljno smjestio još davnih dana, žele nametnuti je istina kodnog imena PMP, što je skraćenica od Poslije Mene Potop. Govoriti u konstantnim superlativima o RUtS pokretu može se ukoliko ćemo pričati bez argumentacije i isključivo zasnovano na emotivnoj osnovi.

No ako ćemo ostaviti emotivnost po strani i nastaviti razgovor u terminima konstruktivne diskusije, dovoljno je poslušati CD iz 1995. godine i shvatiti da u odnosima između đonjenja i originalnosti, usviranosti i šlampavosti, imanja i nemanja čega za reći, tadašnja scena ne zaostaje nimalo za ovom sadašnjom nepostojećom. Činjenica da se sarajevska rock’n’roll scena prve polovice devedesetih držala zajedno i bila jaka rezultat je većinski nepovoljne situacije, ne rada bendova. Da je do bendova, završetak pucnjeve donio bi nam muzičko ludilo, a ne ponovnu relativnu nulu od koje su grupe poslije rata krenule.

Od bendova okupljenih na tom izdanju, samo su Grafit, Protest i Sikter poluaktivni bendovi, a ako ću ih ja svrstavati u svoje standarde aktivnosti (sviranje, snimanje, objavljivanje bez prestanka), onda im ni poluaktivnost nije jača strana. Ipak, nemoguće je negirati situaciju u kojoj su bendovi tu noć svirali u Sarajevu, toj specifičnoj i drugačijoj auri kojom zrači taj nastup. Aurom koja je srednji prst agresorima i glasnogovornicima smrti.

Sarajevska sadašnjost ima drugačije probleme od sarajevske prošlosti kada je u pitanju rock’n’roll, a jedan od osnovnih problema su i grobari rock’n’rolla u narodu poznatiji kao medijski urednici. Jasno je i ptici na grani i ovom mišu na mom tavanu da ne može svaki medij biti Izvan Svake Kontrole ili The Aebyss, pa čak ni Radio 202, ali nije baš da su se komercijalni mediji u Bosni i Hercegovini pretrgli u očuvanju rock’n’roll scene. Sarajevo u 2015. godini nema jaku alternativnu medijsku stanicu. Studentski eFM Radio na kojem trenutno radim je jedina stanica koja je radila paralelno i nadživjela 202-jku, ali nažalost nismo dovoljno jaki da uradimo išta više od povremenih kulturnih ekscesa.

Iz mog iskustva u radu sa medijima, jako mnogo promocije išlo je preko jaranskih veza, ali onih lošijih, ne onih zasnovanih na punk i DIY principima. Jedan dio ekipe okupljene oko RUtS projekta, bilo u sviračkom, bilo u organizacijskom sektoru, ostao je raditi u medijima. I ti ljudi su se više-manje bavili rock’n’rollom na samim marginama, a ne koliko bi trebalo da im je zaista stalo do tog rock’n’rolla kojim si redovno pune usta. Šta su nam starci ostavili u amanet i da li je činjenica da nečega nema rezultat njihovog sljepila ili njihove nezainteresiranosti?

Na kraju krajeva, danas pričat o sceni i lokalizirati istu je arhaičan i bespotreban način opservacije. Danas je scena internet, a okvirno se gleda u granicama država. Pravu scenu, onu istinsku, kakvu su recimo imali ili imaju gradovi poput Bostona, New Yorka, Washingtona, Stockholma ili Birminghama, sa svom njenom funkcionalnošću (mediji, organizatori, publika, koncerti, izdavaštvo, distribucija) danas ne možeš pronaći ni u jednom gradu bivše Jugoslavije, već se takva scena dešava periodično kada se okupe pojedinci. Primjer toga je Antifa Festival u Mostaru koji jedanput godišnje okupi Novosađane, Sarajlije, Mostarce, Zagrepčane, Požežane i ostale. No naravno da samu promjenu i nemogućnost da budeš objektivan u zastarjelim okvirima ne možeš primjetiti kada si izašao iz cijele priče prije više od deset godina. Jeb’o te, pa ja danas uza svu uključenost u sve tokove imam problem da razumijem i pojmim muziku novog vala metala! Ne razumijem, ne shvatam, ali PRIHVATAM. Pa što bi rekao Graha, podržavam, brate podržavam, ali poštovat ću tek za deset godina kada budem vidio ko je ostao, a ko je sa novim trendom pička postao.

KULT LIČNOSTI

“Ako misliš da si prestar za rock’n’roll, onda jesi” – Lemmy Kilmister

Kult ličnosti se veoma brzo diže iz toaleta ideja u nebesa. Istom brzinom dolazi do kulta ideje, što je u slučaju Rock Under The Siegea i više nego jasno. Moje je mišljenje da je to sasvim pogrešan pristup. Rock Under The Siege ne smije i ne treba biti zlatno tele sarajevskog rock’n’rolla već inspiracija nadolazećim generacijama da se i u paklu može uraditi mnogo i svašta. Odbijam prihvatiti da je 14. januara 1995. godine povučena granica i da se tu desila značajna promjena. Rock’n’roll današnjice i prošlosti nije ništa drugačiji od rock’n’rolla budućnosti – drugačije su prilike i mogući načini kako do istog dođe, ali uvijek ga svira ista sorta ljudi zarad istog razloga – da preživi u ludilu, ma kakva priroda ludila bila.

“Sarajevski rock ovakav kakav je viđen na Sloginom stageu je najiskrenija stvar dugo vremena unatrag. Samo je potrebno biti svjestan te činjenice prije nego se u grad vrate Dino Merlin i njemu slični. U tom trenutku prestaje istorija i počinje njeno falsifikovanje”, ovim rečenicama svoj tekst u magazinu Dani 1995. godine zaključio je Karim Zaimović.

Dino Merlin se vratio nedugo nakon završetka rata u Sarajevo i počeo harati kao nikad dosad. Poenta priče je da su sarajevski kulturni zid predstavljali upravo ovaj koncert, ova ideja i ovi ljudi, ali da su oni iz različitih razloga pali veoma brzo. Iz ruševina se logično podigla nova generacija koja negira merlinologiju koja ima sasvim jako uporište i među ljudima koji su bili vezani za RUtS – zato se isplati razmisliti da li valja i treba pljuvati po muzičarima koji rade ko magarci, iznova i iznova, iako im mediji zatvaraju vrata, gazde kafana nameću nehumane uslove, a država stvara milo ozračje nacionalne kulture.

Save

ISK10

Kada sam počeo da radim ovu emisiju, iskreno rečeno, nisam imao pojma da ću dogurati ovako daleko.”

Ovu rečenicu sam napisao u prvom tekstu u serijalu “Headbang Stories”, jedanaestog avgusta 2005. godine. Bio je to tekst u kojem sam pisao o euforiji povodom prvog rođendana radijske emisije “Izvan Svake Kontrole”. Suštinski, ništa se nije promjenilo.

Danas je deset godina radijske emisije “Izvan Svake Kontrole” koja je prvi put emitovana 13.8.2004. u 22.00 h na frekvenciji 93,1 fm koju je tada zauzimao sarajevski Radio 202. Ni danas nemam pojma kako smo opstali ovako dugo i šta me/nas je zapravo tjeralo. Osjećam istu zbunjenost koju sam osjećao i za prvi rođendan, osjećam istu zbunjenost koju sam osjetio kada sam 2005. ili 2006. prvi put ugledao Lemmyija Kilmistera na bini ispred sebe. To su trenuci kada ti mozak baš i ne radi najbolje. Ukoči te. Osjećaš se kao automobil koji šlajdra u mjestu, a motor turira. Vrti. Lomi klipove.

Nekoliko činjenica jer je veoma moguće da neki ljudi neće shvatiti šta je period od deset godina.

Kad sam pokrenuo “Izvan Svake Kontrole”, imao sam strah od reglera, takav da sam mislio da ako ne ucicam na tačan broj regler koji dižem ili spuštam, nešto će eksplodirati. Te 2004. godine napunio sam osamnaestu i došao raditi na 202. Te godine sam sa istim čovjekom sa kojim sa počeo raditi emisiju, Ajdinom Agovićem, u emisiji poznatijim kao MC Ajvar (zato jer mu je majka pravila (vjerujem da pravi još uvijek!) odličan domaći ajvar) osmislio ideju svog benda Motherpig. Motherpig, kao i ova emisija puni deset godina postojanja ovo ljeto, s tim što je bend na aparatima jer nema zainteresiranih gitarista koji bi svirali u stalnoj postavi. Pitanje opstanka je neizvjesno i potpuno bespotrebno u ovom tekstu – ISK je tema.

Od trenutka osnivanja, emisija se emitirali sve do gašenja sarajevskog Radija 202. Bio sam jedna od tri osobe koje su bile posljednji glasovi na frekvenciji 93,1 fm. Emisija je trajala osam sati svakog petka i nikad se nije završila prije šest ujutro, ali definitivno jeste znala nekad početi i ranije.

Nakon gašenja 202-jke, emitirali smo se na frekvenciji Radija Sarajevo, a prije i poslije toga iz moje spavaće sobe; Night Bus Online Radio bio je projekt koji je pokrenula ekipa iz Bihaća na čelu sa Nedimom Seferovićem (sa njim sam svirao u bendu Rapa Nui), te je tu radijska emisija emitirana uživo putem web streaminga. Na Radiju Sarajevo smo se emitirali četvrtkom od 22.00 h, koliko me sjećanje služi (nije bilo davno, ali ne sjećam se rado tog perioda – objasnit ću zašto u nastavku). Dobili smo dva sata i bili smo najsretniji na svijetu jer smo uspjeli vratiti emisiju na FM talase. Jedan od najzaslužnijih ljudi koji je održao ISK u obliku u kojem je trebala biti emitirana kao emisija – uživo, izvan svake kontrole je moj brat po radijskom mikrofonu, bas gitari i bendu Emir Saračević. Čovjek iza The Aebyssa je svakog četvrtka dolazio van svog radnog vremena da bi nama otvorio kancelarije da bi mi radili emisiju uživo. Takve stvari se ne zaboravljaju. I ovom prilikom i u ovakvom obliku, Emire -hvala ti.

Pola godine kasnije, negdje u aprilu dobio sam poziv u ranim jutarnjim satima gdje mi je poručeno da je ISK skinuta sa programske sheme Radija Sarajevo. Uz trkeljanje koje baš i nije imalo pretjeranog smisla, te moj mentalitet ‘navikao sam da nas gase’, povukli smo se sa Radija Sarajevo bez puno nervoze. Ni dan danas ne znam za validno objašnjenje – ono ponuđeno je programska miskoncepcija, a to vuče toliko različitih konotacija i promišljanja da ne želim ni početi. Jeste, boljelo je, jeste, ni Dženan ni ja se nismo osjećali lijepo, ali otišli smo. Bilo je svima jasno da je gotovo. I neka je. Očigledno vodstvu te gradske radio stanice sa svojim programom nismo odgovarali. Neki bi rekli – ili im ti sa svojim laprdanjem nisi odgovarao. Ja bih na to dodao… ‘Ali ja sam ISK.’

Ponovo red plaćenog web hostinga (oko 300 maraka godišnje dobro udari po džepu osobu koja ne radi) i podcastova – ISK je živjela na aparatima zahvaljujući mom nevjerovatnom inatu. Svaki put kad bih jednom sedmično sjeo za mikrofon i puštao rock’n’roll, bez ikakve ideje da li me uopće iko sluša, borio sam se sa demonima, onima koji su ubili moj radio, onima koji su me tjerali da idem dalje, onima koji su me ukinuli sa 90,2 fm (Radio Sarajevo). Demoni su bili glasni, skičali na uvce, ali moj inat je legendarnih proporcija.

Negdje u ovu priču treba uglaviti i ISK TV Show, televizijski projekt koji je trajao samo jednu sezonu (10 emisija + pilot). Iako je bila u pitanju mala lokalna televizija (Kanal1) i iako budžet nije bio bog zna čemu (većinu programa činili su video spotovi), koliko je meni poznato, bio je to prvi ili među rijetkima slučajevima u Bosni i Hercegovini da se radijska emisija i web magazin razliju na televizijske ekrane. Iskreno mi je žao što nije potrajalo duže, ali snimanje ovakve emisije bio je izuzetno naporan zadatak jer je uključivao cijeli tim ljudi, a ne rade svi iz ljubavi, neki vole i da imaju nešto namazati na hljeb, što je sasvim normalno (ja volim mliječni namaz sa povrćem i malo ljubavi).

Kako i zašto – sasvim slučajno, neočekivano, brzo i efikasno, 25.4.2013. godine nakon kraćih dogovora, na Studentskom eFM Radiju počela se emitirati “Izvan Svake Kontrole”. Kad smo prvi put sjeli u studio eFM-a, isti onaj koji je bio prelomljen na dva dijela zidom i koji sam posjećivao prije dugog niza godina kao klinac, diveći se kolegama iz “The Aebyssa” koje su tu emitirale svoju emisiju, bio sam i više nego svjestan da sam na određeni način došao kući. Studentski eFM Radio predstavlja i odiše jednom karakterističnom atmosferom koju smo imali na 202-jci. Ljudi koji tamo rade nisu baš u najboljoj poziciji po pitanju finansija jer je radio danas skupa i neisplativa igračka, ali način na koji vode program, ideje koje promovišu, osmijehe koje udjeljuju – to je bilo to. Naš novi termin i onaj u kojem se sad emitujemo je četvrtak od 18.00. I ništa se nije promjenilo (osim što smo, baš kao za rođendan, prije nekoliko sedmica dobili poklon u vidu legendarnog mikrofona RE20). Ista strast, isto ludilo, isti rock’n’roll.

No dobro, možda me opalila nostalgija, možda nismo baš isti. Pomalo smo ostarili, nismo više klinci, muzički ukusi su nam postali staloženiji, možda čak i malo komercijalniji. Dženo je od karijere gejmera uspio napraviti posao u novinarskom miljeu; ja sam dobio dijete, počeo živjeti sa partnericom i danas posmatram život iz potpuno druge perspektive, nezamislive balavom klincu od 18 koji je pijan skakao po sarajevskoj Akademiji (tadašnje okupljalište sarajevskih metalaca). Ali sam u jedno siguran, nakon deset godina, jedna jedina riječ bi bila rješenje zagonetke šta nas je motiviralo da krenemo, da padnemo, da se dignemo, da razbijemo nos, da obrišemo krv i da krenemo opet. I opet. I OPET. I OPET.

Ljubav.

Ljubav, kad sve sabereš i oduzmeš, ljubav je sve što imaš i ljubav je zapravo jedina snaga koja te tjera dalje u trenucima kada više ne možeš i u poslovima za koje ti svi govore da su propast. Raditi ISK iz sobe veličine dva sa dva metra, pretrpane stvarima, snimati podcaste tihim glasom jer u drugoj sobi spava tvoja nekoliko dana stara kćerka – depresivno je. Depresivno je jer misliš da zaslužuješ više. I hoćeš da odustaneš. No onda, ta ljubav, ljubav ka radiju, ljubav ka poslu, ljubav ka rock’n’rollu, ljubav ka odgovornosti da promovišeš bendove, prijatelje, tuđi trud, tuđa ulaganja jer se osjećaš povezanim idejno sa drugim ljudima, to te digne i tjera dalje.

Ni sam ne mogu da vjerujem da smo ovoliko prošli zajedno. Ni sam ne znam dokad ćemo ići. Ali znam da dok budemo išli, idemo zbog sebe, zbog vas, zbog ljubavi i zbog vjere u to da je rock’n’roll jedini spas.

Sretan rođendan, ISK.

Obit Ronnie James Dio

Danas se navršilo četiri godine otkako nas je napustio Ronnie James Dio. Inače rijetko patim datume rođenja i godišnjice. Nisam od tog posla. Ove godine sjetio sam se dva datuma, dvije smrti – Bona Scotta i Ronnieja Jamesa Dia.

Tačno se sjećam tog dana prije četiri godine kada su javili da je umro. Znam da smo nekoliko mjeseci prije toga poprilično površno pratili razvoj situacije sa njegovim zdravljem. Posljednja informacija koju smo imali bila je hiper-optimistična poruka kojom je Dio uvjerio sve da se oporavlja i da će se veoma brzo vratiti u formu. Odjednom – paf! I nema ga više.

Na našim prostorima (čitaj: Bosna i Hercegovina) vijest nije odjeknula jačinom kojom je trebala. Razlog je bio očigledan – po mnogima historijski koncert Metallice na zagrebačkom Hipodromu privukao je u blato i pod otvoreno kišno nebo hiljade fanova iz cijele bivše Juge, što uključuje žedne metal manijake iz Bosne i Hercegovine. Kada su došli kući i napokon pristupili internetu, vijest o odlasku Dia bila je sukobljena sa ekstazom ili razočarenjem vezanim za koncert Metallice u Zagrebu, te nije djelovala onako kako je trebala.

Ja sam šutio. Vijest o odlasku Dia pogodila me na dva načina. Za njega su me vezale uspomene; nikad neću zaboraviti cjelonoćna cuganja u režiji Radija 202 gdje smo petkom vodili Izvan Svake Kontrole i odvrtali Sabbathov “Heaven and Hell”. Sa tog album, “Lady Evil” je meni jedna od najznačajnijih Diovih (i Sabbathovih) pjesama. Ljudi mogu kontemplirati  kako i koliko hoće o Sabbathu sa Diom, ali meni je taj album i upravo ta pjesma pomogla da sagledam gigante rock’n’rolla na malo drugačiji način. Ima li života nakon Ozzyija, pitanje je koje je dobilo konačan potvrdan odgovor baš kroz godine slušanja Sabbatha sa Diom. Dok je jedan donosio kokainsko ludilo u okultnim okvirima, drugi je bio mističan, zreo, fantastičan vokal i sve je imalo svoje vrijeme i svoje mjesto, te je Dio zauzeo posebno mjesto u mom srcu. Kroz Diov rad u Black Sabbathu otkrivao sam Diovu solo karijeru, Rainbow i nadmoćni Elf. Elf je Diov bend koji većina ljudi i ne zna, ili ako ih znaju, veoma često ih guraju u koš sa Rainbowom iz tehničkih razloga – Rainbow i Ritchie Blackmore su progutali Elf i uzeli sve najbolje iz benda, uključujući i Dia. No Elf ostaje jedan od najboljih rock’n’roll bendova sedamdesetih ako mene pitati. Njihovo debitantsko ostvarenje koje su producirali članovi Deep Purplea Roger Glover i Ian Paice vrh je dobrog, opuštenog rock’n’rolla – nepretenciozan, zabavan album omogućio je Elfu omanji uspjeh na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država, ali je i lansirao karijeru Ronnieja Jamesa Dia. Iako je Dio stvarao čuda i sa Rainbowom i sa Black Sabbathom, pa i u solo karijeri, dostižući vrhove apsolutno nedostižne Elfu, Elf ima ono nešto što mu je omogućilo da bude zabavan i zanimljiv na svako slušanje, kad god, gdje god, u bilo kojoj situaciji.

Drugi razlog što me je pogodio odlazak Ronnieja Jamesa Dia je činjenica da moja generacija ispraća nedostižnu generaciju muzičara i rock ikona, ljudi koji niko iz muzičke industrije danas ni na koji način ne može stići. Dia više nema, Tommy Iommi se također bori sa karcinomom, Lemmy je počeo plaćati danak amfetaminima, Jacku i Coca-Coli, Malcolm Young se povukao zbog navodnog moždanog udara – ko će ih zamijeniti kada dođe vrijeme? Ko će napuniti njihove cipele? Živimo u vremenu kada sa stadionskih razglasa rokaju muzički šarlatani i pop zvijezdice sa montažne trake, dok se rock’n’roll bendovi lome ko će biti više prisniji sa ljudima, sa stupidnom pričom o prijateljima koji su prije samo nekih dvadesetak godina bili fanovi. Danas kada ljude nazoveš fanovima, vrijeđaš ih. Prije si želio biti fan. Nosio si to ponosno. Došla su neka druga vremena i druge priče. Ne osjećam se starim, osjećam se samo prisniji u društvu nekih starih ideja. Nove me pretjerano ne zanimaju.

Deset minuta do ponoći. Završavam ovaj tekst dok u ušima lupa Elfova “First Avenue”. Ronnie James Dio bio je persona, muzičar, pojava.

kaver

Dragi i drage,

izuzetna mi je čast poželiti vam dobrodošlicu na novi, preuređeni, ali ne i bolji web magazin “Izvan Svake Kontrole”. Ideja o kompletnom redizajnu pojavila se u mojoj glavi nekad početkom godine, a nastala je pod utjecajem dvije činjenice, odnosno dvije godišnjice – dvadeset i petog aprila proslavit ćemo godinu dana rokanja na Studentskom eFM Radiju, a trinaestog augusta punimo deset godina postojanja. Velike stvari, nedovoljno velike za platu, dovoljno velike za inspiraciju da se ide dalje.

ISK Web Magazin danas sija u novom ruhu i znam, apsolutno sam siguran da će mnogi postaviti ono pitanje od kojeg mi nimalo ne zaziremo, a koje u pisanom obliku izgleda otprilike kao koji je ovo ku*ac?, pa tome i ovaj tekst kako bi vas upoznali sa svim čarima modernog redizajna. Krenut ćemo od samih osnova, pa ćemo onda na detalje.

Naš novi dizajn se sam prilagođava vašim uređajima – ako nas čitate sa kompjutera, tableta ili mobitela, koliki god ekran imali ispred sebe, dizajn će se prilagoditi vama i vašem ekranu (ne možemo garantovati, tako su nam rekli). To je dobra stvar jer je dosadašnji dizajn veoma često znao praviti probleme – odbijali smo da idemo u skladu sa vremenom sa svime, pa čak i dizajnom. Danas, odbijat ćemo da idemo u skladu sa svime osim sa dizajnom jer nam je cilj da se kroz oku privlačan dizajn u vaše mozgove infiltriraju naše pogane ideje.

Velika promjena stiže u vidu promjene osnovnih boja dizajna – ovo je izlazak iz faze mraka i crnila koja je trajala više od osam godina. Na samom početku, dok je ISK Web Magazin bio samo pratilja za radijsku emisiju i podržan od strane Blogger.ba sistema, naša osnovna boja je bila žuta. Kad smo prešli sa Blogger.ba sistema na servere Top Hostinga i imali mogućnost da promjenimo boje – crnilo je bio jedini logičan izbor. Mnogima će promjena iz crnog u jarko bijelo biti razočaravajuća ili manje rock’n’roll, no ja smatram da je mnogo manje rock’n’roll od svih vaših bojama određenih očekivanja činjenica da ti oči lagano odumiru dok čitaš bijeli tekst na crnoj podlozi – da je to sasvim normalno, u školi bi u prvom razredu dobili crne papire i bijele olovke, zar ne? U saradnji sa internet stručnjacima koji se bave dizajnom, kao i ljudima koji jako mnogo čitaju sa elektronskih sprava, došli smo do zaključka da je ovo rješenje (crni tekst na bijeloj podlozi) najbolje rješenje za skribomane (mene i ekipu) i povremene, nezadovoljne konzumente (vas koji čitate ovaj tekst). Nismo jedini rock’n’roll portal koji slijedi ovu shemu – vjerujte mi kad vam kažem, razloga je mnogo, a onaj najvažniji je da spasimo oči svima nama. Zahvalit ćete nam se za nekoliko godina.

Posljednja tri dana radio sam na uklanjanju i ispravljanju više od 2000 slomljenih linkova. Oni su nastali veoma prirodno, skorašnjom promjenom domene, te time i same infrastrukture stranice. Ispravljeno je više od 2000 linkova, što je, iako donekle automatiziran, bio strašno zamoran i tup posao. Rudarski je to posao, braćo i sestre, i nikad to nećete cijeniti u potpunosti osim ako se ne bavite ovim poslom. Ostalo je nekih pedesetak slomljenih koje nisam dirao – zahtjevali bi od mene ponovno podizanje slika, mijenjanje servera, adresa, uglavnom sve ono što mi se ne radi za vijesti stare nekoliko godina koje najvjerovatnije nikad neće ni pogledati.

Jedna od glavnih rubrika ISK Web Magazina oprašta se od sviju nas ovim redizajnom.

Možda ste već primjetili da na glavnom meniju fali rubrika “Galerije”. Tako je, galerije idu u kovčeg uspomena gdje će da drijemaju svoj zasluženi san. Fotografije sa koncerata smo počeli slikati još 2005. godine, a najstarija galerija bila je naknadno dodana – bila je to galerija fotografija sa sarajevskog koncerta Benedictiona, Nominona i Godhatea iz septembra 2004. godine. Kada smo počeli sa fotografisanjem koncerata i rock’n’roll dešavanja, bili smo jedini koji su to aktivno radili, iz koncerta u koncert. Tada, bila je važno dokumentovanje dešavanja, a ne kvaliteta slike, što je nama sasvim odgovaralo jer smo radili u samom početku sa Olympusovim idiotom sa nevjerovatnih 3,1 megapixela. Sa njim smo dokumentovali svirke stotine bendova. Samo postavljanje fotografija oduvijek je bilo problematično iskustvo – bio je to jedini dio ISK Web Magazina koji se podizao na drugi, besplatan server. Prvo smo koristili Photobucket, pa kad smo ispunili jednu kvotu, morali smo otvoriti drugi nalog. Onda smo počeli slike postavljati na naš server kako bi sve objedinili na jednom mjestu. Međutim, samo za galerije iz jedne godine bilo je potrebno skoro gigabajt prostora, a radilo se o slikama manje rezolucije… uvidjeli smo da neće ići. Posljednja faza bilo je postavljanje slika na našoj Facebook stranici, te slanje fotografija ovdje, što bi ponovo pobilo samu ideju galerija na stranici – niti su ekskluzivno i jedino na stranici niti ima razloga da ih ovdje postavljamo ako su već dostupne na mjestu koje i jeste napravljeno za razmjenu fotografija.

Moram priznati da sam sa velikom tugom ukinuo galerije iz ISK ponude. Od svega što smo dosad radili, galerije su bile definitivan znak da smo bili tu za scenu, da smo pratili što smo više mogli i što smo češće mogli, bile su plod pravog rada, guranja sa agresivnom masom, skakanja u nadi da ti aparat neće završiti razbijen na podu ili utopljen u alkoholu koji bi letio po prostorijama klubova. No s druge strane, galerije su nas koštale i najviše živaca, a kako je vrijeme prolazilo, donosile su sve manje i manje rezultata; tehnološka revolucija omogućila je svakome da fotografiše, filteriše, pa čak i objavljuje brže (i bolje – nije da je iko u ovom timu fotograf, pa čak ni hipster!) od nas, i to ne samo slike, već i video radove. Mi smo u prosjeku po koncertu morali raditi sa više od sedam stotina fotografija. Nakon što bi koncert završio, uslijedilo bi mukotrpno prebacivanje, odabir, rezanje, šalji nazad meni da ja postavljam online… a u međuvremenu na internetu već dostupan HD video snimak nastupa. Prije je fotografisanje imalo smisla i zbog grupa koje imaju prve nastupe, znali su da će uvijek imati nas u prvom redu da ih slikamo. Prije su fotografije, jednostavno rečeno, imale vrijednost. Vrijednost koja su u jednu ruku izgubila kroz godine.

Oni koji su nam zalud zamjerali neki nepostojeći lokal-patriotizam najčešće bi se uhvatili naših galerija na kojima je devedeset posto fotografija bilo iz Sarajeva. Naravno, ne bi im na pamet palo da smo mi ljudi koji žive u Sarajevu i fotografišu koncerte na koje idu, te da nikako ne mogu otići do Stockholma, Tuzle ili Požarevca da uslikaju lokalni koncert. Mi bi rado da imamo tu mogućnost, ali radili smo sa onim sa čime smo mogli raditi.

Dodajte na sve ovo konstantne probleme i polovična serverska rješenja, kao i činjenicu da sam već dvije godine gledao galerije iz 2004., 2005., 2006., 2007., 2008. i prve polovice 2009. godine koje sam očajnički htio obraditi i postaviti, ali da za to nisam imao ni volje ni snage ni vremena, i vjerujem da ćete shvatiti zašto galerije kažu pa-pa.

Sa manjom tugom sam se riješio kolumne “Craven Road” koja je bila zapravo besciljno pripojena sa istoimenog bloga ovom portalu – nisam znao šta ću sa tim tekstovima, pa sam ih pripojio, a svima je bilo jasno da im tu nije mjesto. Riješio sam se i ostalih bespotrebnih stranica, a tehničko-administratorska pitanja kakva su kako da dođemo do vas, kako da se reklamiramo kod vas (iako to niko nikad nije pitao) i zašto niko ne objavi ništa kad ja organiziram koncert i odgovori na ista sada se nalaze na samom dnu stranice. Glavni meni je čist i lijep, baš kako treba biti.

Ima tu još nekoliko sitnica koje su odrađene i sa kojima ćemo se morati nositi kroz naredni period. Naravno, sve greške koje pronađete ili sve ideje koje budete imali možete nam uputiti na izvansvakekontrole@gmail.com

Uživajte!

Uh, osam godina od trenutka kada je ISK projekt rođen u formi radijske emisije na Radiju 202.

Dobro je, produralo se, izdržalo se, a po nekoj tradiciji, trebali bi malo sumirati posljednju godinu, ali i svih osam.

Evidentno je, iako možda neće nikada biti priznato, da je ISK uradio mnogo toga za rock’n’roll kulturu u Bosni i Hercegovini. Sastavni smo dio Sarajevo Metal Festa, skoro svakog velikog rock’n’roll koncerta u Bosni i Hercegovini, bendovi nam se javljaju i vjeruju nam kao mediju, ljudi nas slušaju iako već godinu dana i kusur nismo na FM talasima. To su dovoljni znaci toga da smo i dalje u igri koju kreiramo iznova, iz dana u dan.

Pogledam onda malo stanje sa rock’n’roll medijima u Bosni i Hercegovini. Nije loše. Ja bih iskreno i prvi rekao da može biti bolje, ali ne zaostajemo nimalo za zemljama regiona.

Prije nas bijahu The Aebyss, Nova Era, Hidden Throne… neki opstaše, neki ne. Neki se izmijeniše, neki ne. Ali šta je sa silnima koji su došli poslije nas? Ti nas čine posebno sretnima jer smo na neki način utrli put tim mladim ljudima da se bore za nešto u šta vjeruju. NewBreedOfMetal.com, adresa na kojoj možete pronaći sve o modernom metalu, brat portal emisiji Nova Era. Savršeno mjesto za sve vas koji ste metal, ali niz drugi sliv. Blog portal Samoubistvo žiranta. Jeste li uopšte čuli za ovaj odlični blog kojeg vodi Aleksandar Sale Todorović iz benda Hobson’s Choice? Jedna od meni najdražih domaćih web lokacija u zadnjih godinu i nešto, SŽ Blog je red hardcorea (kao životnog stila i muzike), red politike (lokalne, što je za posebnu pohvalu), red filozofije i red fudbala. Iako pomalo nezgrapan i ne toliko često apdejtovan (ko mu kaže), ipak vrijedno mjesto za sve pobornike zdravog načina razmišljanja i promišljanja o životu (bez obzira voljeli hardcore ili fudbal). Bosnian Metal? Jao, Bosnian Metal. Najvjerovatnije najvažnija stranica bh metal neba koja se pojavila u zadnjih deset godina. Budimo iskreni. Ono što The Aebyss, ISK i svi gore navedeni i nenavedeni urade u mjesec dana promocije, Bosnian Metal uradi u jedan sat. Istinska inspiracija i duboki rispekt gospodinu Arminu Husiću i BM ekipi koja je uspjela kreirati Metallum domaćih snaga. Nikada se na web prostoru Bosne i Hercegovine do pojave Bosnian Metala nije pojavila stranica koja je tako opsežno i detaljno, hronološki pratila metal, punk, hardcore i uvezane bendove, kako oni kažu, kroz godine postojanja – sve od početka osamdesetih pa da trenutka pisanja ovog teksta. Bosnian Metal je budućnost promocije, dokaz da trud i ideja jednog čovjeka mogu promjeniti mnoge stvari. Grijeh je ne spomenuti radijske snage jer smo i mi potekli sa radija – na eFM-u emisija Jam Room autora i urednika Ensara Bistrovode svake sedmice donosi gomile novog materijala sa naglaskom na promociju domaćeg jer domaće je najbolje i ko ne vjeruje, dobit će nogu u dupe. Svima navedenim želim mnogo sreće!

BHxHC Booking i SMF Promotions više nisu jedine snage u igri organizacije i koncertne promocije. I dalje najjači, ali zahvaljujući isključivo iskustvo promotera i organizatora, te vezama koje su godinama ostvarili, inspirisani njihovim radom, u zadnjih godinu-dvije rodili su se  i/ili preporodili NBOM Booking, Comrade Booking, Nerve Damage Booking… NBOM Booking pokriva moderne žanrove metala, ali i hardcore i punk svitu, prvi veliki koncert im je onaj Cerebral Borea u septembru u Sarajevu, što je dobar znak da se odrasta, sazrijeva i da se sve bolje hvataju u koštac sa igrom. Comrade Booking, apsolutna nepoznanica na organizacijskom nebu, nepoznata ekipa najavila je prvo izdanje Sarajevo Punk Festa. Očigledno po uzoru na Sarajevo Metal Fest, višednevni festival bi trebao predstaviti više od dvadeset bendova sa cijelog Balkana sarajevskoj, bh i regionalnoj publici. Želim im da to prođe kako treba! Želim im da ne odustaju. Želim im da kada upadnu u minus (eventualno će se i to desiti) da zagrizu, popiju kafu i da im to bude pouka da pametnije i zrelije planiraju poteze. Niko od organizatora ne postoji, a da nije bio u minusu. Nerve Damage Booking pokriva područje Bihaća… svako malo vidimo neki novi strani i domaći bend kako svira u gradu koji se veoma dugo smatrao mrtvim za ovu vrstu muzike. Prkositi žabokrečini teško je i u Sarajevu, a kamoli u Bihaću, zato je njihov trud neprevaziđen i zaslužuje maksimalno poštovanje. Dodajmo cijeloj ovoj grupi nezavisne (neetiketirane imenom) organizatore u Banjoj Luci, Bihaću, Mostaru… Novac i vrijeme su uvijek prepreka, ali hrabri ne posustaju!

Svake godine na bh nebu zasja neko novo ime iz domena metala, hardcorea ili punka. Neki opstanu, neki ne. Ja sam generalno veoma zadovoljan onim što vidim, ali ne mogu reći da nakon osam godina i konstantnog analiziranja scene nemam pravo da budem ljut na neke od starješina rock’n’roll svijeta. 2012. je! Dosta je kukanja, dosta je glupiranja. Gdje su novi albumi? Gdje su turneje? Dosta je više programiranja bubnjeva i snimanja u nekim kvazi studijima! Uložite u sebe i očekujte više – dobit ćete više! Ne može drugačije i ne smije biti drugačije!

I čemu nas dovodi ova cijela priča? Još jedan rođendan će se proslaviti danas i to na koncertu legendarnog Agnostic Fronta koji se dešava večeras u Centru za djecu i mlade Novo Sarajevo “Mak Dizdar”. Oni slave trideset, mi slavimo osam. Neka vas ovaj više nego pozitivni tekst ne zaleluja u neki svijet snova. Pred nama je konstantna borba i nema druge nego da se na neki način izborimo sa svim nedaćama koje su pred nama – i mi publika, i mi bendovi, i mi mediji. A onda, opet ispočetka. Sam đavo zna da 5.9.2012. godine ja moram uplatiti novu cifru za ISK radijski server. Braća iz Dojčlanda ne pitaju da li imam dijete i platu, oni samo traže ili ćemo se igrati igre Pull The Plug. I to ćemo srediti. Jer to sam sebe naučiš u osam godina – ako tad nisi posustao, sad se igra do kraja – DO SMRTI!

Možda ste u nekom trenutku pratili zbivanja vezana za televizijsko izdanje emisije “Izvan Svake Kontrole”. Pa znate da smo bili pozvani 2011. godine da radimo, pa smo vrijedno snimili i pilot (žiku dole klipa! :)), pa se onda desila određena frtutma na Kanalu1, pola menadžmenta je otišlo, ekipa se raspustila, pa smo godinu dana kasnije u januaru startovali sa muzičkim blokovima rock’n’rolla pod ISK imenom…

E sad, dešava se nešto veoma vrijedno pažnje, a to je iznenadno cvijetanje i malo bolja situacija na Kanalu1, što bi moglo omogućiti da emisiju vratimo koliko god je više moguće prvotnoj ideji, a to je ona da ISK TV predstavlja sedmični sabirnik dešavanja na underground rock’n’roll sceni, uz reporte, intervjue, recenzije i slično.

Ovo zapravo i nije kolumna na kakve ste nailazili ovdje. Nije ni omanja senzacija za rubriku vijesti, pa da je se dan-dva kasnije ne sjećate.

Dakle, ISK i Kanal1 od septembra će vas početi častiti sedmičnim budalaštinama kojih je urednik ovaj debeli ispod:

A sad glavni razlog zbog kojeg smo se svi okupili ovdje – fantastična pilot emisija televizijskog izdanja “Izvan Svake Kontrole”. Ovako nekako smo mi to zamišljali još tamo u 2011. godine. Ovako nekako, a i bolje ćemo snimati, montirati, režirati i emitovati od septembra. Novac je oduvijek bio i ostao veliki problem za bilo šta što nije sponzorski isplativ projekt (pogodite koliko je ISK zanimljiv sponzorima), ali to vas i ne treba zanimati, no poenta priče je da bi bil lijepo da stanete na kočnicu ako nas budete gazili od septembra, te da umjesto gazanja nogama, bacite  nam svoje prijedloge na izvansvakekontrole@gmail.com. Urednik tj. ja, jesam najpametniji, ali nisam i najmudriji, zato… pišite i to.

A sad… pilot babo!

Sinoć sam došao na probu Deus Ex Carousela, benda u kojem sviram bas, kad mi je bubnjar Samir rekao da je mala Ena umrla. Sledila mi se krv u žilama.

Jučer je podmukla bolest uzela život moje prijateljice, kolegice, muzičarke, osobe koja je voljela muziku na sličan fanatičan način na koji je volim i ja, Ene Musakadić koju su mnogi znali kao i Enu Grotesku.

Bila je vokalistica sarajevskog benda Soul Fraction i ako ćete mene pitati, bila je najsvjetlija tačka tog benda. Zaista je dobro pjevala i davala je sve od sebe na bini, kad god je nastupala sa bendom. Šteta što bend nije nastavio dalje. Dijelio sam binu sa njom u jednom navratu, tačno za moj rođendan 2009. godine, kada je Soul Fraction svirao “Cemetery Gates” od Pantere. Ena je u potpunosti i fenomenalno, sa duhom od čelika iznijela tu pjesmu pred više od dvije stotine ljudi, pjesmu koja je toliko teška da je mene stid da je i u praznoj sobi pjevušim.

 
Kasnije nakon izlaska iz metal muziciranja, Ena se bavila hip-hopom i snimila je dosta dobrih solo i featuring numera koje su mi se veoma svidjele. Oni koji me znaju, znaju da obožavam hip-hop i da mi kraj rock’n’rolla jedino hip-hop kao muzički izražaj znači i može prenijeti emociju na pravi način. Ona je dosta metalskog mraka donijela i u svoj hip-hop izraz, a tekstovi su bili lucidni, tamni, žestoki, potpuna suprotnost od Eninog dječijeg, nevinog, nasmijanog lica, dok je muzička sttrana priče za koju su bili zaduženi mnogi producenti balansirala između hip-hopa, industriala, glitcha i sličnih žanrova, te savršeno zaokruživala cjelinu Eninog izraza. Bila je i dio tria Nečasne Sestre, gostovala na pjesmi kolektiva Flowmotion…

Zadnji put smo se čuli prije nekih mjesec dana, nisam je odavno vidio, a nekako smo se spengali na Facebooku. Rekla mi je da nije dobro i da ne želi žaljenje, a ja iskreno nisam ni htio uputiti isto. Smatram da čovjeku najmanje treba da ga neko gleda kao inferiornog i slabog. Rekao sam joj da vjerujem u nju i da će svemu jebati majku. Bila je optimistična. Nažalost, nismo se uspjeli dogovoriti za kafu iako smo živjeli desetak minuta jedno od drugog…

Glupo je reći sada ovo, ali ne znam čega mi je više žao: što smo izgubili prijateljicu, što smo izgubili mlado biće kojem život nije ni počeo kako treba ili što smo izgubili zaista talentovanu muzičarku kojoj je trebalo više šansi da pokaže sve što zna.

ISPRAĆAJ ENE MUSAKADIĆ ODRŽAT ĆE SE U ČETVRTAK, 22.3.2012. GODINE U 14.00 SATI NA GRADSKOM GROBLJU VLAKOVO. ISPRED “IZVAN SVAKE KONTROLE” PORODICI MUSAKADIĆ, KAO I SVIM ENINIM PRIJATELJIMA, RODBINI I POZNANICIMA ŽELIM IZJAVITI DUBOKO SAUČEŠĆE I POŽELJETI SNAGU U OVIM NAJTEŽIM TRENUCIMA.

Op-cup, dvadeseta kolumna. Ko bi rekao, kobili se nadao.

U dvadesetom izdanju odlučih da se pozabavim jednom zaista sveprisutnom temom o kojoj se nažalost ne priča dovoljno ni na jednoj od strana učesnica. Veoma je lako skontati o čemu se radi, samo pročitate naslov – uloga medija u promociji mladih bendova, uloga bendova u radu medija, promocija kao takva i slične, manje ili više važne stvari i pojedinosti.

Neću se standardno raspisati na sve strane, pokušat ću biti sažet i koncizan, te se držati nekih osnovnih podataka koje ću izložiti što jasnije kako bi svima bilo sve potpuno jasno.

Rock’n’Roll medije u Bosni i Hercegovini možemo nabrojati na prste jedne ruke. Evo koje ja znam: ISK, The Aebyss, Bosnian Metal, T.N.T., Jam Room, Crna Ovca Radio Show, Nova Era / New Breed of Metal. Ovo su oni koji trenutno rade, za koje ja znam da rade. Neka mi oproste svi koje nisam ubacio, slobodno nek ostave komentar i navest ću ih iako to i nije toliko relevantno za temu. Pored ovih medija, tu i tamo su se u zadnje dvije godine pojavljivali i fanzin Presuda, radijske emisije Crni Kreč i Kooga, banjalučke emisije Balkan Metal Night i Grmljavina…

 

Ono što je veoma važno za ovu listu nije broj imena na istoj već činjenica da svi ovi ljudi uređuju svoje emisije/portale/medije potpuno besplatno i u tom sam stopostotno siguran. U Bosni i Hercegovini niko nije plaćen za promociju rock’n’rolla onakvog kakav treba da bude i ko vam bude rekao suprotno, ta osoba, malo je reći, kaki.

Idemo uraditi malo prebacivanje na lokaciju kluba Cinemas gdje se desila jedna situacija koja sama po sebi nije usamljena, već je savršen primjer kako stvari stoje u Bosni i Hercegovini, ali i u Evropi. Nisam lično prisustvovao toj sceni, ali mi je ispričana ista stvar iz više različitih izvora, tako da mogu povjerovati da se zaista to i desilo.

Koncert bendova Pro-Pain, Morrigu i Undivided. Prvi na binu izlazi švicarski Morrigu, odrađuje koncert, članovi benda silaze u publiku. Za stolom mi sjede kolege po muzici, poslu i bendovima, Mirza (urednik Crna Ovca Radio Showa) i Emir (urednik The Aebyss portala). Kada jedan od članova benda Morrigu saznaje da Emir vodi metal emisiju i uređuje metal portak, trči do merch stola, uzima promo diskove i ganja Emira po sali da bi mu uvalio diskove, a sve uz molbe da, AKO JE IKAKO MOGUĆE, pusti barem jednu pjesmu benda na svojoj emisiji.

Ovakvih primjera je milion, no ono što je tužno je činjenica da u 99% primjera u pitanju su strani bendovi.

Možete vjerovati ili apsolutno odbijati da povjerujete, ali činjenica je da je radio još uvijek najznačaniji medij za promociju i prodaju muzike (ne principa i stavova, već muzike kao produkta koji bend kao proizvođač proizvodi). Pravi urednik koji pušta pravu pjesmu u pravo vrijeme može vas lansirati na pravo mjesto. U Bosni i Hercegovini moć radija još uvijek nije tako jaka, ali Bosna i Hercegovina prednjači u tome što u ovoj zemlji još uvijek ne vlada stroga urednička kontrola onoga šta se treba puštati na radiju. Drugim riječima, radijske stanice su željne bendovskog materijala, samo što to i pored zdravih očiju bendovi ne vide.

 

Ono što se napokon počelo dešavati, barem u slučaju emisija i portala The Aebyss i ISK, je konačno okretanje polariteta u nekom drugom smjeru, nijedan od urednika ovih emisija više ne moli bendove da šalju svoje snimke i ne moli ljude da im obezbjeđuje promociju. Hajdemo ovo sagledati sa svih strana – da li medijima kao medijima trebaju bendovi ili bendovima kao bendovima trebaju mediji? Apsolutno je besmisleno diskutovati o ovome, ono što je poražavajuće je činjenica da po automatizmu ogroman broj bendova jednostavno odbija sarađivati sa medijima, ali nije im problem optuživati iste za nedostatak promocije.

Bacam pogled na svoje mailove i CD kolekciju; jedni od rijetkih bendova koji su uvijek, ALI UVIJEK, od prvog do ovog današnjeg dana, dostavljali svoje materijale za ISK su bendovi KRV i Silent Kingdom. Jedna KRV koja ima distribuciju na svih pet kontinenata, četiri sjajna albuma, jedan Silent Kingdom kojeg svjetski mediji proglašavaju čudom od benda, ta dva benda smatraju za shodno da domaćim medijima dostave press kit i pjesme za emitovanje na radiju. Damir Avdić, Bosanski Psiho danas je javio da će prvom prilikom dostaviti novi singl sa četvrtog albuma “Mein Kapital”; čut ćete ovaj singl na ISK portalu najkasnije do srijede popodne. Ko smo mi, mediji, jednom Damiru Avdiću koji je poznat na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine? Očigledno vrijedan partner. Zašto onda bh bendovi ne javljaju šta se dešava sa njihovim izdanjima, sa njihovim aktivnostima?

Kad ovako razmislim, postoje dva osnovna razloga.

Prvi je apsolutna pobjeda egocentrizma koji članovi bendova gaje i koji, zaljevan i đubren od strane prijatelja, rodbine i kolega iz školske klupe raste do granica egocentrizma jednog Davea Mustainea, pa se pomišlja da je vrijednost benda tolika da se mediji moraju tući da bi došli do podataka o bendu. Ne moraju. Bh bendovi ne trebaju bh medijima, kako ovim komercijalnim, tako i ovim underground. Prvima ne trebaju zbog nedostatka komercijalne vrijednosti materijala, drugima ne trebaju jer se uvijek ima pisati o nečem drugom, zanimljivijem, manje zanimljivom, gorem ili boljem. Ako niste primjetili, The Aebyss odnedavno postoji u obliku Facebook stranice i svi tekstovi se objavljuju na engleskom, dakle, širi se auditorijum. Ja lično nisam ubijeđen da je ovo bila najmudrija odluka za The Aebyss, ali ih podržavam u odličnom radu koji je, što bi rekao Flatline – On Display. I to od 1999. godine kad većina bendova, pa i članova istih nije ni gitare u rukama znala držati. Ako svjetska publika koja danas čita The Aebyss nije dovoljno primamljiva ponuda za mlade bendove, ako ex-yu publika koja čita ISK danas nije dovoljno primamljiva ponuda, ako ljudi koji slušaju emisije, kupuju fanzine ili se bave promocijom na bilo koji način nisu dovoljno primamljivi našim sjajnim, velikim bendovima… pa čujte, nema problema.

Ali, trebamo zapamtiti sljedeće: neka nijedan bend ne očekuje da se piše o njegovim uspjesima, da se recenziraju njegova izdanja, neka nijedan bend ne očekuje puštanje u radijskim emisijama ako članovi istog nisu u stanju da dostave disk, da dostave  ni bijedni mp3 fajl putem e-maila. Kada sam radio promociju Sarajevo Metal Festa 2011, imao sam, kao i kolege sa The Aebyssa, OGROMAN problem da sakupim pjesme svih bendova koji nastupaju. Vjerujte, neću ni spominjati koji sve bendovi nisu ni pročitali mail, a kamoli odgovorili ili dostavili pjesme, nego sam ja morao da se nerviram cijeli jedan dan i pretražujem internet kako bi skinuo njihove pjesme. Što bi rekao Lemmy iz Motorheada u pjesmi “Blackheart” – Don’t expect the most if you can’t take the least. Mislim da ova linija savrešeno opisuje odnos koji mediji trebaju gajiti prema bendovima.

Damir Avdić Diplomatz, jedan od onih koji unatoč sve većoj popularnosti u rock'n'roll krugovima ipak vjeruje u rock'n'roll medije, te svaki put šalje svoje nove pjesme i obavijesti o aktivnostima

 

Drugi razlog se tiče konkretno emisije Izvan Svake Kontrole, a još konkretnije mene i kaže: za koga su portal i radijska emisija Izvan Svake Kontrole? Radi se o tome da sam kroz dugi niz godina lajao i pružao jezičinu prema svakome i svima, te se nisam štedio pri ukazivanju i na svoje i na tuđe greške. Problem je što je metal/hardcore/punk scena Bosne i Hercegovine mala bara puna krokodila, pa se moje neslaganje sa određenim ljudima pretvorilo u žestok bojkot ovog medija zbog mene samog. Ja iskreno nemam problem sa tim, no napomenut ću svima – ISK je medij. ISK nije Sharan. ISK je tu da promoviše i ima svoju uređivačku politiku – sav rock’n’roll je dobrodošao sve dok nije diskriminatoran po osnovama ljudskih prava. Ja jesam Alpha, dok je Dženo Omega, ali opet – moje neslaganje sa nečijim načinom života, nečijom furkom ili nečijom muzikom ne znači da bend ili izvođač neće biti tretirani sa potpunim poštovanjem na ovim stranicama. No, sve u okviru ovog gore napisanog – ako se vi javite meni, javit ću se i ja vama. Drugačije neće moći.

Na svu sreću (ili nažalost?), neka pravila moraju biti postavljena i moraju se poštovati. Bendovi iz Bosne i Hercegovine moraju shvatiti da nisu u nimalo privilegovanijem ili potlačenijem položaju od kolega sa Balkana, centralne, zapadne ili istočne Evrope. No, bendovi koji dolaze izvana, veoma često zaista i djelima drže do profesionalizma kojim se mnogi kite.

Kad već generalno, da ne budemo neiskreni, svi mi koji se smatramo predstavnicima medija šiljimo za domaće rock’n’roll igrače, najmanje što se treba uraditi je spuštanje zidova egoizma i shvatanje vlastite uloge. Bez nas medija – može se. Ali dokle? Nemojte se čuditi kao vas takav put dovede do zida kojeg nećete moći preskočiti.

Gadim se više sam sebi zbog činjenice da unaprijed znam da će ovaj tekst poprimiti sumoran, težak ton usred kojeg sija jedan divan dragulj nazvan ISK.

Kada sam prošle godine pisao kolumnu o šest godina postojanja emisije “Izvan Svake Kontrole”, sjedio sam u svojoj spavaćoj/radnoj sobi iz koje sam nastavio raditi “Izvan Svake Kontrole” nakon gašenja Radija 202. Prošle godine stvari su izgledale gadno, izgledale su stvarno nezapamćeno loše i nisam imao nikakvu perspektivu, već sam samo imao volju da nastavim dalje sa ovim projektom po cijenu bilo čega.

Onda se desio poziv iz uredništva Radija Sarajevo i ja, kao i mnogi drugi prijatelji ovog projekta, smo mislili da je to TO – ISK je našao novi dom gdje će ljudi znati cijeniti i prihvatit će ono za šta se zalažemo.

Šest mjeseci kasnije, poziv iz istog tog uredništva ljubazno je skinuo našu emisiju sa programa, ISK je opet bila emisija iz kategorije ”ni kučeta ni mačeta” (ili po novom ”ni fejsa ni spejsa”), a povratak u spavaću sobu i rad preko web streaminga postao je neminovnost. Freddy Krueger je pobjedio, noćna mora se nastavila.

Danas sjedim u istoj radnoj/spavaćoj sobi u kojoj se ništa nije promjenilo osim činjenice da su police prepunjene izdanjima “Dylan Doga” i da je tastatura ohrndana od još više tekstova koje sam napisao za ISK Webzine. Ne znam kad sam zadnji put vidio Dženu, tj. kad sam radio emisiju sa njim, to mi generalno nedostaje jer je taj čovjek imao totalno drugačiju viziju rock’n’rolla od mene, doduše ne totalno drugačiju, ali vidno drugačiju, pa smo kao tandem funkcionisali savršeno.

Danas kad sjedim i pišem ovaj tekst sjetim se stare 202-jke, svih ljudi koji su prošli kroz te prostorije, svih bendova koje smo pustili i koje smo ugostili, svih albuma koje smo legalno ili ilegalno skinuli sa ciljem promocije istih na 93,1 fm.

Danas sam nezaposleni skoro diplomirani (odbrana diplomskog u septembru, do uprave faksa je) žurnalista sa preko pet stotina tekstova ispod pojasa, sa velikom rupom u novčaniku koja sama od sebe ne dopušta da ispunim neke stvari vezane za ISK (da ne govorim o svom privatnom životu) i što je najgore – iako sam realista sa optimističnim predznakom, gubitak perspektive je sve veći i veći. Boli činjenica da pričam sa ljudima, svojim kolegama iz iste branše koji se isčuđavaju da za ISK nikad niko nije bio plaćen, da nemamo sponzore, da niko ne vidi ništa dobro u činjenici da postoji neki web portal i neka radijska emisija koja sedam godina uporno i neminovno gura bendove i pomaže promociju jednog vida kulture. Kažu ljudi, ne bi to tako u Zapadnoj Evropi moglo. Ne znam ja šta na Zapadu ne bi moglo, ali znam kako je kod nas u Bosni i Hercegovini.

Ne znam, kada sagledam sve u svim okvirima, nekada mi dođe da poludim, da popustim, da se počnem baviti drugim stvarima, ali poenta je da ne znam šta da popustim i čime da se bavim jer ovo je najbolje što ja znam raditi. Ja sam ISK i ISK je ja, a vrijeme i historija su pokazali da smo zajedno u društvu sa nekim divnim ljudima preskakali kroz grozne obruče Sudbine koja je onako bespoštedno raketirala našu (ko)egzistenciju.

U noći sa dvanaestog na trinaesti avgust zaspao sam rano, oko deset sati, izmoren ko zna čime. Oko ponoći me probudila Muni, moja djevojka sa zabijenom žutom svijećom u čokoladni muffin i rekla mi ”Sretan rođendan”. Ja onako bunovan odgovorim na to: “Sretan i tebi rođendan!” i padnem opet u nesvijest.

Probudio sam se nekih dvadesetak minuta kasnije i dok smo se zajedno smijali mojoj nesvjestici, shvatio sam da je iza mene sedam godina sreće sa usponima i padovima, da je budućnost neizvjesna, ali da mora biti svjetla jer ja želim da bude i da moj odgovor koji nema baš previše smisla kada ga gledaš na papiru zapravo zaista savršen odgovor na savršenu čestitku – rođendan ISK je rođendan rock’n’rolla, tj. rođendan svakog od vas koji živi, diše i jede rock’n’roll, sviju vas koji ste bili tu uz nas i koji ćete ostati tu.

SRETAN VAM ROĐENDAN I VIDIMO SE NA DERNEKU!